Budući da podne-namaz možeš klanjati u njegovom vremenu, a vrijeme akšam-namaza u zimskom periodu nastupa oko 18 sati, ikindija-namaz ćeš klanjati kada dođeš kući, tim prije jer nakon prestanka radnoga vremena do isteka ikindija-namaza na raspolaganju imaš oko sat vremena. Namaze nije dopušteno spajati na radnom mjestu, osim ako je udaljeno od stana toliko da se u običajnom pravu toga podneblja čovjek smatra putnikom, ili pak da ta udaljenost iznosi više od 85 km, koju su odredili islamski pravnici. Mjesto na kojem se klanja i odjeća moraju biti čisti od poznatih nečistoća, dok prašina, mast, ulje, obična prljavština, gorivo itd. nemaju status nečistoće, otuda je dopušteno klanjati u odjeći ili na mjestu koje je isprljano tim stvarima, ali je bolje klanjati na potpuno čistom mjestu i u čistoj odjeći.

Namaze je bolje spajati u vremenu drugog namaza (džemut-tehir), tj. podne i ikindija-namaz u ikindijskom, a akšam i jacija-namaz u jacijskom vremenu. Predanja s tim u vezi zabilježio je imam Muslim. Spajanje u vremenu prvog namaza također je dopušteno; to je to stav većine pravnika, ali i zato što su hadise s tim u vezi prihvatili najveći eksperti hadiske znanosti. A putnik treba gledati šta mu je lakše i prema tome se treba podešavati. Ako mu je svejedno, tada je namaze bolje spojiti u vremenu drugog namaza, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Učenje Fatihe u namazu općenito rukn je na svakom rekatu. To vrijedi kako za obavezne, tako i za dobrovoljne namaze. Ovo je stav imama Malika, Šafije, Ahmeda, Ishaka b. Rahaveja i većine islamskih pravnika.(Vidjeti: Šerhul-Buhari, 2/369, od Ibn Bettala, i Hil’ijetul-ulema, 2/101-105.)
Buharija i Muslim zabilježili su da je Ubade b. Samit prenio da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Neispravan je namaz onome čovjeku koji u njemu ne prouči Fatihu.” Ipak, učenje Fatihe u namazu spada s obveznika kada zatekne imama na ruku’u, jer je tada dužan učiniti ruku’, na osnovu hadisa: “Ko zatekne imama u određenom položaju, neka ga slijedi.” (Tirmizi i Taberani, s lancem prenosilaca oko čije autentičnosti postoji razilaženje među hadiskim stručnjacima. Vidjeti: Hulasatul-bedril-munir, 1/198, i Sahihul-džamia, 1/110.) Ali na ispravnost njegovog značenja ukazuje Resulullahov, ﷺ, imperativ: “Imam je postavljen da se slijedi… Kada učini ruku’, učinite i vi…” (Buharija i Muslim.)
Dakle, kada klanjač donese početni tekbir, dužan je nakon toga donijeti još jedan tekbir i učiniti ruku’, što se jasno zaključuje iz navedenih predanja. Imam Ibn Abdulberr, u djelu Et-Temhid, 7/73, kaže: “Ko zatekne imama na ruku’u pa donese tekbir i učini ruku’u i smiri se na njemu prije nego imam ispravi leđa, stigao je na taj rekat po mišljenju većine islamskih učenjaka.” Imam Ibn Redžeb govorio je da se neki učenjaci u tom pitanju pozivaju na konsenzus. (Vidjeti: Fethul-Bari, 7/109.)
Svoj stav dokazuju predanjem koje je zabilježio Buharija, a u kojem stoji da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ušao u džamiju i zatekao Poslanika, ﷺ, na ruku’u, pa je učinio ruku’ prije nego što je pristupio u saf. Kada je za to čuo, Poslanik, ﷺ, kazao je: “Allah ti povećao želju za dobrom, ali nemoj to ponovo učiniti!” Naime, Resulullah, ﷺ, Ebu Bekru nije naredio da naklanja taj rekat, a niti je preneseno da ga je on sam od sebe naklanjao, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije preneseno ispravnim lancima prenosilaca da je prije etehijatu učio bismillu. Doduše, postoji predanje u tom smislu, ali je slabo, a zabilježili su ga: Nesai, Ibn Madže, Ibn Ebu Šejbe, Hakim i Bejheki. Slabim su ga okarakterizirali: imam Buharija, Tirmizi, Bejheki, Nevevi i neki drugi.1 Ibn Omer, radijallahu anhu, učio je bismillu prije etehijatu, a to su, po Bejhekiju 2 i Neveviju 3 sa ispravnim lancem prenosilaca zabilježili imam Malik, 1/290-291, i Abdurrezzak, 2/204/3073. U najvjerodostojnijim hadiskim zbirkama, Buharijinom i Muslimovom Sahihu, nije zabilježeno da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, učio bismillu prije etehijatu, i otuda njeno učenje nije legitimno, a Allah najbolje zna.

1 Vidjeti: Hulasatul-ahkam, 1/433-434.
2 Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 2/142.
3 Vidjeti: El-Ezkar, str. 67.
__________

Dr. Safet Kuduzović – preuzeto iz knjige “FETVE (Pravne decizije)”

Preuzmite knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Fetve-Pravne-decizije-mr.Safet-Kuduzovic.pdf

Pravu mudrost pomjeranja kažiprsta na tešehhudu zna samo Uzvišeni Allah. Ako to posmatramo kroz mudrost, onda je to slično dizanju ruku u namazu spram ramena ili ušiju, ljubljenju Crnog kamena prilikom tavafa, bacanju kamenčića na Mini, tavafu, s’aju i mnogim drugim ibadetima: muslimani ih prakticiraju ugledajući sa na Allahovog Poslanika, ﷺ. Ne treba kazati da se pomjeranjem kažiprsta zavarava šejtan jer za to ne postoji validan argument. Koliko ljudi pomjera kažiprst u namazu, ali ih šejtan opet zavarava svojim vesvesama i odvraća od skrušenosti u namazu. Vjerovjesnik, ﷺ, obavijestio nas je da pomjeranje kažiprsta na tešehhudu šejtanu teže pada od udaranja željezom.
Ipak, mudrost pomjeranja kažiprsta ne treba ograničavati na određene stvari, jer samo Sveznajući Allah to zna. Ako klanjač na tešehhudu završi učenje prije imama, prestat će pomjerati kažiprst, tim prije jer je njegovo pomjeranje striktno vezano za učenje na tešehhudu, od početka do kraja. Ovdje treba naglasiti da ne treba prestajati učiti dove sve dok imam ne preda selam. Dokaz za ovo jeste predanje koje su zabilježili Buharija i Muslim u kojem stoji da je Resulullah, ﷺ, na kraju namaza molio: “Moj Allahu, Tebi se utječem od džehennemske kazne, kaburske patnje,  iskušenja ovoga i budućeg svijeta i od zla opakog Dedždžala!” Imam Nesai i Bejheki, sa ispravnim lancem prenosilaca, zabilježili su dodatak: “…potom neka moli Allaha za šta hoće!”
Dakle, prije selama a poslije salavata i ove dove može se moliti za svako dobro, kao što se može moliti na sedždi, i ovakve zlatne prilike ne bi trebalo propustiti, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Kada je riječ o predanjima koja govore o stojanju u namazu, autentična predanja odnose se na namaz u džematu, ali nema razlike između zasebnog i zajedničkog namaza: položaj tijela, pa i stopala uvijek je isti. Buharija je zabilježio da je Enes, radijallahu anhu, pripovijedao da su ashabi u namazu spajali rame s ramenom, a stopalo sa stopalom. U drugom predanju Nu’man b. Bešir ovo preciznije objašnjava govoreći da su ashabi spajali članak uz članak. (Buharija i Ebu Davud.)
Prema tome, čovjek će stati uširinu svojih kukova, ne šireći noge prekomjerno niti ih suviše skupljajući, jer bi se i na jedan i na drugi način otežalo duže stojanje u namazu. Ujejne b. Abdurrahman kaže da je bio sa svojim ocem u džamiji pa su vidjeli čovjeka koji je mnogo skupio noge u namazu, za šta ga je Abdurrahman ukorio: “Vidio sam osamnaest Poslanikovih, ﷺ, ashaba u ovoj džamiji, ali nijedan od njih nikada nije takvo nešto činio.”(Ibn Ebu Šejbe, sa ispravnim lancem prenosilaca.)
Kada je riječ o tome gdje treba vezati ruke u namazu, islamski učenjaci imaju različita mišljenja. Najispravnije je da treba stavljati desnu ruku po lijevoj na prsa, kako stoji u hadisima koji su slabi ali podupiru jedni druge, a bilježe ih Ahmed i Ibn Huzejme. Vezanje ruku na pupku, odnosno ispod pupka nije utemeljeno u vjerodostojnom sunnetu, iako, neki islamski učenjaci zastupaju ovaj stav. (Ko želi opširniji odgovor po ovom pitanju neka pogleda knjigu: Svojstva Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, namaza, str. 118-125.) Oni koji šire noge u namazu u širini ramena nisu pripadnici nikakve sekte. Oni su naša braća muslimani o kojima su izrečene brojne neistine.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović