Džennet i Džehennem su dva velika Allahova stvorenja, i samo Svevišnji Allah zna kada su stvoreni. Dokaz za to su Allahove, dželle šanuhu, riječi: “I bojte se Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, koja je pripremljena za nevjernike.” (El-Bekare, 24.) U drugom ajetu stoji: “I žurite ka oprostu Gospodara svoga i Džennetu čije je prostranstvo kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za bogobojazne.” (Ali Imran, 133.)
Naime, glagol ui‘dde u perfektu je, a taj nam glagolski oblik ukazuje na završenu radnju. U predanju koje su zabilježili Buharija, Muslim i neki drugi muhaddisi stoji da je Poslanik, ﷺ, na dan pomračenja Sunca rekao: “Pokazani su mi Džennet i Džehennem; kada sam vidio Džennet, iz njega sam htio uzeti grozd, ali to nisam učinio. Potom mi je pokazan Džehennem, u njemu sam vidio Amra b. Luhajja el-Huzaija kako vuče svoja crijeva u vatri…”
Ovi i brojni drugi tekstovi ukazuju nam da su Džennet i Džehennem već stvoreni i da nestrpljivo očekuju svoje stanovnike, molim Svemogućeg Allaha da nas nastani u Firdevs, najbolji dio Dženneta! Amin!
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Po učenjacima ehli-sunneta, djela kao djela (džinsul-amel) jesu elementarni dio imana, iman bez njih ne vrijedi. Imam Šafija smatra da u Kur’anu i hadisu postoji preko stotinu argumenata koji ukazuju da iman obuhvata djela. (Vidjeti: Zadul-mead, 3/607.)
Uzvišeni Allah kaže: “Allah neće dopustiti da propadne vjerovanje vaše.” (El-Bekare, 143.)
Ibn Abdulberr kaže: “Među mufessirima nema razilaženja o tome da se izraz vjerovanje, spomenuto u ajetu, odnosi na namaz prema Bejtul-makdisu (prvoj kibli muslimana).” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/245, Džamiul-bejan, 2/24-25, El-Iman, 1/329, od Ibn Mende, i Tazimu kadris-salah, str. 191-193.)
Imam Muslim zabilježio je Ebu Hurejrino, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ogranaka, najveći ogranak jesu riječi la ilahe illallah, a najniži je ukloniti prepreku s puta, i stid je dio imana.” (Muslim.)
Ebu Malik el-Ešari govorio je da je Poslanik, ﷺe, rekao: “Čistoća je pola imana.” (Muslim.)
Ibn Mes’ud govorio je: “Strpljenje je pola imana.” (Hakim, 2/484, Bejheki u djelu Šuabul-iman, 1/74, Abdullah u djelu Es-Sunne, 1/374, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 1/48, Taglikut-talik, 2/21, i Es-Silsiletud-daifa, 1/714-715.)
Prethodno navedeni ajet i hadisi jasno ukazuju da su djela sastavni dio imana. Ibn Abdulberr rekao je: “Pravnici i muhaddisi jednoglasni su u mišljenju da su riječi i djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/238.)
Imam Begavi govorio je: “Ashabi, tabiini i kasniji učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da su djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Šerhus-sunna, 1/38.)
Ibn Kesir navodi da su se Šafija, Ahmed i Ebu Ubejde pozivali na konsenzus učenjaka u vezi s tim da iman obuhvata riječi i djela. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/41-42.)
Ibn Redžeb tvrdi: “Prve generacije žestoko su osuđivale onoga ko je smatrao da djela ne podilaze pod iman.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 27.) Onaj ko smatra da djela nisu sastavni dio imana tretira se zabludjelim murdžijom.
Međutim, ako neki učenjak ehli-sunneta (pogotovo iz potonjih generacija) kaže: “Djela spadaju u iman, i onaj ko ih ostavi jeste veliki grješnik, ali nije nevjernik”, za njega se neće kazati da je murdžija, treba reći da je pogriješio u svom idžtihadu, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Načelno pravilo jeste da musliman traži pomoć isključivo od Allaha, jer samo On istinski može pomoći čovjeku. Ipak, nema problema tražiti pomoć od čovjeka u onome što je u okviru ljudskih mogućnosti. Od žive osobe može se tražiti samo ono što je ona u mogućnosti učiniti, u protivnom pomoć se mora tražiti isključivo od Allaha. Kada je riječ o traženju pomoći od mrtve osobe, to je strogo zabranjeno, jer mrtav čovjek ne može pomoći sam sebi, pa zar može pomoći živima! Isto tako, zabranjeno je upražnjavanje ma kakvog ibadeta pored kabura, ma kojim povodom.
Imam Muslim zabilježio je predanje u kojem stoji da je Aiša, radijallahu anha, majka pravovjernih, upitala Poslanika, ﷺ, o tome šta treba izgovoriti kada dođe na kubur, na što joj je odgovorio: “Reci: ’Es-selamu ala ehlid-dijar…’” Otuda, ko posjeti mezarje treba proučiti poznatu dovu. Onaj ko učini sedždu na kaburu ili tavafi oko njega želeći se time približiti Allahu i smatrajući da sedžda i tavaf na tom mjestu imaju posebnu odliku, takav je učinio veliku novotariju i grijeh, usto je otvorio velika vrata zabludi koja ga vodi izravno u veliki širk.
Musliman smije tavafiti isključivo oko Kabe, i kada je riječ o nagradi, sva mjesta na zemlji imaju isti status, osim tri poznate džamije: Mesdžidul-harama u Mekki, Poslanikove, ﷺ, džamije u Medini i Mesdžidul-Aksa u Kudsu, a o tome nam govore vjerodostojni hadisi. Moramo napomenuti da onaj čovjek koji ma koji ibadet posveti umrlom čovjeku, želeći mu se približiti, čini šrik, najveći grijeh koji ga izvodi iz okvira dini-islama.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Proglašavanje muslimana nevjernikom (tekfir) nesumnjivo je jedno od najosjetljivijih, najpreciznijih i najopasnijih pitanja kojima su se danas, na veliku žalost, zabavili oni koji tome nisu dorasli. Na opasnost tekfira ukazuju sljedeći hadisi: “Reći muslimanu: ’Nevjerniče!’, ima status njegovog ubistva”(Taberani i Bezzar, sa ispravnim lancem prenosilaca.);“Kada neko muslimanu kaže: ’Nevjerniče!’, tada je jedan od njih dvojice uistinu nevjernik.”(Buharija i Muslim.) Lahko se može desiti da musliman počini djelo nevjerstva, ali se neće tretirati nevjernikom iz sljedećih razloga.
Prvo, možda je to djelo nevjerstva učinio nehotice (hata’). Dokaz i primjer za ovaj uvjet jeste poznati hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem stoji da je neki čovjek izgubio jahalicu u pustinji, i kada mu se iznenada vratila, pogriješio je od velike radosti i uskliknuo: “Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar!” Naime, ovaj je čovjek učinio dva djela nevjerstva: prvo, izjava da je Allah – rob; i, drugo, da je on, misleći na sebe, Gospodar. U ovakvim se slučajevima čovjek ne tretira nevjernikom, tim prije jer je riječ o pogrešci. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Allah je mojim sljedbenicima oprostio ono što nehotice učine, iz zaborava ili u prisili.”(Ibn Madže, Ahmed i Taberani. Imam Nevevi i Ibn Tejmijje ovaj hadis smatraju dobrim, a Ibn Hibban i Hakim vjerodostojnim. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/417, El-Medžmu, 2/293, i Hulasatul-bedril-munir, 1/154.) Iako su neki hadiski stručnjaci odbacili sve lance prenosilaca ovoga hadisa, njegovo je značenje ispravno po konsenzusu učenjaka, tvrdi imam Kurtubi.(Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/190.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Ashabi i svi učenjaci ovog ummeta jednoglasni su u mišljenju da nije nevjernik svako onaj ko izgovori riječi nevjerstva.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/418.)
Drugo, možda je to djelo nevjerstva učinio iz neznanja (džehl). Naprimjer, poricanje kategorički jasne obaveze u islamu iz neznanja: “Poslali smo poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali.”(En-Nisa, 165.) U drugom ajetu stoji: “A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali.”(El-Isra, 15.)U tom smislu su riječi Sufjana b. Ujejne: “Ko ostavi farzove namjerno, ne iz neznanja, niti s opravdanjem, počinio je nevjerstvo.”(Abdullah Šejbani u djelu Es-Sunne, 1/348, s dobrim lancem prenosilaca.) Šejhul-islam zapaža: “Kada bi čovjek prihvatio islam ne znajući da je namaz obavezan niti da je alkohol zabranjen, ne bismo ga smatrali nevjernikom zbog njegovog krivog uvjerenja, niti bismo ga kaznili sve dok se protiv njega ne predoči dokaz.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/222.) Na drugom mjestu ovaj islamski autoritet kaže: “Ko (iz neznanja) izjavi da su alkohol i kamata dopušteni, jer je novajlija u islamu (…), takav se čovjek neće smatrati nevjernikom, sve dok se protiv njega ne uspostavi argument (tj. dok mu se ne objasni taj propis).”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 35/101.) Dokaz za ovaj uvjet jeste poznati hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem stoji da je jedan čovjek, koji nikada nije nikakvo dobro učinio, oporučio svojim nasljednicima: “Kada umrem, spalite me, potom taj pepeo raspite po moru u olujnom danu! Allaha mi, ako me Allah mogne proživjeti, kaznit će me kao nikoga.” Naime, ovaj je čovjek sumnjao u Allahovu, dželle šanuhu, moć, a to je jedan od najvećih oblika nevjerstva. Budući da nije znao kolika je Allahova, dželle šanuhu,  moć – a bio je vjernik i bojao se Svevišnjeg Gospodara – Allah mu je oprostio. Opravdanje za neznanje u ovim pitanjima imaju ljudi koji su odrasli u nemuslimanskim zemljama, odnosno u muslimanskim zemljama u kojima vlada veliko neznanje i udaljenost od vjere.(Uporediti: El-Mugni, 5/156, i El-Medžmua, 3/15.) S tim u vezi šejhul-islam je zapisao: “Ko porekne poznati islamski propis zbog toga što je novajlija u islamu ili što je odrastao u zemlji u kojoj se ne poznaju vjerski propisi, neće se smatrati nevjernikom, sve dok mu se ne objasni propis koji je porekao.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 6/39.)
Ako se radi o pitanjima koja su temelj vjere (usulud-din), tada je Kur’anom uspostavljen argument protiv ljudi i opravdanje neznanjem nije prihvatljivo kao: vjerovanje u Allaha, Poslanika, ﷺ, Sudnji dan i sl.(Uporediti: Bedaeus-sanaia, 7/132, Medžmu’ul-fetava, 4/54, Ed-Durerus-senijje, 8/224 i 10/355 ) Što se tiče skrivenih pitanja ili manje jasnih propisa koji često bivaju nepoznanica običnim muslimanima, kao: pitanja vezana za Allahova imena i svojstva, neka iskrivljena ubjeđenja određenih grupacija i sl., tretiraju se preprekom za primjenu propisa.(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/619, Et-Turukul-hukmijje, 1/464-465, Fethul-Bari, 13/407, i Avnul-Mabud, 13/30.)
Neznanje, također, ne uvažava se kada je obaveznik u mogućnosti saznati određeni propis ali to iz nemara zapostavi, kako tvrdi šejhul-islam.(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 20/280 i 22/16.)
Treće, možda je to djelo nevjerstva učinio pod prisilom (ikrah). Ko izgovori riječi nevjerstva ili počini djelo nevjerstva pod prisilom, neće se smatrati nevjernikom: “Onoga koji zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao – osim ako na to bude prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna…”(En-Nahl, 106.) Dakle, u takvim je slučajevima mjerodavno ono što je u srcu, a ne riječi i djela, i to po konsenzusu islamskih učenjaka. Po ehli-sunnetskim učenjacima, postoji jaka veza između djela počinjenih udovima i onoga što je u srcu, međutim, kada postoji mjerodavna prepreka, kao naprimjer, prisila, tada ta veza slabi ili u potpunosti nestaje. Imam Kurtubi tvrdi: “Ko bude prisiljen da izgovori riječi nevjerstva i izgovori ih strahujući za život, takav čovjek nije grješan, po konsenzusu islamskih učenjaka, pod uvjetom da njegovo srce ostane čvrsto u vjerovanju.”(Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/190.) Kada je riječ o tome, neki islamski autoriteti prave razliku između riječi i djela, ali je ispravno mišljenje većine učenjaka koji kažu da riječi i djela imaju isti status. Naime, mnogobošci su prisilili Ammara b. Jasira, radijallahu anhu, da uvrijedi Poslanika, ﷺ, a da njihova božanstva spomene po dobru. I kada se Ammar požalio Poslaniku, ﷺ, on ga je upitao: “Šta osjetiš u srcu?” “Smireno je i čvrsto u imanu”, odgovorio je Ammar. Resulullah, ﷺ, sugerirao mu je: “Ako to opet učine, ti uradi kako si već uradio.”(Taberi, Hakim i Bejheki, s nekoliko slabih puteva. Vidjeti: Fethul-Bari, 12/312-313.)
Četvrto, možda je čovjek nekad nemoćan (âdžiz) obaviti temelj islama, i tada se neće smatrati nevjernikom,(Uporediti: Medžmu’ul-fetava, 12/478-479, 19/218.) jer Svemogući Allah čovjeka ne opterećuje preko njegovih mogućnosti, kao osoba koja je nijema i ne može očitovati kelime-i-šehadet ili je onesviješćena pa ne može obavljati namaz i sl., a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović