Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Kao što razvrat može biti među muškarcima, što nazivamo homoseksualizmom, on, isto tako, može biti i među ženama. Ovakav razvrat šerijatski pravnici nazivaju sihakom i definiraju ga kao intimni odnos žene sa drugom ženom ‘lezbijska ljubav’. (Propisi žena, 5/450.)
Za ovaj prestup obavezna je sankcija koja se određuje i precizira ta’zirom, odnosno, ovdje se radi o pravnom deliktu za koji nije određena kazna haddom. To je kazna koju određuje sudija (kadija) shodno stepenu prekršaja i stanju prestupnika. Od žene lezbijke se ne prihvata svjedočenje zbog toga što je ona velika griješnica. (El-Mevsuatul-fikhije, 24/253.)
Ibn Kudame, r.a., kaže: “Ako bi se dvije žene međusobno mazile i dodirivale, one su u tom slučaju proklete bludnice.” (Mugni, 10/162.)
Neki drugi islamski učenjaci, a među njima je i El-Izz ibn Abdus-Selam, kažu da lezbijki nije dozvoljeno da gleda u ženu muslimanku niti je dozvoljeno ženi muslimanki da se otkriva pred takvom ženom, zato što je ona velika griješnica i nije sigurno da drugima neće opisivati njene ženske čari. Ako je sve ovo opisano sadržano u  biti odnosa između dvije žene koje su spomenute u pitanju, onda im je obaveza i dužnost da se iskreno pokaju Uzvišenom Allahu, dž.š., i momentalno prestanu sa grijehom. U slučaju da njihovo druženje na jednom mjestu dovodi do zapadanja u ovaj prijestup, onda se one ne smiju više nikad sresti kako se ne bi ponovilo ovo prezreno djelo. Obostrano izbjegavanje obaveza supružnika u bračnim vezama je jedan od uzroka pojave ove anomalije i nastranosti. Ukoliko nestane prirodnog i dozvoljenog načina zadovoljavanja potreba i strasti, tada će njeno mjesto zauzeti nedozvoljen i zabranjen način. Zbog toga bi ove dvije žene morale veoma ozbiljno razmisliti o tome da svaka od njih nađe sebi muža muslimana sa kojima će živjeti sukladno onome sa čim je došla ova čista vjera.
A što se tiče aška i zaljubljenosti, on je jedna druga vrsta grijeha koji ne mora biti popraćen strastima, ali je veoma opasan samim time što može dovesti do obožavanja ljubljenog i dragog od strane zaljubljenog, tako da mu on postane sva briga i predmet konstantnog razmišljanja. Tako se dešava da se on ne može strpiti tokom dana zbog razdvajanja od njega, a noću ga sanja u svojim snovima. On živi i umire za njega. Kada ga vidi, promjeni se, a kada je daleko od njegovih očiju, razboli se. Ovakva veza djeluje uništavajuće na psihu čovjeka i na njegovu vezu sa Gospodarom. Ona čini da zaljubljeni postane robom ljubljenog, a obožavati nekoga mimo Allaha, dž.š., je strogo zabranjeno i širk. Primarno i osnovno rješenje za ovu nesreću jeste potpuno odvajanje među njima, tako da ne dobivaju nikakve vijesti jedan o drugom, niti čuju glasa niti vide traga.
Muhammed Salih el-Munedždžid

Neka je hvala Allahu! Vjerovatno je zaboravljanje, odnosno slabljenje pamćenja nastupilo kao posljedica porođaja i toga se ne treba plašiti. Dešava se i da se zaboravljanje pojavi kao posljedica griješenja jer grijesi povlače za sobom posljedice i po srce i po tijelo. Imam Ibn El-Kajjim navodi više od šezdeset posljedica grijeha u vrijednom djelu Ed-da’u ved-deva’u (Bolest i lijek).
Čovjek treba, čim osjeti da biva lišen neke od blagodati, požuriti da se pokaje Uzvišenom Allahu jer On u Kur’anu kaže:“To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario sve dok se on sam ne promijeni.“ (El-Enfal, 53.)
Ako čovjek nešto obeća a potom to, nenamjerno, zaboravi nije griješan jer Allah oprašta ono što ljudi učine iz zaborava kako to kazuju Kur’an i Hadis. Tako se na kraju sure El-Bekare kaže: “Gospodaru naš nemoj nas kazniti zbog onoga što iz zaborava ili pogreške učinimo…” (Rabbenā lā tu’āzinā in nesīnā ev aht’ānā…)
U hadisu koji prenosi Muslim stoji da Allah na ove riječi kaže: “Već sam to oprostio.“
Postoje sredstva koja ti mogu pomoći da se sjetiš onoga što si obećala, kao što su podsjetnici (bilježnice ili elektronski podsjetnici) u koje možeš pribilježiti termine. Ovo sredstvo je uspješno, jer mnogi ljudi bi zaboravili šta su sve dogovorili, te zbog toga upotrebljavaju ovakve podsjetnike.
Jedno od sredstava koje se može koristiti jeste i sahat-budilnik koji će te upozoriti na zakazani termin.
Postoje i druga savremena sredstva kao što je podsjetnik putem glasa koji snimi glas vlasnika i podsjeti ga na snimljeni termin.
Čovjek mora, koliko može, ovome posvetiti pažnju, jer je neizvršavanje obećanja jedno od svojstava dvoličnjaka, kako stoji u sljedećem hadisu: “Ukoliko se kod nekoga nađu četiri svojstva on je pravi licemjer, a ako ima jedno od tih svojstava znači da ima jedno svojstvo licemjera sve dok ga se ne bude klonio. To su: kada govori – laže, kada se na nešto obaveže – iznevjeri, kada obeća – ne ispuni i kada se spori o nečemu- ugoni druge u laž. (prelazi granicu)“ (Muslim.)
Držati se dogovorenog znak je koji ukazuje da se radi o vjerniku.
Pored svega kazanog osoba kojoj promakne ono što se dogovorila, zbog razloga sličnih ovima o kojima je riječ u pitanju, treba zatražiti izvinjenje od druge stane kako joj se druga osoba ne bi zamjerila. Molimo Allaha, da i nas i vas sačuva od svega što je loše.
Allah pomaže  i daje uspjeh.
Muhammed Salih el-Munedždžid

Ako mjesečni ciklus u određene žene traje sedam dana pa se desi da se krvarenje nastavi dan-dva, to oticanje krvi smatra se mjesečnim ciklusom, i takva žena mora sačekati prestanak krvarenja, a potom se okupati. (Vidjeti: Fetavel-hajdi vel-istihada, str. 51.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Po mišljenju većine islamskih učenjaka, ako ženu zatekne namaz a ona čista pa dobije mjesečni ciklus ne klanjavši taj namaz – dužna ga je naklanjati. Ipak, hanefijski i malikijski pravnici smatraju da to nije obavezna. Međutim, prvo je mišljenje sigurnije. A ako vidi da se očistila neposredno pred istek određenog namaskog vremena, i zbog nedostatka vremena ne može naklanjati prethodno propušteni namaz, tada će klanjati nastupajući pa onda naklanjati propušteni namaz, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Medicina je poput Šerijata. Data je ljudima kako bi njome postigli blagostanje, sačuvali život i udaljili se od svake teškoće, nedaće i poremećaja. Nije strana činjenica da islam podstiče na liječenje i poziva plemenitom i časnom cilju – očuvanju ljudskog roda, svim dozvoljenim i propisanim sredstvima. „Liječite se Allahovi robovi! Allah nije dao bolest a da za nju nije dao lijek, osim starosti„, riječi su plemenitog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, – poslanog od Allaha kao milost svjetovima

— Transfuzija krvi

Transfuzija je pretakanje krvi iz jednog u drugi organizam ili unošenje zdrave krvi u krvni optok poslije i za vrijeme operacija ili postupak izravnog uvođenja cjelovite krvi ili njezinih pripravaka dobivenih od drugih osoba u žile bolesnika. Primjenjuje se u slučajevima unutarnjeg krvarenja koje se ne može vidjeti, vanjskog krvarenja – do kojeg može doći usljed saobraćajne nesreće, ratnih dejstava, raznih bolesti, požara – pri hirurškim zahvatima, liječenju posebne vrste anemije prouzrokovane raspadanjem eritrocita, crvenih krvnih zrnaca unutar krvnih sudova (u ovom slučaju bolesniku su potrebniji eritrociti od same krvne plazme) i dijalize (pročiščavanja bubrega).

Prvi slučaj transfuzije zabilježen je u Francuskoj 1667. Davalac je bila životinja a primalac čovjek. Završen je negativnim rezultatom – smrću pacijenta. Tek 1917. godine u Engleskoj je izvedena prva uspješna transfuzija.

Vrste transfuzije

U rijetkim situacijama (do 5% svih intervencija prilikom kojih koristimo krv), pacijent može pomoći samome sebi (autotransfuzija). U slučajevima kada se može planirati operacija (ortopedski slučajevi-operacija kuka, kičme, itd.), budući pacijent sam sebi može biti davalac krvi tako što će u određenom intervalu prije zakazane operacije, određenim postupcima, dati krv, koja će se čuvati za njega i primjeniti u toku ili nakon operacije.

Transfuzija može biti djelimična (eksangvino transfuzija) i potpuna. Djelimična se najčešće obavlja u slučajevima komplikacija, bebama po rođenju, zbog izražene žutice (izrazito i opasno povećanje jednog krvnog pigmenta). U tim slučajevima, svježa i ispitana krv (od jednog ili dva dobrovoljna davaoca) daće se bebi u zamjenu za njenu krv, i na taj način eliminisati opasni sastojci. To je privremeni terapijski postupak, a pacijent i dalje stvara sopstvenu krv.

Usavršavanjem tehničkih postupaka, danas se krv može dijeliti na svoje sastojke. Kao dio krvi, plazma se fiziološki brže obnavlja od krvnih ćelija, pa se zato može davati češće nego puna krv (čak i do 50 puta godišnje), jer se kod svakog postupka izdvajanja plazme krvne ćelije vraćaju davaocu. Ovaj postupak se zove plazmafereza. Znači, davalac može da se opredjeli da daje plazmu (kod nas, do 24 puta godišnje).

Takođe, ovi davaoci mogu da budu podvrgnuti vakcinaciji-to jest, da dobiju neku od vakcina (na primjer, protiv tetanusa). Takvim postupkom, od tih davalaca dobijamo “hiperimunu plazmu”, od koje se pripremaju specifični gamaglobulini (lijekovi za borbu protiv opakih bolesti kao što su tetanus, bjesnilo, žutica, itd.). Postoji i mogućnost da izvjestan broj davalaca daje krv isključivo preko specijalnog aparata (separatora krvnih ćelija). Taj postupak se naziva citofereza. Njime se iz krvi davaoca izdvaja samo jedna vrsta krvnih ćelija, a ostali sastojci krvi se vraćaju davaocu (na primer, davanja krvnih pločica-trombocita). Ovo može da bude veoma važan lijek u lječenju najtežih krvnih bolesti. U ovakav postupak, kao i u postupak plazmafereze, pozivaju se i uključuju višestruki davaoci krvi, koji su najspremniji da pomognu i sarađuju i dođu u službu transfuzije krvi na naš poziv.

U najsavremenijoj terapiji cijela krv se malo koristi, a sva se dijeli na komponente. Na taj način se liječi efikasnije, jeftinije i sa manje rizika, jer se pacijentu obezbijeđuje tačno onaj dio krvi koji mu nedostaje. Iako krvi nema uvjek dovoljno, primjenom dijelova krvi za više pacijenata prevazilazimo trenutne nedostatke za najhitnije bolesnike. Zato jednim dobrovoljnim davanjem spasimo nekoliko bolesnih i povređenih.

Šerijatsko-pravni status transfuzije

Transfuzija, bez sumnje, ima veliki značaj u spašavanju ljudskog života, tako da se sa gledišta Islamskog prava smatra opravdanom i dozvoljenom. Dozvola se može uzeti iz riječi Allaha, dželle šenuhu, :„Onaj ko sačuva život jednom čovjeku, kao da je sačuvao život svim ljudima.„ (El-Maide, 32).

Kaže šejh Muhammed Muhtar eš-Šenkiti: „Ajet ukazuje na pohvalnost poduzimanja uzroka na putu sačuvanja ljudskog života. Doktori (transfuziolozi) i dobrovoljni davaoci krvi svrstavaju se u red onih koji čine jasne i vidljive uzroke čuvanja i zaštite ljudskih života i bez njihove pomoći bi osoba kojoj je potreban ovaj vid pomoći bila izložena smrću.“

Na dozvolu upućuju i opća šerijatska pravila, poput: „Prinuda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno», „Teškoća za sobom povlači olakšicu„, „Šteta se maksimalno otklanja„. Bolesnik, kojem je potrebna krv, je prinuđen i u velikoj je teškoći, tako da ima pravo na postupanje po pomenutim pravilima.

Možda će neko reći: „Allah, dželle šenuhu, je spomenuo krv među zabranjenim stvarima (pogledaj: El-Maide, 3), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio liječenje nečim što je zabranjeno (rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : „Allah, dželle šenuhu, nije učinio lijek u onome što vam je zabranio.„), na koji način onda spojiti dozvolu transfuzije sa ovom zabranom?

Zabrana koja se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je općeg karaktera, a dozvola zabranjene stvari u prinudi ima karakter posebnog. Između općeg i posebnog, kod metodologa islamskog prava (usulijjuna) nema kontradiktornosti; opći tekst se primjenjuje u svim situacijama i na svim jedinkama, osim situacije i jedinke koja je izuzeta specijalnim tekstom. Znači, iz zabrane upotrebe krvi, koja ima karakter zabranjenog, u svrhu liječenja, se izdvaja stanje prinude – tada je dozvoljeno koristiti krv kao lijek. Kaže Allah, dželle šenuhu, : „On vam je pojasnio ono što vam je zabranio, osim kada na to budete prinuđeni.“ (El-En’am, 119).
Nakon što je imam Kurtubi naveo mišljenja islamskih učenjaka u vezi s upotrebom alkohola u liječenju, rekao je: „Postoji mogućnost da su hadisi koji zabranjuju liječenje alkoholom, određeni i ograničeni stanjem prinude (tj. iz njih se može izdvojiti stanje prinude). Poznato nam je da je upotreba otrova, u svrhu liječenja, dozvoljena, iako nije dozvoljeno njegovo konzumiranje.“

Uvjeti i ograničenja koja su postavili islamski učenjaci za dozvolu transfuzije

Kaže šejh Bekr Abdullah ebu-Zejd (član Stalne komisije za fetve): “Islamski učenjaci su detaljno pručili pitanje transfuzije, posmatrali ga u svjetlu svih pitanja spomenutih u knjigama islamskih klasika iz kojih bi se mogao izvesti propis za njega, nastojali odgovoriti na nejasnoće koje se mogu pojaviti kod ljudi samom spoznajom da Šerijat zabranjuje upotrebu zabranjenih stvari u svrhu liječenja i napisali su studije i disertacije koje imaju jedinstvenu poruku – dozvola transfuzije u sljedećim okvirima:

1. Postojanje razloga koji opravdava transfuziju ili nastupanje stanja prinude. (Neki učenjaci – šejh Hasan Me’mun – dozvolili su transfuziju i onda kada je ona potrebna samo za ubrzavanje liječenja)
2. Nepostojanje dozvoljene alternative,
3. Preovladavajuće mišljenje da će transfuzija koristiti,
4. Sigurnost dobrovoljnog davaoca od bilo kakvog štetnog dejstva,
5. Da davanje bude dobrovoljno i bezuslovno,
6. Izvođenje transfuzije od strane stručnih i sposobnih liječnika,
7. Ograničavanje na potrebnu količinu krvi i njenih komponenti.“

Prodaja krvi

Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Međunarodnog crvenog križa nije dozvoljeno prodavati i kupovati krv. Šta reći na ovu preporuku? Reći da je humana i odgovara univerzalnom principu zaštite časti ljudskog bića. Dobro, odakle nekome da je to humanost i ko to nauči ljude ovom uzvišenom principu? Svjetska zdravstvena organizacija, Organizacija za zaštitu ljudskih prava, razne humnitarne organizacije? Ne!!! Podučio ih je Allah, dželle šenuhu, Sveznajući Gospodar, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je On poslao kao milost svjetovima. U suri El-Isra, Allah dželle šenuhu spominje da je sinovima Ademovim ukazao počast i uzdigao ih na posebno mjesto, a u hadisu kojeg je zabilježio Buharija od Abdullaha ibn Omera, kaže se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi. Šerijatsko pravilo kaže: „Sve što je zabranjeno prodavati, zabranjeno je kupovati.“
Uistinu Allah, dželle šenuhu, nije propisao osim ono što je korisno i nije zabranio osim ono što šteti ljudima i narušava njihovu čast i ljudskost.

Samo u slučaju da se ne nađe dobrovoljni davalac krvi, dozvoljeno je kupiti krv i grijeh pada na prodavača, kao u slučaju svake zabranjene trgovine. Rekao je imam Nevevi, pojašnjavajući propis uzimanja najamnine za zabranjeni postupak, i dajući jedno opće pravilo oko davanja protuvrijednosti za nešto što u Šerijatu nema imovinsku vrijednost, u stanju prinude: „Kao što je zabranjeno uzimanje najamnine za neki postupak koji je zabranjen, isto tako je zabranjeno i davanje najamnine onome ko taj postupak čini. U slučaju prinude dozvoljeno je davanje a zabranjeno uzimanje.„

Takođe, u okvire zabrane ne ulazi novčana nagrada, koju bi eventulno dao transfuziološki zavod ili primalac krvi dobrovoljnom davaocu, kao podstrek za ustrajnost u ovom velikom humanom djelu i podsticaj drugima na njega. To ulazi u oblast dobrovoljnog davanja (ar. teberrua), a ne u oblast nadoknade za učinjenju uslugu. (ar. muavade); Šerijat je prvo dozvolio a drugo strogo zabranio. Kaže Abdullah ibn-Omer: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio vrijednost (nadoknadu) koja se uzme za krv.“

Da li se transfuzijom krvi ostvaruje srodstvo kao što je to slučaj sa dojenjem?

Današnji učenjaci su složni oko toga da se dobrovoljno davanje krvi djetetu, prije dvije godine, od strane žene koja nije u rodbinskoj vezi sa njim, ne može porediti sa dojenjem i da se njime ne ostvaruje krvno srodstvo. Po pitanju odrasle osobe, propis je još jasniji i očitiji. Islamski pravni kolegij, koji djeluje u sklopu svjetske islamske organizacije Rabite, na svom redovnom sastanku, održanom u Mekki od 13. do 20. redžeba, 1409 / od 19. do 26. februara 1989., je donio pravno rješenje (fetvu) po kojem se transfuzijom krvi ne ostvaruje krvno srodstvo i ograničava propis na dojenje.

Transfuzija krvi i post

Prema mišljenju malikijskog, šafijskog i hanefijskog mezheba uzimanje krvi iz tijela ne kvari post osobi od koje je krv uzeta. Hadisi koji govore o kvarenju posta hidžamom – izvlačanjem štetne krvi iz tijela, su derogirani drugim hadisima koji jasno ukazuju na dozvolu hidžame postaču. Buharija je u svom «Sahihu», u poglavlju o hidžami, naveo sljedeći hadis: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio hidžamu dok je bio u ihramu (obredima umre) i za vrijeme posta.“

Što se tiče pitanja ispravnosti posta primaoca krvi, ono se vraća na poznato razilaženje među islamskim pravnicima: da li sve što ulazi u ljudski organizam, na uobičajen i poznat način ili neuobičajen, kvari post ili samo ono što ulazi na uobičajen način. Šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje i Ibn-Hazm su stava da samo ono što ulazi u tijelo na uobičajen način, dolazi do želudca i održava tijelo u životu, kvari post, dok šafije, na primjer, smatraju da su krvni sudovi prirodni i uobičajeni otvor i da ono što uđe u organizam putem njih kvari post.

Semir Imamović,mr.

A Allah najbolje zna!

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan