We alejkumusselam we rahmetullahi we berekjatuhu. Svi smo mi suštinski dobro dokle god imamo vremena da steknemo Džennet, a istinski smo loše ako umremo kao nemuslimani, da Allah sačuva. Tako da suštinski nije laganje, a svako naše loše stanje treba biti samo površinsko ako sebe podsjećamo na blagodat prilike sticanja vječne sreće. Zatim znaj da je čovjek srećan kada dobije ono za šta je srce vezao, a nesrećan i tužan kada dobije suprotno od toga. Zato, ako srce vežeš za Allaha i Njegovu ljubav, ne postoji to što te može rastužiti, jer ti u svakom momentu i situaciji možeš da stekneš Njegovu ljubav i približiš Mu se. Ali ako srce vežeš za to da te neko drugi voli, poštuje, nasmije ti se, lijepo ti se pita, ne ogovara te, i tome slično, otvaraš vrata mogućnosti da budeš tužan kad dobiješ suprotno od toga. Dakle, tajna sreće u islamskom načinu života je upravo u vezivanju srca za Allahovu ljubav, jer je Allah dao da u svakom momentu možemo da Mu se približimo, i ne postoji ništa što te suštinski može rastužiti, samo površinski. Kako površinski? Tako što se recimo u ime Allaha brineš za stanje muslimana u svijetu, ili ti je žao što neka osoba nije na uputi. Ti se brineš o tome zato što Allah voli da tako razmišljaš, ali si suštinski srećan čovjek jer ti i samom tom brigom stičeš Allahovu ljubav i približavaš Mu se. Zato onaj ko istinski primijeni islam u svojoj duši i oko sebe, istinski srećno živi.

Ovo je tajna mnogih problema u životu čovjeka, i ko je ne spozna i ne radi u skladu sa njenim pravilima tumaraće i tražiti sreću, ići s jedne na drugu stvar, ali će mu sve to brzo dosađivati i biće nesrećan. Čak i kada je srećan, to je površinski, jer je suštinski nesrećan. Također, jedna od stvari koja je produkt navedenih načina promišljanja o određenoj blagodati jeste ljubav prema toj blagodati, a ljubav sprečava da određena stvar dosadi, pogotovo kada se stalno napaja onim navedenim koracima. A ljubav se mora njima napajati, jer je na njima i izgrađena. Trebamo nastojati da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u našoj duši (koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne) onda kada svjesno usmjerimo ljubav ka Allahu, i tako našu dušu uspijemo da nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno. Tada postajemo najsavršenija bića koja je Allah stvorio, jer samo tako ispunjavamo svrhu našeg stvaranja. Allah je stvorio sve radi nas, a nas je stvorio radi Njega, pa kada se okrenemo ka Stvoritelju, On nam podredi stvoreno, a kada se okrenemo od Stvoritelja, sami sebi nepravdu činimo. Jer čovjek nečemu mora robovati, pa ili će to biti Stvoritelj, ili će to biti stvoreno (prohtjevi, hirovi, njegov nefs ili neko drugo stvorenje). Zar treba pitati šta nam je bolje?

Odgovorio: prof. Ersan Grahovac