Da li vjernik mora biti zadovoljan sa svime što mu je Uzvišeni Allah odredio?

Odgovor na ovu sumnju glasi: “Nije nam naređeno da budemo apsolutno zadovoljni sa svim onim što je kaderom odredio Uzvišeni Allah. Na obaveznost spomenutog ne ukazuje ni (Allahova) Knjiga, niti (Poslanikov) sunnet.”[1]
Ipak, pitanje je potrebno detaljnije pojasniti.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, u svojoj kasidi Et-Taijja, kazuje:

Kad je r’ječ o zadovoljstvu Allahovom odredbom
Zadovoljni bit’ moramo mi sa svakom nevoljom
Bolestima, siromaštvom, poniženjem, gurbetlukom[2]
I nevoljama njima sličnim, ali ne i zločinom
A kad se radi o djelima koja se u harame broje
Za zadovoljstvo sa njima dokazi ne postoje
Učenjaci rekoše: “Zadovoljstva nema,
Sa djelima lošim i činjenjem gr’jeha”
Drugi pak su rekli: “Ono što je Allah Sebi pripis’o
Zadovoljni sa tim smo, a ne sa onim što se loše desilo”
Neki opet rekoše: “Sve što je Allah sebi pripis’o
S tim smo zadovoljni, a mrzimo ono što mi uradismo”
Jer Allah sve je stvorio, pa tako gr’jehe i loša djela
Al’ stvorenja čine djela ta, ne po prisili, već što su tako htjela
Zato mi smo zadovoljni sa svim što je Allah stvorio
A mrzimo gr’jehe koje je rob svojom voljom počinio.[3]

Šejh Abdurrahman b. Sa‘di, u komentaru ovih stihova, kaže: “Ukoliko bi neko ustvrdio da moramo biti zadovoljni sa (svakom) Allahovom odredbom, a pri tome mislio na zadovoljstvo sa činjenjem grijeha, jer i oni spadaju u Allahovo predodređenje – ovakvom i sličnima šejhul-islam, tj. Ibn Tejmijja, odgovorio je na četiri načina. Svaki od ovih odgovora sam po sebi dovoljan je i potpuno zadovoljavajući, pa kako je tek kada se svi oni zajedno uzmu u obzir?

Naređeno nam je da budemo zadovoljni sa nevoljama koje nas zadese, a ne sa sramotnim i zabranjenim djelima koja sami učinimo. Naprimjer, ukoliko nas zadesi bolest, siromaštvo ili neka slična nevolja kroz koju nas sustigne ono što mrzimo i od čega zaziremo ili nas mimoiđe ono što volimo i za čim žudimo, u toj situaciji moramo pokazati strpljenje, a da li smo obavezni osjećati potpuno zadovoljstvo zbog toga što nas je to zadesilo, oko toga učenjaci imaju različite stavove. Ispravno je mišljenje da je to – zbog nepostojanja jasnog dokaza koji govori drugačije – pohvalno, a ne obavezno, jer bi to većini ljudi bilo izuzetno teško postići. Naime, strpljivost koja nam je naređena nakon nevolje manifestira se kroz sputavanje duše u njenim pokušajima da pokaže srdžbu, kontroliranju jezika da ne iskaže nezadovoljstvo i držanju pod kontrolom dijelova tijela kojima čovjek ne smije dozvoliti da pokazuju znakove srdžbe kroz razne vidove zabranjenih radnji, kao što su čupanje kose, cijepanje odjeće, sipanje prašine po glavi itd. Sve spomenuto ljudi su obavezni izbjegavati i to im, u suštini, ne predstavlja neku veću poteškoću.

Međutim, osjećati potpuno zadovoljstvo i smirenost srca nakon nevolje, bez ikakve pomisli kako bi bilo dobro da se ta nevolja nije ni desila, to je za većinu ljudi nešto izuzetno teško, možda i prezahtjevno, pa im to Uzvišeni Allah nije ni stavio u obavezu, kao ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je ta vrlina posebna privilegija rezervirana za odabrane, koji će boraviti na najvišim stepenima, dok je za ostale ljude pohvalna, ali neobavezna.

Kada je riječ o tome da bi čovjek trebao biti zadovoljan i zbog grijeha i sramotnih djela koja je počinio, to mu, naravno, ni u kojem slučaju nije naređeno i na takvo nešto ne upućuje nijedan validan argument.
U kontekstu ovog pitanja jedan dio islamskih učenjaka kaže da Uzvišeni Allah nije zadovoljan time da Ga niječemo, činimo Mu nevjerstvo i da Mu griješimo, a naša je obaveza da se sa našim Gospodarom bespogovorno složimo u svemu onome što nam On nalaže, pa kada On kaže da je nečim zadovoljan, mi time moramo biti zadovoljni, a kada kaže da nešto mrzi i prezire, mi to moramo mrziti i prezirati. Rekao je Uzvišeni Allah:
Ako (Ga) zaniječete, pa Allah je uistinu neovisan o vama, ali On nije zadovoljan s nevjerovanjem robova Svojih, a ako Mu zahvalni budete, On će s vama biti zadovoljan… (Ez-Zumer, 7)

Istinska je vjera da i mi, baš kao i naš Gospodar, mrzimo nevjerstvo, razvrat i griješenje i da se svega spomenutog klonimo i da, baš kao i On, volimo vjerovanje, zahvaljivanje i pokornost Njemu, te da djela pokornosti u praksu sprovodimo.
Mora se napraviti razlika između Allahove odredbe i onoga što se dešava kao posljedica te odredbe. Naime, shodno ovom tumačenju, mi moramo biti zadovoljni Allahovom odredbom, jer ona spada u Njegova djela, a što se tiče onoga što se dešava kao posljedica te odredbe, tada se radi o djelima Njegovih robova, koja se dijele na nekoliko vrsta. Tako, naprimjer, u jednu vrstu tih djela spadaju ispravno vjerovanje i pokornost Svevišnjem Allahu, i obaveza nam je da budemo zadovoljni sa ovom vrstom djela, dok u drugu vrstu spadaju nevjerovanje i griješenje, sa kojom ne samo da ne smijemo biti zadovoljni, već smo ovu vrstu obavezni mrziti i prezirati, te činiti sve ono što će ovakva i slična (ne)djela anulirati, poput kajanja, traženja oprosta, činjenja dobrih djela koja brišu loša, izvršavanja šerijatskih kazni i primjenjivanja sankcija nad onima koji ih počine itd. Kada je pak riječ o djelima koja spadaju u kategoriju mubaha, tj. onoga što niti je naređeno niti je zabranjeno, nije nam obavezno da ta djela mrzimo, niti da njima budemo zadovoljni.

Uzvišeni Allah stvorio je i predodredio grijehe i nepokornost, međutim, nakon što ih čovjek počini, ona se ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio. Zbog toga, mi jesmo zadovoljni Allahovim kaderom, pa makar on podrazumijevao i propisanost određenih grijeha i nepokornosti, jer kader je Allahovo djelo, ali nismo zadovoljni sa lošim djelima koja Allahov rob počini, jer se loša djela ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio, pa se zbog toga, shodno našim mogućnostima, trudimo spriječiti ih i ukloniti ono što je loše.

Ovo su odgovori na pitanje da li smo obavezni biti apsolutno zadovoljni sa Allahovom odredbom, iz kojih smo se uvjerili da onaj ko o ovom pitanju ima pogrešan stav, nema nikakvog argumenta za ono što zagovara.”[4]

Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/zadovoljstvo-allahovom-odredbom-2/

fusnote:
[1] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/205, i El-Istikama, 2/125–126.
[2] Odnosno, napuštanjem porodice i domovine i odlaskom u tuđinu. (op. prev.)
[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/253. Također vidjeti: Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijja, str. 51.
[4] Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijjeti fi hallil-muškiletil-kaderijja, str. 51–53. Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/203–209, i El-Istikama, 2/73–76, Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/168–269, Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258, i Menbedži, Teslijetu ehlil-mesaib, str. 152–161. Također vidjeti: šejh Abdulaziz Sultan, Muhtesarul-esileti vel-edžvibetil-usulijjeti alel-akidetil-vasitijja, str. 124–125, i Ibn Usejmin, El-Munteka min feraidil-fevaid, str. 109.