Blago onom ko redovno uči suru El-Kehf! Redovno učenje ove sure pokazatelj je čovjekova iskrenog vjerovanja i njegove dobrote. U vezi s učenjem ove sure, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je sljedeće: “Ko prouči suru El-Kehf uoči petka imat će svjetlo koje će se protezati od mjesta na kojem se nalazi do Drevnog hrama, Kabe” (Ed-Darimi. Ovaj je hadis prihvatao poznati muhadis El-Albani). U drugom hadisu stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko prouči suru El-Kehf petkom imat će svjetlost do sljedeće džume” (El-Hakim i El-Bejheki. Ibn Hadžer i šejh El-Albani prihvatali su ovaj hadis.) Sura El-Kehf uči se petkom, u toku dana ili uoči petka, to jest, u četvrtak navečer, jer dan počinje s akšamom i s njime se i završava. Imam El-Munavi, rahimehullah, u djelu “Fejdul-Kadir ” kaže: “…eto, zbog toga je poželjno suru El-Kehf proučiti petkom ili uoči petka, tako je rekao imam Šafi, Allah njime bio zadovoljan.” A oni učenjaci koji nisu prihvatali navedene hadise kazali su da se sura El-Kehf ne uči uoči petka, već samo petkom.
Upotrebljavanje skraćenice “s.a.v.s.” za epiteton koji se koristi prilikom pisanja Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem, imena nije preporučeno. Hadiski stručnjaci ukazali su da ne treba koristiti skraćenicu “s.a.v.s.” izbjegavajući pisanje salavata “sallallahu alejhi ve sellem”. Onaj ko koristi skraćenicu lišava sebe nagrade za donošenje salavata, a nagradu uskraćuje i čitaocima. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko na mene donose jedan salavat, Allah na njega donese deset salavata” (Ahmed). Ovako je rekao šejh Ibn Usejmin, rahimehullah.
Jesu li postupili spram Allahovih riječi: “Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (El-Ahzab, 56) oni koji umjesto salavata “sallallahu alejhi ve sellem” napišu skraćenicu “s.a.v.s.”? Ibn Džemaa veli: “Pokuđeno je reći: ‘Sallallahu alejhi’ ne dodavši riječi ‘ve sellem’. I pokućeno je upotrebljavati skraćenicu za salavat i skraćenicu ‘r.a.’ za izraz ‘radijallahu anhu’, već oboje treba pisati u izvornom obliku.” Imam Es-Sujuti zapisao je sljedeće: “Čovjek treba koristiti salavat ‘sallallahu alejhi ve sellem’ kad god spomene Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime, i ne smije dopustiti da mu to dojadi. Onome ko zapostavi donošenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uskraćeno je veliko dobro.”
Ovo su izjave islamskih učenjaka koji su živjeli u vremenu kad se za pisanje koristilo pero i mastilo, pa šta bi oni rekli o nama, koji jednim gumbom možemo napisati salavat kakav god želimo, pa i onaj što se uči na drugom sjedenju, i to bez imalo naprezanja?!
Isti status, ako ne i gori, ima upotreba skraćenice “dž.š.”, “s.v.t.”, i drugih skraćenica, uz spominjanje uzvišenog Božijeg imena. Vjerovanje u Svemogućeg Allaha, u Njegovu dobrotu, milost, pravednost, ljepotu, nalaže nam da slavimo Njegovo Biće, prilikom izgovaranja i prilikom pisanja Allahova imena. Koliko običnih ljudi zna šta znači skraćenica “s.v.t.”?! Zar nije bolje i uputnije napisati: “Dragi/Plemeniti/Svevišnji/Milostivi Allah” nego: “Allah, s.v.t.”? Iz vjerodostojnog hadisa znano je da Sveznajući Allah spomene pred melekima onoga ko Njega spomene pred ljudima, pa neka čovjek zato pazi kako će spomenuti (i napisati, također) Allahovo ime. A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Šejh Ibnu Usejmin, rhm., kaže: „Što se tiče sklapanja braka sa nevjernicama – takav postpak je zabranjen muslimanu, izuzev ako je u pitanju žena kitabijka – kršćanka ili jevrejka. Možda će neki musliman misliti da je svaka Amerikanka ili Evropljanka kršćanka ili jevrejka – što je očita greška. Kako će imati ljudi koji nose muslimansko ime ali su sekularisti ili komunisti (ateisti), tako i kod njih ima ljudi – i to u velikom broju – koji se pripisuju vjeri države u kojoj žive, ali u suštini nemaju ništa sa njom. Stoga, ko se želi oženiti nemuslimankom – moraju se ispuniti sljedeći uslovi:

–da zbilja bude kršćanka ili jevrejka, bez obzira na to što slijedi krivi put, zato što one spadaju u skupinu žena koje nam je Allah, dž.š., dozvolio da se možemo njima ženiti, shodno ajetu: „Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena; i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kad im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za prilježnice uzimate..“ (el-Ma’ida, 5.) – a ateistkinje, budistkinje, vatropoklonici itd., ne dolaze u obzir i zabranjeno je sa njima stupati u brak, shodno ajetu: „Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice; uistinu je robinja-vjernica bolja od mnogoboškinje, makar vam se i sviđala. Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem, a Allah, voljom Svojom, nudi Džennet i oprost, i objašnjava ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili.“ (el-Bekara, 221.)

–da bude čedna i poštena, bez prethodno činjenog bluda ili imanja ljubavnika, shodno Allahovim, dž.š., riječima: „…i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas…“

-da musliman ima vilajet – pitanje i upravu, tj. da mu ona ne može usloviti vjenčanje u crkvi, niti da djeca prate nju u vjeri ili prezimenu, niti u bilo čemu drugo u čemu je ponos njoj i njenoj vjeri a poniženje njemu i islamu. Allah, dž.š., kaže: „Allah, dž.š., ne dozvoljava nevjernicima da naštete vjernicima!“ (el-Nisa’, 141.) Ovaj uslov nedostaje onima koji se žene na Zapadu, jer pored podložnosti njihovim zakonima – njihove države imaju upravu nad njegovom djecom (u slučaju razvoda), i njihove države i ambasade staće na stranu žena, i neće mu dozvoliti da djecu povede u svoje mjesto – ako one to ne dozvole itd.

Iako je dozvoljeno ženiti se kitabijkom, ne treba smetnuti sa uma to da plemeniti Šeri’at nam preporučuje brak sa ženom muslimankom, vjernicom, jer život jednog muslimana sa njegovom ženom treba da bude, koliko može više, savršen, skladan, čedan, sa obaranjem pogleda, čuvanjem kuće i djece – a sve ove stvari se, u globalu, ne mogu ostvariti osim sa ženom muslimankom-vjernicom.“ (Pogledaj: Tekmila Fetava el-Mevki’ šejh Muhammed b. Salih b. Usejmin rhm., br.95572.)

Dakle, shodno navedenom, musliman je izložen velikoj opasnosti ako se ženi nemuslimankom, pogotovu u njenoj državi gdje je on stranac – gdje uslijed mogućeg razvoda može izgubiti i djecu, koju će kasnije majka odgajati u njenom duhu – što nije interes niti islama niti dotičnog muslimana, pa zato imamo dosta uleme koji kažu da je muslimanu dozvoljeno ženiti kršćanku ili jevrejku samo pod uslovom ako će živjeti u muslimanskom mjestu-državi, u suprotnom ne!

Pa vam je moj savjet, da, prije svega, raščistite sa svojim nevjerstvom, pokajete se Allahu, dž.š., i prihvatite islam, iskreno – radi Allaha, dž.š., naravno, ne radi budućeg muža, da bi mogli, kao muslimanka, kasnije, nesmetano ući u brak.

Što se tiče zaruke, Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Nema braka osim uz dozvolu staratelja, a Sultan (imam) je staratelj onome ko staratelja nema!“ (Musned, Ebu Ja’ala, br.4749.) – pa ako smatrate da vaš roditelj-staratelj ne bi imao ništa protiv vašeg braka sa čovjekom muslimanom, onda nema ničeg lošeg u tome tražiti dozvolu za brak od vašega staratelja, a u slučaju da vam to ne htjedne dozvoliti – imate pravo udati se i bez njegove dozvole, jer nemusliman nema vilajeta i uprave nad muslimanom.

U slučaju da se udate za njega kao nemuslimanka – nemate pravo naslijediti njegovu zaostavštinu nakon njegove smrti, osim ako ne prihvatite u međuvremenu islam, i on ako se odluči oženiti sa vama moj mu je savjet da testamentom odredi, između ostalog, i to da će biti ukopan u muslimanskom mezarju po islamskim pravilima – jer se dešavalo da supruge nemuslimanke ukopaju svoje umrle muževe-muslimane, u neislamsko groblje ili pak da ih kremiraju, što je islamom zabranjeno i od čega se Allahu, dž.š., utječemo.

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Alejkum selam. Iz vašeg pitanja ne mogu razumjeti da li ste samo prespavali taj jedan sat vremena ili ste prespavali jedan sat vremena pa ste nakon toga i nešto jeli-sehurali.

Sve u svemu, ko bude sehurao-jeo, bivši ubjeđen da je idalje noć, i da nije nastupilo sabahsko vrijeme, pa kasnije sazna da je sabahsko vrijeme ipak bilo nastupilo – te da je on sehurao-jeo u sabahskom vremenu – islamski učenjaci se razilaze, na dva mišljenja, po pitanju toga da li mu je obaveza napostiti taj dan posta ili ne. Jedni su stava da mu je post toga dana ispravan i da nije obavezan napostiti ga – što je stav jednog dijela Selefa, i odabrano mišljenje je Ibnu Tejmijje, rhm., i Ibnu Usejmina, rhm. Svoj stav temelje na brojnim argumentima. Drugi su stava da mu post toga dana nije ispravan i da mu je obaveza napostiti ga – što je stav džumhura – većine islamske uleme: hanefija, malikija, šafija i hanbelija. (Pogledaj: el-Mevsu’a el-Fikhijja, Kitabul-Sijam, el-bab el-evvel – http://www.dorar.net/enc/feqhia/1762 )

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Ako čovjek bude sumnjao da li je sabah nastupio ili ne – ima pravo jesti i piti sve dok se nastup sabahskog vremena ne razazna, a ako nakon toga čovjek sazna da je jeo nakon nastupa sabahskog vremena – islamska ulema se spori oko toga da li mu je obaveza napostiti taj dan. Ono što je očitije i jače jeste da nije obavezan nadoknaditi taj dan, i to se bilježi od Omera, r.a., i od jednog dijela Selefa i Halefa. Napaštanje toga dana je opštepoznat stav sve četiri pravne škole, a Allah, dž.š., najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 25/217.)

Cijela ova priča se odnosi na post koji je farz-obavezan, a što se tiče dobrovoljnog posta niste dužni napaštati ga, ali možemo reći da je mendub napaštati post koji je inače sam po sebi mendub-pohvaljen ali neobavezan, a Allah, dž.š., najbolje zna.

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Uvaženibrate u vjeri, ne postoji šerijatska zapreka da se kurbansko meso udjeli nevjerniku, pogotovo ako bi se radilo o nevjerniku koji je rodbina, komšija, onome čije srce se želi pridobiti ili ako je siromah.

U osonovi, nama muslimanima dopušteno je da činimo dobročinstvo prema nevjernicima ako nisu u ratu protiv muslimana.

Kazao je Uzvišeni Allah: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sabi čine nepravdu.” (El-Mumtehina, 8-9)

Jedan od dopuštenih načina dobročinstva prema nevjernicima je udjeljivanje kurbanskog mesa njima.

Govoreći o propisima kurbanskog mesa poznati islamski enciklopedista, imam Ibn Kudame, kazao je: „Dopušteno je da njime (kurbanskim mesom) nahrani nevjernika. Tog stava je bio El-Hasen, Ebu Sevr, i ashabur’aj (učenjaci hanefijske pravne škole)…..Naš dokaz za spomenuti stav je činjenica da je to hrana koja je dopuštena muslimanu pa je isto tako dopušteno da njome nahrani zimmiju kao što je to dopušteno da učini nekom drugom vrstom hrane. I zato što je (udjeljivanje kurbanskog mesa) dobrovoljna sadaka pa je dopušteon da njom nahrani zimmiju ili zatočenika, kao što je to dopušteo da učini sa drugim dobrovoljnim sadakama.“ (El-Mugni, 9/ 450 str.)

Mnogo je fetava (pravnih odgovora) učenjaka današnjice, kao i pravnih institucija, koji su smatrali dopuštenimudjeljivanje kurbanskog mesa nevjernicima. Tog stava je Stalna Komisija za fetve u Saudiskoj Arabiji, lični stav šejhaBin Baza, kao i stav šejha Muhammeda Saliha Usejmina.

A Allah najbolje zna

Odgovorio: Pezić Elvedin

Uvažena sestro, u vašem pitanju nedostaju određene stvari koje su veoma bitne za odgovor, a to je da li ste vi nakon saznanja da ste dobili mjesečnicu svjesno nastavili spolni odnos ili ne, i da li ste uopće u toku spolnog odnosa znali za to?

Ako se radi o tome da ste nakon spolnog odnosa shvatili da ste tokom spolnog odnosa dobili mjesečnicu, onda vi nemate zašto da se brinete jer ste to učinili iz neznanja, greškom, a mnogo je argumenata koji potvrđuju da će ovom ummetu biti oprošteno ono što urade iz neznanja, zaborava ili greškom.

Kazao je Allahov Poslanik: “Mom je ummetu oprošteno ono što urade iz greške, zaborava i ono na što budu prisiljeni.” (Ibn Madža, od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, a šejh Albani potvrdio je vjerodostojnost ovog hadisa u više svojih knjiga)

Ako se radi o situaciji da ste nakon spoznaje da ste dobili mjesečnicu svjesno nastavili sa spolnim činom, tada je odgovor drugačiji.

Prvo, to je grijeh, zbog jasne zabrane da se spolno opći u toku mjesečnice.

U Islamskom priručniku bračne intime, str. 35, navodi se:

Islam strogo zabranjuje spolni odnos sa ženom dok je u menstruaciji (hajzu) ili u postporođajnom periodu (nifasu). Uzvišeni Allah kaže: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost.’ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja i ne prilazite im dok se ne okupaju. A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.“ (El-Bekara, 222)

Islamski učenjaci o zabranjenosti spolnog općenja sa ženom u mjesečnom ciklusu imaju jednoglasan stav.

Imam Ševkani tvrdi: “Ne postoji razilaženje među učenjacima o zabranjenosti spolnog općenja sa ženom za vrijeme menstruacije.” (Fethul-Kadir, 1/343)

Imam Nevevi zapisao je: “Znaj da naslađivanje ženinim tijelom u hajzu možemo podijeliti na nekoliko vrsta: da čovjek spolno opći sa ženom u tom periodu, što je zabranjeno po jednoglasnom stavu muslimana, a dokaz za to jesu kur’anski ajeti i vjerodostojni hadisi…” (Sahihu Muslim bi šerhil-imam En-Nevevi, 1/474).

Nakon konstatacije da je spolni akt u toku mjesečnice zabranjen, postavlja se pitanje, da li onaj ko to prekrši (učini jasan grijeh) treba da se iskupi posebnim iskupom?

Većina učenjaka smatra da za to ne postoji keffaret – iskup, i da hadisi koji govore o tome nisu vjerodostojni. Čovjek koji počini spomenuti grijeh, po ovom mišljenju, “samo” će se pokajati Allahu zbog prekršaja koji je počinio.

Jedan dio učenjaka smatrao je da je izdvajanje keffareta – iskupa za spomenuti grijeh pohvalno, a ne obavezujuće.

Jedan dio učenjaka smatrao je da je keffaret za spomenuti grijeh obavezan (većina učenjaka hanbelijske pravne škole zastupala je ovaj stav. Od učenjaka današnjice ovaj je stav preferirao šejh Usejmin, kao i Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji. Vidjeti: El-Mugni, 1/243; Eš-Šerh el-mumti, 1/ 479; Fetava el-ledžne ed-daime, 6/93–112)

Smatram da osoba koja svjesno počini ovaj grijeh treba da se iskupi za počinjeni grijeh, i na taj način će izaći iz razilaženja učenjaka, a isto tako, to mišljenje će ostalima (koliko-toliko) zatvoriti vrata za činjenje spomenutog grijeha, pošto živimo u vremenu kada su ljudi u pogledu prekršaja vezanih za poglavlje intime veoma neobazrivi.

Šta je keffaret i koliko iznosi?

U hadisima koji govore o keffaretu – iskupu za spomenuti grijeh Allahov Poslanik je kazao: “Neka udijeli sadaku dinar (zlatnik) ili pola dinara.” (Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madža, Ahmed, od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela)

Težina dinara (zlatnika) iznosi približno 4,25 gr zlata.

Rezime: Ako ste za mjesečnicu saznali tek nakon spolnog akta, niste grješni i ne postoji nikakav iskup. Ako ste nastavili spolno općiti i nakon spoznaje da ste dobili mjesečnicu, onda iz predostrožnosti izdvojite sadaku u vrijednost od 4,25 grama zlata kao keffaret – iskup za spomenuti grijeh, uz obavezno pokajanje Uzvišenom Allahu.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin