Ne mora se u tom slučaju sustezati od hrane i pića jer je post prekinuo na temelju šerijatskog dokaza. Naprimjer, šerijat onom čovjeku koji ima prijeku potrebu da uzme određeni lijek dopušta uzimanje lijekova; pošto ga uzme, on pokvari post, i svetost tog ramazanskog dana ne važi za njega jer mu je bilo dozvoljeno da u tom danu prekine post. On mora napostiti taj dan, ali se ne mora, jer bi to bilo posve beskorisno, ostatak dana sustezati od hrane i pića. Evo za to još jednog primjera: ugledao si davljenika a postiš i žedan si te si zaključio da ćeš nesretniku moći pomoći jedino ako se napiješ vode – u tom ćeš slučaju prekinuti post, pomoći davljeniku, a nećeš se ostatak dana sustezati od hrane i pića. (Obrazloženje smo naveli.) A hoćemo li od bolesnika zahtijevati da jede i pije samo onoliko koliko mu je potrebno, to jest kad ogladni, odnosno kad ožedni? Nećemo to od njega zahtijevati zato što je, kako smo to rekli, post prekinuo na temelju šerijatskog dokaza. No u posve suprotnoj situaciji, to jest kad čovjek bezrazložno prekine post, dužan je sustezati se od hrane i pića, to više jer je svetost tog dana ramazana skrnavio nemajući za to šerijatsku dozvolu. On, usto, mora napostiti taj dana ramazana. A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Nakon što napusti mjesto boravka, čovjek krati četverorekatne namaze. Aiša, radijallahu anha, govoraše: “Namaz je prvotno imao dva rekata, koja su ostala važeća za putnika, a glede onog ko je u mjestu boravka dodata su na to dva rekata.” U drugoj verziji ovog predanja kaže se: “…a glede onog ko je u mjestu boravka dodano je na to još rekatā” (el-Buhari, 1090, i Muslim, 685). Enes b. Malik, radijallahu anhu, kazivao je: “Pošli smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na put iz Medine u Meku, i on je, sve dok se nije vratio u Medinu, kratio na dva rekata četverorekatne namaze.” (el-Buhari, 1081, i Muslim, 693)

Ako čovjek pristaje iza imama koji ne skraćuje namaze, klanjat će za njime četiri rekata, bez obzira na to pristao za njime od početka namaza ili zakasnio na nekoliko rekata, na osnovi hadisa: “Kad čujete učenje ikameta, na namaz idite smireno i dostojanstveno, ne žurite! Pristanite za imamom onda kad dođete u džamiju, a naklanjajte ono što propustite” (o izvoru ovog hadisa bilo je riječi). Upravo, ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi imaju općenit karakter, pa se odnose i na putnika koji klanja u džematu. Neko je upitao Ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Zbog čega putnik skraćuje četverorekatne namaze kad klanja zasebno, a ne skraćuje te namaze kad klanja pristajući za imamom koji nije putnik?” “Zbog toga što je to sunnet”, odgovori Ibn Abbas, radijallahu anhu.

Putnik nije pošteđen obaveze obavljanja skupnog namaza jer je Sveznajući Allah naredio da se namaz obavlja u džematu čak i u borbi. Gospodar je rekao: “Kad ti budeš među njima i kad odlučiš zajedno s njima obaviti namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni…” (en-Nisa, 102). Dakle, putnik je dužan klanjati namaz u džematu ako čuje učenje ezana, osim u situaciji da se nalazi daleko od džamije, odnosno u slučaju da se boji da će njegovi saputnici otići. Kazali smo ovako na temelju općenitog karaktera šerijatskih dokaza iz kojih slijedi da se mora odazvati na skupni namaz onaj ko čuje učenje ezana, odnosno učenje ikameta.

Kad je riječ o dobrovoljnim namazima, putnik izostavlja podnevski, akšamski i jacijski sunnet, a klanja sve druge nafile: vitr-namaz, noćni namaz, duha-namaz, sabahski sunnet…

U vezi sa spajanjem namazā, dok je u pokretu, bolje je da putnik spoji podne i ikindiju, kao i akšam i jacija-namaz, u vrijeme prvog ili u vrijeme drugog namaza, već prema tome kako mu je lakše (a uvijek je bolje izabrati lakšu mogućnost). No, kad putnik odsjedne, bolje je da ne spaja namaze; ako ih pak spoji, u tome nema smetnje, tim prije jer se u pouzdanim hadisima prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spajao namaze u obje spomenute situacije.

A kad se radi o postu, bolje je da putnik posti, a dozvoljeno je da post izostavi. Ako post izostavi, u tom će slučaju napostiti onoliko dana koliko je propustio. Međutim, ako je podesnije i lakše čovjeku da ne posti na putu, tad je bolje da post izostavi zato što Gospodar voli da se ljudi koriste olakšicama koje je dao. Eto, ovo je odgovor na vaše pitanje. Neka je hvala Allahu, dželle šanuhu, Znalcu svih tajni.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Islamski autoriteti nemaju jednoglasan stav o ovom pitanju. Neki su kazali da davanje zekata na imetak djeteta i maloumne osobe nije obaveza. Ovi su učenjaci u obzir uzeli činjenicu da dijete i maloumna osoba nisu obveznici, pa su pošteđeni te dužnosti. A neki su kazali da se zekat na imetak djeteta i maloumne osobe mora davati jer je zekat obaveza koja se odnosi na imetak, te se u obzir ne uzima situacija vlasnika tog imetka.

I upravo ovo mišljenje ispravno je, na temelju Božijih riječi: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. – A Allah sve čuje i zna sve” (et-Tevba, 103), i na temelju predanja u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu b. Džebelu, radijallahu anhu, šaljući ga u Jemen: “…i izvijesti ih da im je Allah u obavezu stavio izdvajanje zekata, koji se uzima od njihovih bogatih i daje njihovim siromasima…” (el-Buhari, 1395, i Muslim, 19). Dakle, u ovom ajetu i hadisu uzet je u obzir imetak, a ne vlasnik imetka. Eto zbog čega smo preferirali stav da se na imetak djeteta i maloumne osobe mora davati zekat; zekat će izdvojiti njihov staratelj.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Ramazanski se post može izostaviti u bolesti i na putu, o čemu se govori u sljedećem ajetu: “…a onom od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana…” (el-Bekara, 184). Trudnoća uslijed koje se žena boji za sebe ili za zametak razlog je da ona ne posti, kao što je i dojenje, ako se žena boji za sebe ili za dijete, razlog da ne posti. Ima pravo prekinuti post onaj čovjek koji mora spasiti život onom čiji je život zaštićen islamom, pa je dozvoljeno da prekine post radi spašavanja davljenika ili nekog ko je zarobljen u požaru. Post se može izostaviti i u slučaju borbe na Allahovu putu (u borbi je čovjeku potrebna tjelesna snaga), na temelju Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi koje je uputio ashabima prilikom oslobađanja Meke: “Sutra ćete se suočiti s neprijatljem, a snažni ćete biti ukoliko ne budete postili, pa izostavite post.” (Muslim, 1120)

Ako čovjek iz opravdanog razloga prekine post na početku dana, ne mora se sustezati od hrane i pića nakon što nestane uzrok zbog kojeg je post prekinuo. Takav je čovjek post prekinuo na temelju valjanog razloga, koji je obaveznost posta i svetost tog dana ramazana stavio van snage glede njega, te se ne mora sustezati od hrane i pića do sunčeva zalaska. Prema ovom stavu, koji preteže kod nas, kažemo ovako: bolesnik koji ozdravi u toku dana ramazana, nije obavezan da se susteže od hrane i pića u toku ostatka dana; čovjek koji je na putu mrsio nije se dužan sustezati od hrane i pića ako se u mjesto boravka vrati u toku dana; žena koja se očisti od mjesečnog pranja u toku dana ramazana nije obavezna da se susteže od hrane i pića do sunčeva zalaska. To su kategorije ljudi koje nisu zapostilu iz razloga koji je opravdan u šerijatu, pa se ne moraju sustezati od hrane i pića tog dana ramazana. Ova se situacija dijametralno razlikuje od situacije u kojoj čovjek u toku dana sazna da je nastupio mjesec ramazan – mora se sustegnuti od hrane i pića. U ovom potonjem slučaju pouzdano je ustanovljeno da je ramazan nastupio, a oni koji to nisu znali imaju opravdanje zbog neznanja, no moraju se sustegnuti od svega što kvari post do zalaska sunca.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oslobodio je Meku u mjesecu ramazanu; nije postio i kratio je četverorekatne namaze predvodeći Mekance u namazu. A kad bi klanjao kao imam, predavši selam rekao bi: “Stanovnici Meke, upotpunite namaz! Mi smo putnici” (el-Buhari, 4275). Imam el-Buhari zabilježio je i predanje u kojem se kaže da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije postio ostatak mjeseca ramazana u Meki, jer je bio putnik. Prema tome, ne gubi svojstvo putnika onaj ko stigne u Meku radi obavljanja umre, a ne mora se sustezati od konzumiranja hrane i pića u Meki ni u slučaju da post prekine prije negoli stupi u Meku.

Neki ljudi poste na putu rukovodeći se time da putovanje danas ne predstavlja stanovit napor, pa stupe u Meku radi obavljanja umre i zatim se počnu dvoumiti oko toga je li bolje da isposte taj dan, a umru obave poslije iftara, ili je pak bolje da se omrse i obave umru odmah. U tom je slučaju bolje da prekinu post i obave umru odmah čim stignu u Meku, dok su još snažni i čili. To je sunnet. Čim bi ušao u Meku, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, sjahao bi kod Mesdžidul-harama i obavio obred u koji je na mikatu stupio.

Umjesno je navesti predanje u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio prilikom oslobađanja Meke, te su mu se poslije ikindijskog namaza obratili neki muslimani: “Božiji Poslaniče, muslimani teško podnose post i pažljivo prate kako ćeš ti postupiti!” On je zatražio posudu s vodom i napio se pred muslimanima, prekinuvši post pred sami kraj dana. (Ovo je predanje zabilježio imam Muslim, 1114). Učinivši to, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je umetu da je dozvoljeno da putnik ne posti. Valja kazati i to da postupaju suprotno sunnetu oni muslimani koji poste na putu, a post teško podnose. Na njih se može odnositi predanje u kojem se kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kad je bio s ashabima na putovanju, primijetio da se svijet okupio oko nekog čovjeka praveći mu hlad, pa je upitao: “Šta se dogodilo ovom čovjeku?” “On posti, pa mu je pozlilo”, oni odgovoriše. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaključi: “Ne spada u čestitost da čovjek posti na putu.” (el-Buhari, 1964, i Muslim, 1115)

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba