Iz Allahovih, dželle šanuhu, riječi: “O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili…” (el-Bekara, 183) slijedi da je post propisan zato da bi musliman bio bogobojazan i robovao Uzvišenom Allahu. Bogobojaznost se ovdje odnosi na sustezanje od činjenja grijeha, a u širem značenju odnosi se i na izvršavanje vjerskih naredbi. I ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ako se čovjek, dok posti, ne sustegne od neistinita govora, postupanja prema tom govoru i nerazumnih postupaka, nema potrebe ni da se susteže od hrane i pića” (el-Buhari, 1903) dovoljne su kao potvrda ovog što smo rekli – da postač mora izvršavati vjerske naredbe, a sustezati se od vjerskih zabrana, pa ne smije ogovarati, ni lagati, ni prenositi tuđe riječi, niti se smije baviti trgovinom koja je zabranjena. Jednom riječju, treba se sustegnuti od svega što je zabranjeno činiti. Ukoliko tako bude postupao u mjesecu ramazanu, bit će dobar vjernik tokom cijele godine. Izaziva veliku žalost to što se mnogi postači u ramazanu i mimo njega istovjetno ponašaju, pa nalaziš da izostavljaju farzove i čine zabranjeno, ne osjetiš da post na njih imalo djeluje. Te radnje ne kvare post, ali umanjuju nagradu za njega i, na kraju krajeva, možda čak u cijelosti ponište nagradu za post.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Uvjeti obaveznosti zekata jesu sljedeći: islam, sloboda, stalno posjedovanje imovine u visini nisaba i da imetak pregodini u čovjeka, osim ako se radi o žitaricama i plodovima, na koje se daje deset posto. Ovdje ćemo navedene uvjete i objasniti.

Prvi uvjet obaveznosti davanja zekata jest da čovjek bude musliman. Iz toga slijedi da nevjernik nije dužan davati zekat, a ako bi ga i dao, to mu ne bi bilo primljeno, na osnovi Božijih riječi: “A prilozi njihovi neće biti primljeni zato što u Allaha i u Njegova Poslanika ne vjeruju, što s predanošću namaz ne obavljaju i što samo preko volje udjeljuju” (et-Tevba, 54). Kad kažemo da krivovjerni nisu dužni davati zekat i da im ne bi bio primljen ako bi ga dali, to ne znači da na ahiretu neće biti kažnjeni za izostavljanje ove obaveze. Evo o tome Allahovih, dželle šanuhu, riječi: “Svaki je čovjek odgovoran za ono što je radio, osim sretnikā, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: ‘Šta vas je u Sekar dovelo?’ ‘Nismo’, reći će, ‘bili jedni od onih koji su namaz obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se s besposlenjacima upuštali, i Sudnji smo dan poricali, sve dok nam smrt nije došla’” (el-Muddessir, 38–47). Ovaj je ajet očit kao dokaz da će oni koji nisu vjerovali biti kažnjeni na ahiretu zbog podbacivanja u izvršavanju islamskih propisa.

Drugi uvjet jest da čovjek bude slobodan, što znači da rob ne daje zekat, tim prije jer sve što on posjeduje pripada njegovu vlasniku. Dokaz za to jesu sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ako čovjek proda roba koji posjeduje određeni imetak, taj imetak pripada prodavcu, osim ako kupac uvjetuje da imetak ide uz roba” (el-Buhari, 2379, i Muslim, 80 i 1543). Čak kad bismo i pretpostavili da rob ima pravo raspolagati imetkom zbog toga što ga posjeduje, taj njegov imetak na koncu pripada vlasniku, koji ima pravo uzeti sve što rob ima. Otuda, imetak roba nije njegovo potpuno vlasništvo, za razliku od slobodnih ljudi.

Treći uvjet jest da čovjek posjeduje visinu nisaba, a njegova je visina određena šerijatom; visina nisaba razlikuje se od imetka do imetka. Onaj ko ne posjeduje imetka u visini nisaba, taj nije dužan davati zekat, jer se smatra da ima malo imetka i ne može njime drugima pomagati. Valja znati da je određena i donja i gornja granica nisaba kad se radi o zekatu na stoku, za razliku od drugih kategorija imetka: na njih je određena gornja granica nisaba, a zekat se na sve preko toga daje srazmjerno količini istog tog imetka.

I četvrti uvjet obaveznosti davanja zekata jest da imetak pregodini u čovjeka. Da je zekat na imetak obavezno davati prije nego što protekne godina dana od njegova posjedovanja, u tome bi bila nepravda prema bogatima; da se čeka duže od godinu dana, to bi imalo za posljedicu štetu po siromašne. Eto, tako je šerijat, precizno odredivši da s tim u vezi protekne godinu dana, izabrao sredinu i uspostavio balans između prava bogatih i prava siromašnih. Prema tome, kad bi čovjek umro prije nego isteka godine dana, ili kad bi njegov imetak propao prije tog roka, obaveza zekata spala bi. Pa ipak, ovdje se izuzimaju tri kategorije imetka: zarada koja se ostvari prlikom trgovanja, mladunčad koja dođu na svijet i imetak na koji se daje deset posto. U pogledu zarade mjerodavna je glavnica imetka, glede mladunčadi njihova majka, dok se zekat na žitarice i plodove daje prilikom žetve, odnosno berbe.

Šejh Muhammed b. Usejmin

U tom će slučaju postiti onoliko koliko poste muslimani u zemlji u koju je otputovao, jer treba početi postiti, mrsiti i zaklati kurban zajedno s muslimanima koji se nalaze u njegovoj blizini. Onaj ko otputuje u zemlju u kojoj nije viđen mlađak mjeseca ševala, pa posti dan više ima status onog ko otputuje u zemlju u kojoj je sunčev zalazak kasnije, te posti nekoliko sati više nego što bi postio da je ostao u svojoj zemlji. Ovako smo kazali i na temelju hadisa: “Početak i kraj ramazana odredite na osnovi viđenja mlađaka…” (el-Buhari, 1909, i Muslim, 1081)

U suprotnom slučaju, a to je da čovjek u mjesecu ramazanu otputuje u zemlju u kojoj Bajram nastupi prije nego što nastupi u zemlji iz koje je otputovao, prekinut će s postom zajedno sa stanovnicima te zemlje, a napostit će dan ili dva, to jest onoliko dana koliko je propustio. Kažemo da će napostiti zato što mjesec traje najmanje dvadeset i devet, a najviše trideset dana. A od njega se zahtijeva da mrsi kad mrse ostali ljudi, premda nije postio dvadeset i devet dana jer se mlađak pojavio; kad se mlađak pojavi, mora se prekinuti s postom. Eto zašto u ovom slučaju mora napostiti onoliko dana koliko je propustio. I ovaj se slučaj razlikuje od slučaja koji ste spomenuli u pitanju, a u kojem se mora postiti jer ramazan još nije istekao i ne može se prekinuti s postom, analogno pošćenju nekoliko sati više, što smo već objasnili.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Djevojka koja je iz neznanja postila u mjesečnom ciklusu mora napostiti te dana ramazana, jer post u mjesečnom ciklusu nije ispravan niti je primljen, pa makar žena postila iz neznanja; mora napostiti i zato što napašatanje nije vremenski ograničeno. Evo još jednog primjera: ako djevojčica dobije menstruaciju (i time postane punoljetna, jer je menstruacija jedan od znakova punoljetnosti), ali iz stida ne izvijesti svoje roditelje o tome i, otuda, ne posti u mjesecu ramazanu, ona mora napostiti taj mjesec, koji ju je zatekao kao obveznicu.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Onaj kome se dogodi da ode na počinak prije nego što se ustanovi da je nastupio mjesec ramazan, te ne donese nijet da će sutra postiti, a nakon zore sazna da je ramazan nastupio, taj se čovjek do sunčeva zalaska mora sustegnuti od svega što kvari post i, prema mišljenju većine učenjaka, mora napostiti taj dan. Koliko mi je poznato, jedino se šejhul-islam Ibn Tejmijja u ovom pitanju ne slaže s većinom učenjaka. On veli da je nijet u čvrstoj vezi sa saznanjem glede ibadeta, te da takav čovjek ima opravdanje jer nije znao da je nastupilo vrijeme ibadeta; on praktično nije ni izostavio donošenje namjere za post u toku noći. Prema mišljenju ovog islamskog autoriteta, ispravan je post onog ko se sustegne od konzumiranja hrane i pića u toku dana, pošto sazna da je nastupio ramazan, a usto taj dan ne mora napostiti. Većina učenjaka svoj stav da on ipak mora napostiti obrazlaže time da je takav čovjek dio dana postio bez nijeta. Smatram da taj dan ramazana treba napostiti iz predostrožnosti.

Šejh Muhammed b. Usejmin