Uzimanje mita veliki je grijeh, za koji njegov počinilac zaslužuje veliku kaznu, ako se iskreno ne pokaje. Službenika koji uzima mito treba smijeniti s radnog mjesta i kazniti. Kada je riječ o obavljanju hadždža s haram imetkom, islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja. Ovo razilaženje veže se za pitanje da li je vlasništvo imetka uvjet za ispravnost ili uvjet za obaveznost hadždža. Ako kažemo da je posjedovanje imetka uvjet ispravnosti hadždža, tada bi hadždž obavljen novcem od mita bio neispravan, jer imetak kojim obavlja hadždž nije njegovo vlasništvo, za razliku od uvjeta obaveze kada obavljanje hadždža ovim imetkom ne bi utjecalo na njegovu validnost. Ispravno je drugo mišljenje: vlasništvo imetka uvjet je za obavezu hadždža, kao i mahrem za žensku osobu, sigurnost puta, tjelesna sposobnost i sl. Ovo je stav većine islamskih učenjaka. (Vidjeti: El-Mebsut, 4/150, Šerhu Fethil-Kadir, 3/146, Takrirul-kavaid, 1/63, od Ibn Redžeba, Mevahibul-Dželil, 4/528, i Sahihu fikhis-sunna, 2/169.)
Učenjaci koji su se opredijelili da takav hadždž nije ispravan, svoj stav dokazuju hadisom u kojem stoji da onome ko krene na hadždž od haram imetka bit će odgovoreno s nebesa na njegovu telbiju: “Tvoj je hadždž od haram imetka, tvoja opskrba je haram, tvoj hadždž je grijeh, i nije primljen.” (Taberani, u djelu El-Evsat, 5/396/5228, s izuzetno slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 10/292, i Es-Silsiletus-sahiha, 9/391.) Dakle, hadždž obavljen od haram imetka oslobađa obveznika ove dužnosti, ali je grješan zbog nepropisnog stjecanja imetka, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Riječi “sadekallahul-Azim” koje znače “istinu je rekao Uzvišeni Allah” sušta su istina, i čovjek koji ih izgovori s iskrenom namjerom imat će nagradu. Ove riječi, ustvari, liče na zikr (spominjanje Allaha). Međutim, izgovaranje ovih riječi striktno nakon učenja Kur’ana nije potvrđeno sunnetom niti praksom odabranih generacija, niti mišljenjima poznatih islamskih učenjaka. Da je to imalo utemeljenje u vjerskim izvorima, naši prethodnici bi to prakticirali. Sve što oni nisu činili kada je riječ o vjeri, smatra se uvedenom stvari koja šerijatom nije prihvatljiva.
Poslanik, ﷺ, nije poučio ashabe da izgovaraju ove riječi kada završe s učenjem Kur’ana. Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, pripovijedao je da je Poslanik, ﷺ, jednom prilikom zatražio od njega: “Uči mi Kur’an!” “Zar da ja tebi učim, a tebi se objavljuje?”, upitao ga je Ibn Mes’ud. Na to je Resulullah, ﷺ, odgovorio: “Da.” Ibn Mes’ud učio je ajete iz sure Nisa, a kada je proučio riječi Uzvišenog: “A šta će tek biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih!” (En-Nisa, 41.) Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Dovoljno je!” Po drugoj verziji: “Stani!” (Buharija i Muslim.) Na osnovu ovog hadisa imam Buharija i Nesai naslovili su cjelinu: Onaj kome se uči Kur’an može reći onome ko uči: “Dovoljno je!” (Vidjeti: Umdetul-kari, 20/56, i Es-Sunenul-kubra, 5/28.)
Da je izgovaranje riječi “sadekallahul-Azim” po završetku učenja Kur’ana bilo legitimno, Poslanik, ﷺ, poučio bi Ibn Mes’uda tome, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Muslimanu nije dopušteno dokazivati osim hadisima koji su preneseni dobrim ili vjerodostojnim lancem prenosilaca. Kada bi osoba postupala po svemu što se navodi i što prenose anonimni, nepouzdani i pokvareni prenosioci, okrenula bi leđa islamu, i Allah zna kojoj vjeri bi pripadala. Imam Zehebi kaže: “Kakva je korist od predanja ako se pomiješaju ispravni i slabi hadisi, pa čovjek ne provjeri ko ih ustvari prenosi.” (Vidjeti: Bejanuz-zegal, str. 6, od imama Zehebija.)
Tačno, navodi se da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko prođe pored mezarja i prouču suru Kul huvallahu ehad jedanaest puta, zatim to pokloni mrtvima, dobit će nagradu shodno broju mrtvih u zemlji.” I taj je hadis prenesen preko Abdullaha b. Ahmeda b. Amira, a on od Alije b. Ebu Taliba. Ibn Dževzi, kao i mnogi drugi muhaddisi, tvrde da imenovani Abdullah prenosi lažnu zbirku hadisa od ehli-bejta. (Vidjeti: Ed-Duafau vel-metrukin, 2/115.)
Dakle, nije sve što se navodi u hadiskim zbirkama vjerodostojno, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Pravilno učenje Kur’ana ne može se ostvariti osim uz ispravan izgovor harfova i primjenu tedžvida. Tedžvid, u praktičnom smislu, rijetka je nauka koja se ne može savladati učeći iz knjiga, već je neophodno učiti pred stručnjakom te nauke. Teorija tedžvida poprilično je jednostavna, ali praktična primjena mora biti pred stručnom osobom, jer čovjek uglavnom ne može primijetiti svoju grešku dok uči.

Kada je riječ o tedžvidu, neke se stvari ne mogu ispravno shvatiti osim slušanjem. Muslimani su kroz dugi niz stoljeća učili Kur’an pred profesorima i šejhovima koji su ih preslušavali i nije bila praksa poznatih učača samostalno učenje. Učenje pred profesorom može biti na dva načina: prvo, profesor uči, a učenik sluša; i, drugo, učenik uči, a profesor sluša, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović