Zašto se ne može nositi donji veš dok smo u ihramima ako se svakako ne vidi ispod ihrama?

We alejkumusselam. Treba znati da su propisi hadždža te'abbudi – čisti ibadeti čiji detaljni razlog propisivanja ne znamo, ali možemo tražiti mudrosti. Jedno je konkretni razlog, a drugo je mudrost. To važi i za nošenje odjeće koja nije šivena po obliku dijelova tijela, jer je u hadisima došla zabrana takve odjeće, osim par izuzetaka. Što se mudrosti tiče, tu imamo mudrost koju ste vi spomenuli, ali imamo i mudrost podsjećanja na smrt, jer nas ihrami podsjećaju na ćefine, a u ćefinima nema odjeće već samo platno, kao što imamo i mudrost iskušenja življenja bez rahatluka, jer je stanje tih obreda ustvari islamsko monaštvo u kojem se čovjek odriče mnogih inače dozvoljenih dunjalučkih rahatluka i bukvalno se privremeno zamonaši, a sve to kao sredstvo (jedno od sredstava) kidanja veza između srca i dunjaluka i što jačeg podsjećanja na Ahiret. Za bolje razumijevanje podjele propisa te'abbudi i druge vrste, preporučujem tekst: Univerzalni razlog, kojeg možete naći u sljedećem tekstu:

Univerzalni razlog šerijatskih propisa

 Nerijetko možemo naići na ljude koji pitaju: “Zašto je Allah propisao abdest na takav način”, ili “Zašto podne-namaz ima četiri rekata”, ili “Zašto je Allah propisao ovo, zašto je Allah propisao ono, šta je mudrost toga i toga” i tome slično, na što mnogi ljudi ostanu bez riječi jer ne znaju šta odgovoriti.

Allah je stvorio duše i učinio da one imaju potrebe, kao što je propisao i hranu koja zadovoljava te potrebe. Te potrebe se dijele na tri vrste:

Osnovne potrebe, obavezne potrebe i upotpunjujuće potrebe.

Osnovne potrebe su one bez kojih duša nema života niti spasa uopće. To je osnovna hrana koja će te potrebe zadovoljiti, i u to ulaze osnove vjere bez kojih čovjek ne može biti musliman.

Obavezne potrebe su one bez kojih duša može živjeti ali ne može biti zdrava, već je bolesna, i njih će zadovoljiti obavezna hrana, u šta ulaze vjerski farzovi.

Usavršavajuće potrebe su one bez čijeg zadovoljavanja duša ne može postići svoje savršenstvo, i one se mogu zadovoljiti usavršavajućom hranom, u šta spadaju vjerski mustehabi.

Pošto je Allah Taj Koji je stvorio duše i odredio da imaju potrebe, On je Taj koji zna koja to hrana odgovara i zadovoljava te potrebe. Tako je, shodno Svom savršenom znanju, i propisao tu hranu oličenu u osnovama, obavezama i mustehabima vjere, koja zadovoljava osnovne, obavezne i usavršavajuće potrebe duše. Istovremeno, svaki od tih propisa ima i ulogu liječenja i čišćenja srca i duša.

Tako, naprimjer, Allah zna da se obavezna potreba duše čovjeka u podnevsko vrijeme zadovoljava obavljanjem namaza od četiri rekata u to vrijeme i koji se naziva podne-namaz na način na koji je propisan i u vrijeme u koje je propisan, i zbog toga je propisao taj namaz u takvom vidu i u tom vremenu, učinivši da on bude odgovarajuća hrana za tu konkretnu čovjekovu duhovnu potrebu, te niko od stvorenja ne može zamijeniti ovu hranu drugom, zato što je Allah Taj koji je stvorio duše i njihove potrebe i shodno tome propisao hranu koja će te potrebe zadovoljiti, a sve to spada u stvari gajba – ljudskom umu nedokučivog.

Dakle, nije čovjek taj koji može spoznati potrebe svoje duše i odrediti konkretnu hranu koja će ih zadovoljiti, osim uopćenih pitanja poput ”zašto sam stvoren”, ”odakle sam došao”, ”kuda idem”, i tome slično, pogodivši ponekad nešto od odgovora na neka od ovih pitanja, a bivajući u zabludi u većini detalja. S obzirom na to da je Allah jedini koji je stvorio ljudsku dušu, i načinio joj potrebe, jedino On zna koja hrana toj duši odgovara, i zato padaju u vodu tvrdnje racionalista i drugih koji pokušavaju sebi naći nešto mimo Allahovog šerijata što će zadovoljiti potrebe njihovih duša, pa propisuju razne vrste meditacija i obreda koje Allah nije propisao.

Ovo je univerzalni odgovor onome ko pita o mudrosti i razlogu propisivanja Allahovih zakona, s tim da svaki detalj svakog ibadeta iza sebe krije bezbroj mudrosti i koristi, od kojih su neke ljudi dokučili, a neke nisu, i ovo je otvoreno polje za svakog učenjaka.

Zatim, u vezi ove teme imamo nekoliko ključnih napomena:

• Ova tema spada u ogranke islama, a ne u njegove temelje;

• Mjerila da je nešto loše ili dobro moraju imati svoj izvor. Ko je izvor kriterijuma za ocjenjivanje nečega da li je dobro ili loše? Običaj? Nečije subjektivno razmišljanje? Međunarodne konvencije? Razum? Objava? Odgovor na ovo pitanje je temelj odgovora na sve prigovore koji su upućeni ograncima, tj. pojednačnim propisima islama.

• Istinitost vjere se ne dokazuje putem pojedinačnih ogranaka, već drugim dokazima od kojih smo neke naveli;

• Kada se dokaže istinitost određene Objave kategoričkim razumskim dokazima, ona postaje mjerilo dobrog ili lošeg u pojedinačnim propisima, jer je razumski već dokazano da dolazi od Apsolutno Savršenog, Mudrog, Pravednog i Dobrog.

• Prema tome, svi ogranci islama kojima nevjernici prigovaraju apriori padaju u vodu, jer se radi o sukobu u izvorima kriterijuma, o sukobu između kriterijuma čiji su izvor ljudski običaji, ukusi, subjektivni doživljaji, koji se vremenom mijenjaju, i kriterijuma čiji je izvor Uzvišeni Svevišnji Svemudri Sveznajući Stvoritelj. Ljudski izvori kriterijuma vrijednosti mogu samo biti manje ili više subjektivni, jer su uvijek građeni pod uticajem nečega, iznutra ili spolja, i ne mogu obuhvatiti sve relevantne faktore za donošenje apsolutno objektivnog suda o nečemu, dok je božanski izvor kriterijuma apsolutno objektivan i nije pod ničijim uticajem, i ne samo da Bog obuhvata sve faktore od čijeg suda zavisi sud o nečemu, štaviše, On je apsolutni Sudija Sam po Sebi, izvor svakog dobra i aksiom svih aksioma. Pa kako porediti između to dvoje? Stoga, ko god prigovara Allahu za propis višeženstva ili neki drugi i tvrdi da je to nepravedno, on je antiracionalan.

• Mnogi ljudi idu naopako, pa umjesto shvatanja ovih ključnih pravila pokušavaju braniti islam, i stalno su u defanzivi, što je pogešan pristup.

Propisi (fikhske i akaidske) islama, i u osnovama i u ograncima vjere, mogu se podijeliti sa aspekta odnosa razuma i propisa na:

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost nužno iziskuju i razum i ljudska priroda, poput apsolutne pravde. Pravda je donja granica islama, i Allah apsolutno nikome nepravdu neće učiniti.

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost nužno ne iziskuju razum i ljudska priroda, ali je mogu shvatiti, dokučiti, na nju ukazuju i u potpunom su skladu i sa razumom i sa ljudskom prirodom, poput manifestacije Božije milosti i ljubavi u propisima. Ova vrsta propisa ima puno stepeni, pa ljepotu nekih propisa razum i ljudska priroda dokučuju brže, poput univerzalnih intencija i pravila vjere, od kojih smo neke naveli, a ljepotu nekih propisa dokučuju sporije, poput prepoznavanja aspekata manifestacije tih unverzalnih intencija i principa u nekim pojedinačnim propisima, do čega se dolazi kroz spoznavanje Božijih kosmičkih zakona u vidljivom i nevidljivom aspektu ovog svijeta, a zatim prepoznavanje skladnosti tih pojedinačnih propisima sa tim zakonima i njihovim donošenjem istinske materijalne i nematerijalne koristi. Svi prigovori na šerijatske propise od strane nevjernika potiču od ljudskog nepoznavanja svih aspekata Božijih kosmičkih zakona kojima je prožet ovaj svijet, i samim tim nepoznavanja aspekta sukladnosti šerijatskih partikularnih propisa sa tim zakonima i njihovo ostvarivanje koristi po ljude. Zbog toga napretkom ljudskog upoznavanja tih zakona neprestano i razumski i naučno uviđamo ništavnost tih prigovora.

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost razum ne može nikako dokučiti, ali koji mu ne kontriraju. Na ovo ciljaju učenjaci kada kažu:

الشرع يأتي بمحارات العقول لا بمحالات العقول

Šerijat nekada dolazi sa stvarima koja su van dometa razuma, ali ne sa stvarima koje su razumski nemoguće.

Zatim, na osnovu navedenog, propise možemo podijeliti i sa aspekta dokučivosti detaljnih razloga i mudrosti propisa na one:

1. čiji razlog i čiju mudrost možemo detaljno spoznati – الأحكام المعقولةُ العلةِ والحكمةِ على وجه التفصيل,
2. i propise čiji detaljni razlog ne možemo spoznati, ali možemo spoznati neke njihove mudrosti – الأحكام غير معقولةِ العلةِ والحكمةِ على وجه التفصيل, a između to dvoje ima razlike, i to se detaljno izučava u djelima metodologije islamskog prava i islamsko-pravnih pravila i intencija, poput djela Šifa'ul-‘alil od Ibnul-Kajjima, el-Muvafekat od eš-Šatibija, el-Furuk od el-Karafija i mnogih drugih djela.
3. I propise čiji razlog i čije mudrosti ne mogu dokučiti razum i ljudska priroda bez Objave, poput kakvoće čistih ibadeta: npr. zašto je forma neke molitve takva i takva, a ne drugačija, i tome slično. Nazivaju se الأحكام التعبدية المحضة.

– sve navedene vrste potpadaju pod univerzalni razlog i univerzalnu mudrost, koje smo naveli na početku, i u sklopu su vjerskih intencija višeg nivoa.

• Koja je mudrost postojanja svih ovih vrsta propisa? Zašto je Allah sakrio razloge i mudrosti nekih propisa? Odgovor je veoma lahak:

1. Prije svega, Uzvišeni Allah propisuje propisuje šerijatske propise i određuje kosmičke zakone na osnovu apsolutnog znanja i apsolutne mudrosti, uzimajući tu u obzir sve relevantne faktore za taj propis ili za taj zakon, a čovjekov um je ograničen i ne može obuhvatiti sve te faktore, čak ni kada ne spadaju u svijet dunjaluka, a kamoli još kada se u obzir uzmu i oni faktori koji spadaju u svijet gajba.
2. Zatim, Uzvišeni Allah je od nas sakrio razloge i mudrosti nekih propisa da bi do izražaja došla predanost čovjekovog srca svom Gospodaru i njegovo obožavanje Gospodara a ne razuma ili neke dunjalučke koristi ili nečega trećeg, a ovo najviše dolazi do izražaja upravo kada čovjek naiđe na propise čiji razlog i čiju mudrost ne može detaljno spoznati.

• Intencije i pravila islama imaju svoje nivoe, i kada intencija ili pravilo nižeg nivoa dođe u sukob sa višim nivoom, daje se prednost intenciji i pravilu višeg nivoa. To je poput sukoba između intencije očuvanja vjere i očuvanja života, ili poput intencije očuvanja života i intencije očuvanja imetka, i tome slično. Ovo navodimo samo kao primjer, a o primjerima svakog nivoa i njihovoj analizi se mogu napisati mnogi tomovi knjiga, kao što postoje i izuzeci o kojima su govorili učenjaci.