Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj čovjek koji je suvlasnik u devama, odnosno u palmama nema pravo prodati svoj dio sve dok taj imetak prvo ne ponudi suvlasniku, jer, ako mu se dopadne, kupit će ga, a ako mu se ne dopadne, odustat će od kupovine. ”l

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je šufa, pravo prvokupnje utemeljeno Šerijatom. Pravo prvokupnje ustvari je kupnja dionice od njenog suvlasnika, po cijeni po kojoj bi je onaj prodao trećem licu.

Drugo, pravo prvokupnje je neopozivo pravo koje polaže suvlasnik, ali samo kada je riječ o onome što nije podijeljeno. Džabir, radijallahu anhu, izjavio je: ”Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je pravo prvokupnje u svemu što nije podijeljeno, ali kada se imetak podijeli i put označi na zemlji, tada pravo prvokupnje ne vrijedi.”2

El-Begavi napominje: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da suvlasnici imaju pravo prvokupnje djeljive četvrtine koju prodaje njen suvlasnik po kupljenoj cijeni. Ako svoju dionicu mijenja za protuvrijednost u odjeći, odnosno robovima, tada će u obzir uzeti cijenu po kojoj je kupio robu.”3

Treće, pravo prvokupnje utemeljeno je u svemu, i nema razlike kada se radi o životinjama, pokretninama i nekretninama.

Četvrto, kada se, naprimjer, na zemlji jasno odredi granica, tada se isključuje pravo prvokupnje. To nam govori da pravo prvokupnje zavisi od fizičke izmiješanosti određenog imetka, a ne od njegove blizine.

Peto, razmatrajući pitanje prava prvokupnje, imam El-Begavi veli: “Kada je riječ o tome ima li komšija pravo prvokupnje, islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja. Većina ashaba i kasnijih učenjaka: Omer, Osman, stanovnici Medine, Seid b. el-Musejjib, Sulejman b. Jesar, Omer b. Abdulaziz, Ez-Zuhri, Jahja b. Seid el-Ensari, Rebi b. Ebu Abdurrahman, Malik, El-Evzai, Šafi, Ahmed, lshak i Ebu Sevr ­ smatraju da komšija nema pravo prvokupnje, drukčije rečeno, pravo prvokupnje odnosi se isključivo na zajedničko vlasništvo, a ne na ono što je već podijeljeno. Međutim, neki ashabi i neki drugi učenjaci: Sufjan es-Sevri, Ibnul-Mubarek i hanefijski autoriteti smatraju da komšija ima pravo prvokupnje, osim što hanefijski pravnici kažu da suvlasnik ima prednost nad komšijom.”4

Ja velim da se oni učenjaci koji smatraju da komšija ima pravo prvokupnje pozivaju na sljedeća dva hadisa: Rafi, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: ”Komšija polaže najveće pravo na sve ono što je u blizini njegove kuće”5; Semura b. Džundub, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Komšija polaže najveće pravo na kuću svog komšije. ‘6

Međutim, oni učenjaci koji ovo isključuju odgovorili su na ovakvo dokazivanje, a taj je odgovor sažeo El-Begavi rekavši: “U hadisu se ne spominje pravo prvokupnje, moguće je da se mislilo na to pravo, a moguće je da se mislilo na to da komšija polaže najveće pravo na dobročinstvo i pomoć, kao što stoji da je Aiša, radijallahu anha, upitala: ‘Božiji Poslaniče, imam dvojicu komšija, pa kojem ću od njih dati kurbansko meso?’ Na to joj je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘Onome čija je kuća bliže tvojoj kući. ‘ 7 Ako se u hadisu mislilo na pravo prvokupnje, onda moramo reći da se izraz džar (komšija) odnosi na suvlasnika, e da bismo uskladili te hadise, jer nekada se suvlasnik naziva džarom, tim prije jer su poslovni partneri tjesnije vezani nego komšije: komšija s čovjekom ne dijeli kuću, a poslovni je partner dijeli. Na ovakvo nas shvatanje upućuju Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ” . .polaže najveće pravo . . . ‘, a taj se izraz upotrebljava kada se govori o nekom ko ima najveće pravo na nešto, i suvlasnik u određenom imetku polaže najveće pravo na njega.”8 Isto ovako govorio je i hafiz Ibn Hadžer.9

Šesto, u vezi s ovim pitanjem, neki su učenjaci uskladili naoko oprečne hadise, pozivajući se na Džabirovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: “Komšija polaže najveće pravo na zemlju svog komšije ako je put do te zemlje isti; ako je pak komšija odsutan, čovjek će sačekati njegov povratak. ” 10

Jedan od tih učenjaka jeste i lbnul-Dževzi, koji je u djelu Et Tenkih zapisao sljedeće: “Treba znati da je predanje Abdulmelika b. Ebu Sulejmana autentično, a između njega i poznate verzije Džabirovog, radijallahu anhu, predanja: ‘Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je pravo prvokupnje u svemu što nije podijeljeno, ali kada se imetak podijeli i put označi na zemlji, tada pravo prvokupnje ne vrijedi’ – nema oprečnosti. U Abdulmelikovom predanju stoji: ” .. ako je put do te zemlje isti’, a u Džabirovom predanju nije negirano pravo prvokupnje, osim ako se označi put na zemlji. Stoga, možemo kazati ovako: ako su komšije suvlasnici u bunaru, odnosno u krovu, odnosno u putu, tada komšija polaže najveće pravo na dionicu svoga komšije, na osnovu Abdulmelikovog predanja, ali, ako nisu suvlasnici u tom imetku, tada on nema pravo prvokupnje, na osnovu poznate verzije Džabirovog, radijallahu anhu, predanja.”ll

Ovo je pitanje imam Eš-Ševkani ovako razmatrao: “Navedene je hadise moguće uskladiti ako u obzir uzmemo verziju u kojoj stoji: ‘ … ako je put do te zemlje isti . . . ‘ Naime, iz ovog se hadisa razumije da pravo prvokupnje uopće ne zavisi od blizine ako put do zemlje nije isti, i pogriješili su oni učenjaci koji prihvataju Abdulmelikovu verziju tvrdeći da je ona poseban dokaz koji se mora pretpostaviti općem dokazu. Mišljenje da komšija ima pravo prvokupnje ako je put do zemlje isti, zastupali su neki šafijski autoriteti, a tom njihovom mišljenju u prilog ide činjenica da je pravo prvokupnje propisano radi sprečavanja štete, a šteta se većinom nanosi u zajedničkom imetku ili u fizičkom pristupu zemlji, a tu štetu obično trpe suvlasnici jedni od drugih. I uzimanje u obzir tih rijetkih slučajeva iziskuje potvrđivanje prava prvokupnje, makar njihov imetak ne bio fizički blizu. Ponekad čovjek ima štetu od svoga komšije, kao, naprimjer, da ga zaklanja od sunca, vidi njegovo ženskinje, osjeti neugodan miris iz njegove kuće, čuje galamu i određene zabranjene zvukove, i tada nijedan učenjak ne smatra da tu postoji pravo prvokupnje. Naime, šteta koja se rijetko dešava nije mjerodavna u Šerijatu, jer je Zakonodavac propise doveo u zavisan odnos samo s učestalim pojavama. Kada bismo i pretpostaviti da se izraz džar (komšija) u arapskom jeziku koristi u svom osnovnom značenju, tj . u značenju čovjeka koji živi blizu nekoga, ali nije suvlasnik u njegovom imetku, i tada bismo morali kazati da se ovaj izraz odnosi na onoga komšiju koji dijeli isti put sa svojim komšijom. Možemo zaključiti da pravo prvokupnje ne zavisi od blizine, i to je ispravno mišljenje.”12

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ebu Umama, radijallahu anhu, izjavio je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: ”Nemojte prodavati muzičke instrumente, i nemojte ih kupovati, i nemojte nikoga poučavati da na njima svira! Nema nikakvog dobra u trgovini muzičkim instrumentima, a zarađivanje je na njima zabranjeno. ”

“Sljedeći ajet: ‘Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahovog puta odvodili .. .’ (Lukman, 6) objavljen je u vezi s muzičkim instrumentima”, govorio je Umama.249

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, izraz lehvul-hadis, spomenut u ajetu odnosi se na muzičke instrumente. Tumačeći navedeni ajet, Ibn Mesud, radijallahu anhu, tri se puta zakleo: “Tako mi Onoga pored Koga nema drugog boga, ovaj se ajet odnosi na muziku.”250 I stoga treba znati da je zabranjeno trgovati muzičkim instrumentima.

Drugo, imam je El-Bejheki u svome djelu Es-Sunen, 10/223, naslovio poglavlje: Grijeh profesionalnog pjevača ili pjevačice koji su poznati po pjevanju.

O takvima imam Šafi veli: “Od njih se ne prihvata svjedočenje, jer se bave zabranjenom razonodom koja je slična laži. Onaj ko se bavi pjevanjem smatra se bezumnikom koji uništava svoju muževnost. I čovjek koji je zadovoljan upotrebom muzičkih instrumenata nipodaštava taj grijeh, makar ga i ne dopuštao direktno.”

Treće, trgovina muzičkim instrumentima danas je svakodnevnica, a pjevanje je postala nauka koji se izučava u školama, na institutima i univerzitetima. Za pjevačicu se kaže da je umjetnica, a za pjevača da je umjetnik. Skoro da nema radiostanice koja ne emitira muziku i pjesme, Allah nas sačuvao od smutnje!

Četvrto, navedeni Ebu Umamin, radijallahu anhu, hadis jasan je dokaz da je upotreba muzičkih instrumenata zabranjena. To je pitanje detaljno obradio imam Ibn Kajjim el-Dževzijja u djelima Igasetul-lehfan i El-Kelamu ala mes'eletis-sema, a te njegove izvanredne studije treba svakako pročitati.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca Šuajba, a on od svoga oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zabranjena je trgovina u kojoj se uvjetuje davanje pozajmice, dva ugovora u jednom, zarađivanje na nesigurnoj robi i prodavanje onoga što čovjek ne posjeduje. ‘ 226

Hakim b. Hizam pripovijedao je: “Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, ponekad mi se obrati čovjek koji želi kupiti robu koju ja ne posjedujem, pa mogu li mu prodati robu koja se nalazi na pijaci?’ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Ne smiješ prodati ono što ne posjeduješ!”‘227

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je prodavanje robe koju čovjek ne posjeduje, odnosno čije preuzimanje nije u njegovoj moći, kao, naprimjer, prodavanje otetog roba koji se nalazi u rukama onoga ko ga je oteo, predavanje odbjeglog roba za koga se ne zna gdje obitava, prodavanje ptica izvan kafeza koje se obično ne vraćaju u kafez i sl.

Drugo, razmatrajući ovo pitanje, hadiski ekspert Eš-Ševkani rekao je: “Iz vanjskog značenja hadisa zaključuje se da je zabranjeno predavanje one robe koju čovjek ne posjeduje, odnosno koju ne može preuzeti. Iz te se zabrane izuzima selem, plaćanje unaprijed, i dokazi koji iziskuju da je selem dopušten posebni su, oni pobliže određuju ovu zabranu općenitog karaktera. Stoga roba koja se nalazi u okrilju kupca ima status robe koja je prisutna, odnosno robe koja je preuzeta.”228

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Džabir, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da nakon oslobađanja Meke govori sljedeće: “Allah i Njegov Poslanik zabranjuju prodavanje opojnih pića, strvi, svinja i kipova. ‘ Neko upita: ‘Allahov Poslaniče, šta misliš o upotrebi loja strvine? Njome se podmazuju brodovi, mažu kože i ljudi ga koriste za osvjetljavanje.’ ‘Ne može se upotrebljavati, to je zabranjeno’, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a onda se nadoveza i reče: Ubio Allah Židove! Kada im je Allah zabranio upotrebljavanje loja strvine, oni su ga topili, prodavali i živjeli od toga. “‘204

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je trgovanje svinjskim mesom i svime u vezi sa svinjom, kao i trgovanje kipovima.

Drugo, kada Svevišnji Allah nešto zabrani, zabrani i zarađivanje na tome.

Treće, Ibn Hadžer veli: ” .. .isti status ima i klesanje i proizvodnja krstova, koje veličaju kršćani – sve je to zabranjeno.”205

Četvrto, El-Begavi kaže: “U hadisu je dokaz da je zabranjeno služenje bilo kakvim lukavstvom radi činjenja onoga što je zabranjeno, i dokaz je također da se propis ne mijenja makar se njegova forma i ime promijenili.”206

Peto, postojanje određene koristi u trgovanju zabranjenom robom ne iziskuje ispravnost trgovine tom istom robom.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Džabir, radijallahu anhu, rekao j e: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je predavanje gomile hurmi čija je količina nepoznata za poznatu količinu hurmi.”190

Propisi u vezi s poglavljem

Zabranjeno je mijenjanje gomile hurmi, odnosno hrane čija je količina nepoznata za poznatu i određenu količinu iste vrste hurmi, odnosno iste vrste hrane.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf