Alejkumusselam. Pitanje robstva u Islamu je jedno od pitanja koje se danas, uglavnom, može izučavati samo sa teoretske strane iz razloga što je danas robstvo skoro iščezlo u svijetu.
Jedini način kako neko može postati rob u Islamu je zarobljavanje kjafira u ratu. Isto tako, musliman može da stekne roba kupovinom, svejedno bio taj rob musliman ili kjafir. Gospodar robinje, odnosno njen vlasnik, ima pravo da sa njom ima intimni odnos kad god poželi. Dužan je da je izdržava, tj. hrani je i odijeva i obezbijedi joj mjesto stanovanja shodno njegovim mogućnostima. Ne treba da je opterećuje poslovima koje ne može podnijeti. Ona je u njegovom posjedu i vlasništvu. Ako hoće može da je proda ili uda, s tim ako je imao sa njom odnos zabranjeno mu je da je proda ili uda sve dok ne prođe vrijeme istibra’, tj. iddeta robinje. Ako je trudna njen iddet se završava porodom, a ako nije njen iddet je jedno mjesečno pranje.
Takođe, ako je žena postala robinja time što je zarobljena u ratu a bila je udata njen iddet je jedno mjesečno pranje. Kada vlasnik robinje uda svoju robinju zabranjeno mu je da ima sa njom polni odnos iako je i dalje njegova robinja. Jedan čovjek može imati neograničen broj robova i robinja a dozvoljeno mu je sa svim tim robinjama da ima intimne odnose.
Vlasnik robinje sa kojom ima polni odnos nije dužan da bude pravedan prema njoj u smislu da i ona ima pravo na boravak njenog vlasnika kod nje, niti da ima pravo na visinu izdržavanja poput slobodne muslimanke i sve drugo što se podrazumijeva pod pravednošću između više žena.
Slobodnom muslimanu je dozvoljeno da oženi robinju muslimanku pod uslovom da je ona čedna, da joj da mehr i da taj brak ispuni svoje šarte valjanosti, kao što je došlo u ajetu u kojem kaže Uzvišeni: : “A onome među vama koji nije dovoljno imućan da se oženi slobodnom vjernicom – eto mu one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice – a Allah najbolje zna kakvo je vjerovanje vaše – ta jedne ste vjere. I ženite se njima, s dopuštenjem vlasnika njihovih, i podajte im vjenčane darove njihove, kako je uobičajeno, kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive s ljubavnicima. – A kada one kao udate počine blud, neka se kazne polovinom kazne propisane za slobodne žene. – To je za onoga od vas koji se boji bluda; – a bolje vam je da se uzdržite! Allah prašta i samilostan je. : (En-Nisa, 25) Ajet takođe upućuje na to da udata robinja koja počini blud se kažnjava polovinom od kazne kojom se kažnjava slobodna žena.
Ako robinja rodi dijete iz intimnog odnosa sa svojim vlasnikom tada ona potpada pod propis tzv. “ummu veled”, tj. njen vlasnik je po ispravnom mišljenju učenjaka ne smije prodati, a ona nakon njegove smrti postaje slobodna oko čega nema razilaženja. Sve gore spomenuto je zasnovano na šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta ali zbog bojazni od oduživanja u odgovoru svjesno je izostavljeno njihovo navođenje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Muslimanu je u osnovi dozvoljeno da ženi muslimanku uopćeno i kitabijku, tj. jevrejku i kršćanku pod određenim uslovima. Sve ostale žene mimo ove dvije vrste muslimanu je zabranjeno da ih ženi po idžmau učenjaka. A ženi muslimanki nije dozvoljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka. Dokazi iz Kur’ana za gore spomenuto su sljedeći ajeti: riječi Uzvišenog: “Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice; uistinu je robinja-vjernica bolja od mnogoboškinje, makar vam se i sviđala. Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u Džehennem, a Allah, voljom Svojom, nudi Džennet i oprost, i objašnjava ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili”. (El-Bekara, 221) Ovim ajetom zabranjuje se muslimanu da ženi sve kjafirkinje a muslimanki da se uda za bilo kojeg kjafira. Kaže Uzvišeni: “I čestite vjernice su vam dozvoljene, i čedne kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kad im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za ljubavnice uzimate”. (El-Maide, 5) Ovim ajetom Uzvišeni je izuzeo iz opće zabrane ženidbe muslimana sa bilo kojom vrste nemuslimanke ženidbu sa kitabijkom, odnosno kršćankom i jevrejkom, po ispravnom mišljenju učenjaka, iako su se učenjaci razišli oko tumačenja na koga se misli pod riječima “onih kojima je data Knjiga prije vas”. A ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta je dozvola ženidbe kitabijke, tj. kršćanke i jevrejke uopćeno pod šartovima spomenutim u ajetu, tj. da ta kitabijka bude čedna, da joj se da mehr, da ženidba ne bude vid prostitucije ili bluda sa ljubavnicom, to jest da bude šerijatski brak koji ispunjava sve svoje ruknove i šartove.
Ako musliman i muslimanka prekrše ove zabrane pa musliman oženi kjafirkinju mimo kitabijke a muslimanka se uda za kjafira uopćeno tim djelom su učinili veliki grijeh i neposlušnost prema Allahu, njihov brak je sa strane Šerijata ništavan kao da ne postoji, smatra se zinalukom a djeca koja se rode u njemu su kopilad, i na njima je da se pokaju i da ostave to djelo, izuzev ako su im supružnici primili Islam. Sa ovim djelom, pa makar i ustrajavali u njemu oni ne izlaze iz Islama, naravno ako su prije toga potvrdili svoju pripadnost Islamu.
Prema tome, tvoji roditelji muslimani sa ovim djelom, koje je veliki grijeh, nisu izašli iz vjere niti im je zabranjen ulazak u Džennet osim ako čine neka druga djela koja ih izvode iz vjere. Ako bi ustrajali na tom grijehu i umrli na njemu oni su u Allahovoj volji, ako hoće oprostiće im a ako neće kazniće ih džehenemskom vatrom ali će kad-tad nakon ispaštanja zaslužene kazne biti vraćeni u Džennet jer su umrli kao muslimani na tevhidu. Ovo je stav učenjaka Ehlu Sunneta vel-džema’ata po pitanju velikih grešnika. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Što se tiče hadisa u kojem je došlo da je se neki čovjek požalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem da mu se nešto pričinjava u namazu (da je izgubio abdest puštanjem vjetra) pa mu je rekao: “Neka ne napušta namaz sve dok ne čuje glas (vjetra) ili ne osjeti miris”. Hadis je mutefekun alejhi. Hadis se odnosi na čovjeka koji nije siguran jel pustio vjetar ili nije, u tom slučaju se vraća na glas i miris. Međutim, ako je siguran da je pustio vjetar, svejedno čuo on glas i ne, osjetio miris ili ne osjetio, on je izgubio abdest a ako je na namazu pokvario je i namaz.
A što se tiče tvojih problema oko puštanja vjetrova ponekad što ti predstavlja poteškoću prilikom obavljanja namaza, ovaj tvoj slučaj se ne ubraja u ono što je poznato kao sahibi-uzur, tj. osoba koja neprestano, nekontrolisano i bez njegove volje gubi abdest zbog poremećaja ili bolesti. Primjer sahibi-uzra je osoba koja neprestano nekontrolisano pušta vjetrove, s tim da je to stalna osobina te osobe, takođe, žena u stanju istihaze, tj. neprestanog izlaska obične krvi iz polnog organa. Na tebi je da vodiš računa da svjesno ne doprinosiš uzrokovanju puštanja vjetra, tj. da vodiš računa o ishrani i o onome šta ti pospješuje puštanje vjetrova. S druge strane, moraš se naviknut da čuvaš abdest dok ne obaviš namaz. Takođe, vodi računa da ne konzumiraš hranu pred nastupanje namaskog vremena, nego jedi nakon što obaviš namaz. Od adaba ove vjere je da musliman ne pretjeruje u jedenju hrane. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čovjek ne puni goru posudu od stomaka, dovoljno je sinu Ademovom onoliko jela sa koliko će uspraviti svoju kičmu. A ako baš treba da se najede, neka trećinu stomaka napuni hranom, trećinu sa vodom i neka ostavi trećinu za disanje”. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. A ocjenjuju ga vjerodostojnim Hakim, Zehebi i Albani, a dobrim Tirmizi. Ovaj hadis je temelj na kojem se zasniva sva medicina. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Kur’an i vjerodostojan Sunnet su najvažniji izvori istorije za muslimane oko čega nema razilaženja. Oko broja poslanika i vjerovjesnika imamo nekoliko jasnih ajeta, u njima su navedena imena poslanika i vjerovjesnika koje je Allah poslao ljudima u vremena u kojem su živjeli. Kaže Uzvišeni: “To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajući.I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Iljasa – svi su oni bili dobri – i Ismaila i Eljese‘a i Junusa i Luta – i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali” (En’am, 83 – 86). U ovom ajetu je spomenuto 18 imena poslanika, ali ne sa ciljem obuhvatanja svih poslanika a spomenuta su imena drugih poslanika u mnogim drugim ajetima. Ibn Kesir je sakupio imena svih spomenutih poslanika i vjerovjesnika u Kur’anu, pa je njihov broj bio 25. Pa kaže Ibn Kesir u svom tefsiru (2/469): “Ovo su imena vjerovjesnika koji su spomenuti u Kur’anu a to su: Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, Ishak, Jakub, Jusuf, Ejub, Šuajb, Musa, Harun, Junus, Davud, Sulejman, Ilijas, El-jese’u, Zekerijah, Jahja, Isa, Zul-kifl kod mnogih mufesira, a njihov prvak je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem”.
A što se tiče poznavanja broja svih poslanika i vjerovjesnika od onih koje Kur’an nije spomenuo, najbliže je da je to veoma teško odrediti i to iz dva razloga:
Prvi: što Uzvišeni kaže: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao” (En-Nisa, 163 -164). U ovoj ajetu se jasno naznačava da je Allah, subhanehu ve te’ala, prešutio mnoge priče o poslanicima i da nije obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o njima, a to obuhvata i određivanje njihovog broja takođe.
Drugi: što u hadisima u kojima se spominje broj poslanika i vjerovjesnika postoji veliko razilaženje oko njihove vjerodostojnosti i međusobnom neslaganju rivajeta. Ovi hadisi, iako ih neki potonji učenjaci hadisa smatraju dobrim, poput šejha Albanija, ispravno je da su oni slabi. Prenosi Šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžumu’ul-fetava (7/409) od imama Ahmeda i Muhammeda ibn Nasra da je hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, a on je najpoznatiji hadis koji govori o broju poslanika i vjerovjesnika, odnosno da je broj poslanika 315, a vjerovjesnika 124000, da taj hadis nije vjerodostojan kod njih.
Tekst tog hadisa je ono što bilježe Ahmed, Ibn Hibban i Taberani od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je rekao: “O Allahov Poslaniče koliko je vjerovjesnika? A on odgovori: sto dvadeset četiri hiljade. Pa sam pitao: O Allahov Poslaniče a koliko je bilo poslanika među njima? Odgovorio je: “Tri stotine i trinaest” (u nekim rivajetima 314 i 315) …”. Kaže Šuajb Arnaut za ovaj hadis da je jako slab, a Ibnul-Dževzije ga je svrstao među krivotvorene hadise.
Pa tako, imena poslanika koja su spomenuta u Kur’anu, njih dvadeset pet, su općepoznati, dok je tačan broj vjerovjesnika i poslanika nepoznat po ispravnom mišljenju učenjaka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumu selam
Nije dozvoljeno muslimanu da se ismijava na račun drugog muslimana a posebno ako mu se ismijava zbog nečega što je od obilježja islama. Kaže Uzvišeni: “O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su onī bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su onē bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu”. (El-Hudžurat,11)

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com