Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, opisuje vjernike kao one koji sprječavaju da se čine loši postupci, a na dobre podstiču. Rekao je Uzvišeni: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.“ (Et – Tevbe, 71.)

Uzvišeni također kaže: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.” (Ali ‘Imran, 104.)

Na drugom mjestu, Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kaže: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran,  110.)

Ajeti koji govore o naređivanju dobra i odvraćanja od zla su, zbog velike važnosti ove tematike i izražene potrebe za njom, mnogobrojni.

U jednom vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, kaže: “Ko od vas vidi neko loše djelo neka ga ukloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako i to ne može, onda neka to učini srcem – a to je najslabiji iman.” (Muslim, Sahih, poglavlje: “Iman”, 49.)

Loše djelo, je rukom dužan otkloniti onaj, koji je u mogućnosti, kao što su državni organi i organizacije koje su legitimne – svako u okviru svoje nadležnosti. Pojedinac je dužan loše djelo spriječavati rukom naspram svojih mogućnosti; (npr.: unutar svoje porodice). Onaj ko to nije u stanju učiniti, ili se plaši da bi njegov postupak prouzrokovao veću fitnu (nered) i sukob, nije dužan zlo otkloniti rukom, već je dovoljno da to učini jezikom. Učenjaci su saglasni da se loše djelo ne otklanja rukom, ukoliko će to rezultirati zlom, a ne dobrom.

Šejh Ibn Baz, “El – buhus”, 36, str.121-122

1- Dozvoljeno je na čovjeka donijeti salavat onda kada postoji neki povod, kao što je to slučaj kada čovjek udijeli sadaku, jer je Allah, dž. š., rekao Muhammedu, ﷺ.: “…i pomoli se za njih…“ (donosi na njih salavat). (At-Tawba, 103)

2- Dozvoljeno je donijeti salavat na čovjeka i bez nekog povoda ukoliko to ne postane striktno pravilo za određenu osobu.

3- To ne bi bilo dozvoljeno činiti bez ikakvoga povoda ukoliko bi to postalo pravilo za određenu osobu, tako da kad god se ona spomene, da se na nju donosi salavat.

4- Nije dozvoljeno donijeti salavat na čovjeka onda kada postoji bojazan da bi neki mogli pomisliti kako se radi o Božijem poslaniku.

5- Dozvoljeno je donijeti salavat na one koji nisu poslanici i onda kada se oni spominju uz Poslanika, ﷺ., kao što je slučaj sa njegovom časnom porodicom: Allahumme salli ‘ala Muhammed ve ‘ala ali Muhammed (Allahu moj, smiluj se Muhammedu i njegovoj porodici).

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

U prva tri stoljeća islama muškarci nisu igrali, niti je Allahov Poslanik, ﷺ, poučio ashabe da se raduju na takav način. Ovo zlo doživljava svoju kulminaciju kada se ples ili uvrtanje ramenima smatra ibadetom koji čovjeka približava Allahu. Da je u tome bilo kakva dobra, prve generacije bi nas, sigurno, pretekle u tome.

Ibnul-Kajjim kaže: “Nije bilo poznato u prva tri stoljeća ni u Medini, ni u Mekki, ni u Šamu, ni u Jemenu, ni u Egiptu, ni u Horosanu, ni u Iraku da su se ljudi iskupljali i slušali muziku (…), niti je između njih iko plesao.” (Vidjeti: Risaletus-sema, str. 325, od Ibnul-Kajjima.)

Ibn Akil Hanbeli smatra da je ples zabranjen ajetom u kojem Uzvišeni kaže: “I ne hodi po zemlji nadmeno…” (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/268. El-Isra, 37.) Imam Sanani govorio je: “Ples i aplaudiranje simboli su velikih grješnika i pokvarenjaka.” (Vidjeti: Subulus-selam, 3/131.) Prvi ko je izmislio ples jeste Samiri i njegovi sljedbenici kada su se odmetnuli i počeli obožavati tele. (Vidjeti: Avnul-Mabud, 13/187.) Islamski učenjaci žestoko su osudili takav postupak. (Vidjeti: El-Medhal, 3/117, od Ibnul-Hadždža, Telbisu Iblis, str. 230, Medžmatul-fetava, 11/325, i Es-Silsiletus-sahiha, 3/307.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Prije svega, pozdravljam vaš gest, moleći Svemogućeg Allaha da vas obilno nagradi za učinjeno dobročinstvo. Po islamu, mahremom (osoba s kojom se nikada ne može stupiti u bračnu vezu) se postaje na jedan sljedeća od tri načina: prvo, krvnom vezom: majka, sestra, tetka itd.; drugo, vezom po mlijeku (veza uspostavljena dojenjem; sve što je mahrem po krvi mahrem je i po mlijeku); i, treće, veza po tazbinstvu (mahrem zbog bračnog ugovora: punica, maćeha, pastorka itd.).

Kada je riječ o usvojenom djetetu, ono nema nijedan od spomenuta tri statusa. Nakon što usvojeno dijete postane punoljetno (po islamu), postaje stranac onim osobama koje su ih izdržavale i brinule se o njima. Prema tome, vaš se muž ne može družiti ni osamljivati ni gledati u nju. Ona pred njim mora nositi hidžab. Također, za vašeg sina, ako je punoljetan, vrijede isti propisi kao za supruga. Uzvišeni Allah naredio je Poslaniku, ﷺ, da oženi Zejnebu b. Džahš, koju je pustio njegov posinak Zejd b. Haris, objašnjavajući ljudima da usvojene osobe nemaju status djece. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “…niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo riječi vaše, iz usta vaših, a Allah istinu govori i na Pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije.” (El-Ahzab, 4.)

Dakle, kada je riječ o osamljivanju i gledanju, usvojenu djecu nije dopušteno tretirati kao vlastitu, po jasnom kur’anskom ajetu, niti se bilo kakvi šerijatski propisi vežu za njih. (Vidjeti: Fethul-Kadir, 4/1391, od Ševkanija.) Uzvišeni Allah napravio je razliku između posinaka i vlastitih sinova: “Zabranjuju vam se matere vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše… i žene vaših rođenih sinova” (En-Nisa, 23.), što po principu suprotnog razumijevanja znači: ne zabranjuju vam se žene posinaka vaših. Usvojenu djecu treba zvati po njihovim očevima, a ne po onima koji su ih usvojili. Ibn Omer kaže: “Zejda smo zvali: Zejd sin Muhammedov, pa je Allah objavio: ’Zovite ih po očevima njihovim…’” (Buharija i Muslim.)

Ebu Bekr prenosi da je Poslanik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Ko se bude pripisivao  nekom drugom čovjeku, a ne svome ocu, znajući da mu taj nije roditelj, ulazak u Džennet mu je zabranjen.” (Buharija, Muslim.) U drugoj verziji koju prenosi Alija, radijallahu anhu, stoji da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Ko se bude pripisivao drugom čovjeku, a ne svome ocu, neka ga stigne Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi.” (Buharija i Muslim.) Napomena: ako ste spomenuto dijete usvojili dok je bio malehno (prije napunjene dvije godine), i u tom periodu ga podojili pet punih dojenja, ono ima status vlastitog djeteta kada je riječ o osamljivanju s vašim mužem i vašom muškom djecom, otkrivanja pred njima i sl., a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović