Koji su uslovi ispravnosti rukje ?

Piše: Husnija Sarkić
Kada je riječ o metodama liječenja bolesti izazvanih džinsko-šejtanskim djelovanjem ili pak drugih bolesti obavezno razlikujemo dozvoljeno od zabranjenog. Hadis: „Liječenje bolesti onim što je Allah dopustio će je izliječiti, a liječenje bolesti onim što je Allah zabranio, neće je izliječiti.“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Poslanikova medicina, str. 32. Ovako je spomenut u prijevodu s engleskog jezika, a o njegovoj vjerodostojnosti – Allah najbolje zna.) Ibn Hadžer navodi uvjete dozvoljene rukje na kojima se složila ulema (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, str. 206.):

-da bude s govorom Uzvišenog Allaha ili Njegovim imenima i svojstvima;
-da bude na arapskom jeziku ili prijevod sa jasnim značenjem; i
-da postoji ubjeđenje da ne djeluje rukja sama po sebi, već djelovanjem Uzvišenog Allaha.

Objašnjenje:
-„Rukja mora imati monoteistički sadržaj i definitivno biti bez primjesa širka.
-Rukja ne smije sadržavati nikakvu zakletvu sa bilo kojim Allahovim stvorenjem, kao što su Sunce, Mjesec, zvijezde, džinni, meleci itd. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko se zakune nečim, osim Allahom, počinio je apostaziju.“
-Ne smije, također, sadržavati dovu ili traženje pomoći od Allahovih stvorenja u stvarima koje može samo Allah, dželle – še’nuhu, .. U Kur’anu se u prijevodu značenja kaže:
„…A oni koje, pored Njega, molite, ne posjeduju ništa, ni koliko opna na hurminskoj košpici. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali…“ (Kur’an: Fatir, 13-14.)
-Rukja ne smije sadržavati sihr i vradžbinu. Sihr je haram i pravno se tretira vidom apostazije.
-Rukja ne smije biti ni od onoga ko ogleda, gata ili proriče, pa makar i ne bio sihirbaz. Ahmed i Hakim bilježe predanje u kome se kaže: „Ko ode onome ko ogleda, gata ili proriče, pa mu povjeruje, time čini kufr u ono što je objavljeno Muhammedu.“
-Rukja mora biti razumljivog značenja, jer ono što se ne razumije može imati značenje apostazije…
-Rukja treba biti u vidu forme koja je prenesena od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i generacije ashaba…
-Ne smije biti izgovorom psovki i proklinjanja.“

Liječenje metodom sihra
Učenje sihra
Saglasni su islamski učenjaci da učenje sihra i rad po njemu nije dozvoljeno, te da je to kufr. El-Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: „U ovim Allahovim riječima: „… Mi samo iskušavamo, a ti ne budi nevjernik“, je znak da je učenje sihra kufr.“ (Fethul-Bari, 10/225.)
Ibnu Kudame, rahimehullah, je rekao: „Učenje sihra i podučavanje istom je kufr i mi ne poznajemo ikakva razmimoilaženja kod uleme o tom pitanju.“

Liječenje
Nije sporno da se može desiti izlječenje metodom sihra, ali je sporno to što se u njoj nalazi mnogo „šerijatskih prekršaja i teških harama“. Ova metoda liječenja u sebi sadrži ili apostaziju ili širk i za onog koji se liječi i koji tom metodom liječi. „U tom načinu se i onaj koji liječi i kojeg liječe približavaju šejtanu onim što on voli i tako skidaju sihr sa opsihrenog.“ (Govor Ibnul–Kajjima) Neki muslimani ne razlikuju kur’anski način liječenja, od liječenja sihrom. Nažalost, danas je mnogo onih koji liječe metodom sihra, a kriju se pod plaštom liječenja Kur’anom. Najčešće u svojim zapisima, ritualima, postupcima liječenja unose učenje ili zapise iz Kur’ana, kako bi na taj način obmanuli onog kojeg liječe. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 102.)

Suština liječenja ovom metodom je u prizivanju džinna, odnosno u tome da se sihirbaz pripomogne džinnima. Ovo ima više načina, „a svi se zasnivaju na širku i jasnom kufru.“ Sahiri to rade na razne načine. Uglavnom tu možemo uvrstiti i današnje „nadri – hodže“, koji najčešće zapisuju zapise i rade slične sumnjive radnje, babe koje prelijevaju (salijevaju) zrno (strahu/stravu), one koji/e gledaju u findžan, u dlan, u kašike, u karte, bacaju grah i drugo, astrologe, one koji rade određene čini na sliku oboljelog, odjeću i druge lične predmete, bioenergičare i druge. Njima ne treba vjerovati. ( Vidi Islamski omladinski časopis, Saff, Imaju li Bošnjaci pravo na gatanje grahom ili je to potvora na Fatimu, r.a., 2003., broj 98., godina VII, str. 13 – 15. i vidi Znakovi po kojima se raspoznaje sahir, Vehid Abdusselam Bali, Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza – prijevod, str. 41.)
Liječenje metodom sihra podrazumijeva osim skidanja sihra i liječenje za opsjednutog, tj. svake vrste bolesti prouzrokovane šejtanskim djelovanjem. „Liječenje vradžbinama je šejtanski posao.“

Mišljenje islamskih učenjaka o kažnjavanju sihirbaza
Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav o kažnjavanju sihirbaza.
Od Džunduba se prenosi kao merfu’: „Kazna određena za sihirbaze jeste njegovo ubijanje sabljom.“ (Tirmizi, 1460 i kaže: Ispravno je da je ovaj hadis mevkuf; Hakim, 4/360; Darekutni, 3/114, Bejheki 8/136. U njegovom senedu nalazi se Ismail ibn Muslim el – Mekki Ebu Ishak, a on je slab prenosilac hadisa.)

1.U Buharijinom Sahihu prenosi se od Bedžala ibn Abede’a, da je rekao: „Omer ibn El – Hattab napisao je (svojim namjesnicima): „Ubijte svakog sihirbaza i sihirbaskinju!“, pa smo, ‘rekao je on’ : ‘pogubili troje sihirbaza.“
2.U vjerodostojnom predanju od Hafse, radijallahu ‘anha, prenosi se da je ona naredila da se ubije njena sluškinja koja joj je napravila vradžbine i bila je ubijena. Isto tako postoji vjerodostojno predanje od Džunduba. Ahmed je rekao: „(Prenosi se) od trojice Vjerovjesnikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba.“
Po hadisu da se sahir ubija sabljom postupali su imami Ahmed, Malik i Ebu Hanife. Šafija smatra da ga ne treba ubiti isključivo zbog sihra, osim ako učini nešto u tome što ga vodi u nevjerstvo.
Jasno je da je većina uleme na stanovištu da sahira treba ubiti. Blažeg stava se u većini literature navode mišljenja Šafije i Ibn Munzira, koji su stava da se ubiju samo ako svojim sihrom čine kufr ili ubiju nekog. A Allah, dž.š., je rekao: „… mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik.“ Nema govora jasnijeg od Allahovog, subhanehu ve te’ala.
Da li se sihrom može liječiti?

Jedni učenjaci to dozvoljavaju.
Njihovo mišljenje zasnovano je na potrebi (hadžetu) i nuždi (daruretu) bolesnika ili samo u nuždi. „To je mišljenje hanbelijskih pravnika. Oni to obrazlažu sljedećim dokazima: Imam Ahmed nije dao nikakvu fetvu po ovom pitanju kad su mu opisali ovaj način liječenja. On se samo ogradio riječima: „Ne znam šta je to!“ Dakle, da je to smatrao haramom, izrekao bi eksplicitnu zabranu, jer je bio direktno pitan o tom problemu.“
Zatim mišljenje o ovom Se’ida ibn Musejjiba, koji kaže: „Ono što koristi nije zabranjeno.“
Zatim slučaj Aiše, radijallahu ‘anha, koju je opsihrila njena robinja, te su „njeni rođaci otišli nekome ko se bavio skidanjem sihra. On ih obavijesti o spravljačici sihra riječima: “Došli ste mi po pitanju žene koju je opsihrila robinja. U sobici te robinje sada se pomokrilo dijete.” Aiša je naredila da dovedu robinju i ona je priznala. Onda je naredila da je prodaju beduinima koji su bili poznati po lošem postupku sa robljem. … Pošto Aiša, radijallahu ‘anha, nije pokudila način dobijanja ovih informacija, a to je odlazak čovjeku koji se bavio skidanjem sihra, značilo je da takav način nije smatrala zabranjenim.“

Drugi učenjaci to zabranjuju.
„Općenito je zabranjeno skidanje sihra sihrom, ili nerazumljivim nepoznatim bajanjem, bilo da se radi o nuždi ili ne.“
Od Džabira se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan o vračanju (nušreu) u svrhu liječenja pa je rekao: „To je šejtanski posao.“ (Zabilježio ga je Ahmed sa dobrim senedom i Ebu Davud je rekao: „Ahmed je upitan o tome, pa je rekao: ‘Ibn Mes’ud je sve to mrzio.’“) I rekao je: „Ko ode vračaru (onome ko ogleda, gata ili proriče), pa mu povjeruje, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“ (Zabilježio ga je Ebu Davud, Ahmed u Musnedu, 2/408., 429., 476.) I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Ko dođe vračaru (gatalici) pa ga pita o nečem, a zatim mu povjeruje ono što on kaže, neće mu namaz biti primljen četrdeset dana.“ (Bilježi imam Ahmed u Musnedu, od neke od Vjerovjesnikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, žena.)
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, ističe da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ovim hadisima zabranio ovu vrstu liječenja.“ (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/233). „Posjećivanje ovih kategorija ljudi, plaćanje njihovih usluga i sl. smatra se pomaganjem i podsticanjem crne magije, prisiljavanjem ljudi na takve usluge, a Kur’an kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.”

Odabrano mišljenje

Liječenje metodom sihra je haram. Kontradikcija stavu onih koji navode da se imam Ahmed ibn Hanbel nije izjasnio o ovom je izražena u mišljenju od Ibnu Kudame: „…ako je to putem nečega što u sebi ima naznake sihra, to je Ahmed ibn Hanbel zabranio.“ (Vidi El – Mugni: 10/114.) Što se tiče mišljenja onih koji to dozvoljavaju, njihovi dokazi „su neodrživi u komparaciji sa tekstualnim, tradicionalnim dokazima koji to zabranjuju.“
„Pokušaj podvođenja liječenja sihra sihrom pod pravno pravilo “Nužda dozvoljava zabranjeno”, ne stoji, jer liječenje po Šerijatu nije u statusu obaveze nego dozvole, pa se ne može analogijom komparirati sa slučajem nužde jedenja zabranjenog mesa, a također, liječenje se može obaviti na šerijatski opravdan i dozvoljen način učenjem kur’anske rukje, tako da nema potrebe za zabranjenim načinom koje provodi sihirbaz.“ (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 107.) (Vidi: Islamski omladinski časopis, Saff, broj 67., Kur’an je lijek za ono što je u ljudskim prsima, godina VI, 1. mart 2002.: „Jedan od uvjeta pravnog pravila „Nužda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno“ je nemogućnost pravazilaženja stanja prinude ili tegobe nečim što je dozvoljeno (Ukoliko postoji dozvoljen način za odbijanje štete, nije dozvoljeno koristiti zabranjeno sredstvo)

Propisi liječenja u odsustvu

Što se tiče liječenja oboljele osobe bez njenog prisustva, nemoguće ga je izvesti bez njenog prisustva ispravnom rukjom. To može biti jedino putem sihra, posjećivanjem sahira, a to smo već objasnili. Dozvoljeno je naučiti određene ajete iz Kur’ana, kao i dove, na vodu, med, maslinovo ulje, ulje od ćurukota (el-habbetu-ssevda’; nigella sativa) i sl. te davati oboljelima (bez njihovog znanja o tome). (Ahmed ibn Abdurrezak Ed – Duvejš, Fetava el – ledžneti lil – buhusi el – ilmijjeti vel – ifta’, ( I – el-mudželidul–evvelu), Uli- nnuha lil – intadži el – i’lamijji, Kairo, 2003. godine str. 240. ) „Navodi se u djelu „Knjiga tevhida“ da se prouče u posudu u kojoj ima vode, ajeti sure Junus: (81 -82), ajeti sure El – E’araf: (117 – 122) i ajet sure Ta – Ha: (69), a zatim se voda salije na glavu bolesne osobe od sihra. “
Dova je ono zašto sasvim sigurno možemo reći da je alternativa liječenju u odsustvu. „Dova brata za brata muslimana u odsutnosti se ne odbija. Kod njegove glave stoji melek, i kada god uputi dovu za brata muslimana, melek kaže: ‘Amin! I tebi isto’. “ (Sahih Muslim bi šerhi imam En – Nevevi, Mektebetu daru el– fejha, Damask, bez godine izdanja, XVII/2733, str. 50.)
„U odsutnosti – znači: da on nije prisutan tu, ili da je prisutan tu, a ne zna da se za njega dovi.“ (Fadlu El – Ilahi, Men tusalli ‘alejhim el-mela’iketu ve men tel’anuhum, Idaretu terdžumanil-islam, Rijad, 2000., str. 38. (citat preuzet iz 1. fusnote, a autor je preuzeo iz „Avnul-me’abud“)

Iz navedenog da se zaključiti da je dova, kao vid traženja lijeka od Uzvišenog Allaha, dozvoljena i bez znanja oboljelog.

Zaključak

Liječenje Kur’anom je validna praksa sljedbenika sunneta i džema’ata. Opći izraz za ovo liječenje je rukja. Iako ponekad ne znamo metafizičku snagu proučenih dova, zikrova ili kur’anskih ajeta, ipak smo svjedoci njihovog pozitivnog uticaja i raznolikih manifestacija na oboljelim pri liječenju kroz praksu.

Ovo nije liječenje poput sahirskog mrmljanja, vješanja oko vrata zapisa, hamajlija, dilbagija i slično, niti poput prelijevanja strahe (zrna) i poput mnogih drugih neispravnih metoda liječenja, koje su, nažalost, prisutne danas u praksi Bošnjaka. Sve ovo je haram, a takve radnje vode kufru i širku. Dakle, musliman neće objesiti oko vrata ništa da ga čuva, niti će tražiti da mu neko salijeva zrno (strahu), neće pratiti horoskop, niti će ići kod „hodže“ da mu napravi „dilbagiju“! Musliman će se liječiti rukjom, a zaštitu će tražiti propisanim dovama i zikrom, od Allaha, a ne od ljudi.

U fikhu se liječenje Kur’anom tretira dozvoljenim, pa čak i pohvalnim činom. Međutim, Šerijat je postavio određena pravila da bi rukja bila ispravna, ali i određenu etiku za onog koji je uči. Pored ovog, važno je da učač rukje i onaj koji se liječi, budu čvrsto ubijeđeni da je Kur’an lijek, pa da se pouzdavaju u Allaha, dželle – še’nuhu. Posebno želim naglasiti da izlječenje ne ovisi ni o kome do o Allahu, ‘azze ve dželle, jer stanja ljudi su u Njegovim, subhanehu ve te’ala, rukama.

Osim što je Uzvišeni Allah dao za svaku bolest lijek, isto tako nas je Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, podučio preventivi kroz razne zikrove i dove. Njihovu primjenu izbjegavaju samo oni neozbiljni u vjeri, koji nisu shvatili njihovu vrijednost i značaj. A Uzvišeni Allah je u prijevodu značenja Kur’ana rekao: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.“ (Kur’an: Ta – ha, 124.)

Iz svega navedenog, opći je zaključak da musliman treba da se pridržava kur’ansko – sunnetskog koncepta života, kako bi se zaštitio, čuvao zdravlje i liječio.

Wel-hamdulillahi rabbil – alemin

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/