Imam snosi odgovornost za sve (moguće) manjkavosti (u namazu), zbog Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ” … a imam je garant. “511

511 Sahih: Ahmed (7129, 7759, 8692), Ebu Davud (517), Tirmizi (207). Pogledati: Miškat (663).

PROČITAJTE SVE DETALJE O IMAMETU OVDJE:

https://pitajucene.com/pitanje/koji-su-propisi-vezani-za-imama/

———–

Iz knjige “RAZUMIJEVANJE FIKHSKIH DOKAZA”
Autor: dr. ‘Aid el-Karni

Prvi put se osiguranje pojavilo u sjevernom dijelu Italije u dvanaestom stoljeću kada su trgovci počeli osiguravati brodove u pomorskoj plovidbi zbog opasnosti kojima se izlažu na moru. Osiguranje su davali trgovci od kojih su većina bila židovi. Zatim, nakon dužeg perioda, uslijedila su osiguranja na kopnu. I to najprije osiguranje imovine od požara koje se pojavilo neposredno nakon strašnog požara 1666.g. u Londonu koji je odjednom progutao trinaest hiljada kuća. Ovaj događaj su iskoristili trgovci te su proširili osiguranje na novu oblast ljudskog života. Zatim se pojavio novi oblik osiguranja, poput osiguranja od automobilske odgovornosti, odgovornosti nezgoda na poslu, zanatske odgovornosti i slično…

Jezički – osiguranje je suprotno strahovanju i pronevjeri, a znači smirenost srca i sigurnost. Terminološki – osiguranje je ugovor između dvije strane, jedna se zove osiguravajuće društvo a druga korisnik osiguranja, u kojem se osiguravajuće društvo obavezuje da će dati korisniku osiguranja, u njegovu korist, vrijednost imetka, utvrđeni prihod ili neku drugu materijalnu nadoknadu kada mu se desi nesreća ili opasnost pojašnjena u ugovoru, i to zauzvrat rati koja se uplaćuje ili nekoj drugoj materijalnoj premiji koju je dužan davati korisnik osiguravajućem društvu. (El-Vesit, d. Abdu-r-rezzak Es-senhuri (2/7,1095), i Egipatski građanski zakon, predmet 747.) Ova definicija osiguranja obuhvata samo trgovačka osiguravajuća društva.

Zarada osiguračkog društva proizilazi iz razlike između nadoknada štete korisnicima osiguranja kada se desi nezgoda i premija koje daju korisnici osiguravajućem društvu. Iz definicije osiguranja se da primjetiti da je osiguranje jedan od trgovačkih ugovora zasnovanih na riziku, odnosno to je ugovor čiji je završetak nepoznat, jer nijedna od strana ugovora ne zna koliko će dati ni koliko će uzeti. Tako na primjer, može se desiti da korisnik plati jednu ratu te mu se desi nesreća pa uzme ono što ga sljeduje po ugovoru, također može se desiti da korisnik isplati sve rate, a ne desi mu se nesreća pa ne uzme ništa.

Nastanak i istorija osiguranja
Prvi put se osiguranje pojavilo u sjevernom dijelu Italije u dvanaestom stoljeću kada su trgovci počeli osiguravati brodove u pomorskoj plovidbi zbog opasnosti kojima se izlažu na moru. Osiguranje su davali trgovci od kojih su većina bila židovi. Zatim, nakon dužeg perioda, uslijedila su osiguranja na kopnu. I to najprije osiguranje imovine od požara koje se pojavilo neposredno nakon strašnog požara 1666.g. u Londonu koji je odjednom progutao trinaest hiljada kuća. Ovaj događaj su iskoristili trgovci te su proširili osiguranje na novu oblast ljudskog života.

Zatim se pojavio novi oblik osiguranja, poput osiguranja od automobilske odgovornosti, odgovornosti nezgoda na poslu, zanatske odgovornosti i slično. Poslije toga, osiguranje se rasprostanilo u svim sferama života, kao na primjer: osiguranje od krađe, od uništenja usjeva, osiguranje objekta u montaži, životinja, filmske djelatnosti, osiguranja na život i slično. Tako da su osiguravajuća društva osiguravala pojedince od svake opasnosti kojoj se izlaže njegov život, imovina ili odgovornost. I zadnja faza u razvoju osiguranja je prinuda države na razne vrste osiguranja. [Er-riba vel-m'amelatul masrifije (405).]

A što se tiče prisustva pojma osiguranja kao posebnog poslovnog ugovora između dvije strane u knjigama islamskih pravnika skoro da su složni suvremeni učenjaci i istraživači da je hanefijski učenjak Ibn Abidin (preselo 1252 po Hidžri) prvi ko je govorio o ovoj temi, a njegov stav je bio da je trgovačko osiguranje zabranjeno. [Pogledaj Reddul-muhtar (6/281-292).]

Međutim, činjenica je da je prije njega o jednom obliku osiguranja pisao veliki učenjak malikijskog mezheba Ešheb (preselio 204 po Hidžri) koji je takođe zabranio ovaj vid poslovanja. [Pogledaj El-Mudevvene (4/28).]

Vrste osiguranja

S obzirom na oblik, osiguranje se dijeli na tri vrste:

Prva:Kooperativno (zadružno ili uzajamno-pomagačko) osiguranje, tj. udruživanje nekoliko osoba koje se izlažu sličnim opasnostima gdje svako od njih uplati određeno učešće, pa kada nekoga od njih zadesi šteta daje mu se nadoknada od tog učešća. A ako vrijednost učešća bude veća od nadoknada za štetu, svaki član ima pravo da vrati svoj udio. Specifičnost ove vrste osiguranja je da njegovi članovi nemaju za cilj zaradu, nego umanjenje i olakšanje gubitka. Ova vrsta osiguranja još uvijek nije zaživjela u praktičnom životu, nego predstavlja altrenativu šerijatski zabranjenim osiguranjima.

Druga:Poslovno (trgovačko) osiguranje, tj. rasprostranjeno osiguranje na koje obično se misli kada se govori o osiguranju. Njegova karakteristika je da je ono čista trgovina u kojoj osiguravajuće društvo, bez učešća korisnika, ubire zaradu osiguranja za razliku od kooperativnog čiji je karakter plemenit i human.

S obzirom na tematiku dijeli se na:

1)Osiguranje od gubitaka; odnosi se na opasnosti kojima se izlaže imetak korisnika osiguranja, a njegov cilj je nadoknada gubitaka koje zadese korisnika zbog nezgode i slično. Od primjera ovog osiguranja je osiguranje imovine od požara, krađe i slično.

2)Osiguranje od odgovornosti, tj. svaka odgovornost pojedinca ili grupe prema nekom drugom a koja je nastala kao rezultat greške, nemarnosti ili nanošenja štete iz bilo kog razloga. Poput odgovornosti arhitekta, ljekara, farmaceuta i slično, također osiguranje avionskih kompanija, brodova i vozova od odgovornosti.

3) Osiguranje osoba; u ovu vrstu spadaju sva osiguranja koja imaju veze sa samom ličnošću korisnika osiguranja i ne sa štetom koja mu se desi. Oblik ovog ugovora je da se osiguračko društvo obaveže da dâ korisniku ili trećoj osobi određeni imovinski iznos kada umre ili doživi određeni period, zauzvrat premijama koje plaća osiguranju. Dijeli se na dvije vrste:

a) osiguranje života, imaju tri vrste:

● doživotno ili ograničeno osiguranje za slučaj smrti

● osiguranje za slučaj doživljenja

● osiguranje za slučaj doživljenja i smrti

b) osiguranje od tjelesnih povreda

Treća:Društveno osiguranje, tj. ono koje vrši država spram određene skupine građana, poput socijalnog, zdravstvenog (ovdje ne ulazi privatno zdravstveno osiguranje), penzionog i njima sličnog osiguranja. Ono što je zajedničko ovoj vrsti osiguranja je da nema trgovački karakter (tj. da država zarađuje na korisnicima ovih osiguranja) nego je cilj države da socijalno zaštiti ove kategorije ljudi. Sa druge strane, dobar dio troškova snosi sama država.

S obzirom na dobrovoljnost i prinudu osiguranje se dijeli na:

1) Prisilno osiguranje; to je osiguranje na koje država prisili, poput saobračajnog i zdravstvenog osiguranja.

2) Dobrovoljno osiguranje; ono u kojem nema prisile.

Šerijatski status osiguranja

Savremeni islamski učenjaci imaju četiri stava [El-Mu'amelatu el-malije el-mu'asire (209-221) i Er-riba vel-m'amelatul masrifije (405-427).]o propisu osiguranja:

Prvo mišljenje: Opća dozvola osiguranja. Najistaknutiji zastupnik ovog mišljenja je profesor Mustafa Ez-Zerka’, a njihovi najvažniji dokazi su:

● Osiguranje je novi ugovor koji nije spomenut u šerijatskim tekstovima, osnove Šerijata mu se ne suprostavljaju, a osnov u ugovorima je dozvola sve dok ne dođe zabrana, a nema zabrane, prema tome, on je dozvoljen.

Komentar: Ovaj dokaz je neprihvatljiv, jer iako nema direktnog šerijatslog teksta koji ga zabranjuje postoje osnove Šerijata kojima je oprečen, poput toga da je u njemu kamata, rizik, bespravno uzimanje tuđeg imetka, o čemu će biti govora.

● U šerijatskim propisima postoje ugovori s kojima se može osiguranje kijasiti (upoređivati), na primjer:
a)Ispravnost davanja garancije za opasnosti na putu kod hanefija, odnosno, da jedna osoba kaže drugoj: idi ovim putem on je siguran, a ja garantujem ako se šta desi, pa ako bi mu idući tim putem bio oduzet imetak dužan je da mu nadoknadi štetu. Sličnost ovog ugovora i osiguranja je što on garantuje ono što nije uzrokovao i što je nepoznat završetak, a ovo dvoje se nalazi u osiguranju.

Komentar: Između ova dva ugovora postoji suštinska razlika: ovdje daje garanciju bez naplate dok se u osiguranju garancija naplaćuje.

b)Pravilo obavezujućeg obećanja kod malikija, odnosno da osoba obeća drugoj nešto što joj u osnovi nije obaveza, pa ako ta osoba zbog tog obećanja uđe u neke troškove ili obećanje uzrokuje neko djelo dužan je izvršiti obećanje, na primjer: kaže mu oženi se ja ću ti platiti mehr, pa ako
se oženi obavezan je da mu plati mehr. Pa kažu isto tako imamo u osiguranju obećanje da će mu nadoknaditi gubitke.

Komentar: sličan gornjem, tj. obavezujuće obećanje kod malikija je dobro djelo bez nadoknade za razliku od osiguranja gdje je cilj osiguravajućeg društva uzimanje nadoknade i zarada.

● Osiguranjem se ostvaruje mnoštvo korisnih stvari za pojedinca i društvo, poput: sigurnosti, ekonomske dobiti, međusobno potpomaganje među korisnicima i slično.

Komentar: one stvari koje ljudi smatraju korisnim a oprečne su osnovama šerijatskih tekstova su ništavne i ne pridaje im se važnost, naročito ako za to imamo alternativu kao što je kooperativno osiguranje koje je čisto od zabranjenih radnji.

Drugo mišljenje: Opća zabrana. Najistaknutiji zastupnik ovog mišljenja je doktor ‘Isa ‘Abdeh, a njihovi dokazi su:

● Osiguranje u sebi sadrži obje vrste kamate, jer korisnik osiguranja daje novac u određenoj vrijednosti, a osiguravajuće društvo mu vraća, kada se desi nezgoda, veću ili manju vrijednost, pa je razlika u vrijednosti datoj i uzetoj kamata zbog viška (riba fadl), a vremenska razlika u davanju i uzimanju je kamata zbog odgode (riba nesie).

Odgovor: Ovdje nije u pitanju kamata, jer korisnik plaća novac u ratama za korist od osiguravajućeg društva kada se desi nezgoda, prema tome u pitanju je davanje novca za korist, a korist nije od stvari na koje ide kamata.

Komentar na odgovor: Osiguranje života biva davanjem novca i uzimanjem novca, a također svako osiguranje u kojem osiguravajuće društvo nadoknađuje štetu novcem.

2) U osiguranju je bespravno jedenje tuđeg imetka koje zabranjeno kur'anskim tekstom. Kaže Uzvišeni: “O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, – ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak“ (Prijevod značenja En-Nisa’ 29.)

Komentar: Tačno je da je to Kur'anom zabranjeno, međutim da li ima u osiguranju nedozvoljenog i bespravnog jedenja imetka to je ono oko čega je spor.

● Osiguranje je zasnovano na kocki i kockarskom klađenju, jer je on ugovor koji je vezan za opasnost koja se nekad desi nekad ne desi, a to je značenje kocke.
Komentar: Kocka je zasnovana na igri i zabavi, a toga ovdje nama.

● Osiguranje u sebi sadrži rizik i nepoznat završetak, jer nijedna od strana ugovora ne zna koliko će dati ni koliko će uzeti. Tako na primjer, može se desiti da korisnik plati jednu ratu te mu se desi nesreća pa uzme ono što ga sljeduje po ugovoru, također može se desiti da korisnik isplati sve rate, a ne desi mu se nesreća pa ne uzme ništa.

Treće mišljenje: Osiguranje života je zabranjeno, a druge vrste su dozvoljene. Najistaknutiji zagovarač ovog mišljenja je Šejh Abdullah ibn Zejd Ale Mahmud, a dokazi ovog mišljenja su sljedeći:

● Namjera od osiguranja robe, auta i slično je sigurnost od nezgoda, katastrofa i gubitaka, a ne zarada manje ili više novca.

● Osiguranje života je zasnovano na plaćanju novca u ratama s ciljem dobivanja veće svote ako se ispuni ugovor, a to znači da u sebi sadrži obje vrste kamate, kamatu zbog viška i kamatu zbog odgode.

Četvrto mišljenje: Kooperativno (uzajamno-pomagačko) osiguranje i društveno osiguranje su dozvoljeni, a poslovno je zabranjeno. Dokazi ovog mišljenja su:
Suština kooperativnog (uzajamno-pomagačko) osiguranja i njegov cilj je međusobno potpomaganje i nadoknada gubitaka i šteta koje su posljedica katastrofa, nezgoda i nesreća, a nije namjera da se njime iskorištavaju ljudi ili zarađuje bespravno. Sa druge strane u ovom osiguranju nema kamate, nepravednog uzimanja tuđeg imetka, kockanja i sličnog. Na propisanost ovakvog udruživanja upućuje kur'anski ajet koji je ujedno i šerijatsko pravilo, kaže

Uzvišeni: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.“ (Prijevod značenja El-Ma'ide 2.)

A što se tiče rizika i nepoznatog završetka koji se nalaze i u ovom osiguranju, odgovor je da se u ugovorima zasnovanim na darivanju i poklanjanju zanemaruje rizik, a ovo osiguranje je jedan od takvih ugovora. Treba opet napomenuti da je ova vrsta osiguranjaponuđena kao alternativa kako bi se izbjegle ostale vrste šerijatsko spornih osiguranja, a nije mi poznato da u stvarnosti postoji ovo osiguranje.

Dokaz da su socijalno, zdravstveno (neprivatno) i penziono osiguranje dozvoljeni je netrgovački karakter (tj. država ne zarađuje na korisnicima ovih osiguranja) ovih osiguranja zbog čega se zanemaruje veliki rizik koji je zabranjen u poslovnim ugovorima kao što je poslovno osiguranje. Sa druge strane, cilj države je humanistički, tj. ona namjerava da socijalno zaštiti ove kategorije ljudi zbog čega dobar dio troškova ona sama snosi.

Poslovno osiguranje je zabranjeno zbog šest stvari:

● Veliki rizik (tj. nepoznata završnica ugovora) kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio u vjerodostojnim hadisima. [Hadis bilježi Muslim (3808).]

● Poslovno osiguranje je jedan oblik kockanja, jer je zasnovan na opasnosti koja se nekad desi a nekad ne desi, pa time ulazi pod opću zabranu kocke: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (Prijevod značenja El-Ma'ide 90.)

● Ovo osiguranje u sebi sadrži obje vrste kamate, o čemu je bilo govora.

● Ovo je jedan oblik klađenja zbog rizika i opasnosti koji se nalaze u njemu, a klađenje je zabranjeno vjerodostojnim hadisima.

● Također u njemu je bespravno uzimanje tuđeg imetka, a da se zauzvrat ne dâ ništa, koje zabranjeno Kur'anom, o čemu smo već govorili.

● Sadrži u sebi obavezivanje onim čime Šerijat ne obavezuje, jer osiguravajuće društvo nije uzrokovalo nezgodu da bi je ono moralo nadoknaditi, a sa druge strane uzima imetak od korisnika a da nije ništa uradilo za korisnika.

Radžih (odabrano) mišljenje: Četvrto mišljenje, da je poslovno osiguranje zabranjeno na što jasno i nedvosmisleno upućuju gore spomenuti dokazi, a da je kooperativno i društveno dozvoljeno, a Allah zna najbolje.
Ovo mišljenje zastupa većina savremenih učenjaka, između ostalih: Kolegij islamskog prava pri Rabiti (Kararul-medžme'a fid-devretil ula 10/8/1398 hidžretske.), Kolegij islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije [Medželetul-medžme'a (2/731).], Vijeće velike uleme iz Saudijske Arabije (Kararu Hej'eti kibaril ‘ulema, broj 55, 4/4/1397 hidžretske.) i Egipatsko muftijstvo. [Ahta'u ša'ia’ fil-buju’, od Seida Abdulazima (9-11).]

Napomena: Muslimanu nije dozvoljeno da se dobrovoljno osigurava u postojećim trgovačkim osiguravajućim društvima. Izuzima se iz ovoga saobraćajno osiguranje (i njemu slično) na koje prisiljava sama država, ono je dozovljeno i u njemu nema grijeha, inšaAllah. Naime, saobraćajno osiguranje je trgovačko osiguranje koje je inače u osnovi zabranjeno, međutim opća potreba muslimana za vožnjom auta (i drugih prevoznih sredstava), koje se ne može ostvariti bez uzimanja osiguranja, na nivou muslimanske zajednice je vid nužnosti, i nezamislivo da se svi muslimani odreknu te potrebe. Dokaz za ovu dozvolu je šerijatsko fikhsko pravilo: opća potreba se spušta na nivo nužde (hadžetu amme tunezzelu menzilete darureti), a nužda dozovljava ono što je zabranjeno.

Nije dozvoljeno raditi u preduzećima za poslovno osiguranje, jer je to pomaganje u grijehu i haramu, a kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Ma'ide 2.) Kada Allah nešto zabrani postane zarađivanje na njemu zabranjeno.

Ve billhi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Seid ibn Musejjib, rahimehullah, prenosi od Abdurrahmana ibn Semure, radijallahu ‘anhu, koji kaže:

“Sjedili smo jednog dana u Medini kad je došao Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, te nam reče: ‘Sinoć sam usnio čudan san:

-Vidio sam čovjeka od mog ummeta kako mu je došao melek smrti da mu uzme dušu, pa dođe njegovo dobročinstvo prema roditeljima te udalji meleka smrti od njega,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta koji je bio izložen patnji u kaburu, pa mu dođe njegov abdest i spasi ga od toga,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kojeg su opkolili i uzeli meleki kazne, pa dođe njegov namaz i spasi ga iz njihovih ruku,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta koji je skapovao od žeđi, i kad god bi se primakao mome havdu (vrelu, pojilištu) bio bi sprečen i otjeran, pa dođe njegov post mjeseca ramazana te ga napoji i ugasi mu žeđ,

– vido sam čovjeka od mog ummeta kako ide pored poslanika koji su sjedlili u halkama, kad god se primakne nekoj od ti halki bude udaljen, pa dođe njegovo vjersko kupanje (od džunupluka) te ga uze za ruke i dovede da sjedne pored mene,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta koji je bio okružen tminom i mrakom sa svih strana a on je u tom mraku zbunjen, pa dođoše njegov obavljeni hadždž i umra te ga izvede iz tog mraka na svjetlo,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako se rukom štiti i zaklanja od plamena vatre i njene vrućine, pa dođoše njegova sadaka (milostinja) koju je udjelio te napravi pregradu između njega i vatre, te načini hlad nad njegovom glavom,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako se obraća vjernicima, a oni s njim ne govore, pa dođe njegovo čuvanje rodbinskih veza i reče: ‘O vjernici, on je čuvao rodbinske veze pa pričajte i kontaktirajte s njim, te ljudi počeše s njim govoriti i rukovati se,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kojeg su uhvatile zebanije (meleki koji se brinu za red u Džehennemu), pa dođe njegovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla pa ga ote iz njegovih ruku i dade ga melekima milosti,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako kleči, a između njega i Allaha, dželle šanuhu, je zastor, pa dođe njegovo lijepo ponašanje (ahlak), uze ga za ruku i uvede ga kod Allaha, dželle šanuhu,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta, a knjiga njegovih djela se približi njegovoj lijevoj ruci, pa dođe njegov strah od Allaha, dželle šanuhu, i uze tu knjigu te je stavi u njegovu desnu ruku;

– vidio sam čovjeka iz mog ummeta, a vaga njegovih dobrih djela je lagahna, pa dođoše njegova umrla (poginula) djeca i ojačaše njegova dobra djela,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako stoji na ivici Džehennema, a dođe njegova dova (puna nade) upućena Allahu, dželle šanuhu, i spasi ga od toga, te on prođe,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako pada u vatru, pa dođoše njegove suze koje je prolio iz straha prema Allahu, dželle šanuhu, i spasiše ga,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako je stao na Sirat-ćupriju ( iznad Džehennema) i ljulja se poput palmine grane na jakom vjetru, pa dođe njegovo lijepo mišljenje o Allahu, dželle šanuhu, i učvrsti ga,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako pužući ide preko Sirat-ćuprije, nekad poklekne i spotakne se, pa se pridrži. Zatim dođe njegovo donošenje salavata na mene pa ga uspravi, učvrsti mu noge i spasi ga,

– i vido sam čovjeka od mog ummeta kako dolazi pred Džennetska vrata koja se pred njim zatvoriše, pa dođe njegov iskreni Kelime-i-šehadet (Ešhedu en la ilahe illallah) te mu otvori vrata i uvede ga u Džennet.”

Izvor hadisa:

Bilježe ga Taberani u Kebiru, et-Tirmizi el-Hakim u Nevadirul-usul, Ibnul-Dževzi u el-‘Ilelu el-mutenahije (2/697) i  Ebu Musa el-Medini u et-Tergibu.

Ocjena hadisa:

Slabim su ga ocijenili: Ibn el-Dževzi i Zehebi zbog slabosti ravija u oba rivajeta hadisa: Hilal ebu Džebele (nepoznat), el-Ferdž ibn Fudale (ne uzimaju mu se hadisi), Alij ibn Zejd (njegovi hadisi su ostavljeni zbog grešaka) i Mahled ibn Abdulvahid (munker-jako slab).

Također, slabim ga ocjenjuje el-Hejsemi u El-Medžme'i u oba rivajeta zbog slabosti ravija, el-Munavi u Fejdul-kadir zbog seneda i ez-Zebidi u el-Ittihafu.

Kaže šejh Albani (Daiful-džami'i 2086) u ocjeni hadisa: „Veoma slab. U njemu poremećaj i u senedu (lancu) i u metnu (tekstu). Složni su prvi muhaddisi i ko ih slijedi od potonjih oko negiranja ovog hadisa i njegove slabosti. U tome se nisu složili neki potonji“.

Zanimljivo je da su ovaj hadis ocijenili dobrim i prihvatljivim šejhul-islam Ibn Tejmijje, njegov učenik Ibnul-Kajjim i Ebu Musa el-Medini iako je sened hadisa slab. Ovaj hadis bilježi Ibnul-Kajjim u svoje dvije knjige: Kitabu er-ruh (1/82) i el-Vabilu es-sajjib (111). A nakon hadisa u zadnjoj knjizi je naveo da je Ebu Musa el-Medini rekao za ovaj hadis da je veoma dobar (hasen džidda), te da je šejhul-islam Ibn Tejmijje veličao značaj ovog hadisa i da je za njega rekao: „Da je vjerodostojan potvrđuju drugi dokazi“.

Uz dužno poštovanje prema ovoj dvojici velikana ummeta, hadis je slab što su posvjedočili skoro svi muhaddisi koji su ocjenjivali ovaj hadis. A sa druge strane, hadis govori o stvarima gajba, a gajb se ne može potvrditi osim sa vjerodosojnim hadisom, a ovaj ja slab.

Prema tome, hadis je veoma slab, ne može se podiči na stepen prihvatljivog zbog više rivajeta jer su svi jako slabi. Slabost hadisa su potvrdili Ibn el-Dževzi, Zehebi, el-Hejsemi, el-Munavi i Albani.

Nije ispravno biti uvjeren da ova djela koja su spomenuta u ovom hadisu da spašavaju od strahota Sudnjeg dana na način kako je to došlo u tekstu hadisa, jer je to došlo u jako slabom hadisu.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

U zadnje vrijeme se širi mišljenje da ne treba upozoravati na novotarije i novotare, jer se time pravi sukob među muslimanima, cijepa jedinstvo ummeta i slabi njegova snaga. Kažu: preče je šutiti, prelaziti preko novotarija i pustiti ljude da svako radi ono što misli da je ispravno, jer uvijek ima neki učenjak koji dozvoljava određenu novotariju.

Ovakvo tretiranje novotarija i ophođenja prema novotarima je velika greška i devijacija, pogotovo ako to postane metod davetskog djelovanja. Na to ukazuju sljedeće stvari:

1- Prešućivanje novotarija je oprečno šerijatskim tekstovima koji obavezuju negiranje munkera. Od tih tekstova su vjerodostojni hadisi:
„Ko od vas vidi neki munker, neka ga otkloni rukom, ako nije nije u stanju, onda jezikom, ako nije u stanju, ona srcem, …“ (Muslim). A novotarija je jedan od najvećih munkera.
„Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet“ (Tirmizi). Naređuje ummetu da se čuva novotarija i stavlja mu do znanja da je svaka novotarija dalalet.
Dovoljna su samo ova dva hadisa da bude jasno da je prešućivanje novotarija velika devijacija.

2- Prešućivanje novotarija je prevara, obmana i izdaja ummeta, jer novotarije vode u Vatru. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „A svaki dalalet vodi u Vatru“ (Tirmizi), i kaže za one koji će biti spriječeni od njegovog Havda (izvora): „Pa ću reći: O Gospodaru, moj ummet, moj ummet! Pa će biti rečeno: Ti ne znaš novine (novotarije) koje su uveli nakon tebe. Pa ću reći: Daleko bili, daleko bili“ (muttefekun alejhi).

3- Prešućivanje novotarija je od razloga brisanja i nestanka pravih istinskih obilježja vjere, jer prešućivanje novotarija vodi u njihovo širenje i javno ispoljavanje. A kada se pojave i rašire novotarije, nestane sunnet i malo ko radi po njemu. I ne samo to, nego se više ni ne pravi razlika između sunneta i novotarije, te postane kod mnogih muslimana istina batil, a batil istina. Pa ako neko negira nešto od toga, kažu: negira Allahov din i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet.

4- Prešućivanje novotarija je razlog poniženja i slabosti ummeta i prevlasti neprijatelja nad njim, jer je Allah obećao da će čuvati ummet od kazne i propasti sve dok su u njemu oni koji popravljaju stanje.
– Kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su njegovi stanovnici oni koji popravljaju (stanje)“ (Hud, 117). Koje je to propravljanje (preporod) ako ulema prešućuje novotarije?!
– Kaže Uzvišeni: „A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili“ (Džinn, 16). Da li je onaj ko čini novotarije i odbacuje sunnete od onih koji se Pravog puta drže?! A ako šuti ulema, kada će ljudi znati da su na stranputici?
– Kaže Uzvišeni: „Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će samo Meni ibadet činiti, i neće druge Meni ravnim smatrati.“ (En-Nur, 55) Pa da li zajednica kojom vlada novotarija ispunjava šartove namjesništva na Zemlji?
– Kaže Uzvišeni: „One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i zekat udjeljivati i naređivati dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća“ (El-Hadždž, 41). Pa da li su oni koji prešućuju novotarije od onih koji naređivaju dobra djela, a odvraćaju od nevaljalih?
Kada su ashabi i oni koji su ih slijedili u dobru bili ustrajni na sunnetu, bez mijenjanja vjere i uvođenja novina i bez potvrđivanja novotarija koje su se pojavile, Allah ih je za kratko vrijeme učinio namjesnicima i na istoku i na zapadu kao što im je obećao. A onaj ko zna koliko su u ummetu raširene akidetske i fikhske novotarije, ne čudi se što je ponižen, podijeljen i što njime vladaju njegovi neprijatelji.

5- Prešućivanje novotarija je prekidanje ugovora kojim je Uzvišeni obavezao učene da pojašnjavaju istinu i da je ne skrivaju, i zaprijetio im je najžešćim kaznama ako istinu sakriju osim ako se pokaju, poprave i to javno ispolje.
Kaže Uzvišeni: „One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju. Izu­zet će se oni koji se pokaju i poprave, i to javno ispolje; takvima ću Ja oprostiti, jer Ja sam Taj Koji prima pokajanje i milostiv sam.“ (El-Bekare, 159-160) Zar nakon ovog ajeta učeni ima hrabrosti da krije istinu a može je pojasniti, zar ima hrabrosti da poziva da se prešućuju novotarije kako bi ugodio ovoj ili onoj skupini?!

6- Oni koji razjedinjuju ummet i remete jedinstvo su upravo oni koji uvode novotarije, jer su skrenuli sa Pravog puta i izdvojili se od džemata na kojem je Ehlu sunne. Najmanje što radi onaj koji negira novotarije je poziv na vraćanje u džemat istine, pa ako odbiju oni su oni koji dijele muslimane. Zbog toga Uzvišeni obavezuje da se naređuje dobro, zabranjuje munker i poziva na hajr, zatim upozorava ummet da se ne razilaze kao što su se razišli oni prije njih. Pa ako se niko ne bio odazvao onome ko poziva u istinu, on bi jedini bio džemat, a oni koji odbiju oni su oni koji razjedinjuju.
Kaže Uzvišeni: „I neka među vama bude grupa ljudi koja na dobro poziva i naređuje dobro i odvraća od zla. To su oni koji su spašeni! I ne budite kao oni koji su se razjedinili i razišli, nakon što su im već Jasni dokazi došli! Njima pripada kazna velika!” (Ali Imran, 104-105)

Ovo su neke štetne posljedice prešućivanja novotarija iz kojih se razumije greška tog stava, jer nema dokaza ni u Kitabu ni u sunnetu, niti u praksi selefa ummeta koji su negirali novotarije jezicima i perima, ignorisali novotare, otkrivali ljudima istinu oko toga i saburali na velikim neprijatnostima koje su imali na tom putu.

A zatim specifično za mevlud:

– Ako treba prešućivati novotariju mevluda i imati širine u tome, onda se postavlja pitanje zašto ulema na čije se znanje u akidi vraćamo, poput šejhova Muhammeda ibn Ibrahima, Abdurrahmana S'adija, Bin Baza, Albanija, Ibn Usejmina i drugih, nije šutila o tome? Ili su i oni pravili fitnu, rušili jedinstvo ummeta i bili uskogrudi jer nisu imali širine u tome?!

– Već 20-ak godina negiramo novotariju mevluda, a uprkos tome, ona je sve jača i šira, otkud sad da treba šutjeti?! Zašto nismo odmah šutjeli? U stvari, postavlja se pitanje kada smo bili na istini, kada smo negirali ili sada kada treba šutjeti?! Kontradiktornost je očigledna ili je posrijedi nešto drugo?!

– Ako ne treba preko društvenih mreža ukazivati na novotariju mevluda kad je u navišem jeku njegovo obilježavanje (naravno, uz poštovanje, sa edebom bez ružnih riječi), pa preko čega ćemo?! Ne daju nam u mesdžidima, niti na hutbama, niti nekom drugom oficijelnom vjerskom glasilu.

– Hadis „Kada se spomenu ashabi, šutite“ u najmanju ruku ne priliči da se dovodi u kontekst novotarije mevluda i kaže „Kada se spomene mevlud, šutite“, jer o onome što se desilo među ashabima treba šutjeti zbog njihovog fadla kao najbolje generacije ummeta, a mevlud je novotarija na koju je vadžib upozoriti.

– Ako treba šutiti o novotariji mevluda, jer se ulema razilazi, onda treba šutiti (ili se već šuti) oko neispravnosti eš'arijsko-maturidijske akide, Ajvatovice i drugih pećina, svih pogrebnih novotarija, učenja Kur'ana za pare, braka mute, oko akide šija-rafidija, vrsta alkohola (koje hanefije dozvoljavaju pod određenim uvjetima), kamate zbog viška i tako redom, jer su sve ovo pitanja oko kojih postoji razilaženje ili ih neko od uleme zagovara.

– Velikani ummeta koji su dozvolili mevlud, poput Ibn Hadžera, Sujutija, Sehavija, Ibn el-Hadž, Iraki, Ibn Abidin i drugi, nisu bezgriješni niti im je ovo jedina greška, a kamoli bolji od drugih velikana od prvih generacija koji nisu ni čuli za mevlud kao i potonjih učenjaka koji su jasno ukazali da je to novotarija. Ibret je u dokazu, a slijepo se slijedi samo Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji nam nije ubaštinio mevlud.

– Veća bi sreća trebala biti u ljubljenju istruhle cipele ashaba, četvorice imama ili autora poznatih hadiskih zbirki koji nisu mevlud učinili ibadetom nego istruhle cipele Ibn Hadžera koji greškom ohalali mevlud. Vrijednost, znanje i veličina nekog alima ne čini ga bezgriješnim niti nama opravdava da ga slijedimo u greškama.

– Razlika između menhedža selefija i ihvanija u davi je baš u tome što selefije negiraju novotarije a ihvanije prešućuju, i ne samo da prešućuju nego ih i ne smatraju novotarijama, tretiraju to upravo razilaženjem uleme. Prešućivanje novotarija je općepoznata devijacija ihvanija.

– Vrijednost selefijske dave i daija i njihov uspjeh (čak i popularnost) se prvenstveno krije u dvije karakteristike: što popravljaju akidetske devijacije i negiraju novotarije. Pa kada to ostave izjednačit će se sa drugima i izgubiti vrijednost i uspjeh.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Dovljenje kod kabura (turbeta ili mezara) se može podijeliti u tri stanja:

Prvo – da u dovi traži od mejita opskrbu, porod, uspjeh i slično što se traži samo od Allaha.
Ovo je veliki širk (koji izvodi iz islama) oko čega nema razilaženja među ulemom.

Drugo – da dovi Allahu (tražeći samo od Njega) uz ubjeđenje da se tu kod kabura prima dova.
Ovo je novotarija i djelo koje može odvesti u širk, a po nekima je mali širk.

Treće – da dovi (kod njegovog kabura) tražeći od mejita da on dovi za njega Allahu, ili da mu kaže: traži od Allaha oprost za mene i slično.
Ovo je novotarija i mali širk, a ne veliki širk koji izvodi iz islama.
Ovo je stav Ibn Tejmijje, Ibn Usejmina, Bekr Ebu Zejd, Aburrahmana el-Berraka, Muhammeda el-Munedždžida, Abulatifa Alu Šejha i Mensura es-Simarija.

Kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 1/351): „Ako kaže umrlom ili odsutnom od vjerovjesnika i dobrih ljudi: dovi Allahu za mene, dovi za nas svome Gospodaru, ili traži od Allaha za nas, kao što kažu kršćani Merjemi i drugima, za ovo također, nema sumnje kod alima da nije dozvoljeno i da je od novotarija koje nije radio selef ovog ummeta“.
Kaže na drugom mjestu (Džami'ur-resail, 2/376): „A da čovjek dođe kod kabura Poslanik, sallallah ualejhi ve sellem, i kaže: traži oprost za mene, ili traži za mene od tvoga Gospodara, ili dovi za mene, ili da kaže u njegovom odsustvu: O Allahov Poslaniče, sallallahu alejhi ve selem, dovi za mene, ili traži oprost za mene ili traži za mene od tvoga Gospodara to i to, ovo nema osnova niti je to naredio Allah, niko od poznatog selefa iz ummeta, od prve tri generacije, niti je to bilo poznato među njima …“.Također, kaže (Er-Reddu alel-ahnai, 1/149): „Kod nekih potonjih (muslimana) su uvedene u tome novotarije koje nije preporučio niko od četiri imama, poput traženja istigfara. Neki džahili su tome dodali ono što je haram ili kufr po idžamu muslimana, poput sedžde prema sobi (u kojoj je kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) i tavaf oko nje, i još sličnog tome o čemu nije mjesto ovdje pisati“.

Kaže šejh Ibn Usejmin: „Razlika je između traženja od mejita (umrlog) da on traži od Allaha i između traženja (od mejita) zadovoljavanje potreba. Kada traži (od mejita) zadovoljavanje potreba, onda je to veliki širk, a kada traži da dovi (traži) Allahu, onda je novotarija i dalalet.
Od toga je da kažeš kod kabura Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: zauzimaj se za mene. Ovo je haram i novotarija. Međutim, ako kažeš: O Allahov Poslaniče, spasi me od Vatre, to je veliki širk“.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)

Šejh Bekr Ebu Zejd pravi razliku kada osoba traži od mejita da dovi Allahu između one koja je kod kabura i one koja je daleko ili odsutna. On kaže (Tashihud-dua’, str. 500):
„Oko mes'ele traženja živog da mejit dovi Allahu za njega imaju dva oblika:

1- traženje živog od mejita, a on je daleko od njegovog kabura, da on dovi Allahu za njega.

Oko ove vrste nema razilaženja među muslimanima da je veliki širk, da je to od vrste širka kršćana u upućivanju dove Merjemi i njenom sinu, alejhisselam, i da njih dvoje znaju šta ljudi rade, shodno njihovim tvrdnjama.

2- traženje živog od mejita kod njegovog kabura da dovi Allahu za njega, poput riječi obožavaoca kaburova: o ti taj i taj, dovi Allahu za mene to i to, ili tražim od tebe da doviš Allahu to i to za mene.

Oko ove vrste nema razilaženja medžu muslimanima da je ona novotarsko posredovanje i sredstvo koje vodi u širk i upućivanje dove mrtvima mimo Allaha i odvraćanje srca od Allaha. Međutim, ova vrsta biva velikim širkom u situaciji kada onaj koji dovi umrlom želi sa time šefa'at i mušričko posredovanje kako su ga činili mušrici: mi njih ne obožavamo osim da nas što više Allahu približe“.

Kaže šejh Abdurrahman el-Berrak: „A kada osoba koja dovi traži od mejita da on dovi Allahu za njega, a on je blizu njegovog kabura jer je ubijeđen da ga čuje, to je novotarija i sredstvo koje vodi u širk, kao što spominje šejhul-islam Ibn Tejmijje na nekoliko mjesta“.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)

Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid, na pitanje o propisu traženja šefa’ata ili dove od umrlog, odgovorio je sljedeće: “Nije dozvoljeno tražiti dovu ili šefa’at od mejita, naročito kod kabura, jer kod njega bude više vezan za njega. Ovo je od novotarija i od puteva koji vode u širk I traženja od nekoga mimo Allaha. Često se dođe u stanje velikog širka koji izvodi iz vjere, a ovo se mnogo dešava kod ovih jer su jako vezani za mejita”.
(https://islamqa.info/ar/153666)

Također, šejh Abdullatif Alu Šejh ovu vrstu dovljenja mejita naziva novotarijom za koju nema dokaza.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)

Lično sam razgovarao o ovoj mes’eli sa šejhom Mensurom Es-Simarijem, on je na stavu da to nije veliki širk zbog ubjeđenja onog koji dovi da ga mejit čuje. On smatra da je ovo novotarija i mali širk koji ne izvodi iz islama.

Skupina učenjaka, među kojima su Bin Baz i Salih Fevzan, smatraju da je ovo veliki širk koji izvodi iz islama. Njihov argument je da ovo ulazi u opće značenje ajeta u kojem se opisuje mušričko posredovanje: „Mi njih ne obožavamo osim da nas što više Allahu približe“ (Ez-Zumer, 3).

Ispravno je, a Allah zna najbolje, ono na čemu je prva skupina učenjaka, tj. da je ovo novotarija i mali širk, zbog obrazloženja kojeg su naveli.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com