Čovječanstvo je stvoreno sa ispravnim vjerovanjem (akidom) od Adema, alejhis–selam, a nakon deset generacija se pojavilo prvo mnogoboštvo (širk).

Što se tiče ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, to je bilo na sljedeći način:

1. Od poslanstva do 37. god. po H
– jasnoća akide (bez razilaženja u temeljnim pitanjima i pristupu akidi),
– bilo je određenih pogrešnih shvatanja u akidi, ali se to odmah ispravljalo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije u početku njegovog hilafeta, radijallahu anhum.

2. Od 37. god. do 100. god. po H
– od polovine hilafeta Alije, radijallahu anhu.
– obrazuju se prve sekte tj. prva skretanja u vjerovanju a razlog tome su političke prirode (sukobi među ljudima koji nisu bili ashabi, te su se obrazovale dvije skupine:

a. Haridžije (havaridž) koji su smatrali da Alija nepravilno postupa te su se okrenuli protiv njega.

b. Šije koja je suprotnost haridžijama (ali ne u današnjem smislu) jer su se oni organizovali oko Alije, radijallahu anhu, i stali u njegovu zaštitu.

– U ovom periodu su se pojavile još dvije sekte:

c. Kaderije: osnivač je Ma'bed el-Džuheni, živio u Basri. Prvi koji je počeo govoriti negativno o kaderu npr.
– da Allah ne zna šta će se desiti dok se ne desi,
– čovjek je tvorac svojih djela, a ne Allah.

Veliki učenjaci Ibn Hadžer i Kurtubi kažu da ove teze niko od ovog ummeta nije prihvatio, te da su nestale. Nakon određenog perioda neke ideje je preuzela sekta muatezile .

d. Murdžije: nastali su kao reakcija na postupak sekte haridžije .

Naime, haridžije smatraju da počinilac velikog grijeha izlazi iz okvira islama i postaje nevjernik (kafir) dok murdžije smatraju da djela uopće ne utiču na vjerovanje (iman). Zastupaju da je dovoljeno vjerovati samo srcem.
Znači, iman Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, je isti kao iman nekog griješnika od nas jer svi imaju iman u srcu.

3. Od 100. god. do 150. god. po H

U ovom periodu ističu se četiri osobe:

– Vasil ibn Ata (osnivač sekte muatezile):
Rođen u Medini (80. do 131. god po H), živio u Basri, učenik Hasana elBasrija, poznatog učenjaka iz generacije tabiina, sve dok nije spomenuo tezu: “Položaj između dva položaja” tj. ko uradi veliki grijeh takav je između dva položaja: imana (vjerovanja) i kufra (nevjerovanja), ali opet na Sudnjem danu ući će u Vatru. Nakon spominjanja te teze Hasan el-Basri ga je odstranio iz svog sijela u kojem je podučavao učenike.
Zatim je Vasil samostalno održavao predavanja pa su zbog toga i cijela skupina ljudi dobili naziv muatezile po tome što su se odvojili jer ar. i'tizal znači izdvajanje.

– Džad ibn Dirhem:
Ubijen je 124. god. po H. Stanovao u Damasku i tu je prvi put spomenuo tezu: “Kur'an je stvoren”. U to vrijeme teza je bila odbijena, nisu je prihvatili nego su ga čak pojedini vladari tražili zbog toga. Pobjegao je u Kufu i tu se sreo sa Džehm ibn Safvanom koji je preuzeo od Džada tu ideju, preradio je te je po njemu postala poznata: “Stvaranje Kur'ana”. Inače, Džad je prvi koji je počeo govoriti o negiranju Allahovih svojstava, pa ga je ta ideja i dovela na tezu: “Stvaranje Kur'ana”.

– Džehm ibn Safvan umro 128. god. po H, iz Semerkanda, a živio u Tirmizu. Svrgnuo je vladara s prijestolja u svom mjestu. Poznate su njegove rasprave sa Mukatil ibn Sulejmanom.
Sekta je dobila ime po njemu: džehmijje.
Pored teze o “stvaranju Kur'ana” koja im se pripisuje, poznate su i druge njihove neispravne ideje:

– da čovjek nema slobodu izbora nego je prisiljen, nije odgovoran za svoja djela, Allah kažnjava po Svojoj volji koga želi, te da su Džennet i Džehennem prolazni.
– Mukatil ibn Sulejman umro 150. god. po H, bio je poznat kao mufessir (tumač Kur'ana). Nije osnovao posebnu sektu, a s obzirom da je Džehm negirao Allahova svojstva on je bio kao reakcija na taj stav, te je počeo poistovjećivati sa ljudskim svojstvima.

A inače kroz historiju, kad se pojavi sekta koja se udalji sa Pravog puta u jednu stranu odmah se obrazuje druga sekta kao reakcija koja vodi u suprotno.

4. Od 150. do 234. god. po H

U ovom periodu nisu se pojavljivale nove sekte nego je bila razrada starih ideja iz prethodnih perioda, pa je specifičnost ovog perioda međusobno miješanje ovih sekti.
Neki učenjaci ovaj period nazivaju period muatezila jer su širili svoje ideja.
Nakon toga, kao pravac su nestali, ali su njihove ideje ostale prisutne, pa su ih orijentalisti koristili.

5. Od 234. do 324. god. po H

U ovom periodu pojavljuju se dvije sekte:
– Kullabijje a osnivač je Abdullah ibn Seid, i
– Kerramije a njihov osnivač je Muhammed ibn Kerram.

I oni su govorili o temi Allahovih imena i svojstava…

Iz skripte “islamsko vjerovanje” – minber.ba

Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić

Preuzmite skriptu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Skripta-iz-islamskog-vjerovanja-ispravljena-verzija-minber-ba.pdf

Muhammedu resulullah (Muhammed je Allahov
poslanik)

Ruknovi Muhammedu resulullah
1. Da posvjedočimo da je rob (odgovor kršćanima)
2. Da posvjedočimo da je Poslanik (odgovor jevrejima)

Šartovi Muhammedu resulullah
– Allah Uzvišeni je spojio svjedočanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve
sellem, kao poslanika sa Svojim svjedočenjem u šehadetu. U svakom ezanu i
ikametu, na tešehudu se spominje.
Ali je problematika što neki muslimani izgovore te riječi ali ne potvrde djelima,
a neki ni svojim srcem.

Svjedočenje da je Muhammed Allahov Poslanik, tj. svjedočenje da je
poslan svim stvorenjima (ljudima i džinnima), a poslanik je čovjek kojem je
Allah Uzvišeni objavio šerijat i naredio mu da ga dostavi.
Jer, ljudi prije Nuha, alejhis-selam, bili su jedan narod te im nije bio potreban
poslanik, a zatim su se razmnožili i počeli međusobno razilaziti pa su bili u
potrebi za poslanikom, a onda im je Allah Uzvišeni poslao poslanika, kao što
kaže:
(كَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً فَبَعَثَ للهُّ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ وَأَنزَلَ مَعَھُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ
النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُواْ فِيهِ)
“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose
radosne vijesti i opomenu, i po njima je slao Knjigu sa Istinom, da po njoj sudi
ljudima u onome u čemu su se oni razilazili.” (El-Bekare, 213)
Poslanici su bili poslani onda kada su se ljudi počeli razilaziti kako bi im presudili
po istini, tako je prvi poslanik bio Nuh, alejhis-selam, a posljednji Muhammed,
sallallahu alejhi ve sellem. Obaveza je vjerovati da je on posljednji u nizu
poslanika.

Greška je što neki tvrde da je prije Nuha, alejhis-selam, bilo poslanika, jer Allah
Uzvišeni kaže:
(إِنَّا أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ كَمَا أَوْحَيْنَا إِلَى نُوحٍ وَالنَّبِيِّينَ مِ ن بَعْدِهِ)
“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije
njega.” (En-Nisa, 163)
U hadisu o šefa'tu (zauzimanju) na Sudnjem danu rečeno je da će ljudi doći
kod Nuha, alejhis-selam, te će mu reći: “Ti si prvi poslanik kojeg je Allah
poslao stanovnicima Zemlje.”
A onaj ko bi pozivao u to da je vjerovjesnik poslije Muhammeda, sallallahu alejhi
ve sellem, propis za takvog je da je nevjernik, zbog riječi Uzvišenog:
(وَلَكِن رَّسُولَ للهَِّ وَخَاتَمَ النَّبِيِّينَ)
“Nego je Allahov Poslanik i posljednji vjerovjesnik.” (El-Ahzab, 40)
Važno je napomenuti da nije dovoljno samo jezikom izgovoriti šehadet
(svjedočenje) nego je obaveza slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što
je jedan od uvjeta da bi djelo bilo primljeno kod Allaha Uzvišenog.

Šartovi (uslovi):

1. Vjerovanje u ono što je obavjestio
– jer kod čovjeka se ne smije pojaviti dvoumljenje u vezi onoga što nas
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavještava, nego čak u srcu treba da
bude jače uvjerenje nego što jezik izgovara. Kaže Uzvišeni:
(فَوَرَبِّ السَّمَاء وَالْأَرْضِ إِنَّهُ لَحَقٌّ مِّثْلَ مَا أَنَّكُمْ تَنطِ قُونَ)
“…to je istina, kao što je istina da govorite!” (Ez-Zarijat, 23)
Stoga, čovjek ne smije da sumnja u Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem,
obavijesti. Međutim, on nije prisutan sada, nego je veza između njega i nas
lanac prenosilaca (sened), te ako se potvrdi da je hadis zaista od Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem, obaveza je vjerovati u njega.

2. Poslušnost njegovoj naredbi bez dvoumljenja, jer kaže Uzvišeni:
(وَمَا كَانَ لِمُؤْمِنٍ وَلَا مُؤْمِنَةٍ إِذَا قَضَ ى للهَُّ وَرَسُولُهُ أَمْرًا أَن يَكُونَ لَھُمُ الْخِيَرَةُ مِنْ أَمْرِھِمْ وَمَن
يَعْصِ للهََّ وَرَسُولَهُ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا مُّبِينًا)
“Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto
odrede, po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne
posluša, taj je očito skrenuo sa Pravog puta.” (El-Ahzab, 36)
Stoga, neki ljudi, kada im dođe naredba od Allaha Uzvišenog ili Njegovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, griješe jer tada počnu ispitivati da li je to
naredba koja je obavezna (vadžib), ili je naredba koja ukazuje na poželjnost
obavljanja djela (mustehab). Nažalost, to se danas dešava.
Međutim, toga se treba čuvati, jer ni ashabi, kada bi im Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, nešto naredio nisu ispitivali: “O Allahov Poslaniče, je li to
obavezno ili je dobrovoljno?” Štaviše, pokoravali su mu se iskreno, bez
ispitivanja o tome.
Šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: “Dakle, nemoj ispitivati nego
se pokoravaj, jer ti si onaj koji svjedoči da je Muhammed Allahov
poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa uradi što ti naređuje!”
Ali, u slučaju kada čovjek dođe u situaciju u kojoj je nešto naređeno, pa uradi
suprotno, tada je njegovo pravo da pita da li je naredba bila na stepenu
obaveznosti ili ne, jer ako je bila obavezna, onda se treba pokajati zbog kršenja
naredbe, a ako nije bila obavezna, onda je manji problem.

3. Udaljavanje od onoga što je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, bez dvoumljenja
Stoga, nemoj reći: “To nije navedeno u Kur’anu…”, pa da budeš od onih koji
su propali, jer ono što se nalazi u sunnetu, to je naređeno da se slijedi i u
Kur’anu, jer Uzvišeni kaže: “… slijedite ga!” (El-E‘araf, 158), jer to je naredba
općeg karaktera za sve što je rekao.
– zabrane:
a. obavezne (stroge zabrane – harami)
b. poželjne (da čovjek izbjegava mekruhe – pokuđena djela)

4. Obožavati Ga samo kako je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
činio bilo da je iz oblasti akide (islamskog vjerovanja), govora ili nekih djela.
S obzirom na spomenuto, sve vrste novotara nisu upotpunili pravi smisao
svjedočenja: Muhammedu resulullah (Muhammed je Allahov poslanik), jer su
dodali nešto što nije od onoga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
propisao, te se nisu ophodili lijepo prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem.
Neki učenjaci su dodali još dva šarta (uslova):

5. Ne davati prednost ničijem govoru nad govorom Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem
Prema tome, nije dozvoljeno da se prednost daje nekom od najučenijih ljudi ili
predvodnika muslimana nad govorom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer
smo svi mi, obični ljudi i predvodnici, obavezni slijediti njega.
Kada se nekim ljudima kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem…”, oni kažu: “Da, ali je imam taj i taj rekao to i to…” Ovakva izjava je
veoma opasna, jer nije dozvoljeno da se bilo čiji govor uporedi sa
Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, govorom, bez obzira ko bi taj čovjek
i koju funkciju u društvu obnašao.
– Spominje se od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao:
“Gotovo da se kamenje ne počne bacati s nebesa na vas, ja vam kažem: ‘Rekao
je Allahov poslanik’, a vi govorite: ‘Rekao je Ebu Bekr i Omer.'”
Subhanallah! Kada je ovakav slučaj sa njima dvojicom, koji su najbolji ljudi na
dunjaluku poslije poslanika i vjerovijesnika, šta onda reći kada se sa
Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, upoređuju drugi ljudi, pa čak i ako su
imami (predvodnici) ovog ummeta.
– To podrazumijeva da se njegovi hadisi ne stavljaju na mjesta koja su
neprikladna jer je to vrsta prijezira.
– Također, u to spada i nepodizanje glasa pored njegovog kabura (koji se nalazi
u Medini).

Jedne prilike vođa pravovjernih Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, čuo je
dva čovjeka koji su došli iz Taifa, te su počeli podizati glasove u Mesdžidu
Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa im reče: “Da niste od stanovnika
Taifa (jer su gosti iz daleka pa možda ne znaju propis), izudarao bih vas”, jer
je Allah Uzvišeni rekao:
(يَا أَيُّھَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَرْفَعُوا أَصْوَاتَكُمْ فَوْقَ صَوْتِ النَّبِيِّ وَلَا تَجْھَرُوا لَهُ بِالْقَوْلِ كَجَھْ رِ بَعْضِكُمْ
لِبَعْضٍ أَن تَحْبَطَ أَعْمَالُكُمْ وَأَنتُمْ لَا تَشْعُرُونَ)
“O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovog glasa i ne
razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne
bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite.” (El-Hudžurat, 2)

Nakon što je objavljen ovaj ajet, ashab po imenu Sabit ibn Kajs, radijallahu
anhu, koji je do tada pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorio
glasno, nakon što je objavljen ovaj ajet, sklonio se u svoju kuću i plakao dan i
noć. To su oni koji poznaju vrijednosti i ulogu Kur’ana plemenitog.
Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obilazeći ashabe, što mu je bio i
običaj brinući se o njima, pitao za Sabita, pa su mu rekli: “O Allahov Poslaniče,
taj čovjek je u svojoj kući i plače dan i noć otkako je objavljen ovaj ajet.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Idi i reci mu da mi dođe.” Došao mu
je, a on mu reče: “Šta te rasplakalo, o Sabite?” “Ja sam glasan, pa se bojim da
je ovaj ajet objavljen u vezi mene, jer Allah Uzvišeni kaže: ‘…da ne bi bila
poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite'”, reče Sabit.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Zar nisi zadovoljan da živiš
dostojanstveno, da pogineš kao šehid i da uđeš u Džennet.”
Allahu ekber! Svako ko bude strahovao od Allaha, takav je siguran i spašen.
Čovjek koji se sakrio u svoju kuću strahujući od Allaha Uzvišenog, ali On je Taj
Koji ga je osigurao i spasio, te je zbog toga naša obaveza da vjerujemo da je
Sabit ibn Kajs, radijallahu anhu, od stanovnika Dženneta, jer nas je tako
obavijestio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

6. Voljeti ga više od bilo koga, osim od Allaha Uzvišenog.
Npr. Kada je Omer ibnul–Hattab, radijallahu anhu, rekao Poslaniku, sallallahu
alejhi ve sellem: “Allahov poslaniče, volim te više od svega, osim od samog
sebe.” Pa je odgovorio: “Ne Omere, sve dok ti ne budem draži i od samog tebe.”
Nakon toga, Omer reče: “Tako mi Allaha, draži si mi i od mene.”

Skripta iz Islamskog vjerovanja – Minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
http://www.minber.ba/skripta-iz-islamskog-vjerovanja/

Značenje hadisa: “Ko uvede u islam lijep sunnet (običaj)” tj. ko uvede
neko djelo koje je u osnovi sunnet a dokaz tome je kontekst izgovorenog
hadisa a to je događaj kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao
na davanje sadake gostima koji su stigli u Medinu. Ashabi su počeli da donose
ono što mogu dati a jedan čovjek od ensarija je prvi donijeo vreću koju je
jedva nosio te je stavi u krilo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a onda je
on izgovorio hadis: “Ko uvede u islam lijep sunnet (običaj) njemu pripada
nagrada i nagrada onoga koji ga slijedi do Sudnjeg dana.” Pa je ovaj ensarija
prvi počeo davati sadaku koja je već propisana u islamu tako da nije ništa
novo uveo. S druge strane, “Ko uvede u islam lijep sunnet (običaj)” tj.
uvede način dolaska do nečega već propisanog, npr. sakupljanje Kur'ana u
jednu zbirku (mushaf), pa je to lijep običaj jer to vodi u ujedinjenje
muslimana a spriječava njihovo razjedinjenje.
Primjer istog je i sakupljanje i zapisivanje sunneta koje služi za njegovo bolje
čuvanje i memorisanje.

Skripta iz Islamskog vjerovanja – Minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
http://www.minber.ba/skripta-iz-islamskog-vjerovanja/

Razlozi pojave novotarija:

1. Slijeđenje strasti (davanje prednosti strastima nad dokazima),
2. Posjedovanje malo znanja o islamu (o hadisima i na šta upućuju, o govoru
učenjaka prvih generacija, neznanje ciljeva islama…),
3. Slijeđenje običaja (očeva i ostalih predaka),
4. Kada novotar bude dobar govornik (orator)…

Opasnost novotarija se ogleda u:

1. Allah Uzvišeni neće prihvatiti djelo koje je novotarija,
2. Onaj ko uvede neku novotariju snosit će svoj grijeh i grijeh svih onih koji
ga budu slijedili do Sudnjeg dana, jer : “Ko uvede neki loš običaj (sunnet) ima
za to grijeh i grijeh onih koji ga budu slijedili.”
3. Čovjek koji čini novotarije stalno se udaljava od Allaha Uzvišenog,
4. Onaj koji čini novotarije je proklet od Allaha,
5. Onaj koji čini novotarije biće odvraćen od Poslanikovog, sallallahu alejhi ve
sellem, vrela na Sudnjem danu, pa kada on bude kazao: “To su moji ashabi!”,
pa će mu biti rečeno: “Ti ne znaš šta su oni uveli novo poslije tebe.”
6. Radom novotarija se ukazuje na dvije činjenice:
a. Optužba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za neznanje tj. da nije znao
to neko djelo pa ga ovaj novotar podučava sada.
b. Optužba za pronevjeru, tj. u dostavljanju poslanice od Allaha Uzvišenog u
smislu da je sakrio nešto od Objave pa sada novotar to obznanuje.
U vezi spomenutog, rad novotarija je takođe i optužba ashaba:
a. da nisu dovoljno poznavali vjeru pa je novotar to obznanio poslije njih,
b. njihova manjkavost u obavljanju ibadeta koje je novotar uveo poslije njih,
c. ubjeđenje da su oni koji su došli poslije ashaba bolji od njih.
Stoga, stav ehlu sunneta je, kao što kaže Ibn Kesir, rahimehullah: “Što se
tiče ehlu sunneta vel-džemata, kažu da svaki govor ili djelo koje nije
potvrđeno od ashaba da je novotarija jer da je to bilo dobro oni bi
nas pretekli u tome zato što nisu ostavili ni jedan vid dobra a da nisu
požurili da ga urade.”

Skripta iz Islamskog vjerovanja – Minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
http://www.minber.ba/skripta-iz-islamskog-vjerovanja/

Sidk (iskrenost) je temelj odnosa prema Allahu Uzvišenom ali i prema
stvorenjima, a to je da čovjek obavijesti o nečemu onako kako je u stvarnosti.
“Dosta je čovjeku laži da prenese sve što čuje.” – hadis. tj. ne trebamo pričati
ono što ne znamo tačno.
– Sidk je uslov ispravnosti šehadeta: La ilahe illellah jer je to
prikazivanje na djelima onoga što se nalazi u srcu.
– A što se tiče međuljudskih odnosa: “Najgori ljudi su sa dva lica.”
(Bilježe Buharija i Muslim)

Jezička definicija:
نفق) ) Gušterova jazbina (Spoljašnost jazbine je pijesak i zemlja a unutra
tunel, put), tunel i sl.

Šerijatska definicija:
Pokazivanje u javnosti islama i dobra, a skrivanje kufra i zla.
(إِنَّ الْمُنَافِقِينَ فِي الدَّرْكِ الأَسْفَلِ مِنَ النَّارِ وَلَن تَجِدَ لَھُمْ نَصِ يرًا)
“Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.”
(En–Nisa, 145)

Pravilo: Nikoga nemamo pravo proglasiti munafikom (licemjerom).
– Osobine munafika se nalaze u suri Et–Tevba (Pokajanje).

Početak licemjerstva (nifaka):
U Mekki nisu postojali licemjeri jer je u osnovi bilo opasno prikazivati islam
javno, ali nakon hidžre tj. nakon Bitke na Bedru određena skupina Medine iz
plemena Evs i Hazredž, ali i nekolicina židova javno su prešli na islam ali su
skrivali nevjerstvo u svojim srcima.

Vođa plemena Hazredž Abdullah ibn Ubejj ibn Selul kojeg su prije dolaska
Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu željeli postaviti kao
vladara, međutim, to mu je izmaklo u trenutku, pa se okrenuo protiv njega
iako to ponekad javno nije pokazivao.
Među muhadžirima nije bilo munafika jer su oni dobrovoljno napustili Mekku,
a ne silom tako da nije uopće bilo potrebe za tim.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije htio ubijati munafike, kako je to
rekao Omeru, radijallahu anhu: “Ne volim da kažu Arapi kako Muhammed
ubija svoje drugove.”

– Licemjeri misle da će na Sudnjem danu moći slagati Allahu kao što na
ovom svijetu lažu vjernicima kada kažu: “Vjerujemo”, jer osnova je da
muslimani vrednuju ljude na dunjaluku shodno njihovoj spoljašnosti.
– Pohod na Tebuk: muslimani su krenuli dok su munafici ostali u Medini
a među njima i tri ashaba. Nakon pohoda, svi su davali isprike
(opravdanja) dok ova trojica rekoše da nemaju opravdanja a bilo im je
rečeno da slažu, međutim, odlučili su da kažu istinu. Pa im je rekao
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da idu dok Allah ne donese
presudu. 50 dana nema objave. U tom periodu porodice su otišle
svojim očevima, a zatim zabrana komunikacije sa ljudima…Nakon 50
dana, naveče je spuštena objava iz sure Et–Tevbe da im je oprošteno.
Onda dolaze ashabi i čestitaju im na tome. Pa, Allah objavljuje ajet:

(يَا أَيُّھَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ للهَّ وَكُونُواْ مَعَ الصَّ ادِقِينَ)
“O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et–Tevbe,
119)

Zbog te iskrenosti, rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
“Raduj se najboljem danu od kad te majka rodila.” tj. potvrda u
Kur'anu da mu je Allah oprostio. Poslije je ovaj ashab rekao: “Nikad
više neće laž na moja usta izaći.”

Vrste nifaka:
1. Veliki nifak (srčani ili nifak sa ubjeđenjem) – izvodi počinioca iz
islama.
وَبِالْيَوْمِ الآخِ رِ وَمَا ھُم بِمُؤْمِنِينَ ) ? (وَمِنَ النَّاسِ مَن يَقُولُ آمَنَّا بِا ِّ
“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu
vjernici”.
(El–Bekare, 8)
Neki učenjaci kažu da nema za njega tevbe, ali ispravnije je da se može
pokajati iskreno čineći tevbu.

Vrste Velikog nifaka:
1. Nijekanje Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
2. Nijekanje nečega od onoga s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi
ve sellem.
3. Mržnja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
4. Mržnja nečega od onoga s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem.
5. Radovanje slabljenju Poslanikove vjere.
6. Mržnja prema napretku Poslanikove vjere.
Ovo je šest vrsta nifaka i onaj kod koga se one nađu, biće na najnižem
stepenu u Džehennemu.
2. Mali nifak (nifak djelima) – ne izvodi iz islama.

Vrste malog nifaka:
1. Kad govori – laže,
2. Kad obeća – prevari,
3. Kad mu se nešto povjeri, on to pronevjeri,
4. Kad se raspravlja (svađa), prelazi granicu i
Od znakova nifaka: voli da bude pohvaljen za ono što nije učinio, prezire
pokudu koja je kod njega, prezire onoga ko mu ukaže na nedostatke, malo
spominje Allaha (zikr), lijeno obavlja ibadete i čak to radi zbog ljudi…
Ashabi su se bojali nifaka, npr. Omer ibnul Hattab i događaj sa Huzejfe
ibnul Jemanom, radijallahu anhuma, kada je Omer pitao da li je on na
spisku munafika jer je Huzejfe bio povjerenik tajni Poslanika, sallallahu
alejhi ve sellem, pa je to znao.
Rekao mu je Huzejfe: “Nisi i nakon tebe neću nikome više reći.”
Pa se Omer brinuo da li je munafik ili ne a poznato je koliki je stepen
imana imao.
Kaže imam Buharija u Sahihu: “Rekao je Ibn ebi Mulejke: ‘Doživio sam 30
ashaba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a svi su se za sebe bojali
nifaka.'”

Spominje se od Hasana da je rekao: “Boji ga se samo vjernik a siguran je
od njega samo licemjer.” I takođe: “Ko se ne boji nifaka takav je licemjer.”
Primjer Ebu Bekra i Hanzale kada su kazali da su licemjeri jer kada odu od
Poslanika, sallallahu aljehi ve sellem, nisu više na takvom stepenu imana…

Opasnost uzimanja dobrih dijela kao sredstvo do Allaha, a ustvari nije
iskreno, npr. Mesdžid Dirar koji je spomenut u suri Et–Tevbe.
Takođe je rekao Omer: “Allah se smilovao onom ko mi ukaže na greške.”
Omer ibn Abdulaziz je postavio čovjeka koji će ga pratiti (špijunirati), pa
mu kaže da šta god primjeti loše kod Omera da mu kaže: “Boj se Allaha!”
Lijek za nifak: rad tajnih ibadeta.

Skripta iz Islamskog vjerovanja – Minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
http://www.minber.ba/skripta-iz-islamskog-vjerovanja/