DJELA KOJA IZVODE IZ VJERE

Kaže Uzvišeni: “A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 217).

I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Ko promijeni vjeru ubijte ga”.

Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je vadžib da se ubije otpadnik od vjere nakon što se pred kadijom potvrdi njegovo otpadništvo a on odbije da učini tevbu u onim djelima kufra u kojima se prima tevba.

Otpadništvo od vjere (riddet) je da musliman postane kjafir prihvatajući neku drugu vjeru mimo Islama ili izgovarajući jasne riječi kufra ili riječi iz kojih se razumije kufr ili djelo koje sadrži u sebi kufr.

Da bi musliman postao kjafir šart je da bude punoljetan, pametan i da nije prisiljen na djelo kufra. Oko otpadništva od vjere od strane maloljetne i pijane osobe učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A složni su učenjaci da luda osoba niti postaje musliman izgovaranjem šehadeta, niti postaje murted (otpadnik) sa činjenjem djela koja izvode iz vjere. Takođe su složni da osoba koja se prisili na riječi ili djela kufra da ne izlazi iz vjere.

Stvari sa kojima se izlazi iz vjere, odnosno sa kojima se postaje otpadnik mogu se podijeliti u četiri skupine: 1 – otpadništvo zbog uvjerenja, 2 – otpadništvo zbog riječi, 3 – otpadništvo zbog djela i 4 – otpadništvo zbog ostavljanja djela. Naravno, često ove četiri skupine djela koja izvode iz vjere jedna proizilaze iz druge, pa tako ko je u nešto uvjeren on to i izgovori riječima, ili uradi djelo ili ostavi djelo radi uvjerenja.

Otpadništvo zbog uvjerenja
Nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere onaj ko smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima sudruga, ili smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima dijete, ili da Kur'an nije objava od Allaha, ili je ubijeđen da nema meleka niti džina, ili smatra da je ovaj svijet oduvijek i da je vječan, ili je ubijeđen da nema Dženneta i Džehenma niti da će biti Sudnji dan i tome slično. Takođe, ko smatra da nije vadžib ono što je nužno poznato da je temelj vjere, tj. ko smatra da namaz, post, zekat i hadždž nisu vadžibi, on je kjafir po idžmau. Isto tako, ko smatra da je halal ono što je nužno poznato u Islamu da je haram, tj. ko smatra da je alkohol, kamata, zinaluk, svinjetina, nesuđenje po Allahovom zakonu i slično halal on je kjafir.

Otpadništvo zbog riječi
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ta osoba automatski izlazi iz Islama. Razišli su se učenjaci da li se onome ko vrijeđa i psuje Allaha prima tevba, većina učenjaka je na stavu da se prima kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere.

Nema razilaženja da onaj ko vrijeđa ili opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje njegovog poslanstva, pripisivanje mahane i nedostatka njemu samom, njegovom porijeklu ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas.
Takođe, složni su učenjaci da psovanje ili vrijeđanje bilo kojeg vjerovjesnika oko čijeg vjerovjesništva nema razilaženja među učenjacima da je otpadništvo od vjere.

Ko optuži Aišu, radijallahu anha, za zinaluk ili je nazove zinalučarkom je otpadnik od vjere oko čega nema razilaženja, jer time negira jasne ajete koje je Uzvišeni objavio povodom njenog poštenja. Oko kufra onoga ko potvori nekog drugog od Poslanikovih žena i ashaba učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Sve što je spomenuto od stvari koje izvode iz vjere zbog uvjerenja kada ih musliman izgovori to su riječi koje izvode iz Islama.

Otpadništvo zbog djela
Nema razilaženja među učenjacima da bacanje Mushafa na nečisto mjesto (poput smetljišta, klozeta i slično) predstavlja otpadništvo od vjere, jer je taj postupak nipodaštavanje Allahovog govora te je jasan znak nevjerovanja u onoga što je u njemu.
Takođe, složni su učenjaci da onaj ko učini sedždu kipu ili Suncu ili Mjesecu, ili kabur, drvetu ili kamenu prema kojima se gaje uvjerenja da pomažu ili štete, da je otpadnik od vjere.
Isto tako, pravljenje sihra je otpadništvo od vjere, s tim da su se oko nekih detalja po ovom pitanju učenjaci razišli.

Otpadništvo zbog ostavljanja djela
Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući njegovu obavezu da je otpadnik iz Islama. Takođe, ko ostavi post Ramazana, davanje zekata i obavljanje Hadždža negirajući njihovu obavezu, nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere. U ovim slučajevima imamo spoj između neizvršavanja ovih vadžiba i ruknova vjere Islama uz istovremenu ubijeđenost i negiranje da su oni vadžib.
A što se tiče onog muslimana koji ostavlja namaz iz ljenosti ili nemarnosti, oko njegovog otpadništva od vjere učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje – da to predstavlja djelo otpadništva i da se on ubija kao murted, naravno nakon što odbije da učini tevbu i počne klanjati (u roku od tri dana ili do početka sljedećeg namaza, shodno razilaženju učenjaka).
Ovo je stav Omera, Mu'az ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih ashaba, Se'id ibn Džubejra, Š'abija, Ibrahima Nehaija, Ebu Amra, Evzaija, Ejjuba Suhtijanija, Abdullah ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahuveje, imama Ahmeda u rivajetu od njega, jedan od dva stava unutar šafijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka.

Drugo mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti nije djelo kufra ali se ubija onaj ko odbije da klanja.
Ovo je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda u drugom rivajetu.

Treće mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti predstavlja djelo fiska, tj. veliki je grijeh, takva osoba se zatvara u zatvor sve dok ne proklanja.
Ovo je stav hanefijskog mezheba.
Treba napomenuti da postoje dvije vrste tekfirenje, odnosno proglašavanje muslimana nevjernikom. Prva vrsta – tekfir ‘am, tj. pojašnjavanje koja vrsta djela, riječi i uvjerenja izvode iz vjere sa ciljem poučavanja i upozoravanja da se ne upadne u iste. Ovom vrstom tekfira se mogu baviti svi oni koji se bave poučavanjem Islama, davom od učenjaka, daija i ostalih.

Druga vrsta – tekfir mu'ajjen, tj. spuštanje propisa kufra na pojedinca muslimana kada uradi nešto što izvodi iz vjere. Ovom vrstom tekfira se ne bave osim kadije (osobe koje su postavljene i rade kadijski posao) i učenjaci.
Takođe, spuštanje pojedinačnog tekfira na određenog muslimana ima svoje šartove koje treba ispuniti i prepreke koje treba otkloniti, te se zbog toga ovom vrstom tekfira ne mogu i ne smiju baviti osim učene i osposobljene osobe za isto. Ve billahi tevfik.
Esselamu alejkum.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba