Selam alejkum!
Imam dvadeset pet godina i, hvala Allahu, dž.š., od ranog djetinjstva obavljam namaz, a unazad dvije godine počeo sam da obavljam namaz po sunnetu. Kad klanjam u kući, klanjam po sunnetu, tj. onako kako je preneseno od našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali to ne prakticiram u džematu. U džematu sam pokušao da prakticiram sunnet, ali starije džematlije koje me poznaju kao “tradicionalnog klanjača”, poslije namaza počnu da me zapitkuju: ‘’Šta je to? Šta to izvodiš? Klanjaj kako si i dosad? Je li to mi klanjamo pogrešno?’’
Jednostavno, peče me savjest kada ne aminujem za imamom, kada ne mogu dizati ruke u namazu, zikriti poslije farza… Svjestan sam obaveze namaza u džematu, ali zbog ovog navedenog izgubio sam slast namaza u džematu, imam veću skrušenost i slast u svome namazu kada klanjam u kući. Zamolio bih vas da me posavjetujete kako da postupim
Uvaženi brate, što se tiče tvog ubjeđenja da je namaz u džematu obaveza, to je ispravno i to potvrđuju mnogi hadisi Allahovog Poslanika. Jedan od njih jeste i poznati hadis u kojem se govori o slijepcu kojeg je Allahov Poslanik upitao: ”Čuješ li poziv na namaz (ezan)?” ”Da”, rekao je. ”Onda se odazovi tom pozivu”, kazao je Allahov Poslanik. (Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.)
Isto tako, tačno je da je sunnet prilikom namaza podizati ruke, prilikom početnog tekbira, prilikom odlaska na ruku’, nakon povratka sa ruku’a i nakon ustajanja sa drugog rekata na treći, što je potvrđeno u poznatom hadisu koji su zabilježili Buharija i Muslim od Ibn Omera, r.a.
Što se tiče savjeta, savjetujem ti da prilikom klanjanja u džematu ostaviš one radnje koje su sunnet i koje su nepoznanica ljudima u tvom džematu. Na tebi je da se maksimalno potrudiš da budeš primjeran džematlija i da ne činiš ono što kida veze jednog džemata. Sve spomenuto se odnosi na stvari koje su sunnet (dobrovoljne), kao što je dizanje ruku u namazu, micanje prsta na tešehhudu, glasno izgovaranje ”amin” nakon Fatihe.
Isto tako, treba da znaš da je u svim spomenutim stvarima hanefijska pravna škola zastupala stav da spomenute stvari nisu od sunneta, što je dodatni faktor i razlog da se tim pitanjima pristupi sa mnogo tolerancije. Da, isto tako, ljudi bi trebali da toleriraju i mišljenje onih koji su zauzeli suprotan stav, koji je možda, gledano s aspekta dokaza, i prioritetniji, ali ako to već ne čine (većinom kao posljedica godina i neznanja), onda onaj ko je svjestan toga treba da bude ona strana koja će to balansirati.
Kada su u pitanju stvari koje učenjaci svrstavaju u novotarije, u tim pitanjima čovjek neće uzeti učešće. Tako, naprimjer, neće učestvovati u zajedničkom zikru, jer ni Allahov Poslanik ni prve generacije muslimana nisu prakticirali zajednički zikr.
Razlika je više nego jasna: onda kada je u pitanju djelo koje je sunnet (dobrovoljno), mi kažemo da se ta djela trebaju ostaviti ako je u tome korist koja vodi ujedinjavanju srca ljudi iz džemata i nadamo se da onaj ko tako postupi sa nijjetom izbjegavanja cijepanja džemata, da će biti nagrađen zbog svoje dobre namjere. Ali, kada su u pitanju grijesi i novotarije, u tom slučaju čovjek neće učestvovati u tome.
Uvaženom šejhu današnjice Abdul-Azizu bin Bazu postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje ‘amina’ u namazu i ne podizati ruke u namazu?’’, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini, među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju ‘amin’, u toj situaciji je prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kako bi ih mogao pozvati u dobro – hajr i kako bi imao priliku da ih poduči, da ih usmjerava i popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, to bi izazvalo njihovo negodovanje zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka.
Isto tako je i sa glasnim izgovaranjem ‘amin’. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se ‘amin’ izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas. U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja ‘amin’, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno mišljenje jeste da je pohvalno izgovaranje ‘amin’ naglas.
Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi cijepanju među muslimanima, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, mu’min, a isto tako i daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njegovog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu spominje se da je Allahov Poslanik odustao od rušenja Kabe i njene ponovne izgradnje na temeljima Ibrahima, a.s., govoreći: ‘’Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru’’. Zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvom kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.’’ (Fetve Bin Baza, tom 29, str. 274-275)
A Allah najbolje zna!
Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com