Prvo, ko su evlije?
Kaže Uzvišeni Allah: “Zaista, za Allahove štićenike nema straha i oni ni za čime ne treba da tuguju, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali.”

Rekao je ibnu Hadžer: “Allahov evlija je onaj koji je spoznao Allaha, iskren je prema njemu i slijedi sunnet.” Ovo je evlija, spoznao je Allaha, iskren je i slijedi sunnet.
Pa ako je neznalica o Allahu, ne može biti evlija. Ako se pretvara (neiskreno radi djela), onda nije evlija. Ako je novotar, onda nije evlija.

Mora spoznati Allaha, biti Mu iskren i slijediti sunnet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Evlija je onaj koji je objedinio ove tri osobine, pa ko spoji ove osobine on je evlija.

Oni za koje je Allah rekao: “Zaista, za Allahove štićenike nema straha i oni ni za čim ne treba da tuguju.”

A nije Allahov evlija onaj koji za sebe tvrdi: “Ja sam Allahov evlija.” To je nemoguće. Allahov evlija je iskren čovjek koji je bogobojazan, čist, skriven. Za njega ljudi govore da je evlija, a ne on sam za sebe. Jer da je evlija, ne bi to za sebe govorio. Jer se musliman ne hvali, musliman se nada i strahuje.

Kada je naša majka, Aiša, radijallahu anha, spomenula Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, evliju dobrog i pobožnog čovjeka, reče joj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “To je onaj koji klanja, posti, udjeljuje, a boji se Allaha.” To je evlija, a ne onaj koji se hvališe: “Ja sam evlija.” I slično tome, takav nije evlija, taj je hvalisavac. Takav je hvalisavac i obmanjen svojim djelima, takav ne može biti Allahov evlija.

Pa je Allahov evlija, kao što o njemu kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Raščupan i prašnjav čovjek pohabane odjeće kojega se tjera s vrata, da zatraži nešto od Allaha, Allah bi mu to dao.” To je Allahov evlija, nije prepoznatljiv! Kaže ulema da nije prepoznatljiv po odjeći, niti po određenoj hrani tj. da on ne jede što drugi jede i obratno, nema posebnu odjeću i posebno mjesto za sjedenje, ne razlikuje se od naroda, kao što se kaže on je čovjek od naroda. Nema nešto posebno kod sebe.

A prevodnici evlija su vjerovjesnici, alejhimussalatu ve selam, zatim oni koji slijede vjerovjesnike. I sve što ih osoba više slijedi, više je bliže Uzvišenom Allahu.

Allah je ovo objasnio u poznatom hadisi kudsiju: “Ko uznemiri Mog evliju, Ja mu objavljujem rat.” A zatim kaže: “Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. I Moj rob neće prestati da Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim. Ja tada postajem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi.” To jest postao je Allahov evlija. “Ako Me nakon toga zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti, a ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi.”

Pa je naš Gospodar u ovom hadisu pojasnio ko je to evlija. Onaj koji čine obavezne stvari i poprati ih dobrovoljnim. To je evlija.

Što se tiće onoga koji za sebe kaže da je evlija, a daleko je od vjere, čvrstog pridržavanja za vjeru, bogobojaznosti, slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve selle, nikako nije moguće da on bude evlija. Nemoguće je da budu Allahove evlije, a oni od onih koji su najdalji od upute Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Allahove evlije su od najbogobojaznijih, probrani, najčišći ljudi. Oni ljudima ne govore: “Mi smo evlije.”

Odgovorio šejh Osman el-Hamis

Preuzeto sa: https://islamhouse.com/bs/main/

Ja sam stava da je “lijepo ponašanje/uljudnost/laskanje” veoma lijepa stvar, ali ne kada ide na uštrb vjere! Ne znam da li sam vam ovo ikada ispričao, ali ću sada da ispričam radi koristi.

Priča o Ebu Bekru el-Bakilaniju, rahimehullah, kada je kralj jedne od franačkih država u Endelusu zatražio od jednog muslimanskog kralja da im pošalje jednog od islamskih učenjaka radi rasprave s njihovim kršćanskim učenjacima. Znači islamski učenjak da raspravlja s kršćanskim učenjacima. Pa je poslao Ebu Bekra el-Bakilanija.

Pa kada je došao na to mjesto, a rasprava se odvijala pred kraljem. Pa mu rekoše: “Gledaj, sad ćeš stati pred kralja.” On odgovori: “Hajr, inšallah.” Oni rekoše: “Kod nas je običaj da učiniš kralju sedždu kada dođeš pred njega.” On odgovori: “Ja ne padam na sedždu nikome sem Allahu.” To je bio protokol, kao i danas kod nas što mi kažemo protokol. Kažu: “Takav je običaj, moraš da učiniš sedždu.” On reče: “Ne moram učiniti sedždu.” Rekoše: “Onda nećeš ući.” On reče: “Onda neću ući. Kako hoćete, vi ste mene zvali, onda i ne moram ući.” Rekoše: “Ali, kralj te traži.” On odgovori: “Kako hoćete, ali ja neću sedždu učiniti.” Pa su popričali sa kraljem pa reče: “Nek uđe, neće učiniti sedždu i gotovo.” Pa rekoše: “Onda mu se pokloni. Da dođemo na sredinu, ni ti ni mi. Niti ćeš učiniti sedždu, niti stojati, pokloni se.” On reče: “Ne poklanjam se (ne činim ruku) nikome osim Allahu.” Pa popričaše s kraljem, pa im reče: “Uvedite ga, niti će učiniti sedždu niti će se pokloniti.” Pa mu staviše na ulazu drvo, ne bi li tako ušao poginjući se da se kralj ne naljuti, ali je on okrenuo leđa i tako ušao kod kralja.

Pouka je da nije dozvoljeno krnjiti svoju vjeru sa izgovorom da nećemo uspjeti kod njih. Nećemo ustati iz žalosti, ali možemo izraziti saučešće, jer je inšallah dozvoljeno izjaviti saučešće radi smrti nevjernika, međutim nećemo tražiti oprosta za njih (u saučešću), nego ćemo im preporučiti strpljenje, zamolićemo Allaha da im zamjeni za boljeg predsjednika itd. Ali nećemo ustati iz žalosti jer to nije od naše vjere.

Pojasnit ćemo im da to nije od naše vjere, reći ćemo kako nam je žao zbog predsjednika isl. Ali to se razilazi sa našom vjerom, izjavit ćemo vam saučešće kao što drugima izjavljujemo, ali nećemo ustajati.

Pa nije dozvoljeno ustati iz žalosti, to nije situacija u kojoj smo to nužni uraditi. Šta bi vam uradili i da ne ustanete? Neće vas ponovo zvati na konferenciju? Nije ni obavezna.

Pa je propis da nije dozvoljeno ustati, a Allah najbolje zna.

Odgovorio šejh Osman el-Hamis

Preuzeto od: https://islamhouse.com/bs/main/