Uzimanje zaloga u kupoprodaji, bilo na putu ili u mjestu prebivališta, legitimno je po konsenzusu islamskih pravnika, osim iznimnog predanja od Mudžahida b. Džebra, koji smatra da se zalog ne uzima u mjestu boravka. (Vidjeti: Džamiul-bejan, 3/189, od imama Taberija, i El-Idžma, str. 138, od Ibn Munzira.)

Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da prodavcu nije dopušteno koristiti založenu stvar bez dopuštenja vlasnika. Ako dopusti, po mišljenju nekih učenjaka, može je koristiti dok čeka ostatak isplate. Također, postoji razilaženje među pravnicima ako se u zalog uzme životinja koja se muze ili jaše, da li prodavac može jahati, odnosno musti tu istu životinju, jer briga oko njenog izdržavanja ostaje na zalagaču (vlasniku) po konsenzusu islamskih učenjaka. (Vidjeti: El-Ikna fi mesailil-idžma, 3/1661.)

Imam Ahmed i Ishak odobravaju korištenje takve životinje ako brigu oko njenog izdržavanja vodi prodavac. (Vidjeti: El-Mugni, 4/468, Keššaful-kina, 3/342, i El-Insaf, 5/172.)

Hanefijski, malikijski i šafijski autoriteti kategorički smatraju da nije dopušteno koristiti založenu stvar, bilo da se radi o nekretnini ili životinji. (Vidjeti: El-Mebsut, 21/78, 104 i 106, El-Kavaninul-fikhijja, str. 340, i Revdatut-talibin, 4/79.)

Kada se radi o pozajmici, zajmodavcu je zabranjeno koristiti založenu nekretninu, i to po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, jer svaka pozajmica koja pribavi korist ili profit kreditoru smatra se kamatom. (Vidjeti: Šerhu meanil-asar, 4/99, i El-Mugni, 4/467.) Na osnovu toga, prodavcu je zabranjeno koristiti založenu mješalicu, osim uz dopuštenje zalagača, i to opet po mišljenju nekih učenjaka, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Kur’an, sunnet i konsenzus islamskih učenjaka jasno ukazuju da je muslimanu dopušteno konzumiranje mesa koje zakolju kršćani ili židovi. (Vidjeti: El-Umm, 3/195, El-Idžma, str. 79/257-258, Nevadirul-fukaha, str. 75/59, El-Istizkar, 5/460, El-Muhalla, 11/138, El-Mugni, 9/311, Ez-Zehire, 3/437, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/79, El-Medžmua, 9/89-90, El-Minhadž, 12/83, Medžmu’ul-fetava, 4/27, 21/103, 35/16, 35/212 i 35/232, Ahkamu ehliz-zimma, 1/548, i El-Ikna, 2/956.)

Allah, dželle šanuhu, kaže: “I vama je dopuštena hrana onih kojima je data Knjiga.” (El-Maide, 5.) Pod izrazom “hrana”, po konsenzusu učenjaka, misli se na meso koje oni zakolju, i, svakako, nema razilaženja među islamskim pravnicima da je dopušteno konzumiranje svake druge hrane koju pripreme kitabije. Neki islamski učenjaci dopuštaju čak konzumiranje mesa koje zakolju u ime Isaa ili Uzejra, alejhimes-selam, ili u ime crkve, a neki drugi učenjaci to zabranjuju. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/78-79, i Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/21.)

Dakle, meso koje zakolju kitabije dopušteno je muslimanima, bilo da je uvezeno iz njihovih zemalja ili da ga kolju u muslimanskim zemljama. Ovo je šerijatski propis načelno, i o tome muslimani ne trebaju raspravljati. Međutim, današnje kitabije prije klanja ubijaju životinje. Ovo je ubijanje propisano državnim zakonom i svako ko postupi suprotno bude podvrgnut kaznenim mjerama jer, navodno, muči životinju. Željezna cjevčica prečnika 1,5-2 cm i dužine 12-15 cm koju iz ručnog pištolja tjera pritisak od 12 bari jednostavno probuši mozak životinje koja na tlo pada kao što djetetu ispade igračka iz ruke. Od ubijanja do dizanja životinje na traku klanja prođe od 4-5 minuta tako da je životinja već mrtva prilikom klanja.

Neispravno je kazati da se radi o  omamljivanju životinje udarom pištolja, već se radi o čistom ubijanju. Pitao sam dvojicu veterinara koji kontroliraju ubijanje i klanje, da li bi se životinja digla nakon izvjesnog vremena. Blago se osmjehnuvši, odgovorili su mi kratko i jasno: “Nikada!” Prema tome, zabranjeno je konzumiranje govedine koju zakolju današnje kitabije iz prethodno spomenutog razloga, i neispravno je povoditi se za osnovom propisa, jer su oni promijenili tu osnovu i kolju, ustvari, lešinu. Iz ovoga se, svakako, izuzima meso za koje se pouzdano zna da su ga kitabije zaklale, a ne ubile tu životinju, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Niste grješni zbog toga, inšallah. Kada je riječ o tom janjećem mesu, ono je također halal, jer klanje životinje ujedno je klanje onoga što je u njenom stomaku. Ebu Seid Hudri prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Klanje životinje ujedno je i klanje onoga što se nalazi u njenom stomaku.” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Hakim, preko nekoliko ashaba. Imam Tirmizi i šejh Albani ovaj hadis smatraju vjerodostojnim, a Ibn Abdulberr i Ibn Hadžer dobrim. Vidjeti: Et-Temhid, 23/76, Et-Telhisul-habir, 4/1514, i Sahihul-džamia, 1/645.)

Ovo mišljenje zastupaju: Ibn Mes’ud, Ibrahim, Šabi, Tavus, Hasan, Ata, Ebu Jusuf i Muhammed od hanefijskih učenjaka, te Malik, Šafija, Ahmed i neki drugi. (Vidjeti: El-Mebsut, 12/6, El-Muhalla, 419-420, El-Mugni, 9/319, El-Medžmu, 9/69, Medžmu’ul-fetava, 26/162, Tehzibus-sunen, 8/19-21.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Uzvišeni Allah dopustio je čovjeku oblačenje lijepe odjeće i da pazi na svoj izgled, a osudio je one koji zabranjuju Allahove blagodati: “Reci: ’Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?’” (El-E’araf, 32.) Muslim je zabilježio Ibn Mes’udovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Neće ući u Džennet ko bude imao u srcu oholosti koliko zrno gorušice” ; “Čovjek voli da se lijepo obuče i da njegova obuća bude lijepa”, konstatira neko od prisutnih. Na to Poslanik, ﷺ, samo reče: “Allah je lijep i voli lijepo. Oholost je odbacivanje istine i omalovažavanje ljudi.” (Muslim)

Dakle, islam je pohvalio lijepo i uredno odijevanje, što nikada nije bilo predmet razilaženja među muslimanima općenito, a među učenjacima posebno. Međutim, šerijat je zabranio određene vrste odjeće, kako muškarcima, tako i ženama, a počiniocu je priprijetio kaznom. Jedna od zabranjenih vrsta odjeće jeste odjeća isticanja. To je odjeća za koju je Resulullah, ﷺ, u hadisu koji prenosi  Ibn Omer rekao: “Ko obuče odjeću isticanja, Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.” U drugoj verziji stoji: “…potom će njime potpaliti vatru džehennemsku.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Navedeni su hadis u različitim verzijama dobrim ocijenili: imam Munziri, Iraki, Ibn Muflih, Busiri, Sehavi, Behuti, Adžluni i Albani. Imam Ševkani i Muhammed Han tvrde da su prenosioci ovog predanja pouzdani. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 4/286, s opaskama imama Irakija, El-Adabuš-šeraijje, 2/582, Misbahuz-zudžadža, 4/90, Nejlul-evtar, 2/111, El-Mekasidul-hasena, str. 668, Keššaful-kinaa, 1/381, Kešful-hafa, 2/362, Er-Revdatun-nedijja, 1/234 i 3/460, i Sahihut-tergib, 2/480.) Imam Sefarini u svome komentaru na djelo Gizaul-elbab, 2/161, kaže: “Čovjek je obukao odjeću isticanja ako se njegova odjeća razlikuje od odjeće njegovih mještana.” Imam Merdavi veli: “Pogrdno je oblačiti odjeću isticanja ili odjeću koja se ne nosi u tom istom podneblju.” Imam Ševkani napominje: “Pod odjećom isticanja misli se na odjeću kojom čovjek odudara od odjeće ostalog svijeta.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/111.) Hanefijski učenjak Ali Kari zapisao je: “Odjeća isticanja jeste, između ostalog, i odjeća kojoj se ljudi ismijavaju.” (Vidjeti: Merkatul-mefatih, 8/221.) Ibn Omer je vidio svoga sina da je obukao pohabanu odjeću, pa mu je rekao: “Skini je, to je odjeća isticanja.” (Vidjeti: Telbisu Iblis, str. 174.) Ibn Muflih naveo je nekoliko identičnih citata kojima hanbelijski učenjaci definiraju odjeću isticanja. Između ostalog, hanbelijski pravnici kažu: “Odjeća koja se razlikuje od odjeće koju nose ljudi u tvome podneblju”; “Odjeća po kojoj osoba biva prepoznatljiva kod ljudi”; “Odjeća koja nije poznata kod ljudi u tvom podneblju”; “Odjeća koja odudara od odjeće koju nose ljudi u tvojoj zemlji ili plemenu.” Nakon toga, ovi učenjaci upozorili su: “Čovjek treba oblačiti ono što oblače drugi ljudi, da ne bi upirali svoje prste u njega i ogovarali ga, pa će biti grješan kao i oni, jer ih je on naveo na grijeh.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581, i El-Furu, 1/302.) Imam Ahmed vidio je na nekom čovjeku crno-bijeli prugasti ogrtač, pa mu je rekao: “Skini to, a obuci ono što oblače ljudi u tvome kraju.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581.)

Ibn Abdulberr zapisao je: “Govorilo se: ’Jedi hranu koju poželiš, ali se odijevaj kako ljudi žele (tj. kako se ljudi odijevaju).” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje,  2/582.) Ibnul-Kajjim je rekao: “Poslanikov, ﷺ, sunnet ukazuje da se čovjek treba odijevati kao što se odijevaju ljudi u njegovoj zemlji.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 27, od šejha Bekra Ebu Zejda.) Kada definiraju odjeću isticanja, brojni drugi učenjaci kažu da je to odjeća kojom se osoba ističe među ljudima u podneblju u kojem boravi. (U vezi s tim uporediti s: Keššaful-kina, 1/381, Ed-Derari, 1/383, od imama Ševkanija, Er-Revdatun-nedijja, 3/460, i Avnul-Ma’bud, 11/51.) Centru za izdavanje pravnih rješenja, koje je pod mentorstvom dr. Abdullaha Fekiha, postavljeno je pitanje: “Kakav status ima onaj čovjek koji oblači odjeću koja nije poznata u običajnom pravu određenog podneblja, kao primjer čovjeka ili žene koji nose afganistansku odjeću u Maroku?” Nakon dužeg pojašnjenja, u odgovoru stoji: “Zaključak: ljudi se trebaju odijevati sukladno odijevanju koje vlada u njihovoj sredini, i pogrdno je izlaziti iz tog okvira. Taj izlazak je haram ako se osoba ističe svojim načinom odijevanja i bude prepoznatljiva. Ibn Madže i drugi zabilježili su hadis u kome Poslanik, ﷺ, kaže: ’Ko obuče odjeću isticanja, Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.’ Odjeća isticanja jeste svaka odjeća kojom se čovjek razlikuje od drugih ljudi.” (Broj fetve, 14805.)

Šejh Bekr Ebu Zejd, nakon konstatacije da je odjeća isticanja ona odjeća koja odudara od određene sredine, kaže: “Razlog zbog kojeg pojedinci nose ovakvu odjeću jeste vjerska umišljenost, a umišljenost je bolest srca koja je opasnija od klasičnih tjelesnih bolesti.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 31.) Poznato šerijatsko pravilo glasi: Običaj je mjerodavan. (Vidjeti: El-Ešbahu ven-nezair, str. 93, od imama Ibn Nudžejma, Šerhul-kavaidil-fikhijja, str. 219, od šejha Ahmeda Zerke, i El-Kavaidul-fikhijjetul-kubra, str. 325, od dr. Saliha Sedlana.) I svaki običaj koji nije u koliziji sa šerijatom validan je i ljudi su dužni postupati shodno tom običaju. Svakim odstupanjem od pravnih običajâ koji ne oponiraju šerijatu otvaraju se vrata sumnji, potvorama, ogovaranjima, predrasudama… Stoga je obaveza dosljedno slijediti ove običaje bilo da se radi o odijevanju ili drugom segmentu.

Dakle, šerijatski nije opravdano nositi odjeću koja nije poznata stanovništvu određenog podneblja. Odjeća koja se nosi u Afganistanu tretira se odjećom isticanja u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Alžiru i svim zemljama u kojima se ljudi ne odijevaju na takav način. Isto tako, odjeća Afganistana, Saudijske Arabije, Emirata, Maroka i drugih muslimanskih zemalja smatra se u Bosni odjećom isticanja. Pojedini muslimani iz velike ljubavi prema sunnetu odijevaju se na našim prostorima na veoma upadljiv, a za neke i provokativan način. Ljubav prema sunnetu očituje se kroz slijeđenje šerijatskih tekstova i pravila koja su iz njih izveli islamski učenjaci, a ne povođenjem za emocijama. Ko želi praktično primijeniti Poslanikov, ﷺ, sunnet, treba se odijevati na način koji je poznat ljudima, a ne suprotno tome. Ovo je, svakako, pod uvjetom da odjeća koju nose ljudi u određenoj zemlji nije u koliziji sa islamskim načinom odijevanja. Ako oponira šerijatskom načinu odijevanja, tada će musliman nosti odjeću koja liči njihovoj odjeći, ali ispunjava uvjete ispravnog odijevanja.

Ako pretpostavimo da ljudi u određenom mjestu ili zemlji nose tijesne pantalone ili prozirne, musliman će nositi široke i neprovidne pantalone. Takav je slučaj i sa ostalom odjećom. Kada se radi o uvjetima ispravne nošnje, o njima su islamski učenjaci detaljno govorili. Mi ćemo se zadovoljiti samo spominjanjem osnovnih uvjeta: prvo, da odjeća pokriva stidna mjesta; drugo, da bude široka i neprozirna; treće, da ne nalikuje odjeći suprotnog spola; četvrto, da ne nalikuje odjeći nevjernikâ; i, peto, da nije namirisana – vrijedi posebno za žene, a Allah najbolje zna

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović