Postiti mjesec ramazan dužnost je svakom punoljetnom i razumnom muslimanu koji nije na putovanju i nije bolestan. Rekao je Uzvišeni Allah: “O, vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana.” (El-Bekara, 182–183) Post je jedan od pet ruknova i temeljnih stubova islama, kao što je to općepoznato. U islamskim sredinama mjesec ramazan s posebnim žarom dočekuju i djeca i odrasli, a veličanje ovog mjeseca duboko je urezano u srca vjernika. Kaže Uzvišeni Allah: “Eto toliko! Pa ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca.” (El-Hadždž, 31)

Musliman mora znati da je svrha njegovog postojanja obožavanje Svevišnjeg Gospodara, kao što o tome Allah kaže: “Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju” (Ez-Zarijat, 55), stoga je dužan poduzeti sve uzroke da sebi omogući praktičnu primjenu vjerskih propisa. Musliman koji radi težak posao tako da mu post predstavlja veliku poteškoću dužan je nastojati da sebi omogući sprovedbu tog ibadeta, tako da uzme godišnji odmor, skrati radno vrijeme ili na neki drugi način sebi olakša i omogući da isposti mjesec ramazan.

Islamski pravnici, govoreći o radnicima koji obavljaju teške fizičke poslove, poput kovača, rudara, ratara i sl., ističu da su takvi dužni sehuriti i zanijetiti post, te ako budu izloženi velikoj žeđi ili gladi, tako da nastavak posta predstavlja opasnost po njihovo zdravlje, dozvoljeno im je prekinuti post, a dane u kojima prekinu post dužni su kasnije napostiti. Štaviše, kada se potvrdi da nastavak posta nanosi stvarnu štetu zdravlju postača, dužnost mu je prekinuti post. Kaže Uzvišeni Allah: “I sami sebe u propast ne dovodite!” (El-Bekara, 194)

U poznatoj knjizi hanefijskog mezheba El-Bahrur-raik navodi se da je Alija b. Ahmed upitan o tome da li je zanatliji, koji je u potrebi da zaradi opskrbu i kojem će obavljanje tog posla uzrokovati bolest, dozvoljeno da ostavi post i prije nego što ga zadesi ta bolest, pa je to strogo zabranio. Potom Ibn Nudžejm, autor djela El-Bahrur-raik, konstatuje i kaže: “Kada je u pitanju zanatlija potrebno je napraviti razliku, tako da se kaže: ako posjeduje koliko je dovoljno njemu i onima o kojima se on brine, nije mu dozvoljeno prekinuti post, jer u takvom stanju nije mu dozvoljeno tražiti od drugih ljudi, a zabrana prekida posta još je preča od toga. Ako je u potrebi za poslom, radit će da stekne koliko je dovoljno njemu i onima za koje se brine, pa i ako to rezultira ostavljanjem posta, to mu je dozvoljeno ako nije u stanju naći neki drugi posao pri kojem nije nužno da prekida post.” (Ibn Nudžejm, El-Bahrur-raik, 2/304)

Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji, odgovarajući na slično pitanje, kaže: “Vjerskom obavezniku nije dozvoljeno da prekine post u toku dana ramazana samo zato što je radnik. Međutim, ako ga zadesi velika poteškoća koja ga prisili da u toku dana prekine post, jest će i piti koliko je nužno da od sebe otkloni teškoću, a nakon toga nastavit će post do akšama i iftariti sa ostalim svijetom, a taj dan u kojem je prekinuo post, napostit će.” (Fetaval-ledžne, 10/233, fetva br. 4157)

Šejh Usejmin, rahimehullah, na pitanje da li je čovjeku koji obavlja težak posao i naporno mu je postiti dozvoljeno da ostavi post, odgovorio je: “Moje mišljenje o ovom pitanju jeste da je prekidanje posta zbog posla haram i nije dozvoljeno. Ukoliko nije moguće spojiti posao sa postom, neka uzme odmor u ramazanu kako bi bio u mogućnosti postiti u ramazanu, jer postiti ramazan je jedan od temelja islama koji se ne smiju skrnaviti.” (Usejmin, Medžmu fetava ve resail, 19/92) Svevišnji Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Hvala Allahu! Opsesija je vrsta bolesti i zato molimo Allaha da nas izliječi i sačuva od ove bolesti. Ta bolest očituje se tako što šejtan ovlada čovjekom, ubacujući mu zabrinutost, tugu, patnju i potištenost.

Postoji nekoliko vrsta opsesivnosti, a jedna od njih je: opsesivnost u braku, tako da opsesivna osoba misli da je dao razvod supruzi. On u sebi izgovara „talak“, dok paranoidno misli da li je izgovorio talak ili nije? Postaje zbunjen, mada nema namjeru razvesti se od supruge niti kod njega postoji bilo kakva želja za razvodom.

Neki kad razgovaraju određene riječi, nisu ih uputili supruzi, ali misle da se razvod dogodio. Ipak, ova metafora koja se odnosi na razvod i slično tome nije održiva niti ispravna. Nekada čovjek pomisli da su riječi izašle iz usta i da ih je čuo itd. Iskušan čovjek, čak ako pretpostavimo da je čuo svoje riječi, smatra se opsesivnim. Nije svojom voljom htio razvod braka, tako da se razvod ne smatra važećim. Ovog mišljenja je šejh el-Usejmin, Allah mu se smilovao, kako je navedeno u prošlom odgovoru.

Neki ljudi su opsesivni glede čistoće, svaki put kad takav čovjek uzme abdest, misli da nije oprao neke dijelove tijela, ili da mu je abdest nevažeći, manjkav, ili smatra da ako ne ponovi abdest, ostat će ostatak dana sumnjičav u pogledu toga.

Na ovaj način njime ovladavaju intenzivni osjećaji koji ga tjeraju da se iznova čisti, a njegova duša neće biti smirena dok to ne učini. U nekoliko odgovora spomenuli smo da se liječenje opsesivnosti odvija jačanjem imana, činjenjem dobrih djela, zikrom i nepridavanjem pažnje niti udovoljavanjem opsesijama.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Onaj ko nosi dugu odjeću iz oholosti bit će kažnjen tako što Allah, dželle šanuhu, na njega neće obratiti pažnju, niti će ga osloviti, niti će ga očistiti, njemu pripada bolna patnja. A onaj koji dugu odjeću nosi tek onako, ne iz oholosti, taj će biti kažnjen tako što će dio ispod članaka koji bude pokrivala odjeća gorjeti u paklenoj vatri. U vezi s onim ko nosi dugu odjeću iz oholosti imam Muslim zabilježio je predanje u kojem stoji da je Resulullah, ﷺ, rekao: “S trima kategorijama ljudi Allah neće govoriti na Sudnjem danu, niti će ih pogledati, niti će ih očistiti, oni će imati bolnu patnju. To su: onaj ko nosi dugu odjeću, čovjek koji prigovara zbog učinjenog dobra i trgovac koji se lažno zaklinje.” Tu je i hadis koji su zabilježili el-Buhari i Muslim, a u kojem stoji da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Allah na Sudnjem danu neće pogledati onog čija se odjeća vuče po podu iz oholosti.” A u vezi s onim ko nosi odjeću preko članaka, ali ne iz oholosti, imam el-Buhari zabilježio je predanje preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji prenosi da je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.” Ovo Resulullah, ﷺ, nije ograničio na oholost, i neispravno je značenje ovog hadisa ograničiti prethodnim, tim prije jer Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao i ovo: “Vjernik nosi odjeću do pola cjevanice i nema smetnje”, ili je rekao: “…i nema grijeha u tome da nosi i dužu odjeću, ali pod uvjetom da ne pada ispod članka. U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom. A Allah na Kijametskom danu neće pogledati onog čija se odjeća vuče po podu iz oholosti” (Ahmed, 3/5, Ebu Davud, 4093, Ibn Madža, 3573, i Malik, 2/217). Ovdje se, naime, radi o dvama različitim prijestupima, pa su i kazne različite. A dokaz koji ima općenito značenje ne može se ograničiti onim dokazom koji ima posebno značenje u slučaju da se povod njihova izricanja i konačan ishod razlikuju, jer bi to dovelo do kontradiktornosti.

Kad je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao da Allah neće pogledati na Sudnjem danu čovjeka koji vuče svoju odjeću iz oholosti, Ebu Bekr, radijallahu anhu, kako je to zabilježio imam el-Buhari, požalio se: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Na ovo mu je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “Ti nisi jedan od onih koji to čine iz oholosti!”

Onom ko dokazuje ovim Ebu Bekrovim, radijallahu anhu, predanjem treba reći da u tome griješi iz dva razloga. Prvi je razlog to što se Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio Poslaniku islama rekavši ovako: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Dakle, ovaj ashab nije svoju odjeću namjerno spuštao da pada ispod članka, već je haljetak sam od sebe padao, a Ebu Bekr ga je brižno podizao, za razliku od onih koji tvrde da ne nose odjeću iz oholosti: oni namjerno puste da njihova odjeća pada ispod članka i uvijek je tako nose ne podižući je iznad članka. I drugi je razlog to što je Allahov Poslanik, ﷺ, pohvalio Ebu Bekra, radijallahu anhu, rekavši mu da nije ohol, za razliku od onih koji dokazuju ovim hadisom: niko od njih nije pohvaljen na jeziku Allahova Poslanika, i nijednom od njih nije rečeno da nije ohol. A šejtan neke ljude navede na slijeđenje manje jasnih dokaza, kur’anskih ajeta i hadisa, kako bi opravdali svoje postupke. Allah je Onaj Koji upućuje na Pravi put, molimo Ga da nas uputi i sačuva.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Nositi lančić radi uljepšavanja je zabranjeno, jer je to karakteristično za žene i spada u njihovo oponašanje. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je prokleo muškarce koji oponašaju žene. Zabrana i grijeh su još veći ako je lančić od zlata i tada je muškarcima zabranjen iz dva razloga: zato što je od zlata i zato što spada u oponašanje žene. Čin je još prezreniji ako je lančić sa slikom životinje ili čovjeka, a još veći i odvratniji ako je na njemu krst. Ženama je također zabranjeno nositi nakit sa likom, bez obzira bila to slika životinje ili čovjeka. Allah, subhanehu ve te’ala, najbolje zna. (Šejh Ibn Usejmin, Savremene fetve, str. 66)

ŠEJH IBN USEJMIN