Dozvoljeno je zbog koristi i da ne bi bilo štete. To se ne ubraja u masakriranje. Već sam upitan o ženi koja je preminula, a u utrobi dijete živo, da li će se raporiti stomak i izvaditi dijete ili ne? Odgovorio sam:

„Poznato je šta su učenjaci hanbelijskog mezheba – Allah im se smilovao – govorili: ‘Ako umre trudnica, a u utrobi joj živo dijete, haram je rasparati stomak. Žene bi dijete izvadile van na razne načine kao što je uvlačenje ruke radi djeteta za koje se nada da je živo, pa ako se ne bude u mogućnosti, majka se neće ukopavati sve dok ne umre dijete u utrobi, a ako iziđe dio, a dio ne, onda se rasjeca radi drugog dijela.’ Ovo je govor fakiha koji je izgrađen na tome da je raspiranje isto što i masakriranje.“

Osnova je zabrana masakriranja i iživljavanja nad mrtvacem, osim u slučaju da se nađe jaka potreba. Dakle, ako iziđe dio djeteta, a živo je, onda će se rasporiti majka kako bi se izvukao drugi dio djeteta, jer je u tome korist za dijete i ako se tako ne uradi može dovesti do njegove smrti, a živi insan se više pazi od mrtvog. Međutim, u zadnjim godinama, hirurgija kao nauka je puno napredovala, pa raspor stomaka ili nekog dijela tijela više nije masakriranje, te to hirurzi primjenjuju nad živima uz njihovu volju i saglasnost. Preovladava mišljenje da, ako bi prijašnji učenjaci mogli vidjeti ovo stanje, rekli bi da je dozvoljeno rasporiti stomak trudnice i izvaditi dijete, a posebno onda kada je vrijeme trudnoće pri kraju. Tako smo sigurni ili kod nas preovladava mišljenje da će dijete biti sigurno, a razlog njihove zabrane govorom o masakriranju ukazuje na to.
Od dokaza koji ukazuju na dozvolu raspora stomaka i vađenja dijeteta jest činjenica da, ako se suprostave koristi i štete, daje se prednost većoj od dvije koristi i učiniće se manja od dvije štete. Tako je očuvanje stomaka od raspora korist, a očuvanje i spašavanje dijeteta je veća korist. Isto tako raspor stomaka je šteta, a ostavljanje djeteta da umre u utrobi majke je veća šteta, pa tako zaključujemo da je raspor stomaka manja šteta od dvije postojeće.

Vraćamo se temi i kažemo: Rasporiti stomak u ovim vremenima ljudi ne smatraju masakriranjem i iživljavanjem nad preminulim, niti štetom, tako da nije ostalo ništa što se suprostavlja dozvoli vađenja djeteta iz utrobe majke u potpunosti. Allah zna najbolje.1

fusnota:
1 Abdurrahman es-Sa'di, El-medžmuatul-kamile, 7/136.

Abdurrahman b. Nasir es-Sa'di

Prijevod: Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/440287/

Takav postupak nema osnove i on u stvari spada u omalovažavanje Kur'ana i to nimalo ne koristi umrlome. Zato je obaveza da se kloni takvih postupaka jer to nije postojalo u praksi prvih generacija, u takvim postupcima je omalovažavanje Kur'ana i to je pogrešno uvjerenje da takvo nešto koristi umrlome, a u stvari ne koristi mu.1

fusnota:
1 Fetava et-ta'zije, str. 22.

Muhammed b. Salih el-Usejmin

Prijevod: Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac

https://islamhouse.com/bs/fatwa/440399/

Ako je tako kao što ste spomenuli, onda je ljudima zabranjeno da prelaze preko tog mezarja, te ako tako postupe oni su griješni, jer time omalovažavaju hurmet (svetost) umrlih. Obaveza je stanovnicima tog mjesta da podignu ogradu, kako bi očuvali mezarje i ukopane u njemu ili pak trebaju da obavijeste nadležne organe koji će tu ogradu podignuti i mezarje ograditi.1

fusnota:
1 Vidjeti: Fetava-l-ledžnetid-daimeti, 9/126.

Stalna komisija za naučna istraživanja i fetve

Prijevod: Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/448277/

Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nam je naredio da tražimo oprosta za umrloga muslimana i da molimo Allaha da ga učini postojanim u kaburu. Ta dova nam je naređena da je činimo odmah nakon ukopa, a razlog tome je što je to vrijeme kada ga meleki ispituju, pa je on u tim momentima potreban naše dove. Nije preneseno u hadisima da su oni glasno učili dove i istigfare. Poznato je da je tiho učenje dove i istigfara bolje od glasnog, jer Allah čuje i tiho i glasno učenje, pa zbog toga glasno učenje nije propisano osim ako za to postoji validan šerijatski argument. Također, glasno učenje uznemirava prisutne i ometa ih. Nije poznato da je neko iz prvih generacija nakon ukopa kod kabura činio dovu glasno, a također nije poznato da su to činili zajedno u jedan glas. Imam Ebu Davud prenosi predaju koja ukazuje na zabranu podizanja glasa i nošenje vatre (svijeće) prilikom praćenja dženaze. Ibn Tejmijje u djelu Medžmu'u-l-fetava (24/294.) veli: „Jedan od prvih tabi’ina, drugova Alije, r.a., Kajs b. Ubbad veli: ’Ashabi su smatrali pohvalnim da se glas snizi prilikom praćenja dženaze, zikra i borbe. Islamski učenjaci upućeni u hadise i predaje su složni po pitanju da ovakvo nešto (podizanje glasa) nije bilo u prva tri hidžretska stoljeća koja se smatraju posebno vrijednim.’“
Na osnovu kazanog dolazimo do zaključka da oni nisu podizali glasove kada su učili dove za umrlu osobu i to nisu radili ni prilikom nošenja dženaze, a ni nakon ukopa. Oni su bili najučeniji ljudi po pitanju sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, pa iz razloga što oni to nisu činili, takvo nešto je novotarija.1

fusnota:
1 Vidjeti: El-Munteka min fetava-l-Fevzan, 2/153.

Salih ibn Fevzan el-Fevzan

Prijevod: Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/448282/