Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li postiti dan prije ili dan poslije Ašure?
Piše: Mr. Safet Kuduzović U vjerodostojnom hadisu navodi se da je Ibn Abbas rekao: ”Kada je Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, postio Ašuru i naredio ashabima da poste ovaj dan, oni su kazali: ‘Allahov Poslaniče, to je dan kojem židovi i kršćani povećuju posebnu pažnju!’ Na to je Vjerovjesnik, sviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
U vjerodostojnom hadisu navodi se da je Ibn Abbas rekao: ”Kada je Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, postio Ašuru i naredio ashabima da poste ovaj dan, oni su kazali: ‘Allahov Poslaniče, to je dan kojem židovi i kršćani povećuju posebnu pažnju!’ Na to je Vjerovjesnik, sallallahu alejhu ve sellem, odgovorio: ‘Naredne godine, ako Allah da, postit ćemo i deveti dan muharrema (tj. dan prije Ašure).'” Ibn Abbas kaže: “Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, nije dočekao narednu godinu.” (Muslim)
Citirani hadis aludira na to da je pohvalno postiti dan prije Ašure i time bi se post muslimana razlikovao od posta ehlul-kitabija. Prenosi se da je Ibn Abbas o postu Ašure rekao: “Postite i dan prije Ašure, razlikujte se od židova.” (Abdurrezzak, 4/287, Tahavi, 2/78, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca.)
Dakle, post dana prije Ašure je legitiman po vjerodostojnom predanju i konsenzusu islamskih učenjaka.
Što se tiče posta nakon Ašure (jedanaestog muharrema), u tom kontekstu navodi se hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, rekao: “Razlikujte se od židova, postite dan prije i dan poslije (Ašure).” (Ahmed, 1/241, Bejheki, 4/287, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti opaske na El-Musned, 4/52)
Pored slabosti u lancu prenosilaca, u citiranom hadisu spominje se ono što nije navedeno u vjerodostojnom predanju u kojem se spominje samo post prije Ašure, ali ne i poslije.
Ašura se može postiti na jedan od četiri načina:
1. postiti dan prije Ašure i Ašuru,
2. postiti dan prije, te dan Ašure i dan poslije,
3. postiti dan Ašure i dan poslije,
4. postiti isključivo dan Ašure.
Prvi način je potvrđen vjerodostojnim hadisom.
Drugi način navodi se u slabom hadisu, osim ako se time želi prakticirati post tri dana u mjesecu, na koji je poticao Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, ili se želi postiti zbog toga što je post u muharremu posebno vrijedan, kako se navodi u autentičnim predanjima. Imam Ahmed i drugi smatraju da je lijepo postiti sva tri dana ako čovjek nije siguran u početak lunarnog mjeseca, pa postoji mogućnost da dan Ašure bude prije ili kasnije. (Vidjeti: El-Mugni, 3/57, El-Medžmua, 6/407 i Mugnil-muhtadž, 1/446)
Trećem načinu treba pribjeći ako osoba nije postila dan prije Ašure, da bi se, ipak, razlikovala od židova.
Međutim, oko četvrtog načina postoji razilaženje među islamskim učenjacima, tj. da li je pohvalno postiti isključivo dan Ašure (bez posta devetog ili jedanaestog dana) ili je to, pak, pokuđeno. Hanefijski pravnici i imam Ahmed smatraju pokuđenim post Ašure na ovakav način. (Vidjeti: Šerhu Fethil-kadir, 2/350) Učenjaci hanbelijske pravne škole ne smatraju pokuđenim post Ašure zasebno. (Vidjeti: El-Insaf, 3/346) Prvo mišljenje je utemeljeno na jačem dokazu, te je otuda preče i bolje postiti dan prije Ašure, a Allah najbolje zna.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da je li pohvalno ili nekulturno koristiti misvak u džamiji?
Odgovorio: dr. Safet Kuduzović Pitanje: Na jednom internetskom portalu navodi se da je neprimjereno korištenje misvaka u džamiji i da je to krajnje nekulturan postupak, te da zube treba očistiti prije ulaska u džamiju! Da li je to tačno? Odgovor: U vjerodostojnom sunnetu navode se brojni hadisi kojiviše
Odgovorio: dr. Safet Kuduzović
Pitanje: Na jednom internetskom portalu navodi se da je neprimjereno korištenje misvaka u džamiji i da je to krajnje nekulturan postupak, te da zube treba očistiti prije ulaska u džamiju! Da li je to tačno?
Odgovor: U vjerodostojnom sunnetu navode se brojni hadisi koji govore o upotrebi misvaka u raznim prilikama, između ostalog prije namaza. Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bih im (da koriste) misvak prije svakog namaza.”[1] Iz citiranog hadisa razumije se da se misvak koristi neposredno prije stupanja u namaz. Poznati šafijski učenjak imam Ibn Dekik el-‘Id kaže: “Mudrost korištenja misvaka prije stupanja u namaz ogleda se u tome što je šerijatskim obaveznicima naređeno da se približavaju Uzvišenom Allahu u stanju potpune čistoće iskazujući tako respekt i poštovanje prema ibadetu kojem su se predali.”[2]
Ebu Selema prenosi od Zejda b. Halida el-Džuhenija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im da upotrebljavaju misvak prije svakog namaza.” Ebu Selema kaže: “Vidio sam Zejda b. Halida (poznatog ashaba) kako sjedi u džamiji, a misvak mu bijaše za uhom, kao što je olovka kod pisara. Kada god bi ustao da klanja, upotrijebio bi misvak.”[3] U verziji koju bilježi Tirmizi i koju je ocijenio ispravnom, Ebu Selema kaže: “Zejd b. Halid klanjao je namaze u džamiji, a misvak se nalazio iza njegovog uha kao olovka kod pisara. Kada god bi ustao na namaz, očistio bi svoje zube misvakom, potom bi ga vratio na njegovo mjesto.”[4] Zejd b. Halid, koji prenosi hadis o korištenju misvaka prije namaza, iz prethodnih riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatio je da se misvak koristi u džamiji neposredno prije stupanja u namaz. Kod hadiskih stručnjaka postoji pravilo da prenosilac hadisa najbolje poznaje njegovo značenje.[5]
Zar se možemo usuditi i za poznatog ashaba Zejda b. Halida el-Džuhenija i apsolutnu većinu islamskih učenjaka, koji nisu zabranjivali korištenje misvaka u džamiji, kazati da im je nedostajalo bontona i kulture?! Nikako!, greška je u našem razumijevanju i shvatanju lijepog i pohvalnog, odnosno, ružnog i pokuđenog, a ne u praksi ashaba i islamskih učenjaka!
Bilježi imam Hatib el-Bagdadi u djelu Er-Ruvatu an Malik, od Ebu Hurejre da je rekao: “Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi držali su svoje misvake iza uha i koristili bi ih prije svakog namaza.”[6] Salih b. Kejsan kaže da su Ubada b. Es-Samit i drugi ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odlazili (kućama) a njihovi su misvaci bili iza njihovih ušiju.[7] U jednom hadisu koji ima slab lanac prenosilaca navodi se da je Džabir rekao: “Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, misvak bio je iza njegovog uha kao olovka kod pisara.”[8] Ovo predanje slabim su ocijenili veliki hadiski eksperti Ebu Zura er-Razi[9], Bejheki[10] i Ibn Kajjim.[11]
Imam Tekijjuddin b. Dekik el-‘Id kaže: “Nije mi poznato da je neko od učenjaka smatrao pokuđenim upotrebu misvaka u džamiji. Naprotiv, predanja ukazuju na to da su odabrane generacije koristile misvak u džamiji.”[12] Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Ne poznajem nikoga ko smatra da je korištenje misvaka u džamiji pokuđen postupak.”[13]
Veliki islamski učenjaci, članovi Stalnog kolegija na čelu sa šejhom Ibn Bazom, upitani su da li je zabranjeno korištenje misvaka u džamiji, pa su odgovorili: “Upotreba misvaka je sunnet. Posebno je pohvalno čistiti zube misvakom kada se ukaže potreba, kao prilikom uzimanja abdesta, prije namaza, učenja Kur’ana, kada se osjeti neprijatan miris iz usta i slično tome. Dozvoljeno ga je koristiti u džamiji i izvan džamije, budući da ne postoji dokaz koji zabranjuje njegovo korištenje u džamiji, naročito kada se ukaže potreba i zbog općenitosti hadisa: ‘Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im upotrebu misvaka prije svakog namaza.’”[14]
Međutim, naučni emanet i pravičnost kojoj težimo usmjeravaju nas da objektivno pristupamo svakom pitanju i da za sve navedemo i druga mišljenja, ako postoje, tako da ćemo ovom prilikom spomenuti da neki malikijski pravnici smatraju da je bolje izbjegavati upotrebu misvaka u džamiji[15], ali njegovu upotrebu ne smatraju pokuđenim, nekulturnim ili zabranjenim postupkom. Što se tiče grube osude koja je spomenuta u postavljenom pitanju, radi se o emotivnoj i paušalnoj fetvi koja nije utemeljena na šerijatskom dokazu niti na riječima islamskih učenjaka. Nije dozvoljeno osuđivati postupke drugih izuzev u slučaju kada postupaju suprotno Kur’anu, sunnetu ili jednoglasnoj praksi prvih generacija.
U džamiji je dozvoljeno jesti, piti, spavati, razgovarati i raditi sve drugo što nije zabranjeno jasnim i vjerodostojnim argumentom ili konsenzusom islamskih učenjaka. U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Abesinci su se igrali svojim kopljima u džamiji[16], ashabi su vezali zarobljenike za džamijske stubove[17], spavali su u džamiji[18] i dosta drugih postupaka koji su potvrđeni u vjerodostojnim predanjima. Ibn Kudama spominje da su Ebu Bekr, Omer i ostali pravedni vladari čak uzimali abdest u džamiji.[19] Bilježi Ibn Ebu Šejba da su Ebu Bekr, Omer i Osman uzimali abdest za svaki namaz. Ako bi se zatekli u džamiji, tražili bi lavor (da se abdeste).[20]
Svi se slažemo da u današnje džamije ne treba ulaziti u obući i slično tome, iako se to činilo u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je više nego jasno, međutim, ne treba pretjerivati u tom pogledu pa zabranjivati i osuđivati postupke koji ni u kojem pogledu ne skrnave svetost džamije niti su u koliziji s lijepim ponašanjem i islamskom etikom, a Allah najbolje zna.
[1] Buhari, 192/887; Muslim, 127/252.
[2] Vidjeti: Tarhut-tesrib, 2/61.
[3] Ebu Davud, 1/12/47. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Sahihu Sunen Ebu Davud, 1/23.
[4] Tirmizi, 1/35/23.
[5] Uporediti: Šerhuz-Zerkani alel-Muvetta, 1/438.
[6] Vidjeti: Iraki, El-Mugni an hamlil-esfar, 1/182 (El-Ihja); Ibn Mulekkin, El-Bedrul-munir, 2/67; Ibn Hadžer, Et-Telhisul-habir, 1/105.
[7] Ibn Ebu Šejba, 1/156/1794, 1810.
[8] Bejheki, 1/61/157.
[9] Vidjeti: Ibn Ebu Hatim, Ilelul-hadis, 1/189.
[10] Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 1/61.
[11] Vidjeti: Ibn Kajjim, El-Menarul-munif, str. 9.
[12] Vidjeti: Metalibu ulin-nuha, 2/263; El-Keššaf, 2/374.
[13] Vidjeti: Muhtesarul-fetaval-misrijja, str. 34.
[14] Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 5/128.
[15] Vidjeti: El-Mufhim, 1/509.
[16] Buhari, 1140/5190; Muslim, 344/892.
[17] Buhari, 113/462.
[18] Buhari, 109/440, 441.
[19] Vidjeti: El-Mugni, 3/77.
[20] Ibn Ebu Šejba, 1/35/303.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Žena muslimanka- da li je dužna pokriti podbradak?
Pitanje: Da li je žena dužna pokriti podbradak? Odgovor: Da bismo došli do ispravnog odgovora u vezi s ovim pitanjem, moramo se vratiti na šerijatsko značenje riječi lice, budući da u Kur’anu i hadisima nije precizno pojašnjeno šta se smatra licem koje je šerijatski obaveznik dužan oprati prilikom uviše
Pitanje: Da li je žena dužna pokriti podbradak?
Odgovor: Da bismo došli do ispravnog odgovora u vezi s ovim pitanjem, moramo se vratiti na šerijatsko značenje riječi lice, budući da u Kur’anu i hadisima nije precizno pojašnjeno šta se smatra licem koje je šerijatski obaveznik dužan oprati prilikom uzimanja abdesta i koje punoljetna žena smije otkriti pred muškarcima strancima ako ne smatra zastiranje lica obaveznim.
Islamski su pravnici dali jasnu definiciju lica i odredili njegove granice. Kada je riječ o samom podbradku ili podvoljku, tj. mehkom tkivu između donjih vilica koje počinje od kraja bradne kosti i širi se u obliku slova “v”, potom se spaja s vratom, on ne pripada licu, te ga je obaveza pokriti u namazu i pred muškarcima strancima.
Učenjaci četiri pravne škole, koda spominju definiciju lica, isključuju podbradak iz njegovog značenja. U narednim redovima spomenut ćemo samo definiciju dužine lica jer se ona tiče spomenutog pitanja, budući da je definicija širine lica kod učenjaka od jednog do drugog uha, osim imama Malika koji se u tom pogledu nešto razlikuje, što nije predmet odgovora. (Vidjeti: Et-Temhid, 20/118; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/86)
Među samim učenjacima jedne pravne škole postoji razlika u izrazima definicije lica, ali se, uglavnom, odnosi na isto značenje.
Učenjaci hanefijske pravne škole kažu:
وحد الوجه : من قصاص الشعر إلى أسفل الذقن
“Granica lica je od mjesta gdje počinje izrastati kosa (na čelu) do donjeg dijela bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mebsut, 1/6; El-Hidaja, 1/15; Bedaius-sanaia, 1/66; El-Ihtijar, 1/12–13; Tuhfetul-muluk, str. 25; Reddul-muhtar, 1/218–219)
Učenjaci malikijske pravne škole kažu:
فحده طولا : من أول منابت شعر الرأس المعتاد إلى آخر الذقن
“Dužinska granica lica je od mjesta gdje obično izrasta kosa, do kraja bradne kosti.” (Vidjeti: El-Istizkar, 1/161; Ez-Zehira, 1/246; El-Kavaninul-fikhijja, str. 24; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetud-Dusuki, 1/143)
Učenjaci šafijske pravne škole kažu:
والوجه : ما بين منابت شعر الرأس إلى الذقن ومنتهى اللحيين
“Licem se smatra sve između mjesta gdje počinje kosa na glavi do bradne kosti kosti i do kraja donjih vilica (sa strane).” (El-Vesit, 1/78–79; El-Medžmua, 1/430; Bidajetul-muhtadž, 1/133; Mugnil-muhtadž, 1/172; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93)
Učenjaci hanbelijske pravne škole kažu:
الوجه : هو من منابت شعر الرأس إلى ما انحدر من اللحيين والذقن
“Lice počinje od početka kose na glavi, dok samo pređe preko donjih vilica i bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154)
Hanefijski učenjak Zejnuddin Ebu Bekr er-Razi, rekao je da se licem smatra dio “od mjesta gdje počinje izrastati kosa do donjeg dijela bradne kosti (ar. zekan)”, dodavši: “Nije poznato da postoji razilaženje među islamskim pravnicima u vezi s tim.” (Vidjeti: El-Ajni, El-Binaja, 1/148)
Iz spomenutih definicija vidimo da učenjaci četiri pravne škole smatraju da lice završava sa završetkom donjeg dijela bradne kosti.
Islamski pravnici četiri mezheba, kada definiraju bradnu kost (ar. zekan), koja je spomenuta u prethodnim definicijama, kažu: “To je mjesto gdje su spojene dvije donje vilične kosti.” (Vidjeti: Et-Taberi, Džamiul-bejan, 22/181; El-Havil-kebir, 12/276; El-Mugni, 1/126; Zadul-mesir, 3/59; El-Medžmua, 1/430; Revdatut-talibin, 9/282; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/348; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Umdetul-kari, 18/66; Hašijetud-Dusuki, 1/143; El-Keššaf, 1/154; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93; Reddul-muhtar, 1/218–219; Merkatul-mefatih, 11/94; Ruhul-meani, 8/178) Jasno se vidi da termin zekan označava mjesto gdje su sastavljene dvije donje vilice, po mišljenju svih pravnika, bez posebnog razilaženje, i niko od islamskih učenjaka, definitivno, nije riječju zekan ciljao na podvoljak ili podbradak, već bradnu kost, tj. bradu. U Muftićevom rječniku termin zekan preveden je kao brada, što se, bez dvojbe, podudara s riječima islamskih učenjaka.
U jednom od najpoznatijih riječnika arapskog jezika Lisanul-arab, navodi se: “Dvije se vilice spajaju u sredini bradne kosti (zekanu).” (Vidjeti: Lisanul-arab, 10/480)
Dakle, podbradak – mehko tkivo između dvije vilice, bez sumnje, nije sastavni dio lica i u meni dostupnim fikhskim i hadiskim knjigama nisam uspio naći da je neko od učenjaka objedinio podbradak u lice.
Šejh Albani upitan je o pokrivanju podbradka, pa je rekao: “Ono što je iza brade (zekana) ne pripada licu, a ono što je s prednje strane brade, to pripada licu. Ono što je iza brade pokriva se, a ono što je s prednje strane ne pokriva se, osim ako žena želi pokriti.” (Poslušati audio zapis: Silsiletul-huda ven-nur, br. 323, http://albanyimam.com/play.php?catsmktba=12449)
Na poznatoj internetskoj stranici islamweb.net navode se sljedeći odgovori:
إسلام ويب مركز الفتوى – إن من تعمدت كشف هذا الموضع في صلاتها سواء ابتدأت الصلاة هكذا أو كشفته في أثنائها عالمة بالحكم فصلاتها باطلة على الراجح.
“Žena koja u namazu namjerno otkrije ovaj dio (tj. podbradak), bez obzira počela namaz s otkrivenim dijelom ili ga otkrila tokom namaza, po ispravnijem mišljenju, njen je namaz pokvaren, ako poznaje ovaj propis.”
إسلام ويب – وعليه فما كان وراء هذين العظمين لا يعد من الوجه ولا يجب غسله
Prema tome, ono što se nalazi iza (tj. između) ove dvije kosti (tj. dvije donje vilice) ne smatra se licem i ne treba ga prati (prilikom abdesta).
Islamski učenjaci kažu da je riječ lice (ar. vedžh) izvedenica iz riječi muvadžehetun, što znači ono što stoji nasuprot, s čime se suočava i susreće. Ovo je jednoglasan stav učenjaka četiri pravne škole. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/39; El-Mugni, 1/126; El-Hidaja, 1/15; El-Medžmua, 1/427) Sve čime se ne može postići suočavanje, ne smatra se licem u arapskom jeziku i na osnovu toga islamski su učenjaci izgradili propise. (Vidjeti: Ibn Mulekkin, El-Ialam, 1/331) Da li se podbradak smatra dijelom tijela koji stoji nasuprot nečega i suočava se? Nikako, podbradak je više skriveni nego istaknuti dio tijela.
Šafijski pravnici spominju da čovjek, ako je u mogućnosti, treba prilikom abdesta oprati i jedan dio glave, vrata i jedan dio ispod bradne kosti, jer se samo tako, kažu šafijski učenjaci, može upotpuniti pranje lica, kao što će šerijatski obaveznik postiti kratko (barem trenutak) nakon nastupanja noći da bude ubijeđen da je upotpunio post cijelog dana, i kao što će malo preći preko članaka i lakata prilikom pranja za abdest, da bi bio siguran da je upotpunio pranje obaveznog. (Vidjeti: El-Medžmua, 1/416; Revdatut-talibin, 1/52; El-Gurerul-behijja, 1/222; Bidajetul-muhtadž, 1/133) Vidimo da šafijski pravnici dio ispod brade, kao ni dio vrata i glave ne smatraju sastavnim dijelom lica, već traže da se opere nešto više od propisanog da bi čovjek bio siguran u pranje cijelog lica.
Slično ovome kažu hanbelijski učenjaci koji sljedećim riječima definiraju granice lice koje treba prati prilikom abdesta: “…od početka kose na glavi dok samo pređe preko donjih vilica i brade.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154). Dakle, šerijatski obaveznik treba oprati barem malo više od propisanog da bi bio ubijeđen da je upotpunio propisano pranje, a ne iz razloga što je pranje toga obavezno.
Šejh Ibn Usejmin, kada je govorio o granicama lica, spomenuo je da lice prestaje na čelu, na mjestu gdje se lobanja počinje polukružno savijati (gdje počinje kosa), jer se do tog mjesta licem postiže suočavanje i susretanje s nečim, dok se dijelom tijela koje savijeno ne postiže suočavanje. (Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 1/149) Ako se suočavanje ne može postići s prednjim dijelom glave, koji je prilično isturen i vidan, kako da se postigne s podbradkom?!
Zaključak: Podbradak ne pripada licu i dužnost ga je pokriti u namazu i pred strancima. U govoru islamskih učenjaka nisam uspio naći citat koji ukazuje suprotno spomenutom, kao što nisam uspio naći da je iko od njih spomenuo podbradak u sastavu lica, a ako slučajno postoji takvo mišljenje, radi se o neprihvatljivim iznimkama, naročito ako u obzir uzmemo konsenzus koji je spomenuo imam Razi, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: dr. Safet Kuduzović
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Vrijednosti posta u mjesecu Ševvalu?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Post je jedan od najvrednijih ibadeta i temelj islama. On pripada Allahu Uzvišenom Koji nagraðuje za njega. Nad drugim ibadetima odlikuje se svojom tajnošću, jer ga drugi ne vide. Ne postoji mogućnost pretvaranja pred drugim ljudima, što se može činiti kod ostalih ibadeta.više
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Post je jedan od najvrednijih ibadeta i temelj islama. On pripada Allahu Uzvišenom Koji nagraðuje za njega. Nad drugim ibadetima odlikuje se svojom tajnošću, jer ga drugi ne vide. Ne postoji mogućnost pretvaranja pred drugim ljudima, što se može činiti kod ostalih ibadeta. U komentaru Allahovih riječi: “Pomozite sebi strpljenjem i obavljanjem namaza, a to je teško osim bogobojaznima”, neki učenjaci prvih generacija smatraju da se “strpljenje” spomenuto u ajetu odnosi na post.
(Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/90, Muharerul-vedžiz, 1/277, Et-Teshil, 1/8, od imama Garnatija, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 1/64, Fethul-bejan, 1/158, Tefsir imama Semanija, 1/74, Hašijetu Muhjid-Din, 1/32.)
Uzvišeni Allah takoðer kaže: “Samo strpljivi bit će bez računa nagraðeni”. U komentaru riječi “strpljivi” navodi se da su to postači. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 15/241, i Fethul-bari, 4/108.)
U jednom od hadisa Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao je ramazan “mjesecom strpljenja.” (Nesai, 2407, Buhari u Et-Tarihu, 4/1/238.-239., Tajalisi, 2393, Taberani, 22/358.-359. Lanac prenosilaca ovoga hadisa je vjerodostojan. Vidjeti: Sahihus-sunen, 2/168, Sahihut-tergib, 1/599, Irvaul-galil, 4/99, Es-Silsiletus-sahiha, 6/1/244.-245. Slično tome prenose Ahmed, 2/263, i Bezzar, 1047, El-Kešf, u predanju koje je vjerodostojnim ocijenio šejh Ahmed Šakir u svojim opaskama na El-Musned, 4/293, a dobrim hafiz Askalani u Muhtesaru zevaidi musnedil-Bezzar, 1/408. Vidjeti takoðer Itihaful-hiretil-mehere, 3/408.)
Nije ispravno zadovoljiti se pokornošću u ramazanu, a potom zanemariti vjeru do narednog ramazana. Kada je rečeno Bišru da neki ljudi ibadete samo u ramazanu, rekao je: “Ružnog li naroda koji zna za Allaha samo u ramazanu, lijep je onaj ko ibadeti tokom cijele godine.” Kada je Eš-Šibli upitan da li je bolji ša’ban ili ramazan, odgovorio je: “Budi u stalnoj, a ne u sezonskoj pokornosti Allahu.”
Nakon ispraćenog gosta, časnog mjeseca ramazana, vjernici i dalje nastavljaju sa ovim časnim ibadetom u vidu dobrovoljnog posta.
Jedan od vidova neobaveznog, ali jako pohvalnog posta jeste post u mjesecu ševvalu. Ebu Ejjub el-Ensari prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko isposti ramazan, potom isposti šest dana ševvala, kao da je postio cijelu godinu.” (Muslim, 1164, Ebu Davud, 2433, Tirmizi, 759, Ibn Madže, 1741.)
U drugoj predaji stoji: “Ko isposti šest dana nakon Ramazanskog bajrama, kao da je postio cijelu godinu.” (Ibn Madže, 1740, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihus-sunen, 2/77. Slično tome prenose Ahmed, 5/280, i Tahavi, 3/119.-120.) Postoje i drugi hadisi koji se navode u ovom smislu, ali je njihova autentičnost sporna.
Budući da se dobra djela udeseterostručuju, post ramazana biva kao deset mjeseci, a post šest dana ševvala kao dva mjeseca i tako se broji kao post godine. Ovako se navodi u hadisu koji bilježi imam Ahmed, 5/280, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde Ebu Hatim er-Razi, Ibn Hibban i šejh Albani. (Vidjeti: Letaiful-mearif, str. 392, i Sahihul-džamia, 2/715. Uporediti: Medžmu’ul-fetava, 22/303.)
Nema razlike u pogledu mjeseca ramazana, svejedno, bio dvadeset devet ili trideset dana, uvijek se dobija obećana nagrada, Allahovom dozvolom.
Većina učenjaka smatra post šest dana u ševvalu pohvalnim, i to je stav: Ibn Abbasa, Tavusa, Šabija, Ibn Mubareka, Šafije, Ahmeda, Ishaka i drugih. (Vidjeti: El-Mugni, 3/56, El-Medžmua, 6/400, Letaiful-mearif, str. 389, od Ibn Redžeba)
Meðutim, imam Ebu Hanife, Malik, Ebu Jusuf i Es-Sevri smatraju da nije pohvalno postiti ove dane bojeći se spajanja dobrovoljnog posta sa obaveznim pa da ih neznalice poistovijete u propisu i smatrajući da se time oponašaju kitabije. (Vidjeti: Bedaeus-Sanaia, 2/215, Mevahibul-dželil, 2/414, i Šerhuz-Zurkani, 1/271, i Letaiful-mearif, str. 390.)
Nema sumnje da je mišljenje većine učenjaka zasnovano na jačem argumentu budući da je hadis Ebu Ejjuba jasan i vjerodostojan.
Učenjaci koji smatraju pohvalnim post u ševvalu imaju različita mišljenja oko kakvoće posta.
Imam Šafija i Ibn Mubarek smatraju da je pohvalno uzastopno postiti ove dane početkom mjeseca ševvala. To dokazuju verzijom koju prenosi Ebu Hurejre od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude postio šest dana uzastopno nakon Ramazanskog bajrama, kao da je postio cijelu godinu.” (Taberani u El-Evsatu, 7/366/7607, sa slabim lancem prenosilaca kako smatraju imam Munziri, Ibn Redžeb i Hejsemi. Šejh Albani ovu predaju smatra ništavnom. Vidjeti: Letaiful-mearif, str. 390, Medžmeuz-zevaid, 3/183, Es-Silsiletud-daife, 11/307/5189, Daifut-tergib, 1/309, i Tenkihul-kelam, str. 597.) Slično ovome prenosi se od Ibn Abbasa, kao njegove riječi, ali sa neispravnim lancem prenosilaca.
Imam Ahmed i Vekia smatraju da je dozvoljeno postiti ove dane kako uzastopno tako i odvojeno. (Vidjeti: El-Mugni, 3/56, Letaiful-mearif, str. 390.)
Postoji i treće mišljenje da nije dozvoljeno postiti neposredno nakon Bajrama, jer su to dani jela i pića. Meðutim, ovo mišljenje je iznimno i izrazita većina islamskih učenjaka smatra da je dozvoljeno postiti odmah nakon prvog dana Bajrama. U ovom smislu navode se predanja od Ibn Omera i Ibn Abbasa, ali su njihovi lanci prenosilaca slabi.
Ako pogledamo šerijatske argumente i opće ciljeve šerijata, vidjet ćemo da mišljenje imama Ahmeda i Vekia ima posebnu težinu i da ga možemo preferirati nad ostalim mišljenjima iz dva razloga: Prvo, što ne postoji jasan i vjerodostojan argument koji bi precizirao način posta u ševvalu. Drugo, općenitost hadisa koji prenosi Ebu Ejjub u kome se spominje post šest dana u ševvalu, pa je olakšica za obaveznika da posti ove dane shodno mogućnosti, bilo uzastopno ili razdvojeno, na početku, u sredini ili na kraju mjeseca. (Uporediti: Fetaval-ledžnetid-daime, 10/391) Meðutim, bolje je požuriti i uzastopno napostiti ove dane zbog općih ajeta i hadisa koji ukazuju na požurivanje u činjenju dobra.
Iz hadisa se, takoðer, razumije da treba prvo napostiti propuštene dane ramazana, a potom postiti šest dana ševvala, jer hadis kaže: “Ko isposti ramazan, a potom isposti šest dana ševvala”, dakle post šest dana ševvala biva nakon ispoštenog ramazana. Šejh Ibn Baz i ostali članovi Stalnog kolegija te Ibn Usejmin smatraju da neće zaslužiti nagradu posta cijele godine onaj ko isposti šest dana ševvala prije nego što naposti propuštene dane ramazana. (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 10/391, i Fetava ve ahkamu-sijam, str. 438-439, od Ibn Usejmina) Ibn Usejmin tvrdi da nije ispravno postiti ovih šest dana prije nego što se naposte propušteni dani ramazana, iako je istekao ševval. (Vidjeti: Fetava ve ahkamu-sijam, str. 438-439, od Ibn Usejmina) Ovaj stav odgovara spoljašnjem značenju hadisa koji prenosi Ebu Ejjub, iako neki učenjaci smatraju da je dozvoljeno postiti šest dana ševvala prije napaštanja ramazana.
Ko bude napaštao propuštene ramazanske dane ne može spojiti sa njima nijjet posta ševvala istovremeno, jer su to dva ibadeta ciljana sama po sebi te se njihovi nijjeti ne mogu spajati. (Uporediti: Letaiful-mearif, str. 398)
Što se tiče posta cijelog mjeseca ševvala, u tom pogledu navodi se neispravan hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude postio ramazan i ševval, i ponedjeljak i četvrtak, ući će u Džennet.” (Ahmed, 3/416. Imam Hejsemi i šejh Albani prigovorili su ovoj predaji. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 3/190, i Es-Silsiletud-daife, 10/124/4612) Smisao posta cijelog ševvala navodi se u hadisu koji prenosi Usame b. Zejd od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa slabim lancem prenosilaca. (Ibn Madže, 1/555/1744, i El-Adeni, 8/655 – Kenzul-ummal)
Post šest dana ševvala ima brojne koristi:
Prvo, upotpunjuje nakon ramazana post godine.
Drugo, primjer posta u ša’banu i ševvalu, u odnosu na ramazan, jeste kao primjer sunneta prije i poslije propisanog namaza koji upotpunjuju krnjavost koja se desi u obaveznim namazima.
Treće, post nakon ramazana ukazuje da je Uzvišeni Allah primio ramazanski post, jer ko iskreno obavi odreðeno djelo, Allah mu omogući činjenje dobrih djela nakon toga.
četvrto, post ramazana biva razlogom oprosta prijašnjih grijeha, pa post u ševvalu biva zahvala na ovoj blagodati, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao sve dok mu stopala ne oteku, iako mu je Allah Uzvišeni oprostio prijašnje i kasnije propuste.
Peto, prestankom ramazana ne prestaje mogućnost činjenja dobrih djela koja je vjernik činio u njemu, a Allah najbolje zna.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se smije uspostaviti bračni ugovor sa namjerom razvoda ?
piše: dr. Safet Kuduzović Bračni ugovor u kome ne postoje zapreke i koji je ispunio elementarne dijelove i uvjete ispravnosti kao; ponuda i pristanak, obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pristanak staratelja i dva svjedoka, smatra se ispravnim. Ukoliko bi mladoženja pri zaključenju bračnog ugviše
piše: dr. Safet Kuduzović
Bračni ugovor u kome ne postoje zapreke i koji je ispunio elementarne dijelove i uvjete ispravnosti kao; ponuda i pristanak, obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pristanak staratelja i dva svjedoka, smatra se ispravnim. Ukoliko bi mladoženja pri zaključenju bračnog ugovora imao namjeru razvesti svoju suprugu nakon izvjesnog vremena ne obavijestivši drugu stranu o svojoj namjeri, bračna veza bi bila ispravna po mišljenju apsolutne većine islamskih učenaka.1 Kadija Ijad b. Musa spominje, čak, konsenzus učenjaka u vezi s tim, te da se takva bračna veza ne može smatrati privremenim (muta) brakom.2 Međutim, imam El-Evzai3, imam Ahmed4 po jednoj verziji, El-Medžd b. Tejmijja5 i El-Buhuti6, ipak su, brak s ovakvim nijetom okvalifikovali kao privremeni brak. Hanbelijski pravnik El-Merdavi kaže: “Ako potajno namjerava razvod, to je isto kao da ga uslovi u ugovoru, što je odabrano mišljenje u našoj pravnoj školi. Tako je rekao imam Ahmed i to je mišljenje njegovih sljedbenika”7, tj., da se radi o muta braku.
Kada je šejhul-islam Ibn Tejmijja upitan o braku putnika s namjerom rastave nakon napuštanja mjesta u kome je odsjeo, rekao je: “Ako bude (pri zaključenju bračnog ugovora) čvrsto odlučio razvesti ženu pri napustanju mjesta, to je pokuđeno, a u vezi ispravnosti bračnog ugovora postoji razilaženje.”8 Dakle, imam Ibn Tejmijja ovu vrstu braka vidi pokuđenom, ali je ne smatra zabranjenom niti privremenom (muta) vezom, što je jasno spomenuo na drugom mjestu u svojim Fetvama.9
Od savremenih učenjaka ovu vrstu braka zabranjenom smatraju: šejh Muhammed b. Rešid b. Rida10, Ibn Usejmin11, stalni kolegij12, El-Medžmeul-fikhijj13, Salih el-Fevzan14 i drugi.
Ova vrsta braka iako ispunjava uvjete ispravnosti bračnog ugovora, ona u sebi sadrži prevaru i obmanu žene i njenog staratelja15, što je u koliziji s ciljem uspostave islamskog braka i odudara od osnovnih vjerskih normi.
Cilj bračne veze je uspostava ljubavi, smiraja i samilosti među supružnicima što nije moguće realizovati ako ne postoji namjera trajnog života sa ženom.16 Uzvišeni Allah kaže: “I jedan od dokaza njegovih je to št o za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”17
Od ciljeva bračne veze je brojno potomstvo što se ne može realizovati ako je bračna veza ograničena na godinu, dvije ili nešto više od toga. Makil b. Jesar kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženite rotkinje koje vas vole, ja ću se ponositi pred drugim narodima vašom brojnošću.”18 U slučaju da brak rezultira potomstvom, djeca će na kraju ostati s jednim roditeljem što dovodi u pitanje njihov odgoj.
Islamski učenjaci kada govore o braku muhallila19 kažu da se brak tretira takvim ako zaručnik pri zaključenju bračnog ugovora ima nijet da ohalali dotičnu ženu njenom prvom suprugu.20 Ne postoji stvarna razlika između tajne namjere za muta brak i brak muhallila. Šejhul islam Ibn Tejmijja i Ibn Kajjim navode fikhsko pravilo koga pripisuju medinskim učenjacima, a koje glasi: “Namjere kod ugovorā su važeće.”21 Imam Ibn Kajjim kaže: “Brojni šerijatski dokazi i njegova pravila nalažu da su namjere, bez dvojbe, uvažavaju kod ugovorā, te da utječu na ispravnost ili neispravnost, te na legitimnost ili zabranu određenog ugovora.”22 Imam Malik iako je smatrao ovu vrstu braka dozvoljenom, kaže: “Nije lijepo tako postupati, niti je to moral ljudi.”23
Ovom bračnom vezom se otvaraju vrata poigravanja sa ženama muslimanakama i stvara se veliko nepovjerenje kod žena kada je riječ o udaji, budući da stupanjem u brak može uvijek biti iskorištena i ostavljena na cjedilu već prethodno isplaniranim razvodom.
Napomena: Razlika između muta braka i braka u kome muž potajno namjerava pustiti ženu nakon određenog vremena je u tome što u muta braku postoji dogovor između supružnika o vremenu trajanja bračne veze za razliku od braka gdje muž ne govori svoje namjere niti upoznaje ženu i staratelja o naknadnom razvodu24, a Allah najbolje zna.
1 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/142; El-Mugni, 7/137; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/108, 147; El-Insaf, 8/163; El-Bahrur-raik, 3/116.
2 Vidjeti: Ikmalul-mu’lim, 4/537; En-Nevevi, El-Minhadž, 9/153.
3 Vidjeti: Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Mugni, 7/137; El-Džessas, Ahkamul-Kur’an, 3/103; El-Minhadž, 9/153; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/147; El-Insaf, 8/163; Fikhus-sunna, 2/29.
4 Vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Fetaval-kubra, 3/105.
5 Vidjeti: El-Muhareru fil-fikh, 2/23.
6 Vidjeti: Šerhu muntehel-iradât, 2/669.
7 Vidjeti: El-Insaf, 8/163.
8 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/106–107.
9 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/147.
10 Vidjeti: Fikhus-sunna, 2/30–31.
11 Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; Medžmuufetava, 15/302.
12 Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 18/448.
13 El-Medžmeul-fikhijj na svojoj redovnoj sjednici u Mekki od 10–14/3/1427 H./8–12/4/2006 god. je zabranio ovakvu vrstu braka zvog prevare i obmane sadržane pri zaključenju bračnog ugovora. Vidjeti: Salih b. Abdulaziz, Ez-Zevadž, str. 68–69.
14 Vidjeti: https://www.youtube.com/watch?v=W5QHKgGu5cE.
15 Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; Medžmuufetava, 15/302; Fikhus-sunna, 2/31.
16 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/108.
17 Er-Rum, 21.
18 Ebu Davud, 2/227, br. 2050; En-Nesai, 6/65, br. 3227; Ibn Hibban, 9/363, br. 4056; Et-Taberani, 20/219/, br. 508; El-Hakim, 2/176, br. 2685. Imam El-Hakim, Ez-Zehebi i El-Albani su ovu predaju ocijenili ispravnom. Vidjeti: Sahihu Suneni Ebi Davud, 1/574.
19 Muhallil je muškarac koji stupi u bračnu vezu sa ženom koju je njen bivši suprug razveo tri puta, potom je razvede samo iz razloga da bi se mogla ponovo vratiti prvom mužu.
20 Vidjeti: El-Mugni, 7/138; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/151.
21 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 20/378; I’lamul–muvekkîn, 4/520; Zadul-mead, 5/110.
22 Vidjeti: I’lamul–muvekkîn, 4/520.
23 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/142; Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Minhadž, 9/153.
24 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/143; Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Minhadž, 9/153; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/107; Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; El-Burejk, El-Idžaz, 2/710.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Počinio sam blud, ko može da sprovede kaznu nada mnom?
Uvaženi brate u islamu, sprovođenje šerijatskih kazni uvjetovano je postojanjem islamske vlasti, tj. šerijatske kazne sprovodi samo vrhovni imam muslimana ili onaj koga on opunomoći, kao što je šerijatski kadija. Što znači, u današnjem vremenu u našim podnebljima ne postoji neko ko može da preuzme nviše
Uvaženi brate u islamu, sprovođenje šerijatskih kazni uvjetovano je postojanjem islamske vlasti, tj. šerijatske kazne sprovodi samo vrhovni imam muslimana ili onaj koga on opunomoći, kao što je šerijatski kadija. Što znači, u današnjem vremenu u našim podnebljima ne postoji neko ko može da preuzme na sebe sprovođenje šerijatskih kazni, naročito ako znamo koliko je sprovođenje šerijatskih kazni precizna i ozbiljna stvar, koju ne smije i ne može da sprovodi pojedinac, bez obzira ko bio.
Poznati tumač Kur’ana, mufessir, imam El-Kurtubi u svome je tefsiru kazao: ‘’Ne postoji razilaženje u pogledu toga da sprovođenje šerijatske kazne – odmazde za ubistvo (kisas) ne sprovodi niko osim vladar kojem je stavljeno u obavezu da sprovodi šerijatske kazne za ubistvo i druge prijestupe.” (El-Džamia li ahkamil-Kur’an / poznat kao Kurtubijev tefsir, tom 2, str. 245)
Od Ebu Ez-Zenada se prenosi, a on prenosi od svoga oca, a on od pravnika Medine, čijem mišljenju se vraćaju ljudi, da su govorili: ‘’Ne dolikuje nikome da sprovodi šerijatske kazne osim vladaru, izuzev što je dozvoljeno da čovjek sprovede kaznu za blud nad svojim robom ili robinjom.” (Nejlul-evtar od imama Ševkanija, tom 7, str. 172)
Naš uvaženi šejh Safet Kuduzović u jednom od svojih ČLANAKA, objavljenim na našem portalu minber.ba , kazao je: “Budući da nema islamske vlasti koja bi adekvatno kaznila smutljivce i pokvarenjake, a kaznene mjere u islamu može izreći i sprovoditi isključivo islamski vladar, kazna za uznemiravanje Svevišnjeg Allaha, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernika prolongirat će se za Sudnji dan. Obaveza je ljude upozoriti na pogubnost takvih postupaka i poniženje koje mogu doživjeti na dunjaluku i bolnu kaznu koju će sigurno iskusiti na ahiretu, ako se u međuvremenu ne pokaju. Na muslimanima je da ukazuju na greške i pojašnjavaju propise, a Allahova riječ ostaje istinita: ‘A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici’ (Jusuf, 103).”
Kada bi i postojala šerijatska država i organ koji sprovodi šerijatske kazne, i u tom slučaju vama bi bilo propisano da se pokajete i da svoj slučaj ne iznosite šerijatskom sudu, a kako tek onda kada ne postoji šerijatska država niti organ koji sprovodi šerijatske kazne.
Znači, dragi brate, na tebi je da se istinski pokaješ Uzvišenom Allahu, pokajanjem u kojem će se ispuniti uvjeti da bi tvoje pokajanje bilo potpuno i primljeno kod Allaha.
Među najbitnijim uvjetima istinskog pokajanja jeste da čovjek trenutačno prekine sa činjenjem grijeha, u ovom slučaju bluda, da čvrsto odluči da se nikada više neće vratiti tom grijehu, te da se pokaje za grijeg koji je učinio.
Onaj ko tako postupi, nadati se za njega da mu je Allah oprostio počinjeni grijeh. Allahov Poslanik je kazao: “Pokajnik od grijeha je kao i onaj koji ga nije ni učinio.” (Ibn Madže, šejh Albani je kazao za ovaj hadis da je hasen – dobar)
Kazao je Uzvišeni Allah: “Onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 70)
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Čime nevjernik postaje musliman?
Uzvišeni Allah je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da poziva ljude u islam, da ih poziva u obažavanje Uzvišenog Stvoritelja, Jednog Jedinog. Tako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao ljude da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi vviše
Uzvišeni Allah je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da poziva ljude u islam, da ih poziva u obažavanje Uzvišenog Stvoritelja, Jednog Jedinog. Tako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao ljude da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov poslanik.
Tarik b. Abdillah El-Muharibi kaže: “Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na pijaci, na njemu crveni ogrtač, a on se obraća ljudima riječima: ‘O ljudi, recite: La ilahe illellah, uspjet ćete.'” (Ibn-Hibban, 14/518/6562, Ibn-Huzejme, 1/82/159, Lalekai u Šerhul-usul, 4/838/1413, sa vjerodostojnim lancem prenosialca. Vidjeti Sahihul-mevarid, 2/1684.).
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza b. Džebela u Jemen, rekao mu je: “Ti ćeš tamo pozivati kršćane u islam. Prvo ih pozivaj u: ‘la ilahe illellah'” u drugoj predaji stoji: “u obožavanje samo Allaha … ” (Buhari i Muslim i drugi). U komentaru ovoga hadisa Ibn-Hadžer kaže: “U njemu je dokaz da nevjernik postaje muslimanom nakon očitovanja dva šehadeta.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 13/355.).
Imam Ibn-Mende u djelu El-iman, 1/198, naslovio je poglavlje: “Dokazi koji ukazuju da se izgovorom: La ilahe illellah, postaje musliman i da imetak i život onoga ko ih izgovori bivaju sveti.”
Mikdad b. Esved je rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, šta misliš kada bi se ja sukobio s nekim mušrikom pa mi odsječe ruku, potom se sakrije iza drveta i kaže: ‘Primio sam islam'”, u drugoj predaji stoji: “Potom kaže: ‘La ilahe illellah'”, hoću li ga ubiti ili živa ostaviti? “Ne ubijaj ga”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Mikdad reče: “Allahov Poslaniče, on mi je odsjekao ruku, potom je izgovorio te riječi!” “Ako ga ubiješ on će biti na tvome mjestu prije njegova ubistva, a ti ćeš biti na njegovom mjestu prije nego je izgovorio te riječi”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Muslim, 2/82/95, Ebu-Davud, 3/45/2644, Ibn-Mende, 1/201-203/55-59, Taberani, 20/247/585.).
Poznata je priča Usame b. Zejda kada su on i jedan ensarija stigli onoga mušrika. Nakon što je vidio da mu nema spasa, rekao je: “La ilahe illellah.” Ensarija se okrenuo od njega, dok ga je Usame usmrtio svojim kopljem. Kada je to spomenuo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “O Usame, zar si ga ubio nakon što je rekao: ‘La ilahe illellah?!'” Usame reče: “Allahov Poslaniče on je to rekao samo da bi se spasio.” Meðutim, toliko je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponavljao: “Zar si ga ubio nakon što je rekao: ‘La ilahe illellah”, da je Usame poželio da nije primio islam prije toga dana. (Muslim, 2/83/96, Ibn-Hibban, 11/56/4751 i Ibn-Mende, 1/208/63).
Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod židovskog dječaka koji se razbolio, a ponekad je služio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Stao je iznad njegove glave i rekao mu: “Reci: La illahe illellah.” Dječak je gledao u svoga oca a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je ponavljao iste riječi. Tada je otac, jevrej, rekao: “Pokori se Ebul-Kasimu, tj. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.” Nakon što je ovaj dječak izgovorio dva šehadeta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Hvala Allahu koji ga je mojim trudom sačuvao vatre.” (Buhari, Ebu-Davud i Ahmed, 3/175/12278 i ovo je njegova verzija).
Ebu-Hurejre prenosi da su muslimani iz pravca Nedžda zarobili čovjeka iz plemena Benu-Hanif po imenu Semame b. Usâl, pa su ga zavezali za jedan od džamijslih stubova. Nakon tri dana Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da ga oslobode. Otišao je nedaleko od džamije, okupao se, ušao u džamiju i rekao: “Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.” (Buhari i Muslim, 12/71/1764.). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je primio islam Semame na osnovu izgovorenih šehadeta, što se jasno zaključuje iz daljnjeg teksta ove priče.
Imam Ibn-Nasr Mervezi kaže: “Razmišljao sam o kur’ansko-hadiskim tekstovim i shvatio da se pukim izgovaranjem šehadeta ulazi u islam. Uzvišeni Allah kaže: ‘Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleci i učeni, postupajući pravedno, nema boga osim Njega Silnog i Mudrog. Vjera je kod Allaha, doista, uslam!’ (Ali Imran, 18-19.). Tako je Uzvišeni Allah učinio njihov svjedočenje islamom. Svi sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatraju nevjernika koji izgovori: ‘Ešhedu en la ilahe illellah, ve enne Muhammeden resulullah’, muslimanom … Svi koji su primili islam pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ušli su u islam sa dva šehadeta.” (Vidjeti: Tazimu kadris-salah, str. 422.).
Šejhul-islam Ibn-Tejmijje kaže: “Prvo čime su ljudi zaduženi je šehadet: ‘La ilahe illellah ve enne Muhammeden resulullah’. Time nevjernik postaje muslimanom, neprijatelj prijateljem, a njihov život i imetak svetim.” (Vidjeti: Fethul-Medžid, str. 73.).
Šejhul-islam Ibn-Kajjim spominje razilaženja učenjaka da li se samim priznavanje Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva ulazi u islam ili ne. Jedni smatraju da ulazi, drugi da ne ulazi. Treća skupina učenjaka pravi razliku izmeðu onih koji priznaju Allaha u osnovi ali niječu Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvo, pa bi priznavanjem tog poslanstva postali muslimani, za razliku od mušrika koji ne mogu postati muslimani dok uz priznavanje poslanstva ne posvjedoče da je Allah jedino božanstvo kome se može činiti ibadet. (Vidjeti: Miftahu daris-seade, 1/330.).
Imam Serhasi kaže: “Pokajanje odmetnika biva tako što će izgovoriti dva šehadeta i odreći se otpadništva u koje je upao.” (Vidjeti: El-mebsut, 10/112.).
Poznati hanefijski pravnik imam Kasani kaže: “Postoje tri načina na osnovu kojih sudimo da li je odreðena osoba vjernik: Prvo, da izgovori jedan ili obadva šehadeta i da se jasnim riječima odrekne nevjerstva na kome je bio …” (Vidjeti: Bedaeus-sanaia’, 6/66.).
Ibn-Salah kaže: “Za spoljašnji propis islama dovoljno je da osoba izgovori dva šehadeta.” (Vidjeti: El-minhadž, 1/132, od imama Nevevija).
Imam Ibn-Redžeb kaže: “Opće je poznato da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatao islam onoga ko izgovori samo dva šehadeta, na osnovu toga bi ga smatrao muslimanom, a njegov život svetim. Stoga je osudio Usamu b. Zejda kada je ubio onoga mušrika nakon što je izgovorio: ‘La ilahe illellah.'” (Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 110.). Na drugom mjestu Ibn-Redžeb kaže: “Ko potvrdi (tj. izgovori) dva šehadeta on uzima propis muslimana.” (Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 36.).
Imam Nevevi kaže: “Ako jedna osoba podstakne drugu da izgovori: La ilahe illellah Muhammedun resulullah, pa to učini iskreno, postaje musliman po konsenzusu islamskih učenjaka.” (Vidjeti: El-medžmua, 3/107.). U drugom djelu imam Nevevi kaže: “Izgovorom dva šehadeta postaje se musliman.” (Vidjeti: El-minhadž, 4/84.). Slično se navodi kod imama Meradvija u El-insafu, 1/403.
Imam Behuti kaže: “Kada bi kršćanin ili židov kazao: ‘ja sam musliman’ ili ‘primio sam islam’, time bi postao musliman, iako ne izgovori dva šehadeta. Meðutim, ako bi kazao: ‘ja sam musliman, ali ne želim izgovoriti dva šehadeta’ tada se ne bi tretirao muslimanom sve dok ih ne izgovori.” (Vidjeti: Er-revdul-murbia’, 3/343.). Slično se navodi u djelu Menarus-sebil, 2/360.
Imam Ebu-Tajjib Abadi u svome komentaru na Ebu-Davudov Sunen, kaže: “Primanje islama ogleda se u potvrðivanju (tj. izgovoru) dvaju šehadeta.” (Vidjeti: Avnul-mabud, 2/14.).
Citirani hadisi i prethodno spomenuta mišljenja jasno ukazuju da nevjernik ulazi u islam očitovanjem dvaju šehadeta. Islamski učenjaci se razilaze da li se nevjernik smatra muslimanom ako obavlja namaz, tj., da li pukim obavljanjem namaza sudimo nevjerniku da je musliman. Hanefijski učenjaci, uz četiri uvijeta, i hanbelijski pravnici smatraju da će se takva osoba tretirati muslimanom, za razliku od šafijskih i malikijskih pravnika koji nevjernika u tom slučaju ne smatraju muslimanom. Ako neki učenjaci u ovom slučaju smatraju obavljanje namaza validnim mjerilom islama, šta je onda sa očitovanjem dvaju šehadeta koji jasno ukazuju da je osoba prihvatila islam. Uvijet je da poznaje samo globalno značenje šehadeta, i da se po nekim učenjacima odrekne nevjerstva na kome je bio, a nije uvijet da mora poznavati detaljno značenje šehadeta, niti sve njegove šartove. Ako znamo ove činjenice moramo se zapitati kojim pravom pojedinci mrcvalje one koji žele primiti islam, tražeći od njih posebne uvjete koje, za ulazak u islam, nije uslovio Kur’an niti Sunnet niti poznata islamska ulema. To je, ustavari, odbijanje ljudi od islama ne njihovo pozivanje u islam, a Allah najbolje zna.
Piše: mr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/ime-nevjernik-postaje-musliman/
Da li je pogrešno tumačenje – te’vil – zapreka za tekfir?
Proglašavanje ljudi koji su u osnovi muslimani nevjernicima, spada meðu najpreciznija i najopasnija pitanja u Šerijatu. Imam Ševkani kaže: “Nije ispravno onome ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan proglašavanje muslimana nevjernicima, osim ako posjeduje dokaz jasniji od sunca koje sija usred dana.” (Vidviše
Proglašavanje ljudi koji su u osnovi muslimani nevjernicima, spada meðu najpreciznija i najopasnija pitanja u Šerijatu. Imam Ševkani kaže: “Nije ispravno onome ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan proglašavanje muslimana nevjernicima, osim ako posjeduje dokaz jasniji od sunca koje sija usred dana.” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 4/578.)
Šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdul-Vehhab, kaže: “Proglašavanje nevjernicima ljudi čija spoljašnost ukazuje da su muslimani, bez jasnog šerijatskog argumenta, nije bio put učenjaka ehli-sunneta, već put zabludjelih novotara.” (Vidjeti: Ed-Durerus-senijje, 10/423.)
Te’vil, iskrivljeno tumačenje dijeli se u dvije vrste.
Prva, da arapski jezik prihvata takvu vrstu simboličnih tumačenja, iako bila slaba s jezičkog aspekta. Kao npr. da protumači Allahovu ruku kao milost ili Allahovo lice kao nagradu i sl. Ova vrsta te’vila ako je plod želje za istinom, ne oholosti i negiranja Allahovih svojstava, ne povlači za sobom propis tekfira dotične osobe.
Druga, da arapski jezik odbija takvo tumačenje ili da doðe do potpune negacije i poricanja. Da osoba npr. kaže da Allah nema ruku, ne stvarnu ruku koja doliči Njegovoj Uzvišenosti kao što kaže ehli-sunnet, niti ruku u smislu milosti kao što tvrde oni koji nisu na akaidu prvih pokoljenja, već negira ovaj atribut u potpunosti. Ovaj te’vil nema nikakve osnove i smatra se čistim nevjerstvom, jer je, ustvari, negiranje i poricanje Allahovih riječi.
Imam Muheleb i drugi kažu: “Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da onaj ko koristi te’vil ima opravdanje i da nije grješan, pod uvjetom da takvu vrstu te’vila podržava arapski jezik ili da ima osnove u šerijatskim naukama.” (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 8/595-596, od Ibn Bettala)
Slično ovome prenosi Ibn Hadžer od islamskih učenjaka. (Vidjeti: Fethul-Bari, 12/304.)
Imam Šafija kaže: “Ne poznajem nikoga od priznatih učenjaka prvih generacija da je odbio svjedočenje nekoga zbog te’vila, iako ga smatrao pogrešnim i zabludom, iako dozvolio ono što je zabranjeno. Niko nije odbio svjedočenje onih koji su koristili te’vil ako je dotični te’vil imao bilo kakvu osnovu.” (Vidjeti: El-Umm, 8/186.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Onaj ko koristi te’vil želeći time slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neće se smatrati nevjernikom, niti velikim grješnikom ako je pogriješio u svome idžtihadu. Ovo je poznato meðu učenjacima kada su u pitanju praktični propisi. Kada je u pitanju islamsko vjerovanje (akaid) mnogi proglašavaju nevjernicima one koji pogriješe u njemu. Meðutim, nije poznato da je neko od ashaba ili tabiina ili imama ovoga ummeta tako postupao, to je poznato samo kod novotara.” (Vidjeti: Minhadžus-sunne, 5/239.)
U drugom djelu šejhul-islam kaže: “Isto tako, riječi koje izvode čovjeka iz islama. Možda do odreðene osobe nisu došli argumenti na osnovu kojih bi slijedila istinu, ili njihova autentičnost nije potvrðena kod takve osobe, ili nije ispravno razumjela te argumente, ili ima eventualnu sumnju (šubhu) zbog čega će joj Allah oprostiti. Ko od vjernika bude žudio za istinom pa pogriješi, Allah će mu oprostiti grešku kolika god bila, radilo se o teoretskim ili pitanjima propisâ. Ovo je stav ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i većine islamskih učenjaka.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 23/195-196.)
Dakle, pitanja koja su sama po sebi kompleksna i lahko se može desiti pogrešno razumijevanje, naročito kod običnih masa, bivaju preprekom da se odreðena osoba proglasi nevjernikom, za razliku od jasnih pitanja u kojima se greška može dogoditi samo iz oholosti i jasnog odbijanja istine. Šejh Muhammed b. Ibrahim kaže: “Šerijatska pitanja koja su komplikovana bivaju preprekom da se odreðena osoba proglasi nevjernikom, radilo se o temeljnim ili sporednim (usul ili furua’) oblastima.” (Vidjeti: El-Fetava ver-resail, 1/74, šejha Muhammeda b. Ibrahima)
A Allah najbolje zna
Piše: mr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/da-li-je-pogreno-tumaenje-tevil-zapreka-za-tekfir/
Šta znači da žena neće osjetiti slast imana dok ne ispuni svoje obaveze prema mužu?
Dr. Safet Kuduzović je odgovorio na ovo pitanje u kratkom video klipu ispod: https://www.facebook.com/numportal/videos/381954986086227/ Poslušajte audio mp3 isječak odgovora:
Dr. Safet Kuduzović je odgovorio na ovo pitanje u kratkom video klipu ispod:
https://www.facebook.com/numportal/videos/381954986086227/
Poslušajte audio mp3 isječak odgovora:
Vidi manjeMogu li posuditi novac da zakoljem kurban?
Ako musliman želi zaklati kurban ali nije u materijalnoj mogućnosti, može pozajmiti sredstva za kupovinu kurbana. Međutim, ako nije zaposlen niti očekuje priliv bilo kakvog imetka, tada mu nije pohvalno pozajmiti novac za kupovinu kurbana. Zašto sebe opterećavati mimo mogućnosti!? Dr. Safet Kuduzoviviše
Ako musliman želi zaklati kurban ali nije u materijalnoj mogućnosti, može pozajmiti sredstva za kupovinu kurbana.
Međutim, ako nije zaposlen niti očekuje priliv bilo kakvog imetka, tada mu nije pohvalno pozajmiti novac za kupovinu kurbana. Zašto sebe opterećavati mimo mogućnosti!?
Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa zvaničnog facebook profila:
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=2372791889663511&id=1819196525023053