Kako islam gleda na idžtihad i koji su to šartovi  mudžtehida?

U islamu se pod idžtihadom misli na ulaganje truda od strane mudžtehida u iznalaženju šerijatskog stava po određenom pitanju na osnovu valjanih šerijatskih dokaza. Idžtihad je dužnost (farz) svakome ko je kompetentan za to. Kaže Uzvišeni Allah: “Pa, pitajte one kojima je dato znanje ako vi ne znate.” (En – Nahl, 43.)

Onaj ko je kompetentan na polju idžtihada, može samostalno tragati za propisima. Međutim, on mora svestrano poznavati šerijatske tekstove i temelje islamskog vjerozakona (islamsku jurisprudenciju – usul), kao što mora poznavati stavove drugih učenjaka kako ne bi došao u kontradikciju s njihovim zaključcima. Među ljudima ima studenata šerijatskog znanja koji smatraju da su dostigli stepen idžtihada, a u suštini posjeduju samo površno šerijatsko znanje. Zato nerijetko vidimo kako takvi rade po nekom općem hadisu (ar. ‘am), mada postoji šerijatski dokaz koji ga je konkretizovao (ar. tahsis), ili čak radi po derogiranom hadisu ne znajući za njegovu derogaciju, ili pak postupa po nekom hadisu ne znajući da postoji koncenzus učenjaka da se taj hadis ne može doslovno shvatati. Ovakva osoba je u velikoj opasnosti, jer usljed nepoznavanja gore navedenih disciplina nije sposobna izvesti pravilne šerijatske propise.

U slučaju da su svi gore navedeni uslovi ispunjeni, alim može pristupiti samostalnom iznalaženju šerijatskih rješenja (idžtihadu). Također se može desiti da alim bude kompetentan samo u jednoj određenoj šerijatskoj disciplini, kao što je primjer poglavlje čistoće u fikhu, te on u njoj može istraživati i iznalaziti samostalna rješenja. Takva osoba se smatra mudžtehidom u dotičnoj disciplini. (Autorizovana fetva šejha Ibn Usejmina)

 ŠEJH IBN USEJMIN