Kako naučiti tedžvid (pravilno učenje Kur'ana)?

Tedžvid ima svoja pravila i propise koji su spomenuti u knjigama koji se bave tom naukom, i zato onaj ko se želi upoznati sa teorijom tedžvida, treba iščitavati te knjige, učiti napamet ono što se može naučiti i pitati učene ljude o onome što je manje jasno.
Kada je u pitanju praktični dio tedžvida, odnosno ispravno učenje Kur'ana, ono se ne može ostvariti samo kroz čitanje Kur'ana i knjiga te tematike, nego se uči pred ljudima koji su stručni iz te oblasti, jer postoji veliki broj propisa i načina učenja koji se ne može naučiti osim slušajući i praktično učeći pred onim koji to poznaje.
Postoje dva načina učenja pred šejhovima:
Prvi: Da učenik sluša svoga učitelja kako uči, što predstavlja način koji su koristili raniji učenjaci.
Drugi: Da učenik uči, a učitelj sluša, i ovaj način koriste potonji učenjaci.
Najbolje je koristiti i jedan i drugi način, a ako se to ne može ostavariti, tada je preče koristiti drugi način, jer se putem njega vježba izgovor i veća je korist

Alejkumusselam

Da li postoji dova nakon učenja Kur'ana?

Na ovo pitanje odgovoreno je u knjizi “Život sa Kur'anom, prvi dio“, str. 46-47.

Šejh Bekr Ebu Zejd napisao je jedno kraće djelo koje govori o predajama u vezi sa dovom nakon hatme Kur’ana, a u njemu, između ostalog stoji:
1. Ne postoji u sunnetu posebno određena dova koja se uči nakon završetka hatme Kur’ana.
2. Prenosi se da bi Enes b. Malik, r.a., učio dovu nakon hatme i tom bi prilikom okupio svoju porodicu i djecu. U tome su ga slijedili određeni tabi’ini, kao što se prenosi od Mudžahida.
3. Pohvalnost učenja dove nakon hatme prenose učenjaci hanbelijskog mezheba od imama Ahmeda, a to su potvrdili i neki potonji učenjaci ostala tri mezheba.

Dakle, ne postoji posebna dova za tu priliku, i zato čovjek ne treba se ograničiti samo na jednu dovu smatrajući je posebnom, nego treba učiti razne dove.

Što se tiče spomenute dove, ona se ne uči kao posebna dova nakon završenja učenja Kur’ana, nego kao opća dova za svaku priliku, sijelo ili okupljanje.

Prenosi Nesai u Es-Sunenul-Kubra (10067) i Amelul-jevmi vel-lejle (308), te Taberani u Ed-Du’a, da je Aiša kazala: “Allahov Poslaniče, vidim da nisi sjeo ni na jedno sijelo, proučio nešto iz Kur’ana, i klanjao namaz, a da nisi završio ovim riječima.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Da, onome ko bude govorio dobro, to mu biva pečat na dobro, a onome ko kaže nešto ružno, one bivaju iskup: Subhaneke ve bi hamdike, la ilahe illa ente, estagifiruke ve etubu ilejke/Slavljen si i hvaljen, nema istinskog boga osim Tebe, od Tebe oprost tražim i kajem Ti se.“ (Hadis ispravnim smatra Albani, Es-Sahihah).

Na osnovu ovoga, pohvalno je muslimanu da svoje sijelo okonča ovim zikrom, bez obzira o kojem se sijelu radilo. Ukoliko bude okupljanje radi učenja Kur'ana, ili ukoliko klanja namaz, ili sjedne sa prijateljima ili ukućanima i sl., treba proučiti ovaj zikr prije nego ustane.

Dakle, spomenuta dova je općeg karaktera za okončanje svih sijela i okupljanja, a ne posebna dova za okončanje učenja Kur'ana.

„…Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših…” (El-Maide, 12)

Izraz „Allahu zajam dati“, označava davanje na Njegovom putu, s ciljem sticanja Njegovog zadovoljstva.

Onaj koji bude dijelio na Allahovom putu, naći će da je Allah plemenitiji i da će mu uzvratiti više nego što je dao, kao što Uzvišeni Allah kaže: „Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (El-Bekare, 261).

Imam Kurtubi prenosi od Hasana: „Gdje god se u Kur'anu spominje izraz ‘drage volje zajam dati’, misli se na dobrovoljno davanje.“

Rešid Rida kada tumači ovaj ajet spominje da se zekat (milostinja), odnosi na obavezno davanje, a izraz ‘zajam drage volje’ na ono što je preko obaveznog.

A u citiranom ajetom, spominje se izraz „zekat“ koji je kod Korkuta preveden kao milostinja, dok Mehanović koristi izraz kao i na arapskom, tj. zekat.