Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Nema šerijatske smetnje da se oženjeni sin odjeli od roditelja nakon što je određeno vrijeme živio sa njima u zajednici, svejedno bio on jedinac ili imao još braće i da li će roditelji ostati sami da žive.

Ova dozvola nije u suprotnosti niti narušava dobročinstvo prema roditeljima, poslušnost prema njima i neophodni hizmet jer se dobročinstvo i hizmet njima može činiti i kad se ne živi sa njima. Nema šerijatskog argumenta ni u Kur'anu ni u sunnetu koji ukazuje na obavezu zajedničkog života oženjenog (ili neoženjenog) sina sa roditeljima.

Život u zajednici može biti sporan i zabranjen ako je supruga prinuđena da se miješa sa djeverom jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu rekao da je djever za ženu poput smrti, o čemu ima poseban i detaljan tekst.

Također, obzirom da supruga osobe koja je postavila pitanje nije u dobrim odnosima sa njegovim roditelja i obrnuto, to je još dodatan razlog da se odijele. U osnovi svaki bračni par treba imati svoju privatnost i živjeti svoj život a što je jako teško postići živeći u zajednici.

Ve billahi tevfik

Odgovorio dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa njegove zvanične web stranice: https://zijadljakic.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Ako pod šijama misliš na rafidije, odnosno isna ‘ašerijje (koji vjeruju u dvanaest imama) koji danas uglavnom žive u Iranu, onda je odgovor sljedeći:

Nema razilaženja među učenjacima Ehlu suneta da su rafidije novotari i da su na dalaletu. Međutim, razišli su se oko toga da li su rafidije kjafiri ili ne na otprilike neka tri mišljenja.

Prvo mišljenje: to je stav skupine učenjaka koji smatraju da su rafidije u osnovi kjafiri. Od tih učenjaka su: imam Malik, Ahmed, Buharija, Aburrahman ibn Mehdi, Ibn Hazm, Abdullah ibn Idriz, Ferjabi, Ahmed ibn Junus, Ibn Tekijje Ed-Dejnuri, Abdulkahir Bagdadi, Kadi Ebu J’ala, Isfirajini, Ebu Hamid Gazali, Kadi Ijad, Seme’ani, Ibn Tejmije (u rivajetu), Ibn Kesir, Ebu Hamid El-Makdisi, Ebulmehasin El-Vasiti, Alijj El-Kari i drugi.

Drugo mišljenje: stav učenjaka koji smatraju da su rafidije zabludjela sekta koja se u osnovi pripisuje islamu i muslimanima s tim da kada neko od njih pojedinačno ispolji neko od djela kufra, poput smatranja da je Kur’an iskrivljen i nepotpun, ili da je Aiša, radijallahu anha, počinila zinaluk, da upućuje dove imamima, da tvrde da njihovi imami poznaju gajb i slično, onda se taj pojedinac tekfiri.

Treće mišljenje: stav učenjaka koji prave razliku između njihovih učenjaka i običnih sljedbenika, pri čemu tekfire učenjake Rafidija a njihovim sljedbenicima u osnovi potvrđuju Islam. Na ova dva stava su ostali učenjaci.

Neki primjeri stavova učenjaka:

– Bilježi El-Hallal u svom “Sunnetu” (2/557) da je imam Malik na pitanje šta misli o onome ko psuje ashabe odgovorio: “Oni nemaju udjela u Islamu”. Takođe, Ibn Kesir u svom Tefsiru (4/219) prilikom tefsira riječi Uzvišenog u suri El-Feth, 29.ajet: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sjedbenici … A Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi on sa vjernicima najedio nevjernike” rekao: “Iz ovog ajeta imam Malik je u rivajetu od njega zaključio da su Rafidije koji mrze ashabe, radijallahu anhum, kjafiri jer se oni razljute i razbjesne zbog ashaba, a ko se razbjesni i razljuti na ashabe on je kjafir po ovom ajetu, a sa ovim se složila skupina učenjaka”. Isti ovaj stav imama Malika prenosi Kurtubi u svom tefsiru (16/297) kod ovoga ajeta te je izrazio svoje zadovoljstvo i slaganje sa ovim stavom imama Malika.

– Kaže imam Ahmed u svojoj knjizi “Es-Sunne” (str. 82) o Rafidijama: “Oni se odriču ashaba (drugova) Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, vrijeđaju i proglašavaju nevjernicima osim četvorice od njih: Alije, Ammara, Mikdada i Selmana, radijallahu anhum. Nemaju Rafidije od Islama ništa”.

– Kaže Buharija u svojoj knjizi “Halku ef’alil-ibad” (str. 125): “Svejedno mi je klanjao iza džehmije i Rafidije ili klanjao iza židova ili kršćana. Njima (rafidijama) se ne naziva selam, ne zijarete se, ne ženi se od njih niti udaje njima, ne mogu biti svjedoci i ne jede se meso koje oni zakolju”.

– Upitan je jedan od savremenih šejhova Abdullah Džibrin o propisu davanja zekata siromašnim Rafidijama pa je odgovorio: “Zekat se ne daje kjafirima niti novotarima. A Rafide su bez sumnje kjafiri zbog četiri stvari:

Prva: zbog njihove sumnje u Kur’an i njihove tvrdnje da je iz njega izbačeno više od jedne trećine kao što se to navodi u njihovoj knjizi koju je napisao En-Nuri i koju je nazvao “Faslul-hitab fi isbati tahrifi kitabi rabbil-erbab”, i kao što se navodi u njihovoj knjizi “El-Kafi” i drugim njihovim knjigama. A onaj ko sumnja u Kur’an on je kjafir, lažljivac zbog riječi Uzvišenog: “I mi ga čuvamo” (El-Hidžr, 9).

Druga: zbog njihove sumnje u sunnet i hadise u dva Sahiha pa ne rade po njima jer ih prenose ashabi koji su kjafiri po njihovoj akidi, jer oni smatraju da su se ashabi odmetnuli od vjere nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Alije i njegovih potomaka, Selmana i Ammara, radijallahu anhum, i još nekolicine. A što se tiče trojice halifa (Ebu Bekra, Omera i Osmana) i skupine ashaba koji su im dali prisegu oni su otpali od vjere, oni su kjafiri i od njih se ne uzimaju hadisi kao što se navodi u knjizi “El-Kafi” i u drugim njihovim knjigama.

Treće: zbog njihovog tekfirenja ehlu sunneta tako da ne klanjaju sa njima, onaj koji klanja za sunijom ponovi svoj namaz, čak smatraju da je jedan od nas (sunija) nedžis (nečist), pa kada se rukuju sa nama poslije toga peru ruke a onaj ko tekfiri muslimana on je preči da bude kjafir pa ih zato mi tekfirimo jer su preči od nas da budu kjafiri.

Četvrto: zbog njihovog jasnog širka u pretjerivanju u Alijji i njegovom potomstvu, radijallahu anhum, dovljenje njima pored Allaha, a što je jasno u njihovim knjigama. Isto tako, njihovo pretjerivanje u opisivanju Alijja, radijallahu anhu, i davanje njemu osobina koje su svojstvene samo Allahu i samo Njemu odgovaraju. Također, oni ne prisustvuju skupovima ehlu sunneta, ne daju sadaku sunijama, čak i ako daju rade to mrzovoljno i radi tukje (pretvaranja).

Pa s toga ko njima dadne zekat neka ponovo izdvoji zekat za svoj imetak jer ga je dao onome ko će se njime pomoći na kufru i borbi protiv sunija. Onaj kome je dato da dijeli zekat haram je da ga daje rafidiju a ako dadne na njemu je da se oduži za to jer nije ispunio emanet koji mu je povjeren jer nije dao zekat onome kome treba” (uzeto iz njegovih fetvi).

Ve billahi tevfik

Odgovorio dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa njegove zvanične web stranice: https://zijadljakic.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:
Oko davanja zekata na med ima poznato razilaženje među učenjacima.
Prvo mišljenje- nije propisano davati zekat na med. Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka. Kažu Ibn Abdulberr i Ibn el-Munzir da je ovo mišljenje džumhura (većine) učenjaka.
Svoj stav argumentiraju time što nema ništa vjerodostojno ni u Kur'anu niti u sunnetu da je propisano davati zekat na med.
Drugo mišljenje- da je vadžib davati zekat na med. Ovo je stav hanefija i hanbelija a kaže Tirmizi da je na ovome većina učenjaka što su drugi učenjaci osporili.
Po hanefijama nema nisaba za med nego je propisano davati ušur (desetinu) i na malu i na veću količinu meda. Dok je nisab po hanbelijama trideset sa'a, to jeste oko 90kg, a daje se desetina. Po drugom mišljenju u hanbelijskom mezhebu, nisab za med je poput nisaba za žitarice i plodove.
Razilaženje oko nisaba je zbog toga što nema ništa vjerodostojno preneseno po tom pitanju.

Ova dva mezheba dokazuju propisanost davanja zekata na med riječima Uzvišenog:
“O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo.” (El-Bekare, 267)
Kažu da se med uzima sa biljaka koje rastu iz zemlje. Također, dokazuju sa nekoliko hadisa koje bilježe Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, međutim u svim tim hadisima ima slabosti. Za ove hadise imam Buhari kaže: “Nema ništa vjerodostojno oko zekata na med.” Također, kaže Ibn el-Munzir: “U ovom poglavlju nema ništa pouzdano.”
Uglavnom, sa hadisima na ovom stepenu slabosti se ne može dokazivati obaveza davanja zekata na med.

Odabrano mišljenje je prvi stav, to jeste, da nije propisano davati zekat na med jer nema dokaza koji ukazuje na to. Dokazivanje sa spomenutim ajetom je upitno jer ajet ima opšte značenje, a da je bilo propisano davati zekat na med, to bi došlo u makar jednom pouzdanom hadisu jer su ashabi posjedovali med za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i med se spominje u Kur'anu i u vjerodostojnim hadisima.

Ve billahi tevfik

Odgovorio dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa njegove zvanične web stranice: https://zijadljakic.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:
Ibn Sina, Husejn Ibn Abdullah (370-428h), filozof, veliki ljekar i ekspert u medicini, porijeklom iz Belha, iz Buhare. Došlo je u ‘maloj enciklopediji’ (izdanje Prosveta, 1/12) o njemu sljedeće: “Avicena (arapski: Ibn Sina, 980-1037) arapski lekar i filozof, jedan od glavnih zastupnika Aristotelove filozofije u arapskom svetu. Njegovo delo ‘Kanon’ služilo je kao udžbenik medicine na evropskim fakultetima, a ‘Knjiga ozdravljenja’ smatra se enciklopedijom naučne misli (logika, fizika, matematika i metafizika). U filozofiji je pokušao da spoji peripatetizam i novoplatenizam. Dela su mu spaljena 1160 godine.”
Ibn Sina je bio predvodnik filozofa u islamskom svijetu, prenio je govore Aristotela, rezimirao ih, preuredio i raširio među muslimanima u knjigama: ‘En-nedžat’ (spas), ‘El-išarat’ (išareti) i ‘Eš-Šifa’ (lijek- a ustvari je ona bolest, jer kažu za Ebu Hamida Gazalija da je obolio od ove knjige, to jest, skrenuo u akidi kada se bavio filozofijom u početku svog naučnog života).
U knjizi ‘Muhtesaru mearidžil-kabul’ (str. 234) prenosi se od Ibn el-Kajjima o Ibn Sini sljedeće: “Smatrao je da je svijet oduvijek postojao (da nije stvoren), negirao je ahiret, kudret i znanje Allaha kao i stvaranje svijeta i proživljenje iz kaburova. Učio je filozofiju iz knjiga poznatog filozofa Farabija koji je bio na uvjerenju da će biti duhovno proživljenje a ne tjelesno i koji je imao još mnogo shvatanja oprečnih islamskoj akidi i filozofima prije njega. A Ibn Sina je preuzeo njegova filozofska tumačenja, branio ih uz istovremeni pokušaj približavanja Aristotelovih shvatanja vjerskim tumačenjima. Na Ibn Sinina shvatanja i tumačenja je odgovorio Gazali u knjizi: ‘Tehafutul-felasifeti’ (Nesuvislost filozofa) u dvadeset dijelova, u tri dijela je protekfirio (proglasio kjafirom) Ibn Sinu, a to su: ubjeđenje da je svijet oduvijek postojao, da nema tjelesnog proživljenja i da Allah ne zna pojedinosti tj.da ima samo opće znanje. A u ostalim djelovima proglasio ga je novotarom. A Gazali je, također, i u svojoj knjizi: ‘Izbavljenje iz zablude’ protekfirio Ibn Sinu i Farabija. Ibn Kesir prenosi da se Ibn Sina pokajao prije smrti, a Allah zna najbolje. Jedan od najvećih sljedbenika Ibn Sine i pomagača njegovog munafikluka je bio Nasirudin Tusi, šitski vezir, tatarskog kralja Hulaga koji je proširio njegove dalalete gdje god je bio ministar u muslimanskim pokrainama.
Hanefijski učenjak, imam hanefija u svom vremenu El-Hudajri kaže: “Fakihi Buhare su za Ibn Sinu govorili: ‘Bio je inteligentni kjafir.’ (Nakdul mankit, 181)
Učenjaci ehli-suneta kada govore od Ibn Sini, kažu za njega da je bio ateista (mulhid), zindik (munafik), prestavljao se kao musliman, također, da je bio na akidi karamita (šitska sekta koja je opustošila harem i ukrala hadžerul esved), da je sam priznao da su mu otac i brat bili ateisti (ismailijske akide) i da je od njih naučio filozofiju.
Između ostalih, Ibn Sinu su protekfirili Ibn Tejmije, Ibn Kajjim i mnogi drugi.
Kaže Ibn Kajjim o Ibn Sini: “On je muatil (onaj koji negira Allahova svojstva, mušrik, negira vjerovjesništvo i ahiret, kod njega nema početka svijeta niti završetka, niti Poslanika niti nebeske knjige. (Igasetul-leheffan, 620)

Ve billahi tevfik

Dr. Zijad Ljakić

https://zijadljakic.ba/ibn-sina-avecena/