Da li se akida sve četverica imama, Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda, zasnivala na istim principima?

Akida u osnovama vjere ista je kod sve četverice imama, izuzev pitanja definicije imana (vjerovanja).
Akida četverice imama: Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda, zasnivala se na principima Kur’ana i sunneta, i govoru ashaba i onih koji su ih u dobru slijedili (tabiini). Zato između ove četverice imama nema razilaženja u osnovama vjere, nego su složni u vjerovanju u Allahova svojstva, da je Kur’an Allahov govor koji nije stvoren i da kod imana mora postojati iskrena potvrda jezikom i srcem, čak su kritizirali sljedbenike ilmul-kelama, kao što su džehmije i njima slični, koji su potpali pod utjecaj grčke filozofije i racionalističkih pravaca.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “…ali Allah je iz milosti prema Svojim robovima učinio da ugledni imami, kao što su četverica imama, kritiziraju mišljenja racionalista, poput džehmijja, o Kur’anu, imanu i Allahovim svojstvima. Ovi imami imali su jedinstven stav o pitanjima u kojima su bili saglasni ispravni prethodnici, kao što su pitanja viđenja Allaha na Sudnjem danu, da je Kur’an Allahov govor, a nije stvoren i da kod imana mora postojati iskrena potvrda jezikom i srcem…”[1]

Također, Ibn Tejmijja kaže: “Svi poznati imami priznaju Allahova, subhanehu ve te‘ala, svojstva i kažu da je Kur’an Allahov govor i da nije stvoren, kao i da će Allah biti viđen na ahiretu, što je mezheb ashaba i tabiina, od Poslanikove, ﷺ, porodice i drugih, a i mezheb poznatih imama kao što su Malik b. Enes, Sevri, Lejs b. Sa‘d, Evzai, Ebu Hanifa, Šafija i Ahmed….”[2]

Šejhul-islam Ibn Tejmijja upitan je o akidi Šafije pa je odgovorio: “Akida Šafije, Allah mu se smilovao, jeste akida ispravnih prethodnika u islamu, kao što su Malik, Sevri, Evzai, Ibn Mubarek, Ahmed b. Hanbel, Ishak b. Rahavejh. To je akida poznatih šejhova za kojima su se ljudi povodili kao što su Fudajl b. Ijad, Ebu Sulejman ed-Darimi, Sehl b. Abdullah et-Tusturi i drugi, među kojima nema razilaženja o pitanjima u osnovama vjere. Također, i akida Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, u pogledu Allahove jednoće (tevhida), određenja (kadera) i sličnih pitanja, ispravna je i u skladu sa akidom spomenutih učenjaka čija je akida bila u skladu sa akidom ashaba i tabiina, a što je, ustvari, ono o čemu govore Kur’an i sunnet.”[3]

Poznati učenjak Siddik Hasen Han kaže: “Naš mezheb je mezheb selefa, a to je priznavanje Allahovih svojstava bez njihovog upoređivanja sa svojstvima stvorenja, smatranje da je Allah čist od svakog nesavršenstva ne poričući Mu neko od svojstava. To je mezheb islamskih predvodnika i imama kao što su Malik, Šafija, Sevri, Ibn Mubarek, Ahmed i drugi, jer među ovim imamima nema razilaženja u pogledu osnova vjere. Također, akida Ebu Hanife, Allah neka je zadovoljan njime, u skladu je sa akidom spomenutih učenjaka, a to je ono o čemu govore Kur’an i sunnet…”[4]
Ovom prilikom navest ćemo riječi koje se prenose od trojice imama o pitanju njihove akide u osnovama vjere u kojima objašnjavaju i svoj stav o ilmul-kelamu. (Što se tiče govora Ebu Hanifa, on će biti posebno i opširno spomenut.)

Općenito objašnjenje akaidskog principa tevhidul-esmai ves-sifat u mezhebu imama Ebu Hanife
a) Imam Ebu Hanifa potvrđuje Allahu, subhanehu ve te‘ala, ono što je On potvrdio za Sebe i što je potvrdio Njegov Poslanik, ﷺ, a na to ukazuju sljedeće riječi Ebu Hanife: “Allah se ne opisuje svojstvima stvorenja. Ljutnja i zadovoljstvo Njegova su dva svojstva, bez pitanja o njihovoj kakvoći. To je govor ehli-sunneta i džemata, jer On se ljuti i biva zadovoljan. Ne kaže se da Njegova ljutnja znači kaznu ili da zadovoljstvo znači nagradu. Opisujemo Ga onako kako je On sam Sebe opisao: da je On Jedan, utočište svakome, da nije rodio i da rođen nije, i da Mu niko ravan nije. On je Živi, Moćni, čuje, vidi i zna. Njegova je ruka iznad njihovih ruku, nije kao ruka Njegovih stvorenja, a Njegovo lice nije kao lice Njegovih stvorenja.”[5]
Ebu Hanifa kaže: “On ima ruku, lice, dušu (nefs), kao što spominje Uzvišeni u Kur’anu, a ono što Uzvišeni spominje u Kur’anu, kao što je lice, ruka, duša (nefs), predstavlja Njegovo svojstvo bez pitanja o njegovoj kakvoći. Ne kaže se da je Njegova ruka Njegova moć ili blagodat, jer to predstavlja nijekanje jednog od Njegovih svojstava, a što zastupaju sljedbenici kaderijskog i mu‘tezilskog učenja…”[6]
Kaže Bezdevi: “Postoje dvije vrste znanja: prvo je znanje o tevhidu i sifatima, a drugo je znanje o propisima i zakonima. Osnova u prvoj vrsti jeste pridržavanje za Kur’an i sunnet, čuvajući se prohtjeva i novotarija, a držeći se čvrsto puta sunneta i džemata, a na njemu smo zatekli naše šejhove i na njemu su bili naši prethodnici Ebu Hanifa, Ebu Jusuf, Muhammed i većina naših drugova. Ebu Hanifa je na ovu temu napisao djelo El-Fikhul-ekber, potvrđujući u njemu Allahova svojstva i određenje, i dobra i zla.”[7]

b) Ebu Hanifa se nije oslanjao na razmišljanje i racionalne zaključke kada je u pitanju bio govor o Allahovim svojstvima, nego je priznavao svojstva onako kako su navedena u Kur’anu i sunnetu, na što ukazuju njegove riječi: “Nikome ne priliči da govori išta o Allahovom biću, nego Ga treba opisivati onako kako je On sam Sebe opisao. O Njemu se ne govori ništa na osnovu racionalnih zaključaka, neka je uzvišen i slavljen Gospodar svjetova!”[8]
Allahova svojstva ne mogu se pojmiti samo razumom, nego se do njihove pojedinačne spoznaje dolazi putem Objave. Njegova svojstva predstavljaju gajb (skriveno), a razum je ograničen i nemoćan da spozna taj gajb podrobno, štaviše, nemoćan je da shvati kakvoću svojstava Gospodara Uzvišenog i Slavljenog, jer se kakvoća nečega spoznaje viđenjem dotične stvari ili viđenjem njoj slične, a Allahu nema ništa slično. Kada je razum nemoćan da shvati kakvoću nekih stvorenja, kao što su duša ili Džennet[9], ili slične stvari koje su skrivene i predstavljaju gajb, onda je u pogledu shvatanja kakvoće Allahovog bića i Njegovih osobina još nemoćniji. O ovome kaže Šafija: “Zabranjeno je razumu da smišlja kako Allah izgleda i da Ga ograničava, nego Ga opisuje onako kako je On sam Sebe opisao ili Ga je tako opisao Poslanik, ﷺ.”[10]
Ibn Abdulberr kaže: “Nema razilaženja među islamskim učenjacima fikha i hadisa u pogledu negiranja analogije kada je u pitanju tevhid i potvrđivanje njene primjene kada se radi o fikhskim propisima.”[11]

c) Svojstva Allaha, subhanehu ve te‘ala, u mezhebu imama Ebu Hanife imaju poznato značenje, ali je njihova kakvoća nepoznata, i ne zastupa apsolutnu predaju značenja tih svojstava Allahu (tefvid), što dokazuju njegove riječi koje je izrekao kada je upitan o spuštanju Allaha, subhanehu ve te‘ala, na zemaljsko nebo: “Spušta se, ali kakvoća tog (spuštanja) je nepoznata.”[12]
Nakon spominjanja riječi imama Malika o tome da je uzdizanje (el-istiva) poznato, a da je njegova kakvoća nepoznata, Mulla Ali el-Kari kaže: “Ovaj govor prihvatio je i Imamul-e‘azam, kao i sve ostalo što se navodi u ajetima i hadisima koji su manje jasni, a u kojima se spominje ruka, oko, lice i slične stvari koje govore o Allahovim svojstvima. Značenja svojstava su poznata, ali je njihova kakvoća nepojmljiva, jer je shvatanje kakvoće samo dio znanja o kakvoći bića i njegovog postojanja. Pa kada je to neshvatljivo, kako će onda biti shvatljiva kakvoća svojstava. Zato je najbolje, u ovakvim slučajevima, opisivati Allaha opisima kojima je On sam Sebe opisao ili Ga je tako opisao Njegov Poslanik, ﷺ, bez izmjene značenja ili poricanja, kao i bez pitanja o kakvoći ili upoređivanja. Njegova svojstva i imena se potvrđuju, a niječe se poređenje sa stvorenjima, i tako će tvoja potvrda biti čista od uspoređivanja, a poricanje čisto od potpunog negiranja. Onaj koji niječe stvarnost uzdizanja, niječe Njegova svojstva i postaje mu‘attil, a onaj koji Njegovo uzdizanje uspoređuje sa uzdizanjem stvorenja postaje mušebbih, a onaj koji kaže da On u Svom uzdizanju ne nalikuje nikome, taj je muvehhid, koji Allahu, subhanehu ve te‘ala, priznaje jednoću i koji Ga smatra čistim od bilo kakvog nedostatka.”[13]

d) Potpuno suzdržavanje od prenesenog značenja (te’vila)
Metod Ebu Hanife u objašnjavanju svojstava jeste potpuno suzdržavanje od prenesenog značenja i tumačenja (te’vila), jer to podrazumijeva nijekanje svojstva i iskrivljivanje njegovog značenja koje je svojstveno samo Allahu, subhanehu ve te‘ala. Na to ukazuju riječi Ebu Hanife: “Ne kaže se da Njegova ruka znači Njegovu moć ili milost, jer to predstavlja nijekanje svojstva, kao što rade kaderije i mu‘tezili.”[14]
Također, Ebu Hanifa kaže: “Allah se ljuti i biva zadovoljan, ali se ne kaže da je Njegova srdžba Njegova kazna ili da je Njegovo zadovoljstvo Njegova nagrada.”[15]
Suzdržavanje od tumačenja šerijatskih tekstova na način koji je suprotan osnovnom značenju jeste metod ispravnih imama kao i imama Ebu Hanife. Alusi el-Hanefi kaže: “Ti znaš da je metod i put mnogih uglednih imama i predvodnika islama općenito suzdržavanje od te’vila, uz nijekanje usporedbe i otjelovljenja.[16] Imami koji zastupaju takvo mišljenje jesu Ebu Hanifa, Malik, Ahmed, Šafija, Muhammed b. Hasen, Sa‘d b. Muaz el-Mervezi, Abdullah b. Mubarek, Ebu Muaz Halid b. Sulejman, drug Sufjana es-Sevrija, Ishak b. Rahavejh, Muhammed b. Ismail el-Buhari, Tirmizi, Ebu Davud es-Sidžistani…”[17]

e) Potpuno nijekanje usporedbe, a potvrđivanje svojstava uz nijekanje usporedbe, prema Ebu Hanifinom mišljenju ne predstavlja ništa od poređenja Allahovih svojstava sa svojstvima stvorenja.
Ebu Hanifa je u potpunosti nijekao usporedbu Allaha sa Njegovim stvorenjima, jer Njemu ništa ne sliči, ali i pored toga, on je priznavao Njegova svojstva. To potvrđuju njegove sljedeće riječi: “Njemu ne sliči niko i ništa od Njegovih stvorenja, niti On nalikuje nekom od Svojih stvorenja, oduvijek je i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima…”[18]

Ebu Hanifa kaže: “Njegova se svojstva razlikuju od svojstava stvorenja: Njegovo znanje nije kao naše znanje, On ima moć koja ne sliči našoj moći, On vidi, ali ne kao što mi vidimo, On čuje, ali ne kao što mi čujemo, ON govori, ali ne kao što mi govorimo…”[19]
“Allah se ne opisuje svojstvima Svojih stvorenja.”[20]
Tahavi potvrđuje ovakva mišljenja objašnjavajući akidu sljedbenika ehli-sunneta po mezhebu Ebu Hanife i njegove dvojice drugova (Ebu Jusufa i Muhammeda), pa kaže: “Ne sliči stvorenjima.”[21]
Allahu ništa nije slično niti se s Njim šta uspoređuje. Kaže Uzvišeni: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.”[22]
“Zato ne navodite Allahu slične! Allah doista zna, a vi ne znate.”[23]
“I niko Mu ravan nije!”[24]

Sve ono što se potvrđuje kao Allahovo potpuno svojstvo jeste samo Njemu svojstveno i u tome nema saučesnika, a ko bude ubijeđen u suprotno tome – počinio je kufr.
Neim b. Hamad kaže: “Onaj ko usporedi Allaha sa nečim od Njegovih stvorenja, čini kufr, a onaj koji niječe nešto od Njegovih svojstava također čini kufr, s tim da u poređenje ne spada ono čime je Allah opisao Sebe ili Ga je opisao tako Njegov Poslanik, ﷺ.”[25]
Ishak b. Rahavejh kaže: “Ko opisuje Allaha uspoređujući Njegova svojstva sa svojstvima stvorenja, taj čini kufr Uzvišenom Allahu.”[26]
Ovo je akida Ebu Hanife i njegove dvojice drugova. To potvrđuju i riječi Tahavija koje je izrekao objašnjavajući akidu sljedbenika ehli-sunneta po mezhebu Ebu Hanife i njegove dvojice drugova: “Onaj koji Allaha opiše nekim svojstvom od svojstava stvorenja –počinio je kufr.”[27]

Novotari opisuju one koji Allahu priznaju svojstva savršenstva i u kojima niko drugi nema udjela, kao one koji Allaha porede sa stvorenjima i daju Mu tjelesne osobine (antropomorfisti), a o tome Kunevi el-Hanefi kaže: “Mnogi od selefa kažu da se džehmije prepoznaju tako što za sljedbenike ehli-sunneta kažu da su mušebbihe, jer nema nikoga da niječe nešto od Allahovih svojstava a da onoga ko ih potvrđuje ne naziva mušebbihom, čak i neki mufesiri, kao što su Abduldžebbar, Zamahšeri i drugi od mu‘tezila i rafidija, nazivaju mušebbihom svakoga ko potvrđuje nešto od Allahovih svojstava ili podržava mišljenje o viđenju Allaha, subhanehu ve te‘ala. Većina učenjaka ehli-sunneta vel-džemata smatra da oni nijekanjem poređenja ne žele nijekati Allahova svojstva, nego smatraju da Allah, subhanehu ve te‘ala, ne sliči stvorenjima u Svojim imenima, svojstvima i radnjama, kao što je to jasno objasnio imam (Ebu Hanifa).”[28]

Onaj ko potvrđuje Allahova potpuna svojstva, u kojima Njemu nema ničega sličnog, nije od onih koji Ga uspoređuju sa stvorenjima niti onaj koji Mu pripisuje utjelovljenje, nego je mušebbih onaj koji je ubijeđen da su svojstva Allaha, subhanehu ve te‘ala, slična svojstvima stvorenja.

Ishak b. Rahavejh kaže: “Tešbihom se smatra kada neko kaže da je Allahova ruka kao naša ruka, sluh kao naš sluh ili sličan njemu, pa ukoliko kaže takvo nešto, to je usporedba (tešbih). Međutim, ukoliko kaže da Allah, subhanehu ve te‘ala, ima ruku, sluh, vid, bez diskusije o kakvoći, niti da ta svojstva uspoređuje sa svojstvima stvorenja, tada to ne predstavlja poređenje. Tada se postupa u skladu sa riječima Allaha: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi… [29]”.[30]

Tirmizi kaže: “O ovom hadisu, kao i o sličnim hadisima koji govore o spuštanju Allaha, subhanehu ve te‘ala, na zemaljsko nebo svake noći, učenjaci kažu da predaje potvrđuju takvo nešto i mi u to treba da vjerujemo bez sumnji i bez raspitivanja o kakvoći… Ovakvog su mišljenja učenjaci ehli-sunneta, dok džehmijje niječu ove predaje govoreći da je to uspoređivanje (tešbih).”[31]

Iz spomenutih tekstova koji potječu od imama Ebu Hanife uviđa se da on potvrđuje svojstva koja se navode u Kur’anu i sunnetu, bez diskusije o njihovoj kakvoći i bez obesnaživanja i usporedbe. Njegovo potvrđivanje svojstava na ovakav način nema ništa slično sa uspoređivanjem, a isto su smatrali i ispravni prethodnici, dok je sve mimo toga novina koju su uveli mu‘attile i mušebbihe.

Priredio: Emir Demir (iz knjige Osnove vjere kod imama Ebu Hanife, autora Muhammeda el-Humejjisa)

Bilješke:
[1] Kitabul-iman, str. 350–351.
[2] Minhadžus-sunna (2/106).
[3] Medžmuul-fetava (5/256).
[4] Katfus-semer, str. 47–48.
[5] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[6] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[7] Usulul-Bezdevi, str. 3; Kešful-esrar an usulil-Bezdevi, 1/7–8.
[8] Šerhul-akideti-t-Tahavijja, 2/427, sa recenzijom doktora Turkija; Dželaul-ajnejni, str. 368.
[9] Er-Risaletut-tedmurijje, str. 46, 47, 50–57; El-Hamevijja, str. 110, 112; Medžmuul-fetava, 3/28, 30–34 i 5/115–116.
[10] Zemmut-te’vil, str. 143.
[11] Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str. 74.
[12] Akidetus-selefi ashabil-hadis, str. 42; El-Bejheki, El-Esmau ves-sifat, str. 456; Šerhut-Tahavijja, str. 245; Kari, Šerhul-Fikhil-ekber, str. 60.
[13] Mirkatul-mefatih, tumačenje djela Miškatul-mesabih, 8/251.
[14] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[15] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[16] Et-tedžsim (otjelovljenje) je jedan od novijih termina koje su uveli zagovornici kelama, dok se ne spominje u Kur’anu i sunnetu, niti se prenosi od ashaba, tabiina ili nekog od poznatih imama.
Medžmuul-fetava, 3/306; Minhadžus-sunna, 2/135.
[17] Ruhul-meani, 6/156.
[18] El-Fikhul-ekber, str. 301.
[19] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[20] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[21] Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 19, sa osvrtom Albanija.
[22] Eš-Šura, 11.
[23] En-Nahl, 74.
[24] El-Ihlas, 4.
[25] Šerhul-usuli itikadi ehli-sunneti vel-džemat, 2/532.
[26] Šerhul-usuli itikadi ehli-sunneti vel-džemat, 2/532.
[27] Šerhul-akidetit-Tahavijje, str. 25, sa osvrtom Albanija.
[28] Kari, El-Fikhul-ekber, str. 24–25.
[29] Eš-Šura, 11.
[30] Sunenut-Tirmizi, 3/42.
[31] Sunenut-Tirmizi, 3/41–42, vidjeti: 5/251.