Krst je, kao što je poznato, kršćansko obilježje koje simbolizira razapeće Isaa, alejhis-selam. Časni Kur’an negira i poriče ovu tvrdnju ajetima: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali, a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi.” (En-Nisa, 157–158)

Postoje mnogi oblici krsta koji su nastali podjelom kršćana na razne skupine. Najpoznatiji su latinski krst, kakav koriste katolici i protestanti u obliku dvije prekrižene linije gdje je vodoravna kraća i siječe vertikalnu iznad polovine, i grčki krst sa četiri jednaka kraka, kakav koriste ortodoksni kršćani.

Muslimanu je haram nositi krst ili njegovu sliku, izrađivati ga ili gravirati i sl. Ibn Tejmijja o tome kaže: “Krst je zabranjeno izrađivati uz naknadu ili bez naknade, zabranjeno je prodati ga kao krst, a isto tako nije dozvoljena prodaja kipova i njihova izrada. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allah je doista zabranio prodaju vina, strvine, svinje i kipova’ (Buhari, br. 2236, i Muslim, br. 1581).” (Medžmuul-fetava, 22/141)

Prema tome, krst u svom stvarnom obliku, graviran ili postavljen na slici da predstavlja simbol bilo koje vrste kršćana, nije dozvoljen muslimanu, jer muslimanu je zabranjeno poistovjećivanje sa kršćanima i veličanje njihovih simbola, koji predstavljaju krivu ideologiju i ubjeđenje koje je Allah porekao.

Međutim, ako se radi o prekriženim linijama nastalim ukrasnom grafikom ili figurativnom krstu nastalom konstrukcijom nekog predmeta, bez namjere da predstavlja krst – simbol kršćana, u tom slučaju propis se razlikuje shodno stanju:

a) Ako prekrižene linije ili figurativni oblik očigledno sliče krstu tako da posmatrač ne sumnja da je to krst koji veličaju kršćani, obaveza je ukloniti i promijeniti njegov oblik, tako da ne sliči krstu. Aiša, radijallahu anha, prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući nije ostavljao ništa što na sebi ima krstove a da to nije promijenio. (Buhari, br. 5952)
b) Ako pak okolnosti ukazuju na to da prekrižene linije ili oblik predmeta nemaju veze sa kršćanskim simbolom, nego su nastale kao rezultat određene grafike ili pri gradnji, iz tehničkih razloga, u tom slučaju nije obavezno promijeniti takav izgled, i nema smetnje u izradi i prodaji stvari koje na sebi imaju takvo nešto, jer ne postoji razlog za zabranu s obzirom da u tome nema poistovjećivanja sa kršćanima i veličanja njihovih simbola.

Šejh Usejmin, rahimehullah, odgovarajući na slično pitanje, nakon što je ukazao na to da je Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, upućivao  da se promijeni i uništi sve što na sebi ima krst, te da je musliman dužan udaljiti se od simbola nemuslimana, rekao je: “Ako je, pak, očigledno da se time ne želi istaknuti krst, kao nešto sveto i kao određeni simbol, poput matematičkih znakova kao što je plus, u tome nema smetnje i to nema nikakve veze sa krstom.” (Medžmuul-fetava ve resail Ibn Usejmin, 18/74)

Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Gusul u tom slučaju nije ispravan, jer je Svevišnji Allah rekao: “A ako ste džunupi, onda se okupajte…” (el-Maida, 6). Iz ovog ajeta slijedi da se cijelo tijelo mora oprati, a usta i nos dio su tijela. Zato što su usta i nos dio lica – a lice se mora oprati prilikom uzimanja abdesta, na temelju ajeta: “O vjernici, kad hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite…” (el-Maida, 6) – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zapovjedio je da ih se ispere prilikom uzimanja abdesta. Usta i nos moraju se isprati i prilikom uzimanja abdesta i prilikom kupanja.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Islamski autoriteti imaju oprečna mišljenja kad je riječ o onom ko namjerno izostavi jedan ili više namaza, a zatim se pokaje. Kod mene preovladava stav koji je preferirao šejhul-islam Ibn Tejmijja, a to je da nema nikakve koristi od naklanjavanja namaza onaj ko namaz hotimično propusti. Evo za to obrazloženja: ibadet koji je vremenski ograničen mora se obaviti u predviđenom vremenu, nije ispravno obaviti ni prije, ni nakon isteka tog vremena, a granice koje je Sveznajući Allah ustanovio moraju se uzeti u obzir. Eto, Mudri Zakonodavac stavio nam je u obavezu obavljanje namaza od tog i tog do tog i tog vremena, i tad se mora obaviti. Također, kao što nije ispravno namaz obaviti na određenim mjestima, jer ta mjesta nisu predviđena za obavljanje namaza, isto tako nije ga ispravno obaviti u vremenu koje za taj namaz nije predviđeno. Onaj ko izostavi namaz treba se zbog toga često kajati, tražiti oprost od Allaha, dželle šanuhu, i činiti dobra djela, pa se može nadati da će mu Svevišnji Allah oprostiti i preći preko grijeha koji je počinio izostavivši namaz.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Poremećaj u menstrualnom ciklusu otvara mnoge dileme u pogledu čistoće, namaza i drugih vjerskih propisa koji se za to vežu. S obzirom na to da se mjesečni ciklus (hajz) mijenja shodno životnoj dobi i tjelesnom stanju žene, potrebno je ukazati na pravila koja reguliraju ovaj propis na osnovu kojih žena može znati propise čistoće ma kakve se promjene desile.

Prvo: Kod većine žena mjesečnica traje šest ili sedam dana, a period čistoće dvadeset tri ili dvadeset četiri dana, ali dešava se i da traje više ili manje od toga. Mnogi islamski pravnici mišljenja su da mjesečni ciklus žene traje najkraće noć i dan, a najduže petnaest dana. Ibn Tejmijja smatra da ne postoji najkraća i najduža granica, nego kad god se pojavi krv hajza sa svojim poznatim karakteristikama, to se smatra menstruacijom, bez obzira trajala ona dugo ili kratko. Rekao je: “Hajz je naziv za koji je Uzvišeni Allah vezao mnoge propise u Kur’anu i sunnetu, ne odredivši njegov najkraći i najduži period, niti dužinu perioda čistoće između dva hajza, iako je to pitanje učestalo i ummet je u potrebi za poznavanjem njegovih propisa. Lingvistički, hajzom se naziva, bez razlike, duži ili kraći period, a ko u tome odredi neku granicu, nije postupio u skladu sa Kur’anom i sunnetom.” (Medžmuul-fetava, 19/237)

Drugo: Završetak ciklusa prepoznaje se po jednom od dva znaka:

– pojava bijele tekućine koju maternica ispušta na kraju ciklusa,

potpuni prestanak istjecanja krvi.

Ashabijke su pitale Aišu, radijalahu anhuma, o znakovima po kojima se prepoznaje prestanak hajza i o situaciji kada na pamuku, nakon što ga stave na stidno mjesto, ostanu tragovi žute tekućine, a on je govorila: “Ne požurujte (ne mislite da je hajz završio) sve dok ne vidite bijelu tekućinu.” (imam Malik, El-Muvetta, br. 128, Bejheki fil-kubra, br. 1486, hadis je sahih po ocjeni Albanija, Irvaul-galil, br. 198)

Ako se nakon završetka uobičajenog ciklusa ponovo pojavi žuta ili smeđa tekućina, pojava te tekućine ne tretira se hajzom. Na to ukazuje predaja Ummu Atijje, radijallahu anha: “Žutu i smeđu tekućinu, nakon čistoće, nismo smatrali ničim.” (Ebu Davud, br. 307, hadis je sahih po ocjeni Albanija, a Buharija ga bilježi bez riječi “nakon čistoće”, br. 326) “Nismo smatrali ničim”, tj. nismo smatrali hajzom, međutim, pojava te tekućine kvari abdest. Ako se ova žuta ili smeđa tekućina pojavljuje u uobičajenom periodu ciklusa ili prije pojave znakova završetka hajza, tretira se hajzom.

Treće: O pitanju prestanka istjecanja krvi u periodu mjesečnog ciklusa, kao naprimjer da jedan dan postoji curenje, a drugi ne i sl., učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Hanefijski i šafijski mezheb stanovišta je da se čistoća koja se pojavi u periodu hajza također tretira hajzom. Ovo mišljenje izabrao je Ibn Tejmijja, jer se u tom slučaju bijela tekućina, koja je znak čistoće, nije pojavila, te kada bi se tretiralo čistoćom, to bi bila teškoća, jer žena bi bila obavezna kupati se svaki ili svaki drugi dan.

Malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta je da se vrijeme u kojem se pojavljuje krv tretira hajzom, a da se vrijeme u kojem nema krvi tretira čistoćom, osim ako to stanje potraje više od petnaest dana, onda je to istihaza o kojoj će kasnije biti više riječi. Prema ovom mišljenju, kada prestane krvarenje, žena je dužna okupati se i tretira se čistom, a kada se ponovo pojavi krv, smatra se da je opet u hajzu. Ovo je mišljenje preferirajuće, jer krvarenje je znak hajza, a prestanak curenja znak je čistoće, osim ako prestanak krvarenja traje kraće od jednog dana, u tom slučaju neće se tretirati čistoćom, kao što to ističe hanbelijski učenjak Ibn Kudama, jer obaveznost kupanja u kraćem periodu od toga predstavlja teškoću. Prema tome, prekid kraći od jednog dana ne smatra se čistoćom osim ako na to ukazuju posebne okolnosti, kao naprimjer da se prekid pojavi na kraju uobičajenog perioda mjesečnice ili da se pojavi bijela tekućina koja je znak završetka ciklusa. (El-Mugni, 1/399; Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 18/304; Ibn Usejmin, Ahkamud-dimait-tabiijje, 11)

Četvrto: Menstrualni ciklus može postati duži u odnosu na uobičajeno trajanje, ali isto tako može postati i kraći. Sve dok traje curenje krvi tipičnih karakteristika, koje će kasnije biti pojašnjene, smatra se da je žena u hajzu. Ako žena vidi znakove čistoće i vjeruje da je ciklus prestao te se okupa, tretira se čistom, a ako ponovo uoči krv hajza, to se tretira nastavkom prethodnog menstrualnog ciklusa i ponovo će ostaviti namaz i sve što je hajzom zabranjeno. Međutim, ako se krvarenje nakon čistoće pojavljuje tokom većine vremena ili na način da žena zna da to nije hajz, onda se ta krv tretira istihazom. Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje: “Mjesečni ciklus kod mene nekad traje devet, a nekad deset dana. Nakon što postanem čista i radim kućne poslove, ponovo mi se pojavi krvi u isprekidanim intervalima. Kada mi se ponovo vrati krv nakon uobičajenog ciklusa, da li mi je dozvoljen post, namaz i obavljanje umre?”, na koje je dat sljedeći odgovor:

Mjesečni ciklus kod tebe traje u onom periodu u kojem ti obično dolazi hajz, a to je deset ili devet dana. Kad krv prestane curiti nakon devet ili deset dana, okupaj se i klanjaj, posti i obavljaj tavaf, a tvom mužu je dozvoljen odnos s tobom. Krv koja se pojavi nakon uobičajenog ciklusa, zbog kretanja pri poslu ili nečeg drugog neočekivanog, nije krv hajza, nego je to krv koja se pojavljuje zbog određene bolesti i poremećaja i ta krv ne sprečava te da klanjaš, postiš, tavafiš i tome slično, nego je očisti poput ostalih nečistoća, zatim uzmi abdest za svaki namaz te klanjaj, tavafi, uči Kur’an i sl.” (Fetaval-ledžne, 5/388)

Peto: Stalno istjecanje krvi ili sa kraćim prekidima, kao što je dan ili dva u mjesecu, naziva se istihaza. U pravilu, krv koja se pojavljuje kod žene tretira se hajzom osim ako je curenje kontinuirano i traje većinu mjeseca, po mišljenju Ibn Tejmijje, ili traje više od petnaest dana, prema mišljenju većine učenjaka, u tom slučaju tretira se istihazom. Krv istihaze razlikuje se od krvi hajza u sljedećem:

–    Krv hajza je crne boje, dok je krv istihaze prirodna boja krvi.

–    Krv hajza je gusta, dok je krv istihaze rijetka.

–    Krv hajza je neugodnog mirisa, za razliku od krvi istihaze.

–    Krv hajza izlazi iz maternice, a krv istihaze iz vene.

–    Krv hajza se ne gruša kada se pojavi, za razliku od krv istihaze.

Propisi istihaze razlikuju se od propisa hajza u tome da se za vrijeme hajza žena tretira nečistom i u tom periodu ostavlja namaz, dok se u istihazi tretira čistom i ne ostavlja namaz. Međutim, žena u istihazi će, ako je curenje konstantno ili se pojavi prije nastupanja sljedećeg namaza, očistiti se pred svaki namaz i spriječiti izlazak krvi uloškom i sl., zatim će se abdestiti i klanjati. Ako se nakon čišćenja i abdesta, za vrijeme namaza pojavi krv istihaze, to neće pokvariti namaz.

Šesto: Istihaza može imati tri različita stanja:

a) Prije pojave istihaze žena je imala poznat period u kojem je nastupao mjesečni ciklus. U tom slučaju će taj isti period tretirati hajzom, a ostalo vrijeme istihazom. Kao naprimjer, žena ima redovan ciklus u trajanju od šest dana na početku svakog hidžretskog mjeseca, zatim joj se pojavi istihaza, tako da ima konstantno curenje, u tom slučaju prvih šest dana svakog hidžretskog mjeseca je hajz, a ostalo vrijeme istihaza. Na to ukazuje predaja u kojoj se navodi da je Fatima bint Ebu Hubejš rekla: “Allahov Poslaniče, meni stalno dolazi krv tako da nikad nisam čista, da li ću ostaviti namaz?” “Ne, to je krv iz vene. Ostavi namaz onoliki broj dana koliko ti je trajao hajz, a zatim se okupaj i klanjaj”, odgovorio je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam. (Buhari, br. 325).
b) Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus, nego se pojavom menstruacije pojavila i istihaza. U ovom slučaju mjerilo prepoznavanja hajza je razlika u karakteristikama krvi. Ako žena može prepoznati krv hajza na osnovu boje, mirisa, bolova koji prate njenu pojavu i sl., period u kojem se pojavljuje takva krv je hajz, a ostalo vrijeme, kada se pojavljuje krv drugih karakteristika, jeste istihaza. Dokaz za to jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućene Fatimi bint Ebu Hubejš: “Kada se pojavi krv hajza, to je crna krv, neugodnog mirisa, i tada ostavi namaz, a kada bude drugačije, abdesti se i klanjaj, jer to je krv iz vene.” (Ebu Davud, br. 286, i Hakim, br. 618, hadis ima slabosti, ali su učenjaci prihvatili postupanje po njemu)
c) Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus niti je u stanju razlikovati krv hajza od krvi istihaze, i u tom slučaju ravnat će se prema ciklusu većine žena tako da se tretira da je u hajzu šest ili sedam dana počevši od prvog vremena u kojem je vidjela krv, a nakon toga u istihazi. Naprimjer, ako vidi krv petog u mjesecu, zatim curenje traje a ne uočava se razlika na osnovu koje bi se prepoznala krv hajza, u tom slučaju žena će biti u hajzu šest ili sedam dana počevši od petog dana svakog mjeseca. Dokaz za to jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućene Hamni bint Džahš, radijallahu anha, ashabijki kojoj se pojavila istihaza: “U hajzu si šest ili sedam dana, a zatim se okupaj…” (Ahmed, br. 27514, Ebu Davud, br. 287, Tirmizi, br. 128, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Poslanikove riječi: “šest ili sedam dana”, znače da treba vidjeti šta je od to dvoje bliže njenom stanju ravnajući se prema ženama iz svoje rodbine i ženama njene starosti.

Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Umjerenost u vjeri podrazumjeva nepretjerivanje u vjeri, ne prelazeći granice koje je Allah, subhanehu ve te’ala, uspostavio, niti zastranivanje, skrnaveći tako Allahove, subhenehu ve te’ala, odrednice. Središnji put u vjeri je dosljedno slijeđenje puta, kojim je išao Poslanik, sallallau ‘alejhi ve sellem. Pretjerivati u tome, znači mimoići taj put, a zastranjivanje – ne doseći ga.

Primjer tome je čovjek koji kaže: “Želim cijelu noć klanjati i nikako neću spavati, jer je namaz jedan od najbolji ibadeta. Volio bih noći oživjeti ibadetom.” Reći ćemo: “Ovaj je pretjerao u vjeri i to što čini je pogrešno. Sličan slučaj se desio u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Sastala su se trojica ashaba, te jedan reče: “Ja ću stalno klanjati i neću spavati”, a drugi:  “Ja ću stalno postiti, neću prekidati”, dok je treći rekao: “Ja se neću nikada ženiti.” Čuvši to Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “Šta misle ti ljudi, koji govore tako – (aludirajući na ovu trojicu). Ja postim, ali i jedem, klanjam i spavam i ženim se – ko odstupi od mog sunneta taj ne pripada meni (mom ummetu).”

Vidimo da su oni prešli granice vjere, tako da se Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ogradio od njih, jer su odstupili od njegovog sunneta (prakse). Od Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sunneta su i post i jelo, namaz i spavanje, a i ženidba. Umjeren je onaj koji u tome slijedi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i pravovjerne halife.

Drugi primjer:

Trojica ljudi pred sobom imaju čovjeka koji je zapao u grijehe. Jedan će reći: ”Neću se ni poselamiti s njim, neću mu se uopće obraćati, izbjegavat ću ga i udaljiti se iz njegovog društva.” Drugi će postupiti suprotno: ”Hodat ćemo zajedno, veseliti i zabavljati se. Pozvat ću ga sebi i njemu često odlaziti. Smatrat ću ga kao sve druge pobožne ljude”. Treći će reći: ”Ovog griješnika mrzim zbog grijeha, koje čini, ali ga volim zbog imana koji nosi u sebi. Izbjegavat ću ga kada vidim da će to ostaviti traga na njemu i da će se popraviti. Ako vidim da će se još više pokvariti ako ga budem ignorisao, to neću činiti.” Vidimo da je prvi pretjerao, drugi je zastranio (previše popustio), dok je treći umjeren.

Treći primjer:

Čovjek koji je zarobljenik svoje supruge, koja upravlja njime kako želi. On nju ne odvraća od grijeha, niti je upućuje na kakav hajr. Potpuno je opčinjen njom i ona je postala ta, koja vodi glavnu riječ. Drugi opet grub, ohol, nipodaštava ženu, ne obraća pažnju na nju, kao da je ona obična služavka, ili manje od toga. Treći je umjeren. Odnosi se prema ženi, onako kako su to naredili Allah, subhanehu ve te’ala, i Njegov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: ”One imaju isto onoliko prava koliko i dužnosti prema zakonu.” (El – Bekara, 228.)

Rekao je Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem: ”Vjernik ne smije mrziti vjernicu zbog neke njene osobine, koju on ne voli kod nje, ako ona posjeduje neku drugu osobinu koju on voli.”(Muslim, 1469.)

Vidimo da je čovjek iz ovog primjera umjeren. Sve drugo se može odvijati na ovakav način.

Šejh Ibn Usejmin,”El – Medžmu’s –semin”, 1/39.