Sellam Alejkum.
Želim detaljan i poučan odgovor.
Koja je mudrost u pominjanju dedžala i imam Mehdija u hadisima a ne u časnom Kur'anu?
Činjenicom da je Allah spomenuo da će jedina knjiga biti zaštićena Kur'an. Da li postoji mogućnost da je to uneto na muslimanska verovanja od strane hrišćana jer je kod njih pre nas imao termin o lažnom mesiji? I šta ako musliman ne veruje u dolazak njih dvoje?
Allah vas nagradio unapred zahvalan..
We alejkumusselam we rahmetullah.
Nema razlike između toga što je spomenuto u Kur'anu i onoga što je spomenuto u hadisima osim što Kur'an možeš učiti u namazu i što je samo njegovo učenje (makar i bez znanja značenja) ibadet samo po sebi, dok je cilj hadisa njegovo značenje. U Džehennem će i onaj ko negira hadise i onaj ko negira Kur'an, obojica u nevjernici po konsenzusu ashaba, tabiina, tabi tabiina, čak i po konsenzusu skupina van Ehli Sunneta. Neispravno je reći da je samo Kur'an sačuvan, već je ispravno reći da je vjera sačuvana, a vjere nema bez Kur'ana, Sunneta, jezika, pravila razumijevanja. Kur'an ti ništa ne znači ako ne znaš značenja njegovih riječi i pravila njegovog razumijevanja, kao i Sunnet koji je u osnovi i objavljen kao vid pojašnjenja i primjene Kur'ana i vjere uopšte. Da je Allah htio da se uči samo iz Kur'ana, poslao bi knjigu, a ne čovjeka koji će tu knjigu živjeti i potpuno primijeniti. Štaviše, 80-90% vjere je u hadisima, i oni se više bave detaljima, s tim da postoje i opšte smjernice, dok se Kur'an bavi opštim smjernicama i to je osnova, ali se nekada bavi i detaljima. U Kur'anu su namaz, zekat i hadž spomenuti su uopšteno, a u hadisima detaljno, kao i mnogi drugi propisi, bilo akidetski ili fikhski. Ko negira pojavu Dedždžala je nevjernik kao i onaj ko negira bilo koji ajet, nakon što se nad njim uspostavi dokaz (tj. nakon što mu se pojasni da je to došlo u Sunnetu), zato što je došlo kategorički vjerodostojnim – i mnogobrojnim – lancima prenosilaca baš kao i Kur'an. Ne postoji šansa da je to ubačeno jer je preneseno toliko jakim i mnogobrojnim lancima prenosilaca da kada bi otvorio vrata sumnje u to – ne postoji nešto drugo što bi mogao prihvatiti a da ne posumnjaš u to nešto, i to je čisti sofizam i sumnja u obavijest kao izvor spoznaje uopšte. To također otvara vrata rušenju kompletne vjere, jer kad god se nekome nešto ne uklopi u njegovo poimanje svijeta, on počne sumnjati u to makar to nešto bilo preneseno 100% vjerodostojnim putevima. umjesto da sumnja u svoje poimanje svijeta koje je izgrađeno pod uticajem bezbroj faktora u njegovom životu.
Zatim, ljudi inače počnu odbacivati hadise jer im je nešto čudno u njima. Ali šta to ima u hadisima da je čudno a da isto toliko čudno, ili čak i čudnije, nema u Kur'anu? Ili možda žele reći da nisu sačuvana ni pravila razumijevanja a ni značenja kur'anskih riječi, pa nam ostaje da Kur'an tumači kako se kom prohtje, kao što je stvar sa umjetničkim djelima? Tu upadaju u još veći problem, jer onda on nije izvor upute i jasnoće nego zablude i zbunjenosti. Tako ispada da bi ljudi bili manje zbunjeni da uopšte nije ni objavljen, nego što je došao kao Božija knjiga sa realnom mogušnošću tumačenja na milion suprotstavljenih načina. Time ljudi bježe od jedne stvari pa upadnu u daleko goru.
Kada god se nekom originalni islamski svjetonazor ne uklopi u njegov lični svjetonazor (cjelokupni pogled na postojanje, bitak, čovjeka, na njegovu svrhu na ovom svijetu, na sistem moralnih i drugih vrijednosti), bilo zato što je pod potpunim ili djelimičnim, svjesnim ili nesvjesnim, uticajem islamu stranih svjetonazora, ili nekih njihovih komponenti (manjeg ili većeg broja postulata nekog sistema vrijednosti), nađe se na raskršću:
– Ili će preispitati svoje shvatanje, svoje vrijednosne kriterijume, svoje načine razmišljanja i donošenja zaključaka, a zatim uskladiti sa originalnim islamskim svjetonazorom;
– Ili će pokušati islamski svjetonazor sebi prilagoditi nazor, bilo odbacivanjem nekih dijelova ili nasilnim tumačenjem teksta, što nam se najčešće i dešava.
Mi imamo:
Dakle, sačuvanost Objave obuhvata sačuvanost teksta i sačuvanost načina (metodologije) tumačenja teksta, jer bez jednog ili drugog – Objava prestaje biti uputa ljudima, mada je to njena osnovna uloga, i postaje izvor zbunjenosti umjesto izvora upućenosti. Ako ona nema u sebi mehanizam koji je štiti od toga da je tumači ko hoće kako hoće, i koji nam govori kako da shvatimo Allahovu poruku, onda ona nije uputa. Činjenica da je Objava uputa iziskuje i:
– Nemogućnost da se cijeli ummet (ashabi, tabi'ini, tabi’ tabi'ini) složi na zabludi (da je Sunnet relevantan i drugi glavni izvor vjere), jer onda Kur'an nije uputa nego zabluda, čim su najveći učenjaci od ashaba do danas bili na tome da Kur’an kategorički ukazuje na autoritativnost Sunneta i tako ga shvatili a ono ustvari ispadne da ipak nije tako. Ako neko prigovori da se to odnosi na mutevatir Sunnet, kažemo da mutevatir Sunnet, koji je po vjerodostojnosti identičan Kur’anu, ukazuje na autoritativnost nemutevatir Sunneta, nakon što Kur'an ukazuje na to sa mnogo aspekata.
Zatim, Kur'an nas na bezbroj mjesta upućuje na Sunnet, a i sam je prenesen kao i Sunet, lancima prenosilaca, dok je zapisana verzija Kur'ana mogla da se čita na bezbroj načina. Tako imamo kiraete (čitanja) koji su mutevatir i nemutevatir, pa se po mutevatir kiraetima može učiti u namazu, a ostali se uzimaju kao izvor propisa, poput hadisa.
Još jedan interesantan aspekat odgovora onima koji kažu: „Prihvatamo samo Kur'an jer je on zapisan od prvog vremena.“, jeste i to da same riječi Kur'ana su prenesene lancima prenosilaca usmeno kao i Sunnet, s tim da je Sunnet prenesen daleko mnogobrojnijim i jačim lancima prenosilaca, pa svojom sumnjom u Sunnet nisi sačuvao Kur'an nego otvorio vrata još veće sumnje u sami Kur'an. To je dodatni aspekat u odnosu na prethodno navedeno prenošenje načina čitanja Kur'ana, koje je bilo usmeno i lancima prenosilaca baš kao i Sunnet.
Ako neko hoće da se sam lično uvjeri u preciznost i veličanstvenost hadiskih nauka onda mora i sam da postane muhaddis ili makar da „pomiriše“ hadiske nauke.
Vjerodostojnost Kur'ana i Sunneta je veća nego vjerodostojnost bilo kojeg pisanog dokumenta i bilo koje obavijesti u prošlosti ili sadašnjosti. Ljudi vjeruju u ono što im piše u rodnim listovima, kad su rođeni, ko su im roditelji, itd., iako nemaju lanac prenosilaca, ili ako imaju lanac onda nemaju ni dio pouzdanosti u odnosu na prenosioce Kur'ana i Sunneta, a kamoli brojnost pouzdanih. Onome ko sumnja u vjerodostonost Kur'ana i Sunneta zbog raznih praznih pretpostavki, preče je da sumnja u one za koje misli da su mu roditelji. Na osnovu čega vjeruješ u to? Na osnovu obavijesti koju ti prenose oni lično ili na osnovu onoga što piše u rodnom listu? Izvodu iz matične knjige rođenih? Ako je zbog prvog, onda koristeći metodologiju onih koji sumnjaju u Kur'an i Sunnet, kažemo: bezbroj je slučajeva u svijetu kada ljudi slažu pripisujući sebi nekog pa otkud znaš da su baš tebi tvoji rekli istinu? A ako je na osnovu drugog, pa otkud znaš lanac prenosilaca tog napisanog i stepen njihove vjerodostojnosti kao i stepen vjerodostojnosti onoga ko je zapisao i ko je čuvao taj dokument? Bezbroj je slučajeva u svijetu u kojima su napravljeni lažni rodni listovi, ili pak pravi ali na osnovu slabog ili prekinutog lanca prenosilaca od posmatrača događaja do samog zapisivanja. Ako je na osnovu sličnosti sa tim ljudima koje smatraš roditeljima, pa bezbroj je dvojnika u svijetu koji jedni drugima nisu ni u kakvoj bližoj srodnosti. Ako vjeruješ u taj rodni list i u obavijest jedne osobe (uglavnom samo majke koja je jedini živi svjedok samog čina rađanja, pošto većina ljudi nikad ni ne pita ostale koji su bili prisutni samom tom činu niti ih zna, niti zna njihovu vjerodostojnost), kako tek trebaš čvrsto vjerovati nečemu čemu je prisustvovao i svjedočio veliki broj ljudi, a od njih to direktno preuzeo i prenio još veći broj ljudi, doslovno a od njih još veći broj ljudi i tako u svakoj generaciji, uz svakodnevno obnavljanje prenesenog?
Ko bude dosljedan svoje metodologije koju koristi pri ubacivanju sumnje u Kur'an i Sunnet, taj će nužno završiti kao mentalni bolesnik koji u sve sumnja dok sam ne vidi. U suprotnom, nije dosljedan već kontradiktoran, i iz prohtjeva bira kad će primijeniti svoju nesuvislu metodologiju sumnjičavosti, a kada neće.
———-
Mnogo ljudi upada u zamke koje su postavili orijentalisti kad su u pitanju Poslanikovi hadisi, koji su im bili glavna prepreka za manipulisanje kur'anskim značenjima. Hadis je kao poklopac, kad ga makneš, možeš vrlo često u kur'anska značenja gurati šta ti se prohtje, i zato su najviše truda orijentalisti osamnaestog i devetnaestog (i s početka dvadesetog) stoljeća uložili u smišljanju ‘argumenata’ za obaranje autoritativnosti hadisa. Jedan od onih koji su doktorirali a kasnije i predavali na njihovim univerzitetima je i Muhammed Mustafa el-Eazami, rahimehullah. U početku mu nisu dali da upiše doktorsku disertaciju sa direktnim naslovom kojeg je htio, koji je bio posvećen obaranju njihovih teorija iz temelja, pa je promijenio naslov u malo “neutralniji”, kako bi ga pustili da upiše temu, zatim nakon doktoriranja doradio i napisao ono što je u osnovi i trebalo da mu bude disertacija. Nego vrijeme je predavao i ovamo u Rijadu, pisao je na engleskom i arapskom. Naravno, to što je on pisao je učenjacima hadisa na arapskom govornom području poput azbuke, ali na engleskom govornom području je bilo ‘bum’. Evo par korisnih djela na engleskom (na arapskom su mnogobrojnija):
Vezano za kur'anski tekst:
https://www.kalamullah.com/Books/history_of_quranic_text.pdf
može i
https://www.academia.edu/44414539/The_Insignificance_of_Corrections_in_Early_Qur%C4%81n_Manuscripts_a_response_to_Daniel_Alan_Brubaker
i
https://www.youtube.com/playlist?list=PL6TlMIZ5ylgp9ADdmdfrEuBgD1e0IqqNB
Zatim vezano za hadise od Muhammeda Eazamija:
(ovo zadnje je vezano i za fikh, interesantno)
Ovome možemo dodati i Muhameda Hamidullaha, koji se potrudio da orijentalistima materijalno+logički dokaže sačuvanost Sunneta, mada je el-Ea'zami stručniji.
Naravno, osnova je da ko porekne autoritativnost Sunneta otpada od islama i postaje nevjernik po konsenzusu svih islamskih pravnika od prvih stoljeća po Hidžri do zadnjih, kao i onaj ko porekne vjerodostojnost Kur'ana. A i Kur'an i Sunnet su se prenosili i usmeno senedima i pisano, i za oboje se ne oslanjamo na pisane manuskripte iz prvog vremena, koji su uglavnom i izgubljeni, već na senede – neprekinute lance prenosilaca. Čak je oslanjanje na manuskripte najslabiji vid prenošenja (el-vidžade). S tim da neki manuskripti (neke mini hadiske zbirke) koji su sačuvani iz prvog stoljeća pokazuju potpuno poklapanje sa onim što se nalazi u zbirkama iz trećeg i četvrtog hidžretskog stoljeća, jer su ti kasniji autori preuzeli te hadise upravo senedom, spojenim vjerodostojnim lancem prenosilaca, pa su među stotinama hiljada seneda odabirali one najjače, veoma zatim jake, zatim srednje jake itd., sve do slabih i izmišljenih, i razvrstali, obrazložili… Duga priča, ogromna nauka koja se grana na mnogo disciplina. Zatim onaj ko porekne jedan mutevatir hadis biva nevjernikom, a kamoli više, a onaj ko porekne kristalno jasno vjerodostojan sahih hadis koji nije mutevatir, on je novotar, ali vremenom može postati i nevjernik.
Uglavnom ovo je kao mini uvod i hint za ono šta se sve nalazi od podataka u prethodno postavljenoj literaturi, uz sve potrebne argumente i još bezbroj drugih zanimljivosti, a ne otvaranje rasprave, jer fb je preuzak za takve rasprave, a i status nije tome namijenjen. Ovo sam naveo samo kako bih eventualne zainteresovane podstakao da čitaju postavljenu literaturu, a ima još mnogo više za onog ko ovo bude savladao.
Ovo što je pisao Muhamed Mustafa el Eazami je uglavnom odgovor orijentalistima kod kojih je lično učio i doktorirao. Nisu mu dali da pod tim naslovom piše doktorat, pa je napisao doktorat pod jednim naslovom, a onda štampao dorađenu verziju nakon doktorata. Sve šubhe koje danas donose razni otpadnici su uglavnom prežvakane šubhe orijentalista, koji su mnogo dublje išli sa šubhama jer su bile više obrazovani od današnjih šubuhatora. I pored toga, ulema poput ovog el-Eazamija ili poput Abdurrahmana el Mualliimija su ih rasklopili na atome.