GIBET KJAFIRA

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Skupina učenjaka dozvoljava gibet kjafira svih vrsta, druga skupina zabranjuje gibet svih kjafira, treća skupina pravi razliku u propisu dozvole i zabrane shodno vrsti kjafira (tj. da li je kafir harbi – koji je u ratu protiv muslimana, ili zimmi i mu'ahed koji ne ratuje protiv muslimana), četrvrta skupina pravi još detaljniju podjelu, a što je najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje.

Razlog razilaženja su ajet u suri El-Hudžurat i hadis u kojima je zabrana gibeta došla ograničena na muslimane, pa ove tekstove skupina učenjaka uzima u vanjskom značenju, dok druga skupina smatra da je to došlo u takozvanom obliku „mahredžul-galib“ poznatog u arapskom jeziku, tj. da to ograničenje nije ciljano nego se onako usput i običajno spomene u govoru, a to znači da nije cilj i smisao tih šerijatskih tekstova ograničenje propisa samo na muslimane.

Najbliže ispravnom je da je propis gibeta kjafira shodno sljedećim stanjima, a na čemu je skupina učenjaka:

Prvo stanje – ako je kjafir harbi, tj. onaj koji je u ratu protiv muslimana, onda nema sumnje u dozvolu gibeta takve osobe, jer ako su dozvoljeni njegova krva i imetak, onda je preče da bude dozvoljen gibet tih ljudi.

Drugo stanje – ako se gibet odnosi na tjelesni izgled u kojem ga je Allah stvorio, poput klempavih ušiju, dugog nosa i slično, onda nije dozvoljen gibet bilo kojeg kjafira, jer je u tome ismijavanje sa Allahvim stvaranjem.

Treće stanje – ako kjafir nije harabi, tj. nije u ratu sa muslimanima, dozvoljeno je gibetiti ga u grijesima koje čini javno, jer ako je dozvoljeno gibetiti muslimana u tome onda je preče da to bude dozvoljeno prema kjafirima koji ne ratuju sa muslimanima.

Četvrto stanje – oko gibeta kjafira mimo gore spomenutog, tj. kjafira koji nije u ratu sa muslimanima i ako se gobet ne odnosi na tjelesnu mahanu niti javno griješenje, veliko je razilaženje među učenjacima: skupina učenjaka je na zabrani, jer je on poput muslimana, tj. njegov život, imetak i častu su zabranjeni, druga skupina je na dozvoli, a što je bliže ispravnom. Jer u šerijatskim tekstovima je došla zabrana gibeta mu'mina i muslimana, tj. zabranjeni gibet je ograničen na muslimane:

Kaže Uzvišeni: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, nekā sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je“. (El-Hudžurat, 12) Dakle, ajet govori o vjernicima.

Takođe, u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Musim, u kojem se opisuje značenje gibeta je došlo: „Spominjanje svoga brata (po vjeri) po onome što on ne voli (mrzi da se o njemu govori)“. Dakle, hadis ograničava zabranjeni gibet na brata po vjeri.

Takođe, dozvola gibeta kjafira u sebi sadrži odvraćanje od kufra i kjafira, a to je šerijatski potrebno i poželjno.

Iz ove dozvole se mogu izuzeti stanja u kojima gibet kjafira uzrokuje i nanosi štetu i izaziva fitnu, u tom slučaju je zbranjen shodno ajetu: „Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili“. (El-En'am, 108).

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com