Prvo stanje: kada klanjač sjedi na stolici cijelo vrijeme, od početka do kraja namaza.

U tom slučaju, zadnje noge stolice poravnat će sa nogama onih koji klanjaju do njega, i ne smeta što su noge klanjača ispred safa.

Dakle, postavit će stolicu kao na slici (lijeva stolica, sa zelenom kvakom), a ne na način kako je postavljena desna stolica.

Drugo stanje: kada klanjač može stajati u namazu, ali prilikom sedžde, mora sjesti na stolicu.

U tom slučaju postavit će stolicu kao na slici (desna slika na kojoj je crveni x), kako bi poravnao svoja stopala s ostalim klanjačima.

Kada želi sjesti na stolicu, pomjerit će je naprijed tako da zadnje noge stolice poravna s nogama klanjača, kao na lijevoj slici, jer takav način je potpuniji.

Ukoliko ne može da pomjeri stolicu, ostavit će je onako kako je na desnoj slici i sjesti, i to pod uslovom da ne ometa onoga ko je iza.

Ako bi ometao onoga iza, ostavit će stolicu kao na lijevoj slici, bez obzira što će, dok stoji, biti isturen ispred saffa, jer je poravnanje safa pohvalno, a ometanje klanjača zabranjeno.

Odgovorio dr. Sad El-Haslan.

https://www.facebook.com/187769961265479/posts/2964126610296453/

Upitan je šejh Usejmin o ulasku nemuslimana u prostorije džamije zbog slušanja predavanja, pa je odgovorio:

“Da, to je dozvoljeno, jer u tome je velika korist i takvim postupkom on nimalo ne šteti džamiji. Kao što je dozvoljeno da nemusliman uđe u džamiju da popravi nešto u njoj od onoga što je pokvareno, tako mu je dozvoljeno i da uđe kako bi saslušao predavanje koje će možda biti uzrokom da krene pravim putem. Dokaz dozvole ulaska i boravka nemuslimana u džamiji je postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kada je Sumamu b.Esala (zarobljenika) držao zarobljenog (privezanog) u džamiji.”

El-Idžabat ala es'iletil-džalijat, 1/21-22

Rekao je šejh Ahmed Šakir:

“Istina oko koje nema sumnje kod učenjaka koji se detaljno bave hadiskom naukom i kod svih onih koji slijede njihovu uputu i povode se za njihovim znanjem jeste da su, bez izuzetka, svi hadisi koji se spominju u dva Sahiha vjerodostojni. Niti i jednom od tih hadisa nije upućen prigovor niti se i u jednom od njih nalazi slabost. Neki od učenjaka poput Darekutnija i drugih hafiza u hadisu uputili su kritiku nekim od hadisa u smislu da oni nisu dosegli veliki stepen ispravnosti kojeg su se obavezali da će ga se pridržavati. A kada je u pitanju ispravnost samog hadisa niko se u tome ne razilazi. Zato neka te ne zavede varka varalica niti laž lažova da se u dva Sahiha nalaze slabi hadisi.” (El-Ba'isul-hasis, šerhu ihtisari ulumil-hadis, str.35)

Rekao je šejh Fevzan: “Odgovor na ovo pitanje se detaljno dijeli na tri skupine:

1. Čovjeku koji ima veliko znanje i sposobnost za idžtihad, u smislu da je ispunio sve uslove da bi se bavio idžtihadom, nije dozvoljeno da slijedi određeni mezheb, nego se mora direktno koristiti Kur'anom i hadisima. Ovaj stepen nisu postigli osim veliki imami, kao što su imami četiri mezheba i drugi koji su bili na stepenu idžtihada.

2. Čovjeku koji se bavi istraživanjem i učenjem šerijatskog znanja i nije dosegao stepen idžtihada, nije problem da se pripisuje određenom mezhebu, kao npr. hanbelijskom, hanefijskom, šafijskom ili malikijskom, međutim treba da prilikom slijeđenja određenog mezheba poznaje i radi po dokazu koji je koristio taj imam ili neki drugi. Dakle, treba da slijedi na osnovu dokaza.

3. Na običnom čovjeku je da slijedi jedan od četiri mezheba i da pita učene u koje ima povjerenje i da uzima ono što mu taj učeni kaže. Takva osoba mora da slijedi nekog, jer ukoliko ne bude tako radila, skrenuće sa pravog puta.

Dakle, ljudi se dijele po ovom pitanju na tri skupine:

1. El-mudžtehidu-l-mutlak, tj. onaj ko se bavi općim idžtihadom i njemu nije dozvoljeno da slijedi.
2. Mudžtehidu-l-mezheb, tj. onaj koji je mudžtehid u okviru određenog mezheba i njemu je dozvoljeno da slijedi, međutim treba da slijedi uz dokaz.
3. Osoba koja nije sposobna da se bavi ni jednim od ovog dvoga je obavezna da slijedi učene, poput imama četiri mezheba, te da pita one u koje ima povjerenje i da uzima ono što mu oni odgovore.
Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 2/254-255

Alejkumusselam

“Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.”

Daj bližnjem svome pravo njegovo…

Postoje različita tumačenja u vezi ovog dijela ajeta:

1- Misli se na vjernikovu rodbinu sa očeve i majčine strane. Uzvišeni Allah naređuje da se s njima održava veza.

2-  Misli se na rodbinu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Imam Taberi kaže: “Po meni je najpreče ono tumačenje koje kaže da se misli na Allahovu oporuku Svojim robovima da održavaju veze sa svojom rodbinom i bližnjima sa očeve i majčine strane…”

Iako su ove riječi upućene Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, one se odnose na sve one koji su obuhvaćeni Allahovim naredbama.

U vezi rasipništa koje se spominje u ovom ajetu, imam Begavi  kaže: “Nemoj trošiti svoj imetak u griješenju.”

Ibn Mesud je upitan o rasipanju, pa je rekao: “To je davanje imetka tamo gdje ga ne treba davati (gdje ne pripada).”

Imam Taberi prenosi od Katade: “To je davanje u griješenju prema Allahu, tamo gdje imetak ne pripada i u činjenju nereda. Dakle, nemoj biti škrt, a nemoj ni rasipati! Ljudi će ti prigovoriti ako budeš škrtica; a budeš li rasipnik, nestat će tvog imetka, te nećeš imati šta udijeliti.