We alejkumusselam we rahmetullahi we berekjatuhu. Zato što Allahova savršena mudrost tako iziskuje. To je krajnja tačka obrazloženja, bilo za to pitanje, bilo za pitanje: Zašto je Bog stvorio išta umjesto ništa, ili zašto je Bog dao da čovjek bude iznad životinje ili iznad nežive prirode a ne obratno s obzirom na to da prije čovjekovog postojanja on nije mogao ništa ni zaslužiti kad nije ni postojao? Može se postaviti mnogo takvih pitanja a krajnji odgovor svih odgovora je upravo da tako iziskuje savršena mudrost Savršenog Stvoritelja, i tačka. Ovo pitanje (i mnoga slična pitanja vezana za spoznaju Božije mudrosti u Njegovim djelima ili odredbama, a što je ogranak poglavlja o kaderu/sudbini), imaju sažeti, tj. uopšteni, i detaljni, tj. posebni odgovor. Tako što se tiče pitanja: „Zašto Bog nešto određuje ili radi.“, možemo na njega odgovoriti kroz objašnjenje nedokučivosti detalja svih mudrosti ali i kroz objašnjenje antiracionalnosti samog pitanja ako ga čovjek postavi kao uslov prihvatanja nekog propisa. Što se tiče nedokučivosti ona se ogleda u tome što ljudski ograničeni razum ne može obuhvatiti svu Božiju mudrost Njegovih djela, kao što ni čaša ne može obuhvatiti vodu okeana ma koliko u nju sipao, i zato je krajnje racionalno i sasvim dovoljno znati da Savršeni ne čini ništa osim na osnovu apsolutno savršene mudrosti, i na to se osloniti. A antiracionalnost ovog pitanja se ogleda u dvije stvari:

1. Previđanju da je Božija mudrost zadnje „zato“ na zadnje „zašto“, jer mora postojati kraj lanca obrazloženja koji je temelj sve ostale mudrosti, zbog nemogućnosti beskonačnosti pitanja „zašto“. Štaviše, beskonačno pitanje „zašto“ ustvari poništava postojanje ikakve mudrosti bilo čega jer spada u beskonačno uslovljenu uzročnost, koju ovdje možemo nazvati beskonačno uslovljenu razložnost, tj. nezadovoljavanje razlogom osim ako ima svoj razlog, a on svoj razlog a on svoj razlog do u beskonačnost, što znači nepostojanje ni onog prvog razloga. Ako pitamo zašto, pa odgovorimo zato, pa pitamo zašto, pa odgovorimo zato, i tako do u beskonačnost, mi ustvari ne prihvatamo ni ono prvo „zato“ osim pod uslovom beskonačnog obrazlaganja, a pošto beskonačno obrazlaganje nema kraja, to znači da nikada nećemo ni doći do onog nama najbližeg „zato“, jer nas na putu do njega dijeli beskonačnost. To je poništavanje samog postojanja mudrosti, jer nema svoje utemeljenje iz kojeg crpi razložnost. Koje god obrazloženje nečega da pružiš, teoretski je moguće pitati za njegov razlog, pa za njegov razlog, i to se mora završiti do određene tačke, a upravo taj kraj je Božija apsolutna mudrost, koja je izvor i temelj svake druge mudrosti i svakog smisla, kao što je temelj i samog postojanja svega što postoji. Apsolutno savršeni jedini može biti temelj postojanja svega što postoji i smisla svega što postoji, i bez Njega nema smisla, kao što bez Njega nema postojanja.

2. Drugi aspekat antiracionalnosti pitanja: „Zašto Bog radi/određuje to i to.“, ogleda se u tome što je samo naše povjerenje u razum – a koji je zadužen za shvatanj mudrosti – uslovljeno prethodnim vjerovanjem da nam ga je dao apsolutno savršeni i mudri, a ne da je taj razum nastao na neki drugi način. Zašto? Zato što ako je nastao ikako drugačije, onda postoji jedna šansa da nastane na način da nas vodi istini svojim aksiomima, a beskonačno drugih opcija po kojima nas razum ne vodi istini, što iziskuje da naše povjerenje u razum bude beskonačno malo, tj. ništavno. Samo ako vjerujemo da nam ga je podario Savršeno Mudri i Dobri možemo biti sigurni da nas razum svojim aksiomima vjerodostojno obavještava o stvanosti, da su oni tačni, kao i da su naša čula u osnovi tačna, jer Njemu kao apsolutno savršenom i mudrom ne dolikuje da cijelom čovječanstvu podari izvore percepcije i razumijevanja koji ga svo vrijeme u najtemeljnijim stvarima vode u zabludu. Dakle, tvoje pitanje Boga: „Zašto.“, je tvoje rušenje samog tvog razuma koji ti uopšte i služi za razumijevanje bilo kojeg „zato.“ Također, ko posumnja u Boga preči je da posumnja u postojanje samog sebe.

Odgovorio: prof. Ersan Grahovac