Da li je mačka čista životinja ?

Piše: Mr. Semir Imamović

Kebša, kći Ka’ba ibn Malika, radijallahu ‘anha, pripovijeda: “Posjetio me je Ebu Katade i ja sam mu poljevala vodu za abdesta. U to dođe mačka i poče da pije. On joj primače posudu i ona se napi. Vidjevši me da ga posmatram”, veli Kebša, “on reče: ‘Čudiš se kćerko moga brata (po vjeri)?’- ‘Da’, rekoh. A on reče: Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kazao za mačku: ”Ona nije nečista, ona vas često obilazi i kreće se među vama.”

Ocjena hadisa

Hadis je vjerodostojan. Zabilježio ga je Ebu-Davud u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”Propis posude (vode) zalokala mačka”, br. 75., Tirmizi u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”šta se prenosi o posudi (vodi) koju je zalokala mačka”, br. 92., Nesai u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”propis posude (vode) koju je zalokala mačka”, br. 68., Ibn Madže u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”uzimanje abdesta vodom koja je ostala iza mačke”, br. 367. Ibn Huzejme ovaj hadis smatra vjerodostojnim, br. 104.

Opća šerijatskopravna pitanja

Jedna od karakteristika (odlika, specifičnosti) islamskog zakonodavstva je olakšavanje u situacijama u kojima bi postupanje prema, strogo utvrđenim normama i pravilima, po kojima se inače postupa, uzrokovalo poteškoću. U konkretnom slučaju, proglasiti mačku nečistom, i pored činjenice da se ona često kreće po kućama i boravi među ljudima, a samim time dolazi u bliski kontakt s njima, njihovom hranom i posudama, predstavljalo bi stanovitu poteškoću za ljude, te se u takvim situacijama olakšica, odnosno odstupanje od osnovne (otežavajuće) i prelazak na pomoćnu (olakšavajuću) normu, nameće kao jedino moguće (ispravno) rješenje, koje se ogleda u tome da posudu (vodu) koju zaloče mačka, njenu pljuvačku, slinu, znoj, dlaku, smatramo čistim. A da je olakšavanje, tamo gdje postoji potreba za njim, izvorni islamski princip, potvrđuju i naredni kur’anski i hadiski citati:

”Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.”[1]; ”On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima.”[2] Tj. nije vam propisao ono što će vam otežati i od čega ćete poteškoću imati. Naprotiv, vjera koju vam je On propisao je krajnje lahka i prilagođena je ljudskim mogućnostima. Allah, dželle šenuhu, vam nije naredio i nije vas zadužio osim onim što je lahko za vaše duše, što ih ne opterećuje i ne zamara. Ali, ako se pojave uzroci koji zahtijevaju olakšicu, tj. ako šerijatski obveznik, iz ovog ili onog razloga, ne bude u stanju izvršiti propisanu naredbu, osim uz izvjesnu poteškoću, dozvoljeno mu je da, u takvim okolnostima, djelimično ili potpuno odstupi od prvobitne norme, uživajući tako u blagodati olakšice.”[3] Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: ”Ova vjera (u cjelini) je lahka, i niko se s njome neće uhvatiti u koštac a da ga ona neće savladati.”[4] Jedna od preporuka koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, davao svojim izaslanicima, kada ih je slao nemuslimanskim vladarima i narodima sa porukom islama, bila je: ”Olakšavajte a ne otežavajte, i prenosite radosne vijesti a ne one koje će ljude udaljiti od islama, jer vaša je misija da ljudima olakšate vjeru a ne da im je otežate.”[5]

Štaviše, korištenje olakšica se, u nekim vjerskim tekstovima, poistovjećuje, prema jednoj verziji, sa izvršavanjem propisanih naredbi, a prema drugoj sa ostavljanjem zabrana, kao što se to može zaključiti iz Poslanikovih, sallallahu ‘aljehi ve sellem, riječi: ”Allah voli da koristite Njegove olakšice, jednako kao što voli da izvršavate Njegove naredbe”, i ” …., jednako kao što prezire da se čini ono što je On zabranio.”[6]

Ovaj hadis, kod značajnog dijela usulista (teoretičara šerijatskog prava), prihvaćen je i kao argument šerijatsko-pravne utemeljenosti i autoritativnosti analogije (kijasa). Naime, Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, uspostavljanje direktne veze između čistoće posude ili (vode) koju je zalokala mačka, tj. propisa, i njenog čestog kretanja među ljudima (boravka u kući), tj. pravnog razloga, može se shvatiti kao njegova izravna namjera da, kroz obrazlaganje šerijatskih propisa, ukaže na važnost, ako ne i presudni uticaj pravnog razloga na donošenje pravne norme, što je jedna od osnovnih pretpostavki u analoškom zaključivanju, jer se, nakon utvrđivanja pravnog razloga, koji je u spomenutom slučaju i više nego očigledan, upotrebom analogije može doći do norme i za druge slične zakonom neregulirane slučajeve. Ako znamo da je pravni razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem sūr mačke (preostale vode u posudi) proglasio čistim, često kretanje u blizini ljudi, onda ćemo, po istom principu, doći do norme i za njoj srodne životinje, koje karakteriše blizak fizički kontakt sa čovjekom.[7]

Propisi

1. Čistoća posude (vode) koju je mačka zalokala, njene sline i pljuvačke, tijela, dlake i znoja, što predstavlja svojevrsno izuzeće (tahsis) iz opće norme po kojoj su sve životinje, čije meso nije dozvoljeno konzumirati, ujedno i nečiste, a jedna od tih životinja je svakako mačka. Postoje stvari koje, iako su nečiste u osnovi, Šerijat, u praktičnom smislu i u posljedicama, tretira čistim, zbog postojanja opravdanog razloga za takav njihov tretman, kao što je nemogućnost izbjegavanja, osim uz veliki napor i poteškoću, blizak i čest fizički kontakt, i sl[8]. S druge strane možemo reći da je ovo Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izuzeće samo potvrda spomenute norme (nečistoća životinja čije je meso zabranjeno konzumirati), jer da nije tako, ne bi uopće postojala potreba za izuzimanjem, štaviše ono bi se u ovom slučaju smatralo besmislenim. Na to ukazuje i čuđenje kojeg je Kebša izrazila u pogledu Ebu-Katadinog postupka, a koje je, najverovatnije, proizilazilo iz uvjerenja da su životinje, koje je zabranjeno jesti, nečiste i da je nečista posuda (voda) koju one zaloču.

2. Propis se, po osnovu analogije, može primjeniti i kod drugih životinja koje su zabranjene za konzumiranje a koje se često kreću među ljudima kao što je miš[9], kao i na sve ostale vrste nečistoća koje je teško izbjeći, poput male količine krvi koja ističe iz tijela, raspršenih kapi mokraće, koje dospiju na tijelo, prilikom uriniranja čovjeka ili životinje. Sve ovo bi se moglo posmatrati i iz jednog drugog ugla, kroz prizmu poznatog šerijatskog pravila ”teškoća zahtijeva olakšicu”, kojeg su islamski učenjaci, zbog njegove velike važnosti, svrstali među pet velikih pravila (el-kava’idul-kubra), na kojima počiva islamska pravna doktrina[10].

3. Vodu, koju zaloče mačka, dozvoljeno je koristiti za uzimanje abdesta, bez obzira da li se radi o većoj ili manjoj posudi, većoj ili manjoj količini vode, jer je posuda, iz koje je Ebu-Katade napojio mačku, a zatim njenu preostalu vodu koristio za abdesta, bila mala, što znači da je sadržala malu količinu vode. To i jeste jedan od osnovnih razloga navođenja ovog hadisa u poglavlju o čistoći, kao jednom od najvažnijih preduvjeta za ispravnost namaza. Većina autora fikhskih djela ispoštovalo je ovaj logički raspored (redoslijed) pravnih poglavlja, i svoje knjige su otvorili sa poglavljem o čistoći (taharet).

4. Primjena spomenute norme nije uvjetovana (određena) znanjem o tome da li je mačka prije nego je zalokala posudu (vodu), odjeću, prostirku ili nešto drugo, svojim ustima doticala nečistoću ili pojela nešto što se smatra nečistim, osim ako su tragovi nečistoće vidljivi na njenim ustima, posudi (vodi) ili nekoj drugoj površini. Navedeni hadis spada u red tzv. apsolutnih iskaza (al-mutlak), u kojima nije napravljena razlika između različitih situacija i stanja, oni po svom vanjskom izrazu ukazuju na općenitost propisa i njegovu jednaku primjenu u svim tim situacijama i stanjima.[11]

5. Poželjno je, a u određenim situacijama i obavezno, (dodatno) pojasniti (obrazložiti) postupak ili govor, koji bi kod prisutnih mogao izazvati nedoumicu, sumnju i čuđenje, ili, kada je riječ o pojašnjavanju vjerskih propisa, pogrešno razumijevanje i postupanje. Upravo iz tog razloga je Ebu-Katade, radijallahu ‘anhu, naveo ovaj hadis, jer je bilo očito da Kebša, koja je, u čudu, posmatrala njegov postupak, nije bila upoznata sa propisom vode koja je ostala iza mačke u posudi (sūr). Slično je postupio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je njega i ashabe koji su bili zajedno sa njim na putu za Mekku, Sa’b ibn Džusamete el-Lejsi, radijallahu ‘anhu, ponudio mesom ulovljenje zebre, a on to ljubazno odbio, pojasnivši da je razlog njegovog odbijanja obredoslovne naravi, tj. njima je zbog ihrama (ulaska u obrede hadždža) bilo zabranjeno loviti i jesti meso ulovljenje životinje, koja je, u ovom slučaju, isključivo radi njih ulovljena. Sa’b, kao direktni učesnik i prenosilac ovog hadisa, pojasnio je da je Poslanikovo, sallallahu ‘aljehi ve sellem, obrazloženje došlo kao odgovor na njegovu zbunjenost i zatečenost takvim poslanikovim gestom.[12]

Saff br. 305.

[1] – Prijevod značenja, El-Bekare, 185.

[2] – Prijevod značenja, El-hadždž, 78.

[3] – Tejsiru-l-kerimi-r-rahman fi tefsiri kelami-l-mennan, Abdurrahman ibn Nasir es-S’adi, 547.

[4] – Buharija, 39.

[5] – Buharija, 69., Muslim, 1734.

[6] – Taberani u ”El-Mu’džemu-l-kebiru”, 11/323. Za ovaj hadis El-Munziri kaže da je dobar (Et-Tergibu ve-t-terhib, 2/135.

[7] – U udžbeniku Usuli-fikha, dr. Enesa Ljevakovića, koju je izdao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, uz ovaj, navedeni su i drugi primjeri Poslanikove, sallallhu ‘alejhi ve sellem, upotrebe kijasa (analogije), a u svrhu dokazivanja njegove utemeljenosti i autoritativnosti, kao i ravnopravnosti sa drugim izvorima šerijatskog zakonodavstva. (138, 139 str.)

[8] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/109., 110.

[9] – Ovo nije u oprečnosti sa hadisom: ”Kada miš ugine u maslu, bacite ga zajadeno sa onečišćenom površinom (tj. površinom koju je zahvatio)”, jer se radi o dva različita stanja, stanju života i smrti (uginuća). Spomenuti pravni razlog (”često kretanje u ljudskoj blizini”), ne važi za uginulu životinju, pa je svaka rasprava koja bi vodila u smjeru poređenja ili izjednačavanja (ovih dviju situacija) bespredmetna i nepotrebna.

[10] – Tih pet pravila su: ”Dijela se vrednuju prema namjerama”, ”Sumnja ne potiskuje ubjeđenje”, ”Teškoća zahtijeva olakšicu”, ”Nema štete niti nanošenja štete” i ”Običaj presuđuje” , Vidi na ovu temu: El-Ešbah ve-n-nezair, Ibn Nudžejm, El-Medhalu-l-fikhijju-l-‘am, Mustafa Zerka, Šerhu-l-kavi’adi-l-fikhijje, Ahmed Zerka.

[11] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/110.

[12] – hadis je zabilježio Muslim u Knjizi o hadždžu, poglavlju ”zabrana lova za muhrima”, br. 1195.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/