Da li munafici imaju nagradu za svoja djela poput namaza, zekata posta i sl.?

Postoje dvije vrste munafika (licemjera):

Prva vrsta jesu oni koji u svojim srcima skrivaju nevjerstvo, a vanjštinom ispoljavaju vjeru.

Druga vrsta jesu oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali u svojim postupcima čine djela nifaka.

Primjer za prvu vrstu jesu munafici u vremenu Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, koji su, nakon što je Allah vjernicima podario pobjedu na Bedru, osjetivši da će islam napredovati, izjavili svoju pripadnost islamu iako su u srcima skrivali nevjerstvo. Nakon pojave prvih munafika među muslimanima, Uzvišeni Allah objavljuje ajete kojima upozorava na nifak i otkriva vjernicima osobine licemjera: “Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (El-Bekara, 8–10) Kada je vođa munafika Abdullah b. Ubejj obolio, njegov sin, koji je bio čestit ashab, zamolio je Poslanika, ﷺ, da moli Allaha da oprosti njegovom ocu, nakon čega Allah objavljuje: “Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima.” (Et-Tevba, 80) Ovakvoj vrsti munafika Svemogući Allah prijeti velikom kaznom: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En-Nisa, 145) Oni su kod Allaha nevjernici, a ibadeti koje čine, poput namaza, posta, zekata i sl., neće im biti primljeni. Rekao je Uzvišeni Allah: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan, 23)

Druga vrsta munafika, oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, dijeli se na dvije skupine:

Prva skupina jesu oni koji izvršavaju ibadete iz pritvornosti, poput onoga ko obavlja namaz ili daje zekat kako bi bio viđen. Takav postupak je vrsta širka, jer vjernici pristupaju ibadetu isključivo u Allahovo ime, kao što im je to Allah izričito naredio: “A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (El-Bejjina, 5)

Govoreći o propisu ibadeta kada se s njim pomiješa pritvornost, učenjaci navode tri stanja:

Prvo: Da sam povod ibadeta bude pritvornost, poput onoga ko pristupi namazu samo kako bi bio viđen te obavlja namaz bez želje za Allahovom nagradom. Takvo djelo je širk, a takav ibadet je ništavan.

Drugo: Da povod ibadeta bude iskrenost i želja za Allahovom nagradom, ali se za vrijeme ibadeta pojavi pritvornost. Nakon što se pojavi želja za pritvornošću, ako se taj osjećaj suzbija i nastoji odagnati, neće utjecati na ibadet, jer je Poslanik, ﷺ, kazao: “Allah je oprostio mom ummetu ono što sami sa svojim dušama razgovaraju, sve dok to ne izgovore ili dok tako ne postupe.” (Buhari, br. 5269; Muslim, br. 127) Ukoliko se, pak, prepusti pritvornosti i ne nastoji se odagnati želja za njom, ibadet postaje pokvaren i odbačen, poput čovjeka koji stane na namaz želeći Allahovo lice, te se za vrijeme namaza kod njega se pojavi želja za pritvornošću, jer je osjetio da ga neko promatra: ako suzbije taj osjećaj i obnovi svoj nijet i želju za Allahovim licem, taj trenutni osjećaj neće utjecati na njegov namaz, a ako se prepusti tom osjećaju i ostatak namaza obavi iz pritvornosti, namaz mu je pokvaren i odbačen.

Treće: Da se želja za pritvornošću pojavi nakon obavljenog ibadeta. Taj osjećaj neće utjecati na ibadet i neće ga pokvariti, osim ako bi se iz njega izrodilo uznemiravanje drugih, poput prigovaranja na udijeljenu milostinju. Rekao je Uzvišeni: “O, vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama.” (El-Bekara, 264) Ovim ajetom Uzvišeni Allah upozorava da se dobro djelo, nakon što je učinjeno iskreno u Allahovo ime, kvari prigovaranjem, što znači da takav postupak utječe na ranije učinjeno djelo.

Korisno je još naglasiti da radost koja se osjeća tokom činjenja ibadeta nije pritvornost, naprotiv, to je znak vjere i imana. Resulullah, ﷺ, rekao je: “Koga raduje njegovo dobro djelo, a brine ga njegovo loše djelo, to je vjernik!” (Bilježe Ahmed, br. 114, i Tirmizi, br. 2165, hadis je sahih) O radosti koju vjernik osjeti kada bude pohvaljen zbog dobrog djela, kazao je: “To je ovosvjetska radost vjerniku.” (Muslim, br. 2642)

Drugu skupinu onih koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, Poslanik, ﷺ, opisao je riječima: “Kod koga se nađu četiri osobine, to je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od tih osobina, imat će pri sebi osobinu nifaka sve dok je ne ostavi: kada mu se nešto povjeri – on to pronevjeri, kada govori – laže, kada sklopi ugovor – prekrši ga, a kada se raspravlja – prelazi granice.” (Buhari, br. 34, i Muslim, br. 58) U drugoj predaji kazano je: “Kada obeća – ne ispuni obećanje.” (Buhari, br. 2459) Ovakva djela, iako su nazvana nifakom, nisu poput velikog nifaka, odnosno skrivanja nevjerstva uz ispoljavanje islama, i ne poništavaju djela, nego spadaju u kategoriju grijeha, za koje će se račun polagati kod Gospodara svjetova.

Ukratko rečeno, veliki nifak, tj. nevjerstvo u srcu uz ispoljavanje islama, jeste nevjerstvo i poništava sva djela. Djelo koje se, u osnovi, čini iz pritvornosti ništavno je i to je vid širka. Ako se pritvornost pojavi nakon što se iskreno pristupi ibadetu, poništit će djelo ako joj se prepusti, a ako se suzbija i odbacuje, neće utjecati na ispravnost djela. Neispunjavanje obećanja, lažan govor i slično, osobine su munafika. Vjernik kod kojeg se nađu takva svojstva, ima pri sebi osobine munafika i tretira se grješnikom.

Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić