Hadis : ” Posudu koju je zalokao pas, operite (očistite) sedam puta, prvi put zemljom ” ?

Priredio: Mr. Semir Imamović

Hadis: Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Posudu koju je zalokao pas, operite (očistite) sedam puta, prvi put zemljom.” Ocjena hadisa:Hadis je vjerodostojan. Zabilježio ga je Muslim, Knjiga o čistoći, poglavlje ”Propis posude koju je zalokao pas”, pod br. 729, Buharija, Knjiga o čistoći, poglavlje ”Posudu iz koje je pio pas, operite sedam puta”, br. 172.

Opća pravna pitanja

Hadis tretira posebnu vrstu stvarne (fizičke) nečistoće, koja se u islamskom pravu označava kao teška nečistoća (nedžase mugalleze), a to je svaka nečistoća za čije je otklanjenje predviđen poseban postupak čišćenja i pranja, kao što je to u slučaju pseće pljuvačke. Da bi imali cjelovitiju sliku o ovom pitanju, potrebno je navesti da se, u islamskom pravu, nečistoća dijeli u dvije vrste: stvarnu (fizičku, materijalnu) i pravnu (duhovnu). Stvarna se potom dijeli u tri podvrste: tešku (mugalleza), blagu (muhaffefe) i uobičajenu (mu’tade). Primjer za tešku nečistoću je pseća pljuvačka, za blagu je mokraća muškog djeteta koje se hrani isključivo mlijekom, ili ono što ono povrati, a za uobičajenu sve ostale vrste nečistoće, za čije je uklanjanje, uglavnom dovoljno jedno pranje ili onoliko koliko je potrebno da bi se one uklonule, kao što su ljudski izmet i mokraća.[1] Pravna nečistoća (el-hades) dijeli se na malu (el-asgar, stanje bez abdesta) i veliku (el-ekber, stanje džunupluka).

Propisi

1. Posudu koju je zalokao pas, obaveza je oprati (očistiti) sedam puta, prvi put zemljom, a ostalih šest puta vodom. U nekim verzijama hadisa kaže se: ”prvi ili zadnji put zemljom”[2], što se može shvatiti kao Poslanikova dozvola slobodnog određivanja redoslijeda pranja (vodom i zemljom), ali se može shvatiti i kao nesigurnost prenosioca u vezi sa samim redoslijedom, da li je on obavezan ili proizvoljan. Logično je, ukoliko nismo sigurni da li se radi o jednom ili drugom, pozvati se na eksplicitnu (nedvosmislenu) verziju, a to je verzija koju smo naveli, u kojoj se jasno naglašava da je to prvo pranje. Ova verzija ima prednost i zbog većeg stepena vjerodostojnosti, s obzorim da je zabilježena u jednom od dva Sahiha, dok je hadis koji sugerira prizvoljnost zabilježen u Sunenu, a i zbog svoje praktične implikacije, u smislu da prvo pranje zemljom ublažava nečistoću i olakšava njeno kasnije uklanjanje vodom, što se ne može reći za obrnuti redoslijed.[3]

2. Obaveza pranja posude koju je zalokao pas, ukazuje na nešistoću njegove sline, i na tom stanovištu je izrazita većina islamskih pravnika[4]. Činjenica da je pranje, na ovaj način zaprljane posude, količinski određeno, samo dodatno potvrđuje ispravnost takvog razumijevanja. Prema preferirajućem mišljenju, spomenuta norma (nečistoće) odnosi se isključivo na pseću slinu i ne može se, upotrebom analogije, primjeniti na ostale dijelove tijela. Podlogu za takvu tvrdnju nalazimo, prije svega, u činjenici da se Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, niti jednom riječju nije osvrnuo na ovo pitanje, i pored njegove učestalosti, i pored toga što je, u njegovo vrijeme, zbog specifičnih životnih uvjeta, bilo gotovo pa nemoguće izbjeći bliski kontakt sa psom a samim time i njegov dodir, budući da su psi boravili i kretali se u neposrednoj ljudskoj blizini, čak se u nekim predajama navodi da su ulazili u džamije (džamije u to vrijeme nisu bile zatvorene i nisu bile prostrte)[5]. Također, dozvola držanja i posjedovanja lovačkog psa, psa čuvara (usjeva i stoke) i drugih njima, po karakteristikama, sličnih vrsta, očigledna je aluzija na čistoću njegovog tijela, s obzirom da držanje radi navedenih interesa podrazumijeva blizak kontakt i dodir između vlasnika i njegovog psa, pa bi bilo kakva druga norma, osim one olakšavajuće, vlasnicima mogla uzrokovati stanovite poteškoće koje su strane islamskom zakonodavstvu.[6]

3. Nečistoća pseće mokraće i izmeta, po principu ”utoliko prije” (el-kijasu-l-evla), a u čemu su saglasni svi islamski pravnici. Poznati šafijski učenjak Ebu-Zekerija Jahja ibn Šeref en-Nevevi, prenio je u El-Medžmū’u, riječi El-Bejhekija: ”Islamski učenjaci su saglasni u tome da je pseća mokraća nečista.”[7] Ovdje se nameće logično pitanje: da li se radi o težem ili blažem obliku nečistoće, i da li je, kao i u slučaju sline, obaveza provesti višestruki postupak čišćenja (pranja) ili ne? Ono što smo rekli u prethodnoj stavci, možemo samo ponoviti ovdje, a to je da navedni hadis, isključivo tretira šerijatsko-pravni status pseće sline i način čišćenja površine koju zaloče ili dodirne pas svojim jezikom (slinom), na osnovu čega bi se moglo zaključiti da pseća mokraća i izmet nisu obuhvaćeni ovim propisom i da je za njihovo uklanjanje dovoljan osnovni postupak pranja (čišćenja).[8] No, i pored toga, treba naglasiti da većina učenjaka smatra, da u pogledu načina uklanjanja (čišećenja), za mokraću i izmet, važe isti propisi kao i za slinu. O tome Ibn-Tejmijje kaže: ”Ako bi smo rekli da je pseća mokraća, po svom efektu i štetnosti, gora od sline, ne bi bili daleko od istine.”[9]

4. Propis se, prema pretežnom mišljenju, ne odnosi na ulovljenu životinju, odnosno na onaj dio tijela ulovljenje životinje kojeg je zalokao pas prilikom lova. U hadisima koji pojašnjavaju propise lova ne navodi se nijedno slovo o obavezi pranja (čišćenja) površine koju je zalokao pas na tijelu ulovljene životinje, što nas nužno vodi zaključku da se u ovom pitanju postupa u skladu sa hadisom: ”Dozvoljeno je ono što je Allah dozvolio u Svojoj Knjizi, i zabranjeno je ono što je Allah zabranio u Svojoj knjizi, a ono što je prešutio je oprošteno.”[10] Sasvim je opravdano vjerovati da, u slučaju konzumiranja mesa životinje koju je ulovio pas, Allah, dželle šenuhu, svojim kudretom, u potpunosti spriječava (neutralizuje, otklanja) štetno dejstvo ostataka pseće sline na mesu, kao što spriječava štetno dejstvo strvi (lešine) prilikom njenog konzumiranja u izvanrednim uvjetima (stanju krajnje nužde)[11].

5. Dozvoljeno je, umjesto zemlje, koristiti bilo koje drugo sredstvo za čišćenje koje ima jednako ili jače dejstvo od zemlje, kao što je sapun, razni deterdženti i sl., jer je krajnji cilj uklanjanje nečistoće i njenih tragova, a to je moguće postići na jedan ili drugi način.[12] Razloge posebnog spominjanja zemlje u hadisu treba tražiti u njenoj ekonomičnosti, jednostavnosti i lahkoj upotrebljivosti, a ne u namjeri Zakonodavca za ograničavanjem u bilo kojem smislu te riječi. Uklanjanje nečistoća, u koje spada pranje posude koju je zalokao pas, nema dogmatsko-ritualni (ibadetski) karakter, koji bi podrazumijevao određenu formu (način) ili upotrebu posebnog sredstva, tako da isključuje bilo kakva ograničenja ove ili one vrste. Za njega nije potreban nijjet (srčana namjera), i ne uvjetuje se određena starosna dob (nije nužno da onaj ko uklanja nečistoću bude šerijatski obveznik).[13]

6. Isti propis važi i za bilo koju drugu površinu na koju dospije pseća slina (tj. tu površinu je obaveza oprati sedam puta), kao što je ljudsko tijelo, odjeća, prostor na kojem se obitava i sl.

7. Zabrana konzumiranja psećeg mesa, na osnovu pravila ”sve što je nečisto, zabranjeno je konzumirati”[14]. Ovome bi mogli dodati i opći hadis u kojem se navodi ”da je poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio jedenje mesa grabežljivaca (mesoždera, životinja koje love očnjacima)”, a u koje bez se sumnje spada i pas[15].

Bilješke:

[1] – Šerhu bulugil-meram, Abdulaziz Alu-š-šejh, komentar spomenutog hadisa. http://www.taimiah.org.

[2] – Tirmizi, br. 91.

[3] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/97.

[4] – Ruūsu-l-mesaili-l-hilafijje, Ebul-Mevahib Husejn ibn Muhammed el-Ukberi, 1/89. Imam Malik, iako se slaže sa ostalim pravnicima oko obaveznosti pranja posude koju je zalokao pas, smatra da je naredba spomenta u hadisu čisto ibadetskog (dogmatsko-ritualnog) karktera i da nije u izravnoj vezi sa propisom pseće sline, tj. po njemu je pseća slina čista. Pogledaj: El-Mudevvene, 1/5., 6., El-Istizkar,

[5] – Šerhu bulugil-meram, Abdulaziz Alu-š-šejh, komentar spomenutog hadisa. http://www.taimiah.org

[6] – Medžmū’atu-l-fetāva, Ibn Tejmijje, 21/618.

[7] – El-Medžmū’, 2/524.

[8] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/100.

[9] – Medžmū’atu-l-fetāva, Ibn Tejmijje, 21/618.

[10] – Tirmizi, 1726., Ibn Madže, 3367., Hakim, 4/129., El-Bejheki, 9/320., Taberani u ”El-Kebiru”, 6/250. Dobrim ga je ocijenio Nasirudin el-Albani u ”Sahihu-t-tirmizi”, 1726. Hadis je autentičniji u mevkuf formi (kao izjava ashaba), ali se, pojačan drugim predajama (verzijama ovog hadisa), može prihvatiti i u formi merfū’a (kao Poslanikova izjava). (El-Miškat, 4156.).

[11] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/99.

[12] – http://www.fikhguide.com

[13] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/101., 102.

[14] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/106.

[15] – El-Mevsū’atu-l-fikhijje, 6/133.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/