U tefsirima se spominje da bi Zekerijja, kada bi ušao kod nje, nalazio ljetno voće u zimskom periodu, i zimsko u ljetnom periodu.

To ga je začudilo, pa ga je ona obavijestila da je to od Allaha.

U nekim tefsirima spominje se da je to iz Dženneta.

To je bila Allahova počast (keramet) da joj na takav način dolazi hrana.

Ta’at označava pokornost i pristanak (saglasnost), i kako neki navodi, ona se ne javlja osim uz naredbu.

Ittiba’a označava praćenje nekoga (kretanje iza njega, slijeđenje), tj. postupanje po nečijim riječima i njihovo slijeđenje.

Ovo je značenje sa jezičke strane.

Znači, pokoravamo se i pristajemo na naredbe Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te slijedimo ono što nam je propisano i pratimo naredbe i zabrane, na način da po njima postupamo.

Ako sam šta pomagao, iako mi pitanje nije bilo najjasnije.

Odnos ashaba prema Kur’anu ukazuje da su oni davali prednost shvatanju kur’anskih značenja nad učenjem napamet.

Ebu Abdurrahman Es-Sulemi kaže: “Oni koji su nas podučavali Kur’anu, kao Osman b. Affan, Abdullah b. Mes’ud i drugi, govorili su nam: ‘Kada bismo naučili od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, deset ajeta, ne bismo prelazili dalje, dok iz tih deset ajeta ne bismo naučili potrebno znanje i dok ih ne bismo u praksu sproveli. Na takav način spojili smo i teoriju i praksu.’“ (Pogledati: Muhammed Husejn Zehebi, Et-Tefsiru vel-mufessirun, 1/36.)

Rekao je šejh Usejmin: “Čovjek ima nagradu za njegovo učenje, razumio ga ili ne, ali ne priliči vjerniku da čita Knjigu koju je obavezan slijediti, a da ne razumije njeno značenje…“ (Fetava Nurun ‘alad-derb, 2/199.)

Upravo zbog davanja prednosti shvatanju Kur’ana, ashabi su dugo vremena učili određene sure napamet.

Zato je Enes govorio: “Onaj koji bi naučio sure Bekaru i Ali Imran, bio bi velik u našim očima.”

To je, upravo, zbog činjenice što su uz pamćenje učili i značenja Kur’ana.

Prenosi se da je Ibn Omer osam godina učio suru Bekaru.

Sve nam ovo ukazuje na davanje prednosti spoznaji značenja nad pukim učenjem napamet, bez poznavanja šta učimo.

Šta učiniti ako čovjek nema vremena za oboje?

Jedan od načina jeste da vrijeme koje imamo za učenje hifza, podijelimo na dva dijela.

Npr. ako neko dnevno ima sat vremena za hifz, neka pola od toga provede u hifzu, a pola u čitanju značenja onoga što uči.

Na takav će način imati vremena za oboje.

Ukoliko bi nekome hifz dobro išao i uvidi da brzo pamti, onda to može uraditi na mjesečnom/tromjesečnom/ nivou.

Kada primjera radi, prođe mjesec dana, neka sebi odredi narednih 5 dana u kojima će makar pročitati tefsir onoga što je naučio.

Ukoliko bi čovjek uvidio da bi svoj hifz mogao okončati za godinu ili dvije, može se posvetiti hifzu, a onda kada sve to završi, neka se posveti obnavljanju i iščitavanju tefsira.

Svakako, kada govorimo o općem propisu, izučavanje kur’anskih značenja, ima prednost nad hifzom, a može se naći vrijeme za oboje, samo je potrebno sve to lijepo rasporediti.