Čitajući ono što su učenjaci spomenuli o tom pitanju, nalazimo da nisu pravili razliku između čovjeka i životinja, tj. Melek smrti je taj koji uzima duše stvorenjima koja imaju duše. Neki su to argumentirali riječima Meleka smrti koje je uputio Allahovom Poslaniku: “Muhammede, tako mi Allaha, kada bih želio da uzmem dušu mušice, ne bih to mogao učiniti sve dok mi to Uzvišeni Allah ne dozvoli.”

Napomena: Ne postoji validan dokaz da se Melek smrti zove Azrail, jer i u Kur’anu i u vjerodostojnim hadisima on se spominje kao Melek smrti, zato smo u našem odgovoru i koristili taj termin.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

O kliničkoj smrti i stanjima u njoj govori se u mnogobrojnim anegdotama, koje se prenose i od muslimana i od nemuslimana, da ih je nemoguće negirati. Također, stanje kliničke smrti jedan je od dokaza da se pored zaustavljanja biološkog procesa u tijelu osobe i dalje odvija jedan metafizički proces čiju suštinu poznaje samo Onaj ko je stvorio čovjeka. Nama je poznato da su smrt i san “dva brata” i da duša u stanju sna djelimično izlazi iz tijela. Čovjek u stanju sna živi u drugom svijetu, izvan ovog pojavnoga, komunicira, djeluje, trči, bori se…, dok za onoga ko ga promatra djeluje da je u polumrtvilu, tj. ništa od ovih doživljaja se ne prenosi u stanje jave. Zar se i u stanju sna ne zaustavlja veliki dio biološkog procesa u tijelu čovjeka? Stoga mislim da ni stanje kliničke smrti ne treba gledati izvan ovih okvira. Ako smo konstatirali da je klinička smrt veoma bliska stanju sna, a u snu je moguće ono što nije na javi, onda ćemo veoma lahko shvatiti sve ono što osobe, bile one muslimani ili nemuslimani, prenose od spomenutih doživljaja.

Također, ne zaboravimo da postoji daleko veći broj slučajeva kliničke smrti, a da se oni koji su ih doživjeli ne sjećaju ama baš ničega, kao što je i slučaj sa snom. Isto tako, postoji izvjestan broj slučajeva koji prenose ružne utiske i prizore iz ovakvih stanja. Stoga, ovo nam je još jedan od dokaza da je klinička smrt gotovo isto što i san.

Ne treba da vas zbunjuje to što nevjernici dožive lijepa stanja, jer i oni mogu usniti lijepe i istinite snove, sjetite se Jusufa, alejhis-selam, i njegova dva druga iz tamnice. Događaji i lijepi prizori koje vide nevjernici u toku kliničke smrti samo su iskušenje i argument protiv njih, jer su poslije toga dužni da uistinu razmisle, da ulože maksimalan trud i prihvate istinsku vjeru islam, koja jedino daje adekvatan odgovor na ovakve i slične pojave. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Emir Demir

Riječ “el-berzah” označava pregradu koja dijeli dvije stvari, ali se time posebno podrazumijeva period od kada čovjek umre pa do nastupanja Sudnjega dana. A berzahska kušnja je ispit koji će umrli imati kada budu ukopani, tj. svakome će doći dva meleka koji će ga posaditi u sjedeći položaj i pitati ga ko mu je Gospodar, koja je njegova vjera i ko mu je poslanik.

Kaburi se stalno vežu za berzah, jer su oni jedan aspekat berzahskoga života. Berzah je širi pojam koji ima širi smisao nego kabur, jer će svako biti u berzahu, iako neki ne budu ukopani u kabure. Neki ljudi nakon smrti ostanu na površini Zemlje, pa ih divljač pojede, (neki se utope u moru, pa ih pojedu ribe, neki budu spaljeni, pa im vjetar raznese pepeo itd). Oni tada nisu u kaburu, ali jesu u berzahu.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

Prvo, zabranjeno je zaklinjati se nečim drugim mimo Allaha, kao ocem, vođom, ugledom, čašću i tome sličnim stvarima, zbog hadisa u kojem se navodi da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Ko se bude zaklinjao, neka se zakune Allahom ili neka šuti.” (Muteffekun alejhi – bilježe ga Buhari i Muslim) I rekao je: “Ko se bude zaklinjao, neka se ne kune osim Allahom.” (Bilježi Nesai) A u drugom hadisu također je rekao: “Ko se zakune nečim mimo Allaha, učinio je širk.”

Drugo, muslimanu ne priliči da izjednači bilo koga sa Allahom, dž. š., primjera radi: domovinu, kralja, vođu – zaklinjući se njima na službu, nego treba da kaže: Zaklinjem se Allahom da ću se truditi da ispunim svoje obaveze samo radi Allaha Jedinoga, a zatim da ću biti od koristi svojoj domovini i muslimanima, kao i da ću raditi po programu izviđača u stvarima koje se ne suprotstavljaju Allahovom šerijatu.

Treće, obaveza je da svaki posao koji čovjek obavlja bude u skladu sa Allahovim šerijatom, i nikako mu nije dozvoljeno da se zaklinje da će raditi po zakonu države, zajednice ili skupine ljudi.

Stalna komisija za fetve, 232/1.

A uputa je od Allaha, dž. š.!

Preveo: Bekir Hodžić

Postoje dvije vrste munafika (licemjera):

Prva vrsta jesu oni koji u svojim srcima skrivaju nevjerstvo, a vanjštinom ispoljavaju vjeru.

Druga vrsta jesu oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali u svojim postupcima čine djela nifaka.

Primjer za prvu vrstu jesu munafici u vremenu Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, koji su, nakon što je Allah vjernicima podario pobjedu na Bedru, osjetivši da će islam napredovati, izjavili svoju pripadnost islamu iako su u srcima skrivali nevjerstvo. Nakon pojave prvih munafika među muslimanima, Uzvišeni Allah objavljuje ajete kojima upozorava na nifak i otkriva vjernicima osobine licemjera: “Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (El-Bekara, 8–10) Kada je vođa munafika Abdullah b. Ubejj obolio, njegov sin, koji je bio čestit ashab, zamolio je Poslanika, ﷺ, da moli Allaha da oprosti njegovom ocu, nakon čega Allah objavljuje: “Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima.” (Et-Tevba, 80) Ovakvoj vrsti munafika Svemogući Allah prijeti velikom kaznom: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En-Nisa, 145) Oni su kod Allaha nevjernici, a ibadeti koje čine, poput namaza, posta, zekata i sl., neće im biti primljeni. Rekao je Uzvišeni Allah: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan, 23)

Druga vrsta munafika, oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, dijeli se na dvije skupine:

Prva skupina jesu oni koji izvršavaju ibadete iz pritvornosti, poput onoga ko obavlja namaz ili daje zekat kako bi bio viđen. Takav postupak je vrsta širka, jer vjernici pristupaju ibadetu isključivo u Allahovo ime, kao što im je to Allah izričito naredio: “A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (El-Bejjina, 5)

Govoreći o propisu ibadeta kada se s njim pomiješa pritvornost, učenjaci navode tri stanja:

Prvo: Da sam povod ibadeta bude pritvornost, poput onoga ko pristupi namazu samo kako bi bio viđen te obavlja namaz bez želje za Allahovom nagradom. Takvo djelo je širk, a takav ibadet je ništavan.

Drugo: Da povod ibadeta bude iskrenost i želja za Allahovom nagradom, ali se za vrijeme ibadeta pojavi pritvornost. Nakon što se pojavi želja za pritvornošću, ako se taj osjećaj suzbija i nastoji odagnati, neće utjecati na ibadet, jer je Poslanik, ﷺ, kazao: “Allah je oprostio mom ummetu ono što sami sa svojim dušama razgovaraju, sve dok to ne izgovore ili dok tako ne postupe.” (Buhari, br. 5269; Muslim, br. 127) Ukoliko se, pak, prepusti pritvornosti i ne nastoji se odagnati želja za njom, ibadet postaje pokvaren i odbačen, poput čovjeka koji stane na namaz želeći Allahovo lice, te se za vrijeme namaza kod njega se pojavi želja za pritvornošću, jer je osjetio da ga neko promatra: ako suzbije taj osjećaj i obnovi svoj nijet i želju za Allahovim licem, taj trenutni osjećaj neće utjecati na njegov namaz, a ako se prepusti tom osjećaju i ostatak namaza obavi iz pritvornosti, namaz mu je pokvaren i odbačen.

Treće: Da se želja za pritvornošću pojavi nakon obavljenog ibadeta. Taj osjećaj neće utjecati na ibadet i neće ga pokvariti, osim ako bi se iz njega izrodilo uznemiravanje drugih, poput prigovaranja na udijeljenu milostinju. Rekao je Uzvišeni: “O, vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama.” (El-Bekara, 264) Ovim ajetom Uzvišeni Allah upozorava da se dobro djelo, nakon što je učinjeno iskreno u Allahovo ime, kvari prigovaranjem, što znači da takav postupak utječe na ranije učinjeno djelo.

Korisno je još naglasiti da radost koja se osjeća tokom činjenja ibadeta nije pritvornost, naprotiv, to je znak vjere i imana. Resulullah, ﷺ, rekao je: “Koga raduje njegovo dobro djelo, a brine ga njegovo loše djelo, to je vjernik!” (Bilježe Ahmed, br. 114, i Tirmizi, br. 2165, hadis je sahih) O radosti koju vjernik osjeti kada bude pohvaljen zbog dobrog djela, kazao je: “To je ovosvjetska radost vjerniku.” (Muslim, br. 2642)

Drugu skupinu onih koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, Poslanik, ﷺ, opisao je riječima: “Kod koga se nađu četiri osobine, to je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od tih osobina, imat će pri sebi osobinu nifaka sve dok je ne ostavi: kada mu se nešto povjeri – on to pronevjeri, kada govori – laže, kada sklopi ugovor – prekrši ga, a kada se raspravlja – prelazi granice.” (Buhari, br. 34, i Muslim, br. 58) U drugoj predaji kazano je: “Kada obeća – ne ispuni obećanje.” (Buhari, br. 2459) Ovakva djela, iako su nazvana nifakom, nisu poput velikog nifaka, odnosno skrivanja nevjerstva uz ispoljavanje islama, i ne poništavaju djela, nego spadaju u kategoriju grijeha, za koje će se račun polagati kod Gospodara svjetova.

Ukratko rečeno, veliki nifak, tj. nevjerstvo u srcu uz ispoljavanje islama, jeste nevjerstvo i poništava sva djela. Djelo koje se, u osnovi, čini iz pritvornosti ništavno je i to je vid širka. Ako se pritvornost pojavi nakon što se iskreno pristupi ibadetu, poništit će djelo ako joj se prepusti, a ako se suzbija i odbacuje, neće utjecati na ispravnost djela. Neispunjavanje obećanja, lažan govor i slično, osobine su munafika. Vjernik kod kojeg se nađu takva svojstva, ima pri sebi osobine munafika i tretira se grješnikom.

Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić