We alejkumusselam we rahmetullahi we berekjatuhu. To nisu muslimani. A za napuštanje mjesta se gleda veća šerijatska korist, i tu se uzima puno faktora u obzir. Musliman prije svega gleda u kojem mjestu na najpotpuniji način može da praktikuje svoju vjeru, i u kojoj ima manje javnih grijeha i onoga što mu šteti u vjeri a zatim u dunjaluku, jer to su glavne šerijatske koristi na kojima se zasniva želja muslimana da negdje živi. Ili drugim riječima, mjerilo muslimanu pri izboru zemlje u kojoj želi živjeti jeste to koliko je u određenom mjestu olakšano obavljanje vadžiba (od najvećih ka najmanjim) i klonjenje od harama (od najvećih ka najmanjim), zatim obavljanje mustehabba i klonjenje od mekruha, koliko se u tom mjestu sudi po Allahovom zakonu (ako to postoji) i koliko su u tom mjestu vidljiva vanjska obilježja islama (شعائر الإسلام الظاهرة), a tek nakon svega toga se gledaju dunjalučke upotpunjujuće stvari poput dobrih puteva, životnog standarda, dobre administrativne usluge itd. Ako bismo pretpostavili da jedna nevjernička i jedna muslimanska zemlja daju iste uslove za izvršavanje vadžiba i izbjegavanje harama, opet se treba izabrati muslimanska zemlja zbog vanjskih obilježja islama, jer muslimanu ne smije biti isto da gleda oko sebe nevjernike i njihova obilježja (crkve ili nešto drugo), i da gleda muslimane i njihova obilježja. Ovdje govorim o temeljnim principima islama kad je u pitanju ova tema, a ne o izuzecima za koje postoje posebna pravila.

Ako nemate gdje da odete niste grešni, ali ako možete biti u hairli komšiluku gdje su pobožni ljudi, to je svakako bolje i za vas i za vašu porodicu.

Odgovorio: prof. Ersan Grahovac

Nije. Spuštanje tekfira na pojedinca koji se pripisuje islamu nije obavezno da se uči, niti je čovjek zadužen da uopšte želi da zna njihovo stanje, pogotovo kada su u pitanju teme poput nevladanja po šerijatu, a koje u sebi imaju mnogo situacija i faktora nejasnoće. Te teme također iziskuju i poznavanje stvarnog stanja i poznavanje svega što može i ne može biti prepreka tekfira i tome slično, što je sve posao kadije a ne širih masa ljudi. Ako bismo pretpostavili da neki vladar kaže da je protiv šerijata i tome slično, i to dođe do nas sigurnim putem bez da mi prethodno nastojimo istraživati ičije mahane, onda je on svakako nevjernik i tu nema potrebe za uspostavom dokaza. Sam šerijat teži otklanjanju tekfira od ljudi koji se pripisuju islamu i nepostojanju želje da se sazna za nečiji kufr ili mahanu uopšte. Tekfir koji je obavezan jeste tekfir djela, a to je da čovje smatra da je kufr sve ono što je Objava označila kao kufr, dok spuštanje toga na pojedinca iziskuje dodatno znanje, poput:

– Razlike između et-tekfirul-mutlak (opšteg tekfira) i tekfirul-mu'ajjen (spuštanja na pojedinca) i razilaženje uleme oko pojedinih prepreka (neznanja, raznih vrsta ikraha, pijanstva, maloljetnosti) i domena njihovog sprečavanja spuštanja propisa na pojedinca;

– za KOJE vrste kufrova postoje KOJE prepreke, što je široko polje prepreka šerijatske obaveznosti (mevani'ut-teklif), i za neke kufrijate ima više prepreka, a za neke manje prepreka spuštanja na pojedinca, shodno težini kufra;

– zatim razliku između hukma (propisa) i isma (imena) na dunjaluku i hukma na Ahiretu;

– zatim razliku između onoga ko je musliman hukmen i hakikaten, i onoga ko je musliman hukmen ali ne i hakikaten;

– zatim da je to polje te'abbudi/teuqifi, a ne aqlijj, tj. zasnovano je isključivo na Objavi, a ne na analogiji, što dodatno komplikuje stvar, jer Allah može dati da nešto bude prepreka za spuštanje propisa na pojedinca iako analogija iziskuje da on nema opravdanje),

– itd.

Odgovorio: prof. Ersan Grahovac