Ako obveznik uzme određen iznos novcazarad obavljanja bedela i novca pretekne, može ostatak zadržati, osim ako mu je opunomoćilac rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka od ovog novca”, a nije mu rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka ovim novcem.” Ako mu je rekao ovo prvo, tad ostatak novca mora vratiti, a opunomoćilac mu ga, naravno, može pokloniti. No, ako mu je rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka ovim novcem”, tad onaj koji je obavio hadž polaže pravo na ostatak, osim u slučaju da opunomoćilac nije upućen u troškove hadža i misli da za to treba velika suma novca, pa mu dā previše. Tad je opunomoćenik dužan upoznati opumoćioca da je dao mnogo više nego što treba i da je dio novca ostao; opunomoćilac se, naravno, može odreći ostatka novca u korist opunomoćenog.

Šejh Muhammed b. Usejmin

U vezi s hadžom koji neko obavlja za nekog, postoje dvije situacije, i to: prvo, da se radi o obaveznom hadžu; i, drugo, da se radi o dobrovoljnom hadžu.

Ako se radi o obaveznom hadžu, dozvoljeno je opunomoćiti drugu osobu samo ako obveznik, zbog bolesti kojoj, po svemu sudeći, nema lijeka, odnosno zbog starosti itome slično, nije u stanju doputovati u Meku i obaviti hadžske obrede. Ako pak postoji nada u izlječenje, u tom će slučaju sačekati da mu Allah, dželle šanuhu, podari lijekte će hadž lično obaviti. Valja znati da nije dozvoljeno da čovjek koji može obaviti hadžske obrede za to bilo koga opunomoći, jer se od njega traži da lično on obavi hadž. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti…” (Alu Imran, 97). Ibadeti su propisani zato da čovjek u njima osjeti odanost i poniznost robovanja Uzvišenom Allahu, a taj uzvišeni cilj, zbog kojeg su ibadeti propisani, ne može se ostvariti ukoliko čovjek nekog opunomoći glede toga.

A ako se pak radi o dobrovoljnom hadžu ili umri, tu postoji razilaženje u mišljenju. Neki to islamski učenjaci dopuštaju, a neki zabranjuju. Prema mom prosuđivanju, to nije dozvoljeno, jer čovjek u načelu ibadete obavlja lično. I kao što ne može opunomoćiti nikog da posti za njega (ako obveznik umre, a nije ispostio obavezni post, za njega će postiti njegov nasljednik), isto tako čovjek ne može nikog opunomoćiti da za njega obavi hadž, kojije ibadet u čije se obavljanje ulaže tjelesni napor, a nije ibadet koji se odnosi isključivo na trošenje imetka u cilju pomaganja drugim ljudima. Ako je to tako, onda se, kad je riječ o obavljanju hadža, punomoć može dati jedino onda kad je to, na temelju pouzdanih hadisa, šerijatom valjano. Valja znati da ne postoje hadisi u kojima se govori da se za nekog može obaviti dobrovoljni hadž. Da nije dozvoljeno opunomoćiti nekog da obavi dobrovoljni hadž, odnosno dobrovoljnu umru, stav je imama Ahmeda, prema jednoj verziji, bez obzira na to bio taj obveznik kadar obrede lično obaviti ili ne bio. Zastupanje ovog mišljenja ima za rezultat poticanje na obavljanje hadža onih koji su bogati i kadri obavljati obrede. Neki ljudi slijede mišljenje onih učenjaka koji drže da se punomoć može dati i za obavljanje dobrovoljnog hadža, pa nekoliko godina uopće ne posjete Meku radi obreda.Pozivaju se na to da će, odmahčim se budepružila prilika, nekog opunomoćiti da za njih obavi hadž, odnosno umru.Uslijed togagube se smisao i svrha zbog kojih je hadž propisan.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Ispravan jehadž te žene, ali jeona učinila grijeh putujući bez mahrema, jer je to zabranjeno, na temelju ovog hadisa: “Neka žena putuje jedino u pratnji mahrema” (el-Buhari, 1862, i Muslim, 1341). Dječačić ne može biti mahrem jer nije punoljetan, pa štaviše, i njemu samom potrebni su nadzor i pažnja. Da bi neko bio mahrem, mora ispuniti sljedeće uvjete: da bude musliman, muškarac, punoljetan i uračunljiv. Osoba koja ne ispuni sve ove uvjete ne može biti mahrem.

Kad govorimo o ovom pitanju, ne možemo a da neukažemo na pojavu zbog koje se čovjek žalosti, a to je da neke žene ravnodušno putuju avionom bez pratnje mahrema, potcjenjujući ovaj islamski propis. One se pritom pozivaju na činjenicu da mahrem svoju štićenicu doprati do aerodroma s kojeg polijeće avion, drugi je mahrem dočeka na odredištu, a u avionu je, vele, sigurna. Ovo je obrazloženje neprihvatljivo, jer prvi mahrem ženu ne doprati do aviona, nego do pasoške kontrole. Zar se ne može dogoditi da avion ne poleti navrijeme, pa da ta žena bude izložena neprijatnostima? Ne može li se dogoditi da avion poleti, ali ne mogne, iz bilo kojeg razloga, sletjeti na predviđeno odredište, i zato sleti u neki drugi grad, te da ta žena bude u veoma teškom položaju? Također, je li isključena mogućnost da avion uredno sleti na odredište, ali se, zbog bolesti, sudara ili što prespava, ne pojavi mahrem koji je trebao dočekati tu ženu? K tome, ko će je paziti u avionu? Nije li nemoguće da je zapadne sjedište pored poročnog nemilosrdnog muškarca koji bi je mogao zavesti?A to se događa, zar ne?

Dužnost je da se žena boji Svevišnjeg Allaha, i ne smije putovati bez mahrema, kao što se staratelji, kojima je Gospodar ukazao počast da se brinu o ženama, moraju bojati Allaha, pa ne smiju podbaciti o pogledu starateljstva, ljubomore i privreženosti vjeri. Čovjek će biti pozvan na odgovornost za svoju porodicu, ona je emanet koji mu je Svemogući Allah povjerio. Evo o tome Božijih riječi: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onom što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti!” (et-Tahrim, 6)

Šejh Muhammed b. Usejmin

U obrede hadža stupa se početkommjeseca ševala, a završava se sa završetkom deset prvih dana mjeseca zulhidže, to jests Kurbanskim bajramom ili sa završetkom mjeseca zulhidže. I to mišljenje preteže, na temelju Allahovih riječi: “Hadž je u određenim mjesecima…” (el-Bekara, 197). U ovom je ajetu upotrijebljena riječ mjeseci, a množina se upotrebljava u svom osnovnom značenju. Ovaj ajet znači sljedeće: u ovim se trima mjesecima može stupiti u hadž kao obred, a hadžski se obredi obavljaju u određenim danima, osim što se hadžski tavaf i hadžski sa’j mogu odgoditi najdalje do posljednjeg dana mjeseca zulhidže (a mogu i više od toga u prijekoj potrebi, kao, naprimjer, da se žena porodi prije nego što obavi hadžski tavaf, a postporođajno otjecanje krvi ne prestane prije isteka mjeseca zulhidže).

Kad je riječ o umri, ona vremenski nije ograničena, pa se može obaviti u bilo koje vrijeme; u ramazanu umra ima vrijednost hadža. Treba znati da je Allahov Poslanik, ﷺ, u mjesecima hadža obavio sve umre. Naime, umra koja se dovodi u vezu s el-Hudejbijom,takozvana naknadna umra, umra koja se dovodi u vezu s mjestom el-Dži’rrana i umra prije hadža – sve ih je Poslanik, ﷺ, hotimično obavio u mjesecu zulkadi, što nam govori o vrijednosti obavljanja ovog obreda u mjesecima hadža.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Postoji pet mikata, a to su: Zulhulejfa, el-Džuhfa, Jelemlem, Karnul-menazil i Zatu Irk.

Zulhulejfa je mikat za stanovnike Medine i za sve one koji na hadž dolaze iz tog pravca. Ovaj se mikat nalazi u neposrednoj blizini Medine, a ujedno je i najudaljeniji mikat od Meke.

El-Džuhfa je napušteno naselje kroz koje u Meku putuju stanovnici Šama.Umjesto u el-Džuhfi, ljudi danas ihrame oblače u mjestu Rabig.

Jelemlem je prijevoj, odnosno mjesto na kojem u ihramske zabrane stupaju stanovnici Jemena. Danas ovaj mikat nosi ime es-Sa’dijja.

Karnul-menazil također je prijevoj na putu koji povezuje oblast Nedžd i Meku. Ovaj se mikat danas zove es-Sejlul-kebir.

A Zatu Irk mjesto je u kojem u ihramske zabrane stupaju stanovnici Iraka.

Ove mikate, Zulhulejfu, el-Džuhfu, Jelemlem i Karnul-menazil, ustanovio je Allahov Poslanik, ﷺ (el-Buhari, 1524, i Muslim, 1181), a kad je riječ o mikatu Zatu Irk, predanje u vezi s tim od Vjerovjesnika, ﷺ, prenosi Aiša, radijallahu anha, a zabilježili su ga : Ebu Davud, en-Nesai, Ibn Madža i et-Tirmizi. Njega jeustanovio i Omer, radijallahu anhu, kako se to navodi u pouzdanom predanju. Naime, nekistanovnici Kufe i Basre posjetili su Omera, radijallahu anhu, i požalili mu se: “Vladaru pravovjernih, Vjerovjesnik, ﷺ, ustanovio je za stanovnike Nedžda mikat Karnul-menazil, ali nam on nije usput!” Na to im je Omer rekao: “Kao mikat uzimite mjesto koje je na vašem putu prema Meki paralelno s mikatom Karnul-menazil.” (el-Buhari, 1531)

Bilo kako bilo, ako je navedeno Aišino, radijallahu anha, predanje pouzdano, onda je stvar jasna – Vjerovjesnik, ﷺ, ustanovio je mikat Zatu Irk, ako ono pak nije pouzdano, vjerodostojno je predanje u kojem se kaže da je Omer, radijallahu anhu, ustanovio ovaj mikat. Radi podsjećanja, Omer je jedan od četverice hulefai-rašidina, a njihovu praksu moramo slijediti.Usto, Omerovo se promišljanje u nekoliko situacija podudarilo s Objavom,a ovo je jedna od tih situacija, ako je Aišino, radijallahu anha, predanje pouzdano. Ovaj Omerov postupak posve je sukladan kijasu, analognom prosuđivanju, a evo kako: pošto čovjek koji želi stupiti u obrede hadža ili umre dođe do mikata, mora stupiti u ihramske zabrane, pa isti status ima onaj ko se na nekom drugom mjestu nalazi paralelno s tim mikatom.

Omerove, radijallahu anhu, riječi: “Kao mikat uzmite mjesto koje je na vašem putu prema Meki paralelno s mikatom Karnul-menazil” (el-Buhari, 1531) sadrže značajnu smjernicu za ovo naše doba. Naime, ako čovjek na hadž ili na umru putuje avionom, nijet za obred u koji stupa donijet će prije nego što prekorači vertikalnu liniju na kojoj se nalazi mikat, i nije dozvoljeno odložiti stupanje u obred do Džide, a upravo to rade mnogi ljudi. Kad se radi o tome, isti status imaju sva prijevozna sredstva, pa čovjek mora stupiti u obrede svejedno došao paralelno s mikatom na kopnu ili na moru, odnosno bio s mikatom na istoj vertikalnoj liniji, u avionu. Ko u Meku radi obreda hadža ili umre putuje brodom i dospije paralelno s mikatima Jelemlem ili Rabig stupit će u obrede na tom mjestu.

Šejh Muhammed b. Usejmin