Kakve su opasnosti od omalovažavanja islamskih učenjaka?

S obzirom da se u posljednje vrijeme sve više aktuelizira pitanje negativnog odnosa prema šerijatski obrazovanim osobama, svejedno da li oni bili istinski islamski učenjaci ili, pak, samo propagatori i promicatelji (studenti i daije) autentičnog šerijatskog znanja, nameće se opravdana potreba da se ukaže na mnogobrojne opasnosti koje očekuju one koji se usuðuju da nasrću i kaljaju njihovu čast. Spomenut ću samo neke od njih:

1. Povreda časti islamskih učenjaka je direktan udarac na vjeru

Upravo je zbog toga čuveni islamski učenjak Et-Tahavi, u svome djelu ”El-Akideh”, kazao: ”Učenjaci iz plejade naših ispravnih prethodnika – kako oni iz prvih generacija, tako i oni koji su dolazili poslije njih – smatraju se dobročiniteljima i onim koji su ispravno razumijevali vjeru, te se spominju samo po lijepom! Onaj ko ih spomene po lošem, takav nije na Pravom putu!” (Šerhul-akideti-t-Tahavijjeh, 2/740.)

Rekao je Ibn el-Mubarek: ”Onaj ko bude omalovažavao islamske učenjake, izgubit će svoj ahiret, ko bude omalovažavao vladare, izgubit će svoj dunjaluk, a onaj koji bude omalovažavao braću, izgubit će svoje častoljublje!” (Sijeru e’alami-n-nubela, 8/408.)

Ebu Sinan el-Esedi je rekao: ”Ako se stjecatelj (šerijatskog) znanja, prije negoli počne naučavati vjerska pitanja, bude naučavao napadanju ljudi, kako će takav postići uspjeh?!” (Tertibul-Medarik, 2/14,15)

Imam Ahmed ibn El-Ezre’i je rekao: ”Napadanje islamskih učenjaka, a naročito velikana meðu njima, spada u velike grijehe!” (Er-Reddul-vafir, str. 197.)

A Džafer ibn Sulejman je kazao: ”čuo sam Malika ibn Dinara kako govori: ”Dosta je čovjeku zla to što on nije pobožan a napada one koji su pobožni!” (Šu’abul-iman, 5/316.)

2. Oni koji napadaju islamske učenjake time nanose štetu sami sebi, i takvim postupkom nasljeðuju najružnije ljudske osobine

Takvi ljudi imaju osobinu onih koji čine nered na Zemlji, a Uzvišeni o njima kaže: ”…Allah neće dopustiti da djelo ljudi koji nered čine uspije!” (Junus, 81.).

Takvi ljudi izlažu se ratu protiv Uzvišenog Allaha, s obzirom da je u hadisi-kudsijju kazao: ”Ko se neprijateljski ophodi prema Mome štićeniku, evliji, takvome navješćujem rat!” (El-Buhari, 7/190; Ibn Madže, broj 3989)

Takvi ljudi izlažu se opasnosti da dova mazluma (onoga kome je nepravda učinjena) protiv njih bude primljena, a izmeðu dove mazluma – pa makar on bio i veliki grješnik – i Uzvišenog Allaha nema nikakve pregrade; pa šta onda tek reći za dovu koju uputi Allahov štićenik, evlija, o kome je Uzvišeni u spomenutom hadisi-kudsijju rekao: ”Ako Me šta zamoli, udovoljit ću mu, a ako od Mene zatraži utočište, pružit ću mu ga!”

Prenosi se da su sinovi Jahje ibn Halida es-Bermekija, dok bijahu voðeni u zatvoreničkim okovima, kazali svome ocu: ”O oče naš, zar postadosmo ovakvi nakon velike slave koju smo uživali!?” On im reče: ”Sinovi moji, bili smo nemarni prema dovama mazluma, ali zato Allah nije bio nemaran!” (Sijeru e’alami-n-nubela, 9/90.)

3. S obzirom da se nagrada isplaćuje shodno učinjenom djelu, neka omalovažavatelj i oskrnavitelj časti propagatora islamskog znanja iščekuje da će i sam uskoro biti omalovažavan i da će njegova čast biti uskoro ukaljana i oskrnavljena

Od Ibrahima, Allah mu se smilovao, prenosi se da je rekao: ”Ponekad u duši osjetim nešto (loše), ali me bojazan da i sam time ne budem iskušan, doista, spriječi da išta o tome progovorim!”

Rekao je Amr ibn Šurehbil: ”Kada bih vidio čovjeka kako doji kozu, pa se zbog toga njemu zasmijao, bojao bih se da i sam, nekad, ne učinim isto što je i on činio!”

4. Onaj koji se naslaðuje ogovaranjem islamskih učenjaka i širi loše vijesti o njima, neka zna da će zbog toga doživjeti lošu završnicu svoga života

Prenosi se da se upravo to dogodilo sa čuvenim učenjakom iz šafijskog mezheba Muhammedom ibn Abdullahom ez-Zubejdijem (roðen 720. h.g.), a koji se daleko pročuo po svome poznatom komentaru na djelo ”Et-Tenbih” (koje sadrži dvadeset i četiri velika toma), koji je imao svoja čuvena predavanja, izdavao mnogobrojne fetve i imao brojne učenike u Jemenu.

Naime, El-Džemal el-Misri pripovijeda da je bio prisutan za vrijeme njegovih smrtnih muka, te da je u tim trenucima njegov jezik bio isplažen i izrazito crn. Ljudi su tumačili da je to zbog njegovog čestog napadanja na šejha Muhji-d-Dina en-Nevevija, Allah im se svima smilovao! (Ed-Durerul-Kamineh, 4/106.)

U opasnosti omalovažavanja i napadanja na čast islamskih učenjaka spada i sljedeće:

5. Napadanjem na islamske učenjake narušava se mogućnost okorištavanja njihovim znanjem

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, zabranio je da se psuje pijetao (Sahihu Ebi Davud, broj 4254), s obzirom da on poziva na (sabah) namaz, pa kako onda neki ljudi imaju snage da puste svoje jezike i omalovažavaju i kaljaju čast nasljednika Allahovih vjerovjesnika, onih koji pozivaju ka Uzvišenom Allahu?! ”A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman!”’ (Fussilet, 33.).

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, često je znao kazati: ”Ovosvjetski život je čitav ispunjen tamom, osim onda kada se druguje sa islamskim učenjacima!” (Džami’u bejjanil-‘ilmi, broj 264, str. 236.)

Imam es-Sehavi, Allah mu se smilovao, kazao je: ”Ljudi ovise o svojim šejhovima, pa kada nestane šejhova, s kim nam preostaje živjeti!?” (Fethul-Mugis, 2/320.)

6. Ružan govor o nositelju implicira ružan govor o onome što isti nosi

Šta onda kazati kada se govori o nositelju šerijatskog znanja!? Zbog toga su islamski učenjaci kazali da je jedan od razloga odlaska u nevjerstvo upravo ružan govor o islamskim učenjacima.

Kada se jedan licemjer ismijavao sa ashabima, radijallahu anhum, govoreći: ”Nikada nisam vidio nešto poput ovih naših učača: imaju toliko velike trbuhe, lažan govor i tolike su kukavice pri susretu sa neprijateljem!”, Uzvišeni Allah objavio je riječi: ”A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci!” (Et-Tevbe, 65.-66.).

7. Ružan govor i vrijeðanje islamskih učenjaka implicira kontaminaciju ukupne da’wetske atmosfere

Pod tim, prije svega, mislim na povlačenje nekih od propagatora šerijatskog znanja, učenjaka i daija, sa da’wetske, prosvjetne i odgajateljske pozornice, želeći time zaštititi vlastitu čast i očuvati živote svojih srca.

Onda kada da’wetska pozornica ostane bez učenih i bogobojaznih ljudi, i kada ljudi prihvate neznalice za svoje starješine koje će slijediti i koji će im izdavati šerijatska rješenja bez prethodnog znanja, tada nemoj pitati o broju svetinja koje će postati ohalaljene, o krvi nevinog zbog čega je prolivena, o svetosti časti zbog čega je oskrnavljena, o imetku njegovog vlasnika zbog čega je uzurpiran…

Islamski učenjaci su ”pamet ummeta”, a narod koji ne respektuje vlastitu pamet i inteligenciju, njemu, doista, i nije mjesto da hodi površinom ove Zemlje!

Prvi put objavljeno: nedjelja, 09 Prosinac 2007 04:01

Piše: Smail Handžić

Preuzeto sa minber.ba