Nije dozvoljeno da žena ima spolni odnos s mužem tokom nifasa, postporođajnog istjecanja krvi. Ukoliko njeno krvarenje prestane prije nego što prođe četrdeset dana, mora se okupati i obavljati namaz, koji je ispravan, i dozvoljeno je da ima spolni odnos u toj situaciji, kao što može obavljati sve ibadete od kojih se sustezala tokom tog perioda. To dokazuju Allahove riječi: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost.’ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. A kad se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (el-Bekara, 222). Drukčije rečeno, sve dok neprijatnost, a to je krv, postoji, nije dozvoljeno da muž i žena imaju spolni odnos, a kad krvarenje prestane, tad je to dozvoljeno. Premda nije grijeh da supružnici imaju spolni odnos prije nego što prođe četrdeset dana poslije poroda (naravno, pod uvjetom da krvarenje prestane), bolje je da se muž sustegne od snošaja jer bi snošaj mogao izazvati ponovno krvarenje.

Ako se krv pojavi nakon što se žena očisti nakon isteka četrdesetog dana, računat će da je to hajz, mjesečno pranje, a ne nifas, postporođajno otjecanje krvi (krv koja se pojavljuje uslijed mjesečnog ciklusa ima posebne karakterisike koje su veoma dobro poznate ženama). Ako žena nakon toga bude uvijek ili pak većinu vremena krvarila, ona u tom slučaju ima status žene koja ima istihazu. U toj će situaciji uzeti u obzir prijašnje vrijeme trajanja mjesečnog ciklusa, a ako krvarenje ne stane, okupat će se i obavljat će namaz. Allah, opet, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Ispravno je da mjesečno pranje nema ni donju ni gornju granicu kad se radi o trajanju. Gospodar je objavio: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost.’ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju…” (el-Bekara, 222).

Spolno općenje sa ženama nije ovdje ograničeno određenim brojem dana, već je ograničeno pojavom čistoće, što ukazuje na to da je povod sustezanja od spolnog odnosa postojanje mjesečnog pranja, odnosno to je naznaka da je spolni odnos dozvoljeno imati onda kad mjesečno pranje prestane. Drugim riječima, dok postoji mjesečno pranje, važe svi propisi u vezi s njime; kad mjesečno pranje prestane, prestaju propisi koji su dotad važili. Osim toga, za određivanje donje i gornje granice trajanja mjesečnog pranja ne postoji nikakav dokaz iako postoji golema potreba da se ta granica odredi. Da je u vezi s tim postojala granica, ona bi bila objašnjena u Kur’ani-kerimu i Poslanikovu, ﷺ, sunnetu.

Na osnovi toga možemo konstatirati da crna gusta krv ima status mjesečnog pranja, te da u vezi s tim nije mjerodavna gornja i donja granica. A u slučaju da neka žena neprestano krvari, odnosno da krv ne istječe samo dan-dva tokom mjeseca, tad se radi o krvi koja izlazi uslijed istihaze, svojevrsnog poremećaja.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Svi blagdani, koji ne ulaze u okvir šerijatskih blagdana jesu novonastali, nepoznati u vremenu selefa (prve generacije muslimana) i spadaju u novotarije. Možda njihovi korijeni dosežu do nemuslimana, te uz svojstvo novotarije nose i notu nalikovanja Allahovim, subhanehu ve te’ala, neprijateljima. Šerijatski blagdani su poznati među muslimanima, a to su Kurban – bajram, Ramazanski bajram i sedmični blagdan petak – džuma. Svi drugi  blagdani, osim ova tri u islamu se ne priznaju. Ti novonastali praznici se odbacuju i šerijatski su neispravni. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: ”Ko u ovu našu stvar (vjeru) uvede ono što nije od nje, to mu se odbija,” (Buharija, poglavlje: “Sulh”, 2697. i  Muslim, poglavlje: “Sklapanje ugovora”, 171.) tj. vraća se onome ko je to uveo i kod Allaha, dželle šanuhu, nije primljeno. U drugoj predaji stoji: “Ko uradi djelo, koje nismo naredili, to mu se odbija.” (Buharija, poglavlje: “Kupoprodaja”, “Čvrsto pridržavanje vjere” i “Kadiluk”, 18. – 1718.)

Treba se ograničiti na ono što je propisao Allah, subhanehu ve te’ala, u ovoj cijenjenoj vjeri, kojom je On, subhanehu ve te’ala, zadovoljan i koju je učinio zadovoljstvom za vjernike. Njoj se ne smije ništa dodavati, niti oduzimati. Musliman ne smije biti povodljiv za svim i svačim. Svoju ličnost mora izgrađivati shodno normama Allahovog, subhanehu ve te’ala, Šerijata, kako bi bio uzor, a ne onaj koji se na druge ugleda. Šerijat je zahvaljujući Allahu, dželle šanuhu, potpun u svim segmentima. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: ”Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El – Ma’ide, 3.)

Što se tiče spomenutog praznika, žena je mnogo dostojnija od toga da se u njenu čast praznikuje jedan dan u godini. Žena ima pravo kod svoje djece da je paze, vode brigu o njoj, da joj budu poslušni svaki dan, ne čineći grijeh prema Allahu, dželle šanhu, u svakom vremenu i na svakom mjestu.

Šejh Ibn Usejmin, “Nurun ala – dderbi”, str.34-35

Ovaj musibet koji je pogodio tvoju zemlju ustvari je iskušenje kojim Allah iskušava Svoje robove. Kaže Uzvišeni: “Elif-lam-mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ – i da u iskušenje neće biti dovedeni?” (Al-Ankebut, 1.-2.)

Ono što ja smatram jeste da je obaveza svake muslimanke u takvoj zemlji da odbije poslušnost vlastima u ovom ružnom i zabranjenom djelu, jer poslušnost u zabranjenim stvarima se odbacuje. Kaže Uzvišeni: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima (vlastima, predvodnicima) vašim…” (En-Nisa, 59.)

Ako razmisliš o ovom ajetu, uvidjet ćeš da Allah, dželle šanuhu, kaže: “Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.” I ne ponavlja se imperativ “pokoravajte se” treći put u kontekstu “predstavnicima vašim”. To ukazuje da pokornost i poslušnost vlastima prati poslušnost Allahu i Njegovom Poslaniku. A u slučaju da se radi o stvarima u kojima se krši pokornost Allahu i Njegovom

Poslaniku, tada nema poslušnosti vlastima i nema pokornosti u onome što zapovijedaju.

“Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.” Ženama kojima se nameće zabrana nošenja hidžaba, što ih pogađa i izaziva boli i neprijatnosti, obavezno je strpljenje i traženje pomoći od Allaha u istrajnosti. A Allaha molimo da uputi vlasti u njihovoj zemlji i da im ukaže na istinu.

Ne mislim da se ove obaveze o kažnjavanju sprovode osim u slučaju da žena izađe van svoje kuće, a dok je u kući nema te prisile.

Žene koje žive u takvoj zemlji treba da se, što je više moguće, zadržavaju u svojim kućama, dok im Allah ne podari izlaz iz ovog iskušenja.

A što se tiče odlaska u škole u kojima bi se činio ovaj grijeh (tj. uklanjanje hidžaba i skidanje mahrame), to nije dozvoljeno. Djevojkama je dovoljna nastava i učenje onoga što im je potrebno u njihovoj vjeri i dunjaluku, što je ostvarivo i u njihovim kućama.

Sažetak svega rečenog: Nije dozvoljena poslušnost vlastima u zabranjenim stvarima – NIKADA!

(Fetve šejha Muhammeda es-Saliha el-Usejmina, 2/870.)

Odabrao i preveo: Irfan Kasumović

Povećano ili smanjeno trajanje hajza u odnosu na uobičajeno, kao kad, naprimjer, ženi hajz traje šest dana, pa joj se hajz produži do sedmog dana ili da joj traje sedam dana pa prestane šestog dana.

Pomjeranje perioda u kojem se javlja mjesečni ciklus, kao da, naprimjer, bude uobičajeno da žena ima hajz na kraju mjeseca, ali joj se on javi na početku mjeseca, ili da joj se hajz uobičajeno javlja na početku mjeseca, pa joj se javi na kraju mjeseca.

Ulema se razilazi u pogledu šerijatskog tretmana ove dvije vrste neočekivanih pojava. Kada žena ugleda krv, treba znati da to predstavlja hajz, a kada joj prestane, onda je čista, bez obzira da li se hajz produžio ili skratio te da li se javio prije ili kasnije.

Dokaz za to je naveden u prethodnom poglavlju, jer je Zakonodavac propise o hajzu učinio ovisnim o postojanju samog hajza, to jest krvi. Ovo je mezheb Šafije i stav šejhul-Islama Ibn-Tejmijje, a to podupire i autor djela pa kaže: “Da je uobičajenost u trajanju hajza ono što je mjerodavno, to bi Vjerovjesnik, ﷺ, objasnio svome ummetu i ne bi imao pravo da to odgađa, s obzirom da njegove supruge i druge žene u svakom vremenu imaju potrebu da to znaju. Zbog toga, on nije mogao zanemariti objašnjenje toga, a to je spomenuo samo u vezi sa ženom koja ima istihazu.”

Žućkasta ili smećkasta (tamna) tekućina; tako da žena vidi žućkastu krv, kao kod zagnojene rane, ili da vidi smećkastu krv (između žute i crne). Ako se ovo pojavi u toku hajza, ili se nastavi na hajz prije nego se žena očisti, to je hajz i za to važe propisi hajza. Ako se javi nakon što se žena očisti, to nije hajz, na osnovu riječi Ummu Atijje, r.a.: “Nismo pridavali važnost žućkastoj ili smećkastoj krvi nakon što bi se očistile.” (Hadis bilježi Ebu Davud s vjerodostojnim lancem prenosilaca.)

Hadis bilježi i El-Buhari, ali bez riječi “nakon što bi se očistile”. El-Buhari je taj hadis stavio pod naslov “O žućkastoj i smećkastoj krvi izvan perioda hajza”. U komentaru El- Buharijeva djela Fethu-l-Bari, usklađujući hadis koji prenosi Aiša, r.a., u kojem stoji: “… dok ne vidite bijeli iscjedak”, i spomenuti hadis koji prenosi Ummu Atijje, autor kaže da se hadis koji prenosi Aiša, r.a., odnosi na to kada žena vidi žućkastu i smećkastu krv u toku hajza. Međutim, izvan perioda hajza postupa se onako kako je rekla Ummu Atijje.

Hadis koji prenosi Aiša, r.a., El-Buhari navodi kao mu’allek (predanje bez seneda), ali u aktivnoj formi. U tom hadisu stoji da su žene slale Aiši, r.a., uloške (ed-deredže) na kojima je bilo malo pamuka, na kojem je bila žućkasta krv, pa bi im Aiša, r.a., govorila: “Ne žurite (s kupanjem) prije nego vidite bijeli iscjedak.” (To je ono što izađe iz rodnice po prestanku hajza).

Prestanak krvi tokom hajza, tako da jedan dan žena vidi krv, a drugi ne, i tome slično. Ovo se može javiti u dva oblika:

da je to kod žene stalna pojava i to je istihaza, i za ženu kojoj se ovo pojavi važe propisi istihaze i da to kod žene ne bude neprekidno, nego se javlja povremeno, a period u kojem je čista normalan je.

Ulema se razišla u tome da li je taj prekid krvi period čistoće ili za njega važe propisi hajza. Mezheb Šafije stoji na stanovištu da se tada primjenjuju propisi hajza i da je to hajz. To je stav i šejhul-Islama Ibn Tejmijje, autora djela El-Faik, a to je stav i Ebu-Hanife, jer se nije pojavio bijeli iscjedak. Kada bi se to smatralo periodom čistoće, period prije i poslije toga bio bi hajz, a to niko ne smatra. Također, ako bi se spomenuti period smatrao čistoćom, kupanje bi predstavljalo poteškoću svaka dva dana, a, hvala Allahu, nema poteškoće u šerijatu.

Poznati stav u hanbelijskom mezhebu jeste taj da je period kada teče krv, period hajza, a kada prestane, to je period čistoće. Tako nije u slučaju kada oba ova perioda prelaze najduži uobičajeni period hajza, i sve što pređe preko tog perioda smatra se istihazom.

U djelu El-Mugni stoji: “Kao ispravno nameće se to da ako krv prestane na manje od jedan dan, to nije period čistoće, a na osnovu onoga što smo rekli o nifasu da se ne obazire na period manji od jednog dana. Ovo je, ako Bog da, tačno, zato što krv jedanput teče, a drugi put prestane. Naredba kupanja za onog ko se očisti poslije svakog sata bila bi teška. Kaže Uzvišeni: „I u vjeri vam nije ništa teško propisao.“ (El-Hadždž, 78.)

Ako se hajz prekine na manje od jednog dana, to nije period čistoće, osim ako vidi nešto što dokazuje da je hajz prestao ili daje žena vidjela bijeli iscjedak.”

Ove riječi autora djela El-Mugni predstavljaju sredinu između dva stava, a Allah najbolje zna ono što je ispravno.

Isušenost krvi, tako da žena vidi samo običnu vlažnost. Ako se ovo vidi u vrijeme hajza ili se ono nastavlja na njega, prije nego se žena očistila, to je hajz, a ako se javi nakon što se žena očistila, to nije hajz. U tom slučaju to se može pridružiti situaciji kada ženi teče žućkasta ili smećkasta krv i isto se tretira.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin