Priredio: Zehrudin ef. Junuzović
U islamskoj literaturi nošenju prstenja posvećeno je nemalo prostora, tako, naprimjer, gotovo sve hadiske zbirke sadrže određeni broj hadisa na temu nošenja zlatnog i srebrenog prstenja, tretman zlata i svile itd. Neki autori hadiskih zbirki, kao naprimjer Ebu Davud, izdvojili su zasebna poglavlja o nošenju prstena, drugi su hadise na tu temu zastupili u knjigama o ukrasima, kao naprimjer Nesai, drugi u knjigama o odijevanju, kao naprimjer Buhari, Muslim i dr. Islamski pravnici –fakihi, polemizirali su o ovom pitanju i pravne škole izrekle su svoje stavove o tome. Također, o nošenju prstena pisali su i autori životopisa i Poslanikovog šemaila, pa čak i historičari kao naprimjer Ibn Kesir itd.
S druge strane, nošenje prstenja danas je veoma rasprostranjeno: jedni u tome prate modu i trend koji im se plasira putem medija, pa nose jedan ili više prstena na palcu, srednjem prstu ili kažiprstu, dok drugi slijede običaj ili praksu nemuslimanskih političkih pa i vjerskih lidera.

U narednim redovima prenijet ćemo stav islama nošenju (zlatnog) prstenja, o tome zašto, kako i kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten.

Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, rekao je: »Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten okrenuvši kamen prema unutrašnjosti dlana, te je na njemu ugravirao: Muhammed, Allahov poslanik. Vidjevši da su i drugi ljudi učinili isto, on je bacio prsten i rekao:
‘Neću ga (više) nikada uzeti’, pa je nabavio srebreni prsten, a i svijet je zatim uzeo prstenove od srebra. Poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, taj prsten je nosio Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman sve dok nije upao u bunar Eris.» (1)

Razlog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, nošenja prstena

Predaje koje preciziraju kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo nositi zlatni prsten, to vezuju sa početkom pisanja pisama raznim namjesnicima.
Hattabi, rahimehullah, navodi: «Kod Arapa nije bio običaj nošenja prstenja. Pa kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio pisati pisma okolnim namjesnicima i državama, uzeo je zlatni prsten, a zatim ga je odbacio…» (2)
Ovaj podatak vjerodostojno je zabilježen u više hadiskih zbirki.
Muslim precizira da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio da napiše pismo konkretno bizantijskom caru i abesinskom vladaru.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo nositi prsten

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovaj je prsten uzeo onda kada je želio da započne korespondenciju sa drugim vladarima, a to je bilo u vremenu kada je važio mirovni sporazum između muslimana i Kurejšija. Dakle, najvjerovatnije je da je ovo bilo krajem šeste, a početkom sedme hidžretske godine. Ibn Sa‘d, npr., prenosi u svojim Tabekâtima, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve selllem, sa potpisivanja primirja vratio u Medinu u mjesecu zul-hidždžetu (3) šeste hidžretske godine, a svoje izaslanike poslao je u muharremu sedme hidžretske godine, za šta mu je trebao pečat i prsten…«

Koliko je dugo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten

Izgleda da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nosio dugo vremena svoj zlatni prsten. To je trajalo svega nekoliko dana. Nesai u svome Sunenu precizira da je to bilo tri dana i u ovoj tvrdnji oslanja se na izjavu Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten (samo) tri dana. Kada je primijetio da se raširilo nošenje zlatnog prstenja, bacio je svoj (zlatni prsten), a zatim je uzeo srebreni…….» (4)

Na kojoj je ruci Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten

Moramo konstatirati da postoji zaista puno predaja u kojima je jasno naglašeno da je Poslanik, slallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na desnoj ruci, ali postoje i predaje u kojima stoji da je nosio prsten i na lijevoj ruci. Stoga ćemo ih, radi lakše preglednosti, na ovome mjestu prezentirati odvojeno.

Predaje u kojima se navodi da je prsten nosio na desnoj ruci (5)

Buhari u svome Sahihu samo na jednom mjestu ukazuje na pitanje na kojoj je ruci Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten, i to u hadisu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellm, nosio prsten na svojoj desnoj ruci. (6)

Muslim bilježi od Enesa, radijallahu anhu: »Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je srebreni prsten na svojoj desnoj ruci, a kamen prstena bio je abesinski.» (7)

Ebu Davud bilježi od Muhammeda b. Ishaka da je rekao: ”Vidio sam da Salt b. Abdullah nosi prsten na svom malom prstu desne ruke, pa sam ga upitao: ‘Šta je to?!’, a on mi je odgovorio: ‘Vidio sam da Ibn Abbas, radijallahu anhuma, ovako nosi prsten, a i kamen je okretao prema unutrašnjosti šake. Mislim da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, ovako postupao zbog toga što je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na ovaj način nosio prsten.» (8)

Ebu Davud zabilježio je od Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na desnoj ruci.» (9)

Tirmizi isto bilježi u nešto kraćoj formi također od Muhammeda b. Ishaka, od Salta b. Abdillaha b. Nevfela da je rekao: ”Vidio sam da Ibn Abbas, radijallahu anhuma, nosi prsten na desnoj ruci i mislim da je rekao: ‘Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da prsten nosi na svojoj desnoj ruci.’» (10)

Tirmizi zatim u istom poglavlju navodi hadis i od Hamada b. Selemea, u kojem stoji da je rekao: ”Vidio sam Ibn Ebu Rafia kako prsten nosi na desnoj ruci i pitao sam ga o tome pa je rekao: ‘Vidio sam Abdullaha b. Džafera kako prsten nosi na desnoj ruci i kaže: ‘Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je prsten na desnoj ruci.”’

Tirmizi zatim prenosi riječi Buharije koji je rekao: ”Ovo je najvjerodostojnije što je od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, preneseno na ovu temu.”

Nesai je zabilježio od Alije i Ebu Selemeta da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na desnoj ruci. (11)

Nesai i Ibn Madže bilježe identičnu predaju od Abdullaha b. Džafera (12)

Ibn Madže u svome Sunenu bilježi od Abdullaha b. Džafera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na svojoj desnoj ruci.» (13)

Taberani je zabilježio u Mu’džemi-e-evsat, isnadom koji je hasen prema ocjeni Ibn Hadžera, od Ibn Omera da je rekao: »Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je svoj prsten na desnoj ruci.»
O tome postoje i predaje od sljedećih ashaba: Aiše, Alije, Džabira, Ebu Umame, Ebu Hurejre i dr. sa različitim stepenima ispravnosti.

Ibn Hadžer, u kontekstu negiranja da su Medinlije bili jednoglasni da se prsten treba nositi na lijevoj ruci, kaže: «Preneseno je od Ebu Bekra, Omera i brojnih drugih ashaba, tabiina i narednih generacija Medinlija da se prsten nosi na desnoj ruci.»

Predaje u kojima se navodi da je prsten nosio na lijevoj ruci

Imam Muslim u svome Sahihu zabilježio je izjavu Enesa, radijallahu anhu, koji je rekao: »Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, prsten bio je na ovome” – i pokazao je na mali prst lijeve ruke. (14)
Ebu Davud je zabilježio od Nafia, da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prepričavao kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na lijevoj ruci. (15)

Ebu Davud na kraju ovoga hadisa dodaje da se ovaj hadis prenosi i od Nafi’a, da je prsten nošen na desnoj ruci. Ibn Hadžer, nadovezujući se na to, kaže: »Predaja od Nafi’a od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojoj stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na lijevoj ruci predstavlja šaz predaju – oprečnu ispravnijim. Njeni prenosioci su manje brojni i slabijeg pamćenja od onih koji tvrde da je prsten nosio na desnoj ruci.

Ebu Davud zatim bilježi da je i sam Ibn Omer, radijallahu anhuma, nosio prsten na svojoj lijevoj ruci.» (16)
Tirmizi je zabilježio predaju koju je ocijenio kao hasen-sahih u kojoj stoji da su Hasan i Husejn nosili prstenove na lijevoj ruci. (17)

Šta je bolje: nositi prsten na lijevoj ili desnoj ruci?

S obzirom da su brojne predaje koje govore o Poslanikovom nošenju prstena kako na desnoj tako i na lijevoj ruci, odnosno od nekih ashaba, kao naprimjer od Enesa, zabilježeno je da je prenio kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoj prsten nosio na desnoj, a zabilježeno je da ga je nosio i na lijevoj ruci. Oba hadisa je, kao što smo vidjeli, zabilježio imam Muslim u svome Sahihu.

Preferiranje na osnovu brojnosti predaja

Ako se razmotre predaje zabilježene u osnovnih devet hadiskih zbirki, kao što je to učinio potpisnik ovih redova, može se jasno doći do zaključka da je više predaja koje idu u prilog nošenja prstena na desnoj ruci. Ovo je rezultat koji su isticali i oni učenjaci koji su ovu mes’elu detaljnije istražili, npr. Ebu Zura, kako od njega prenosi Ibn Ebu Hatim, rekao je da ima više predaja koje potenciraju nošenje prstena na desnoj ruci. Šafije smatraju da je efdalnije nositi prsten na desnoj ruci.

Preferiranje na osnovu jačine i stepena ispravnosti predaja

Predaje koje preferiraju nošenje prstena na desnoj ruci, pored toga što su brojnije, one su i ispravnije. Sam Buhari, nakon navođenja hadisa o nošenju prstena na desnoj ruci, izjavio je – kako je to Tirmizi prenio – da je to najispravnije što je na tu temu zabilježeno.
Muhaddis, šejh Abdul-Kadir el-Arnaut, rekao je (18): ”Predaje koje preferiraju nošenje prstena na desnoj ruci su preče – erdžah, i mnogobrojne. Takva praksa se prenosi od Ebu Bekra, Omera i velikog broja ashaba i tabiina Medine i drugih.”

Preferiranje na osnovu svrhe zbog koje se prsten nosi

Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: »Mislim da se ovo pitanje razlikuje od namjere ili svrhe nošenja prstena. Shodno tome, ako se nosi samo radi ukrasa, bolje je nositi na desnoj ruci, a ako prsten služi za ‘pečaćenje’, onda je bolje nositi na lijevoj (praktičnije) jer tada služi kao za ostavu, i lakše ga je desnom rukom uzeti i ponovo vratiti.”
Prvim mišljenjem preferira se praksa nošenja prstena na desnoj ruci uopćeno, jer se lijeva ruka upotrebljava i za čišćenje, pa onaj koji svoj prsten nosi na desnoj tako štiti prsten od prljavštine. Nošenje prstena na lijevoj ruci preferira se u slučaju da prsten služi kao pečat.

Preferiranje na osnovu derogacije

Tirmizi bilježi od Ibn Omera, radijallahu anhuma: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je nositi zlatni prsten na desnoj ruci, a onda je jednom sjeo na minber i rekao: ‘Ja sam bio počeo nositi ovaj prsten na svojoj desnoj ruci…’ Zatim je bacio (taj prsten), a i prisutni su bacili svoje prstenove.» (19)
Nakon navođenja hadisa, Tirmizi je konstatirao: ”Hadis Ibn Omera je hasen-sahih, a prenijet je od Nafi’a od Ibn Omera, drugim putem, i u njemu nije spomenuto da je on prsten nosio na svojoj desnoj ruci.
Iz hadisa Ibn Omera vidjeli smo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u početku nosio zlatni prsten i da ga je nosio na desnoj ruci. Međutim, nakon toga bacio je zlatni prsten i počeo je nositi srebreni. Iz ovog podatka neki učenjaci su zaključili: ”Predaje u kojima stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio prsten na desnoj ruci odnose se na period kada je nosio zlatni prsten, a predaje u kojima se navodi da je prsten nosio na lijevoj ruci, odnose se na srebreni prsten.” Ova grupa učenjaka ovakav stav argumentira hadisom koji se bilježi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo nosio prsten na desnoj ruci, a onda ga je počeo nositi na lijevoj. Ibn Hadžer, nakon iznošenja ovih podataka, konstatira: ”Da je ovaj hadis ispravan, bio bi uzet kao mjerilo i tačka na ovo razilaženje. Međutim, hadis nije ispravan.”

Neki učenjaci smatraju da nema razlike u nošenju prstena na lijevoj ili desnoj ruci

Na ovo je ukazao Ebu Davud koji je naslovio poglavlje: ”Nošenje prstena na desnoj i na lijevoj ruci», a zatim je naveo hadise bez ukazivanja na preferiranje.

Na kojem se prstu može nositi prsten?
Muslimani su jedinstveni u mišljenju da je sunnet (20) da muškarac nosi prsten na malom prstu. Što se tiče žene, ona ima pravo nositi prsten na bilo kojem prstu, kako to pojašnjava imam Nevevi u komentaru ovoga hadisa. (21)

Na kojem je prstu zabranjeno nositi prsten?

Alija, radijallahu anhu, rekao je: «Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio mi je da nosim prsten na ovome i ovome prstu”, pa je pokazao na srednji prst i kažiprst. (22)

Okretanje kamena prema unutrašnjosti dlana

«…a njegov kamen je okrenuo prema unutrašnjosti dlana…»
S obzirom na ovaj podatak, učenjaci su konstatirali sljedeće: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po ovome pitanju nije ništa konkretno naredio, zato je dozvoljeno prsten nositi na oba načina. Nevevi, rahimehullah, napominje da je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, nosio prsten na ovaj način, tj. s kamenom okrenutim na gore.
Učenjaci sugeriraju da je ipak bolje nositi presten s kamenom okrenutim na dolje, jer se na taj način slijedi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a u tome postoje i druge koristi.

Šta i kako je bilo ugravirano na prstenu Allahovog Poslanika?

«Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je zlatni prsten, njegov kamen okrenuo je prema unutrašnjosti dlana, a na njemu je ugravirao:
Muhammed, Allahov poslanik.”
Neki su smatrali da je prvo bilo napisano ime Allah, drugi red resul, a treći Muhammed.
Ibn Hadžer se ne slaže sa takvim tumačenjem bez pokrića i kaže: ”Čak štaviše, kontekst hadisa upućuje da je bilo suprotno.»

Graviranje na prstenu između zabrane i dozvole?

Enes b. Malik, radijallahu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, uzeo srebreni prsten i na njemu ugravirao riječi: Muhammed, Allahov poslanik, a zatim je rekao: ”Imam srebreni prsten na kojem sam ugravirao Muhammed, Allahov poslanik, zato neka niko ne gravira isto na svome prstenu.»

Iz ovog hadisa u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na svome prstenu ugravirao svoje ime, učenjaci zaključuju da je vlasniku prstena dozvoljeno da na prstenu ugravira svoje ime, kao i ime Allaha, subhanehu te’ala.
Nevevi sumira stav učenjaka po ovome pitanju i kaže: ”Ulema je rekla: ‘Ima pravo da ugravira svoje ime ili neku mudru rečenicu, ili da to ugravira uz zikrullah.” (23) Ajni, u komentaru Buharije, odnosno opisujući Usamu, prenosioca hadisa, kaže: ”On je na svome prstenu ugravirao: Miljenik Allahovog Poslanika.»

Slijedi ”Šta se desilo sa Poslanikovim prstenom nakon njegove smrti?!”

Bilješke:
1-Buhari, 5865, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: zatim u istoj knjizi u Poglavlju o srebrenom prstenju, 6866, 6867.
Korisno je znati: Neki učenjaci iz ovoga hadisa zaključuju da Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, postupak ima jači efekat od samo verbalne naredbe. Tako npr. kada je u navedenom hadisu skinuo zlatni prsten, ashabi su poskidali svoje prstenje. Kada je, jedne prilike u namazu izuo obuću, svi su odmah izuli svoju obuću…, a kada im je na Hudejbiji naredio da prekinu ‘umru, oni su odgađali sprovebu, nadajući se drugoj naredbi, ili, kada im je zabranio spajanje posta, oni su mu rekli: «Ali ti spajaš« i zajedno sa njim spajali su post jedno vrijeme….
2-Navedeno prema riječima Ibn Hadžera u Fethu, 10:337.
3-Zul-hidždže je dvanaesti, posljednji mjesec hidžretske godine, po redoslijedu, i ima mjesto kao npr. decembar u kršćanskoj godini. Hidžretska godina započinje mjesecom muharremom.
4-Nesai, br. 5220, u Knjizi o ukrasima, poglavlje: ”Skidanje prstena prilikom ulaska u nužnik”. Šejh Albani, rahimehullah, kaže da je lanac prenosilaca ovoga hadisa hasen-sahih.
5-Identičan naslov dao je Tirmizi u svom Sunenu jednom poglavlju o prstenu.
6-Buhari, 5876, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O onome ko je okretao kamen svoga prstena prema unutrašnjosti ruke”.
7-Muslim, br. 2094, u Knjizi o odijevanju i ukrašavanju, poglavlje »O srebrenom prstenu čiji je kamen habešijski», Nesai, 5197, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Opis Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, prstena”.
8-Ebu Davud, 4229, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”O predajama na kojoj ruci se nosi prsten, desnoj ili lijevoj”. Šejh Albani, rahimehullah, kaže za ovaj hadis da je hasen-sahih.
9-Ebu Davud, 4226, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”O predajama na kojoj ruci se nosi prsten, desnoj ili lijevoj”. Šejh Abdul-Kadir el-Arnaut, rahimehullah, kaže da je ovaj hadis hasen.
10-Tirmizi, 1742, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Neke predaje o nošenju prstena na desnoj ruci”.
11-Nesai, 5203, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Na kojoj se ruci nosi prsten”. Prema šejhu Albaniju, hadis je sahih.
12-Nesai, 5204, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Na kojoj se ruci nosi prsten”. Ibn Madže, 3647, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju prstena na desnoj ruci”. Šejh Albani kaže da je ovaj hadis sahih.
13-Ibn Madže, br. 2647, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju prstena na desnoj ruci”. Šejh Albani, rahimehullah, u Sahih Ibn Madže, ovaj je hadis ocijenio kao sahih – autentičan.
14-Muslim, 2095, u Knjizi o odijevanju i ukrasima, poglavlje: ”Nošenje prstena na malom prstu lijeve ruke”.
15-Šejh Albani ocjenjuje kao šaz-predaju.
16-Šejh Albani, rahimehullah, ocjenjuje lanac prenosilaca ovoga hadisa kao sahih.
17-Tirmizi, 1743, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Neke predaje o nošenju prstena na desnoj ruci”.
18-U redakciji hadisa djela «Džamiul-usul…», 4:723.
19-Tirmizi, br. 1741, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O predajama nošenja prstena na desnoj ruci”.
20-Pod ovim terminom misli se na praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
21-Sahihu Muslim bi šerhi Nevevi, 7:322.
22-Muslim, 2078, u Knjizi o odijevanju i ukrasima, poglavlje: ”Zabrana nošenja prstena na srednjem prstu i kažiprstu». Ebu Davud, br. 4225, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”O predajama o prstenu od hadida”.Tirmizi, br. 1737, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O pokuđenosti zlatnog prstena”m i Nesai, br. 5210 – 5211, 5212., u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Zabrana nošenja prstena na kažiprstu”.
23-Sahihu Muslim bi šerhi Nevevi, 7:319.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović
Ebu-Seid el-Hudri, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: ”Neko je upitao: ”Allahov Poslaniče, da li nam je dozvoljeno da se abdestimo vodom iz bunara Budā’a?, tj. bunara u kojeg su ljudi bacali uginule pse, prljavštinu i ženske krpe (krpe koje su žene koristile u vrijeme mjesečnice). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: ”Voda je čista i ništa je ne može zaprljati (onečistiti).” (1)

Ocjena hadisa
Rekao je imam Tirmizi: ”Ovaj hadis je dobar. Ebu Usame (prvi u nizu prenosilaca, Hammad ibn Usame) je svojim lancem prenosilaca podigao kvalitet ovome hadisu, i prenio je verziju koja je bolja i kvalitetnija od svih ostalih verzija.” (2)Šajh Nasirudin el-Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim. (3)Hafiz Ibn Hadžer u ”Et-telhisu” zabilježio je predaju koja se može smatrati potporom (šahid) ovom hadisu, i naveo je da su Ahmed, Jahja ibn Mein i Ibn Hazm ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim. (4)

Opća pravna pitanja
Neki teoretičari islamskog prava ovaj hadis navode kao primjer za specifikaciju općeg kur’anskog ili hadiskog iskaza konsenzusom (jednoglasnim mišljenjem islamskih učenjaka). Naime, i više je nego očito da Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi ”ništa je ne može zaprljati” sugeriraju općenitost, tj. nepostojanje situacije u kojoj se voda može zaprljati (onečistiti), bez obzira s čim se pomiješala i u kojoj količini i formi to bilo. Nasuprot tome, imamo jednoglasan stav islamskih učenjaka da se voda u koju je upala nečistoća i promjenila neko od njenih fizičkih svojstava (boju, okus ili miris) smatra nečistom, i izdvaja se iz ovog općeg propisa, tako da u konačnici imamo specificiranje općeg iskaza konsenzusom učenjaka (5).
Drugi opet smatraju da uzrok specifikacije u ovom slučaju nije isključivo i jedino konsenzus, nego da postoje drugi iskazi koji ukazuju na to da je nečisto sve ono što, u kontaktu s nečistoćom, doživi fizičku promjenu, kao što su riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Kada voda dostigne količinu od dva vrča, nečistoća je ne može zaprljati.” (6) Ovdje je bitno naglasiti da učenjaci koji zagovaraju i podržavaju mogućnost specifikacije općeg iskaza konsenzusom, dodatno pojašnjavaju da se ovdje ne radi o specifikaciji svetog (božanskog) iskaza ljudskim (profanim) mišljenjem, u ovom slučaju mišljenjem do kojeg je više učenjaka, neovisno jedni o drugima, došlo svojim subjektivnim tumačenjem, nego argumentom (iz Kur’ana i Sunneta), na kojeg su se tom prilikom pozvali.(7) Nema ništa sporno u tome da jedan vjerski iskaz specifikuje drugi, ili da ga dodatno pojasni.

Propisi

1. Voda se, u šerijatsko-pravnom smislu, smatra čistom, i može poslužiti kao sredstvo za odstranjivanje fizičkih nečistoća sa tijela i odjeće, bilo da se radi o težem obliku nečistoće, kao što je u slučaju pseće pljuvačke, bilo da se radi o blažoj formi, kao što je slučaj sa mokraćom muškog djeteta, koje se hrani majčinim mlijekom, bilo o formi između ovih dviju, kao što je slučaj sa svim ostalim vrstama fizičkih nečistoća. Također vodu je, na osnovu navedenog hadisa, dozvoljeno koristiti i u svrhu pravnog čišćenja (abdesta i gusula). Da voda ima ovakvu funkciju, slažu se sve relevantne pravne škole u islamu(8) .

2. Dvije su vrste vode, čista i nečista. Čista je ona koja je zadržala svoju osnovnu formu ili je doživjela određenu promjenu u kontaktu sa nečim što je čisto, kao što su sapun, zemlja, ali je i dalje zadržala opću formu vode, dok je nečista voda ona koja je doživjela promjenu u kontaktu sa nečistoćom. Na ovakvu pravnu klasifikaciju vode ukazuju vjerodostojni hadisi, između ostalog i ovaj hadis, s druge strane, klasifikacija koja spomenutim vrstama dodaje i treću a to je čista ali ne i čisteća voda(9) , nema jasno uporište u kur’anskim i poslanikovim iskazima koji se bave ovom temom, nego je plod pravničkog promišljanja i razumijevanja tih iskaza. Jer da je tako, da postoji ova međuvrsta, Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem, ne bi kategorično ustvrdio ”da je voda čista i da je ništa ne može zaprljati (onečistiti).”(10)

3. U nekim verzijama ovog hadisa postoji dodatak: ”… osim ukoliko nečistoća, koja updane u nju, ne promjeni njen miris, okus ili boju.”(11) Iz ovog dodataka razumije se da samo ona nečistoća koja dođe u direktni kontakt sa vodom, tj. upadne u nju, može zaprljati vodu, ukoliko promijeni jedno od njenih svojstava. Ako bi voda promjenila okus, miris ili boju zbog nečistoće koja se nalazi van nje, u njenoj blizini (recimo da se u blizini rijeke ili mora nalazi lešina), smatrat će se idalje čistom.

4. Ukoliko se voda zaprlja nečistoćom, ispravno je i legitimno poduzeti bilo koji korak koji će je vratiti u prvobitno stanje ili pomoći u odstranjivanju nečistoće, jer u teoriji šerijatskog prava važi pravilo ”da propis važi dok postoji pravni razlog za to”. Recimo, dozvoljeno je nečistoću neutralizirati upotrebom hemikalija, ili pustiti da prirodni agensi (zrak, vjetar, sunce) djeluju u tom pravcu, ili odstraniti samo onaj dio vode koji je zahvaćen nečistoćom, ukoliko je njen uticaj ograničen na taj dio vode, ili zaprljanoj vodi dodati određenu količinu vode koja će joj pomoći da ”prevlada” nečistoću ili je razgradi, ili na bilo koji drugi način.(12)

Bilješke:

1- Ahmed, 3/31., Ebu-Davud, br. 66., Tirmizi, br. 66., Nesai, 326.
2 – Sunen Et-Tirmizi.
3 – Irvaul-galil, 1/45.
4 – Et-Telhisu-l-habir, str., 3., 4.
5 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/58.
6 – Ebu-Davud, br. 63., Tirmizi, br. 67., Nesai, br. 52., Ibn-Madže, 517.
7 – Me’alimu usulil-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti vel-džemā’ati, 430.
8 – El-Idžma’, Ibn El-Munzir, str. 2.
9 – Ovo je mišljenje kojeg zastupaju pravnici hanbelijske, malikijske i šafijske pravne škole. (Pogledaj: hnabelijski mezheb: El-Hidaje, 1/10., El-Mugni, 1/13., El-Insaf, 1/21.; malikijski mezheb: El-Kafi, Ibn Abdulberr, 1/155., El-Išraf, 1/2, Ez_zehire, 1/168.; šafijski mezheb: El-Umm, 1/3, El-Medžmu’, 1/84., Mugnil-Muhtadž, 1/17.)
10 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/61.
11- Ibn Madže, 521., Bejheki, 1/259, od Ebu-Umame el-Bahilija, radijallahu ‘anhu. Lanac ovog hadisa je slab jer ga je samo Rešdin ibn S’ad – jedan od njegovih prenosilaca – prenio u formi merfu’a. Rekao je Ebu-Hatim: Rešdin ibn S’ad nije pouzdan prenosilac hadisa, a ispravno je da je ovaj hadis mursel, tj. postoji prekid u lanci između tabiina i Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem. (Et-Telhis, 1/14., 15, ‘Ilelul-hadisi, 1/44.). I pored slabosti ovog dodatka, islamski učenjaci su složni u pogledu njegovog značenja, tako da se može reći da je ovo jedan od slučejeva u kojem su se učenjaci usaglasili oko značenja hadisa, kojeg su hadiski stručnjaci okvalificirali slabim.
12- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/63.

Saff br. 284.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika i odabranog poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike. Nakon naglog tehničko-organizacionog skoka, savremena ljudska zajednica našla se pred brojnim pojavama kakve je ranije i najbujnija mašta teško mogla zamisliti. Razvojem proizvodnje, saobraćaja, medicine, komunikacija, obrade podataka, načina poslovanja, otvorila su se, u svim segmentima savremenog življenja, brojna fikhska pitanja na koja muslimani ovog vremena moraju poznavati odgovore kako bi se pridržavali granica koje je njihov Gospodar postavio i kako bi ostali u krugu halala potvrđujući tako svoju odanost i privrženost Allahovoj vjeri – islamu. Iako klasični učenjaci nisu izravno govorili o ovim pitanjima, izvori šerijata ne samo da sadrže odgovore na njih nego ih usmjeravaju ispravnim tokom, stavljaju na pravo mjesto i ograničavaju, tako da prihvataju i potvrđuju sve što donosi korist i prosperitet, a odbacuju i negiraju sve što donosi štetu i vodi u propast na ovom i budućem svijetu. Učenjaci islamskog prava običavali su svoja djela počinjati pitanjima vezanim za ibadete – obrede, tj. pitanjima koja govore o odnosu roba spram Gospodara, a nakon toga dolaze pitanja koja reguliraju suživot u ljudskoj zajednici i međusobne odnose. S obzirom da je namaz stub vjere i nakon šehadeta najvažniji temelj islama, na početku svih fikhskih djela govori se o namazu, odnosno o taharetu – čistoći koja je uvjet da bi namaz bio validan. Nakon toga dolaze pitanja vezana za zekat, post i hadž, a nakon toga, uz određene razlike među pravnim školama, dolaze pitanja vezana za džihad – borbu na Allahovom putu, trgovinu, brak, sudstvo i sl. S obzirom da su savremena pitanja doslovno zašla u sva fikhska poglavlja, u ovoj rubrici upoznat ćemo čitaoca sa najbitnijim islamsko-pravnim regulativama počevši sa pitanjima vezanim za taharet, a zatim narednim fikhskim poglavljima, ograničavajući se na pojašnjenje pojma, njegovo utemeljenje i vezu sa pitanjem koje su klasični učenjaci obradili, šerijatski propis i argument, sažeto i bez pretjeranog detaljiziranja kako bi se obradio što veći broj pitanja i tako postigla veća korist.

Važnost izučavanja savremenih fikhskih pitanja

Musliman je dužan upoznati i naučiti propise koje mu je vjera stavila u obavezu kako bi ih obavljao na ispravan način, jer nepravilnim obavljanjem ibadeta stječe se srdžba umjesto milosti i grijeh umjesto sevapa. Jedne je prilike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetivši da su neki ashabi požurili sa uzimanjem abdesta tako da nisu dobro oprali pete, rekao: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Poslanik im prijeti Vatrom iako su činili ibadet i uzimali abdest! Razlog je upravo to što ibadet nisu obavljali doslovno i na propisan način. Izučavanje savremenih pitanja je u osnovi farz-kifaje, što znači da se među vjernicima mora naći skupina onih koji će tu obavezu sprovesti, jer u protivnom će svi biti grješni. Pojedinac koji se neminovno susreće s određenim pitanjem dužan je saznati i naučiti propis o tom pitanju. Tako naprimjer, poznavanje propisa vezanih za trgovinu je farz-kifaje, međutim, onaj ko se bavi trgovinom dužan je naučiti propise vezane za vrstu trgovine kojom se bavi. Isto tako, poučiti se savremenim fikhskim pitanjima je farz-kifaje, ali je obaveza onom ko se susreće i suočava s njima. Kroz izučavanje ovih pitanja ističe se potpunost i savršenost šerijata i njegova prirodna integriranost u svakom mjestu i vremenu, jer ne postoji savremeno pitanje a da šerijat nema na njega odgovor i pojašnjen propis. Rekao je Uzvišeni Allah: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (Prijevod značenja En-Nahl, 89.) Poučavanje propisima vjere i postupanje u skladu s njima je indikator Allahove naklonosti. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome Allah želi dobro, pouči ga vjerskim propisima!” (Buharija, br. 3116, i Muslim, br. 2436) Samo poučavanje je ibadet, dobro djelo i put ka Džennetu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se uputi putem tražeći znanje, Allah će mu time olakšati put ka Džennetu!” (Ahmed, br. 8299, Ebu Davud, br. 3643, Et-Tirmizi, br. 2646, i Ibn Madže, br. 223, rekao je Et-Tirmizi: hasen)

Savremena pitanja vezana za taharet (čistoću)

Savremena pitanja vezana za ovo fikhsko poglavlje su mnogobrojna. Tu spadaju pitanja vezana za vodu, abdest i gusul, kao naprimjer: Da li je ispravno pri uzimanju abdesta ili gusula koristiti vodu promijenjenu hemijskim sredstvima ili hrđom? Da li je ispravan abdest uzet kiselom vodom? Propis abdesta nakon upotrebe kozmetičkih sredstava poput laka za nokte, boje za kosu, krema i pudera. Da li se umjetna vilica mora vaditi radi ispiranja usta pri uzimanju abdesta? Da li upotreba katetera kvari abdest? Da li izlazak krvi prilikom dijalize kvari abdest? Da li transplantirani organi nečiste životinje utječu na čistoću? Da li je dozvoljena upotreba sredstva za čišćenja koja sadrže nečiste tvari poput svinjske masti ili alkohola? Ako je taharet prvo poglavlje kojim islamski pravnici započinju svoja djela, logično je da se prvo govori o vodi kao elementarnom sredstvu kojim se postiže čistoća. Rekao je Svemogući Allah: “Mi s neba čistu vodu spuštamo.” (Prijevod značenja El-Furkan, 48.) Stoga će i ova rubrika biti započeta pitanjima vezanim za vodu.

Upotreba promijenjene vode

Čišćenje u fikhskoj terminologiji obuhvata dvije stvari: otklanjanje nedžaseta (nečistih tvari) i postizanje vjerske čistoće, odnosno uzimanje abdesta i gusula. Otklanjanje nedžaseta ostvaruje se vodom, ali i na druge načine kao što je pojašnjeno u fikhskoj literaturi, dok se pri uzimanju abdesta i gusula upotrebljava isključivo voda. Rekao je Uzvišeni Allah: “I s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio.” (Prijevod znacenja El-Enfal, 11.) To znači da, kada bi naprimjer abdestili čajom ili limunadom, iako bismo oprali sve potrebne dijelove tijela, abdest ne bi bio validan. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14) Ponekad voda promijeni neko od svoja tri elementarna svojstva: boju, okus ili miris, sredstvima dezinfekcije, poput hlora, sredstvima za čišćenje, poput sapunice, ili pak hrđom nastalom stajanjem u bojleru ili prolaskom kroz metalne cijevi. Da li je ispravno koristiti takvu vodu prilikom uzimanja abdesta ili gusula? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se ukaže na vrste vode sa aspekta njene valjanosti za upotrebu pri čišćenju, da bi nakon toga vidjeli u koju vrstu spadaju vode podložne spomenutim i drugim promjenama. Voda se može klasificirati u pet vrsta:
Prva vrsta: Voda koja je zadržala svoja prirodna svojstva tako da nije podlegla bilo kakvoj promjeni, poput čiste vode iz izvora, rijeka, jezera, mora, bunara i sl. Takva voda je, bez sumnje, validna za upotrebu pri otklanjanju nečistih tvari, kao i pri postizanju vjerske čistoće, odnosno uzimanju abdesta i gusula. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o uzimanju abdesta morskom vodom, rekao je: “Njegova voda je čista, a njegova strvina (morske životinje koje uginu ili budu ubijene bez propisanog klanja) je dozvoljena.” (Ahmed, br. 2732, Ebu Davud, br. 83, Et-Tirmizi, br. 69, En-Nesai fil-Kubra, br. 58, Ibn Madže, br. 386, i drugi, rekao je Et-Tirmizi: hasen-sahih.)
Druga vrsta: Voda koja se pomiješa sa nečistom tvari, tako da promijeni svoju boju, okus ili miris. Ovakva voda je nečista, po konsenzusu učenjaka, i nije validna za upotrebu pri čišćenju ili otklanjanju nečistoće. Konsenzus učenjaka je sam po sebi dokaz, a potkrepljuju ga i predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje je rekao: “Doista vodu neće onečistiti ništa osim ono što prevlada njen miris, okus i boju.” (Bilježi Ibn Madže, br. 521, a Ebu Hatim ga je ocijenio slabim)
Treća vrsta: Voda koja se promijeni uobičajenom i prirodnom promjenom, poput promjene koja nastaje dugim stajanjem ili pod utjecajem bilja koje raste u vodi, vodenih životinja kao i svega što se obično miješa sa vodom, poput zemlje. Takva voda je čista i validna za upotrebu, i na tome su učenjaci također složni.
Četvrta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari bez da dodana tvar prevlada sastojke vode, a novonastala tvorevina i dalje zadržava naziv voda. U tom slučaju voda je i dalje validna za upotrebu u obje vrste čišćenja.
Peta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari tako da dodana tvar prevlada sastojke vode, a nastala tvorevina gubi naziv voda, poput čaja, kahve, čorbe i sl. Ovakva tekućina nije voda i prema tome nije valida za upotrebu pri uzimanju abdesta i gusula. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14)
Nakon što smo klasirali vodu sa aspekta njene validnosti za upotrebu pri šerijatskom čišćenju u pet vrsta, ostaje da vidimo u koju od spomenutih skupina spadaju vode koje se izlože određenoj promjeni:
● Voda pomiješana sa hlorom spada u četvrtu vrstu, jer je hlor čist, a njegovim dodavanjem voda i dalje zadržava svoj naziv i njeni elementarni sastojci su ostali nepromijenjeni, te je shodno tome validna za svaku upotrebu.
● Voda promijenjena sredstvom za čišćenje, poput sapunice, može spadati u četvrtu ili petu vrstu, shodo jačini promjene i veličini procenta dodane tvari. Ako je procenat mali, tako da ne gubi naziv voda, a pomiješana tvar nije prevladala sastojke vode, spada u četvrtu vrstu i ostaje validna za upotrebu, a ako je procent dodane tvari velik tako da je prevladao sastojke vode, a nastala tvar izgubila naziv voda, spada u petu vrstu i ne može se koristiti pri abdestu i gusulu, ali se može koristiti pri otklanjanju nečisti.
● Voda promijenjena hrđom spada u treću vrstu, jer se promijenila na prirodan način, što znači da ostaje čista i validna za svaku upotrebu.
● Kisela voda, ako je kiselost prirodna, spada u prvu vrstu i nema dileme da je validna za svaku upotrebu, poput morske vode. Ako je kiselost vještački inicirana, spada u četvrtu vrstu, jer je promijenjena čistom tvari koja nije prevladala njene osnovne sastojke i zadržala je naziv i bit vode, što znači da je, isto tako validna za svaku upotrebu.

Kozmetički i medicinski preparati

Govoreći o savremenim temama vezanim za čistoću, odnosno abdest i gusul, potrebno je ukazati na kozmetičke i medicinske preparate koji se ugrađuju ili nanose na tijelo, poput laka za nokte, boje za kose, pudera, krema, umjetnih noktiju, zuba i sl., sa aspekta njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula.

Lakirani nokti

Iako je ovo pitanje jasno i očigledno, potrebno ga je spomenuti, jer postoji shvatanje da je lak na noktima poput čarapa na nogama, tako da se po njemu može potirati pri uzimanju abdesta, kao što se potiru čarape. Učenjaci sva četiri mezheba: hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, jednoglasni su u mišljenju da je jedan od uvjeta ispravnosti abdesta otkloniti sve što sprečava dolazak vode do tijela (pogledati: Fethul-Kadir, Ibn Humam, 1/14, Eš-Šerhul-kebir Ed-Dirdir, 1/84, Esnal-Metalib, Zekerija el-Ensari, 1/44, i El-Insaf El-Merdavi, 1/111), a na to upućuje kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.” (Prijevod značenja El-Maide, 6.) Uzvišeni Allah naređuje da se operu ruke i stopala, a to obuhvata i nokte na njima, što znači da osoba koja sa lakom na noktima uzima abdest nije ispoštovala ovu naredbu, jer nije oprala cijele ruke i stopala. Također na isto upućuje i hadis: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje na važnost potpunog pranja stopala pri abdestu i prijeti onima koji o tome ne vode računa. Iz ajeta i hadisa se zaključuje da upotreba laka, koji kada se nanese na nokte formira sloj tako da sprečava dolazak vode do samog nokta, u vremenu kada je potrebno uzeti abdest ili gusul, nije dozvoljena, te da abdest i gusul uzeti s lakiranim noktima nisu ispravni. Desi li se da žena zaboravi odstraniti lak, abdest i gusul koje bi uzela nisu ispravni i dužna ih je ponoviti. Ipak, ako bi se neposredno nakon gusula sjetila i odstranila ono što sprečava dolazak vode do tijela, dovoljno bi bilo da opere dijelove do kojih voda nije došla i nije obavezna ponoviti gusul, jer redoslijed pranja dijelova tijela pri gusulu nije obavezan. Međutim, ako se sjeti nakon dužeg vremena, obavezna je ponoviti gusul, jer nije dozvoljeno odložiti pranje nekog dijela tijela za kasnije, dok se kraći period može tolerirati.

Umjetni nokti

To je imitacija prirodnih noktiju napravljena od plastike. Žena ih lakira u željenu boju, a zatim ih stavi preko prirodnih noktiju učvršćujući ih ljepljivom materijom. Upotreba umjetnih noktiju nije dozvoljena jer se time želi istaknuti dužina noktiju, a vjerom je naređeno da se nokti krate i režu, kao što na to upućuje predaja u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pet je stvari koje su od prirode: sunećenje, otklanjanje dlaka oko stidnog mjesta, otklanjanje dlaka ispod pazuha, sječenje noktiju i kraćenje brkova.” (Buharija, br. 5889, i Muslim, br. 620) Učenjaci su još pojasnili da otklanjanje ovih prirodnih stvari, u kontekstu određenog vremenskog perioda, poprima tri različita propisa:
● Pohvala, a to je kada izrastu i pojavi se potreba da se otklone.
● Pokuđenost, a to je kada prođe četrdeset dana, jer je pokuđeno da se duže od četrdeset dana ne urede spomenute stvari. Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Određeno nam je da kraćenje brkova, rezanje noktiju, otklanjanje dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta ne ostavimo duže od četrdeset dana.” (Muslim, br. 622)
● Zabrana, a to je kada porastu i postanu dugi.
Uz to, puštanje dugih noktiju je vid poistovjećivanja sa divljim zvijerima, kao i sa nevjernicima. Pored toga što umjetni nokti nisu dozvoljeni oni isto tako utječu na ispravnost abdesta jer sprečavaju dolazak vode do tijela, kao što je slučaj i sa samim lakom.

Boje za kosu i kreme

Korisno je da izvučemo pravilo putem kojeg možemo znati propis bilo koje inovacije u pogledu njenog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Možemo zaključiti da sve što sprečava dolazak vode do tijela negativno utječe na ispravnost abdesta i gusula. Ako naneseni preparati na tijelu formiraju gusti sloj i naslage tako da predstavljaju prepreku u dolasku vode do tijela, utjecat će na ispravnost abdesta, a ako se naneseni preparati odražavaju u vidu boje, vlažnosti ili masnoće koja ne sprečava dolazak vode do tijela, sa strane ispravnosti abdesta i gusula neće biti sporni, analogno propisanosti upotrebe kane i surme, koja je potvrđena vjerodostojnim predajama. To znači da preparati koji se nanose na tijelo, a ne formiraju sloj koji sprečava dolazak vode, u pogledu čistoće i ispravnosti abdesta i gusula nisu sporni. Većina bojila za kosu su jednostavno boja, poput kane, koja utječe na boju kose bez formiranja sloja koji bi spriječio dolazak vode do samih dlaka, što znači da u pogledu validnosti abdesta i gusula nisu sporne. Ako određena sredstva za bojenje kose prave sloj koji čini dlake debljim i tako sprečavaju dolazak vode do njih, zabranjena su, jer utječu na ispravnost abdesta i gusula. U istom značenju su kreme i puderi koje mogu djelovati na takav način da se stope sa kožom i tako ne sprečavaju dolazak vode do tijela ili, pak, da formiraju deblju naslagu koja to sprečava i tako onemogućava ispravno uzimanje abdesta i gusula.

Umjetni zubi

Osobe koje koriste umjetne zube, koji se vade i stavljaju, mogu se zapitati da li su ih dužne odstraniti prilikom ispiranja usta pri abdestu ili gusulu. Nakon što smo spomenuli da su učenjaci složni na tome da je obavezno prije abdesta odstraniti sve što sprečava dolazak vode do tijela, može se probuditi sumnja i oko navlaka na zubima i aparata za ravnanje zuba, koji isto tako sprečavaju dolazak vode do tijela, stoga je potrebno ukazati na propis ovih inovacija u pogledu njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Islamski pravnici imaju različita mišljenja po pitanju propisa ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu. Učenjaci hanefijskog mezheba su stanovišta da je ispiranje usta i nosa farz kod gusula, a mustehab kod abdesta, malikije i šafije smatraju da je ispiranje usta i nosa sunnet kod abdesta i kod gusula, dok hanbelije smatraju da su ispiranje usta i nosa obavezni pri abdestu i gusulu. (El-Mevsuatul-Kuvejtije, 38/103) Dokazi za obaveznost ispiranja su sljedeći:
Kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, operite lica svoja…” (prijevod značenja El-Maide, 6). Usta i nos su dijelovi lica, što znači da se ajet odnosi i na njih. Usta i nos, koji se ispiru pri abdestu, nisu vanjski dio lica, ali imaju propis vanjskih dijelova.
Hadis: “Neka zatim ušmrka vodu u nos i neka je išmrka!” (Muslim, br. 583) Ove riječi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao u imperativu, a pravilo je da naredba upućuje na obavezu.
Više od dvadeset ashaba opisali su abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i niko od njih nije naveo da je izostavio ispiranje usta i nosa.
Prema mišljenju da je ispiranje usta samo sunnet, jasno je da umjetna vilica ne može utjecati na ispravnost abdesta ili gusula, jer kada bi se sunnet u potpunosti izostavio, to ne bi utjecalo na ispravnost ibadeta. Prema mišljenju koje preferira obavezu ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu, a koje ima jaku argumentaciju, ne uvjetuje se da voda mora dodirnuti svaki dio unutrašnjosti usta i nosa, nego je to samo pohvalno. Rekao je Ibn Kudame: “Nije obavezno navesti vodu na sve dijelove usta niti je dovesti do svih unutrašnjih dijelova nosa, nego je to pretjerivanje u ispiranju pohvalno onome ko ne posti.” (El-Mugni, 1/206) Prema tome, protezu i umjetne zube nije obavezno skidati prilikom ispiranja usta uzimajući abdest ili gusul, kao što i ostali preprati koje stomatolozi ugrađuju, poput navlake na zube i aparata za ravnanje zuba, ne utječu na ispravnost abdesta ili gusula.

Umjetna noga i ruka

Ukoliko je dio tijela koji se pere pri abdestu bio amputiran u potpunosti, poput noge odsječene iznad članaka, protezu koja zamjenjuje stopalo nije potrebno prati ili potirati pri abdestu ili gusulu, jer dio tijela koji je obavezno prati ne postoji. Ako je pak ostao dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, poput podlaktice preostale nakon amputacije šake, taj preostali dio je obavezno prati pri uzimanju abdesta. Ako se na taj preostali dio ugradi umjetni, prilikom uzimanja abdesta ili gusula umjetni dio će se ukloniti kako bi se tijelo nesmetano opralo, osim ako pri skidanju ugrađenog dijela postoji teškoća. U tom slučaju ugrađeni dio ne mora se skidati nego će se prati poput prirodnog dijela ili će se potirati, poput zavoja na rani. (Fetve Stalne komisije, br. 18431 i 18642) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Arfedži, radijallahu anhu, nakon što mu je odsječen nos da ugradi drugi od zlata, a nije mu naredio da ga skida pri uzimanju abdesta ili gusula. (Ahmed, br. 19028, Ebu Davud, br. 4234, Et-Tirmizi, br. 1770, En-Nesai, br. 5161, rekao je Et-Tirmizi: hasen-garib) Uzvišeni Allah najbolje zna!

Časopis El-Asr br. 42

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Ženski glas, sam po sebi, nije avret, jer kad bi se on smatrao avretom to bi bilo veliko opterećenje po sve, a znamo da je ova vjera sama po sebi lahkota! Žena je u potrebi za govorom i komunikacijom kako sa ženama tako i sa muškarcima i to u različitim sferama svoga života. Ono što je zabranjeno i što se smatra avretom jeste „zavođenje“ žena u svome govoru, na što je bila skrenuta pažnja i samim ženama Allahovog Poslanika s.a.w.s., ajetom: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.)

Dakle, ovaj ajet ne zabranjuje ženama uopšteno da govore, već im zabranjuje usiljenost i zavodljivost u govoru, dok je uobičajen govor, ne propraćen zavođenjem i grijehom, ženama dozvoljen. Znamo da su žene Poslanika s.a.w.s., majke vjernika, i da im je zabranjeno da se udaju nakon smrti Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa je i pored toga njima skrenuta pažnja da sa svojom „djecom“ paze kako pričaju – pa šta tek da kažemo za žene koje nemaju status „majki“ prema muškarcima koji nemaju status njihovih „sinova“ – kako se tek one trebaju pridržavati ovoga ajeta!

Mnogo žena sahabijki su razgovarale sa Poslanikom s.a.w.s., o propisima vjere i to u prisustvu muškaraca stranaca, poput Esme bint Jezid, i poput žena koje su davale prisegu na vjernost. Žene sahabijke su razgovarale sa ashabima, kao i ashabi sa njima, poput slučaja žene koja je odgovarala Omeru r.a., onda kada je Omer r.a., tražio da se spuste mnogo podignuti mehrovi-vjenčani darovi. Omer r.a., i pored svoje žestine, nije spriječio ovu ženu od govora, već joj je potvrdio njen stav, i to u sred skupa kojem su prisustvovali i muškarci.

Šejh Ibnu Usejmin rhm., je bio upitan o tome da li je glas žene avret pa je odgovorio: „Ko bude malo dublje razmišljao o tekstovima Kur’ana i Sunneta naići će na to da ženski glas nije avret. Ono što nas upućuje na ovakav stav jeste ajet u kojem Allah dž.š., kaže: „…na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.) Zabrana, spomenuta u ovom ajetu jeste zavođenje u govoru, dok je obično neusiljeni govor dozvoljen, što nam sve zajedno ukazuje na to da glas žene nije avret, jer da je ženski glas avret i zabranjen ne bi se na kraju ajeta reklo „i neusiljeno govorite“. Dakle, zabrana se odnosi na usiljeno i zavodno pričanje, ne drugo. Što se tiče sunneta dokaza je mnogo. Žene su dolazile Poslaniku s.a.w.s., i obraćale mu se u prisustvu muškaraca što im on nije zabranjivao, niti je od ljudi tražio da idu. Da je ženski glas avret njegovo slušanje bi bilo zlo – a Poslanik s.a.w.s., nije ostavio zla a da nije ukazao na njega!. Hanbelijski učenjaci su na stanovištu da ženski glas nije avret. (Pogledaj: Šerhul-Munteha, 11/3., Šerhul-Ikna’, 8/3., Gajetul-Munteha, 8/3., el-Furu’, 157/5..)“ (Pogledaj: Fetava ve Resa’il Ibnu ‘Usejmin, 12 tom, 176 pitanje)

Ovaj stav se, između ostalog, temelji i na sljedećim hadisima:

1. Muhammed b. Sa’ad prenosi od svoga oca da je Omer b. el-Hattab r.a., zatražio dozvolu da uđe kod Poslanika s.a.w.s., kada su kod njega bile neke žene kurejšijke, koje su od njega nešto tražile i zahtijevale ali malo podignutog glasa nad njegovim glasom. Kad Omer r.a., zatraži dozvolu za ulazak one se latiše hidžaba, a Poslanik s.a.w.s., dozvoli Omer r.a., da uđe. Kada je ušao, Poslanik s.a.w.s., se smijao. Omer r.a., reče: Allah ti usta nasmijao, na mjestu baba si mi i majke?! Poslanik s.a.w.s., reče: Čudim se ovim ženama koje su bile kod mene, kada su ti čule glas latiše se hidžaba. Omer r.a., reče: Ti si preči da imaju strahopoštovanja od tebe, o Allahov Poslaniče – pa se Omer r.a., osvrnu k njima riječima: O vi koje ste neprijatelji prema samima sebi, zar da se mene plašite, a da se ne plašite Allahovog Poslanika s.a.w.s.? One rekoše: Ti si krući i strožiji od Allahovog Poslanika s.a.w.s.! Poslanik s.a.w.s., reče: O Ibnul-Hattabu, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće te šejtan susresti na putu a da se neće prebaciti na drugi put!“ (Sahihul-Buhari, br.6085.)

Ovaj hadis je dokaz tome da ženski glas nije avret jer Poslanik s.a.w.s., nije negirao ženama njihovo odgovaranje na riječi Omera r.a.. Da je ženski glas avret – Poslanik s.a.w.s., bi zabranio ovim ženama da zbore pred muškarcima.

2. Esma’ bint Jezid el-Ensarijja r.a., priča: Poslanik s.a.w.s., je jedne prilike prošao pored strane mesdžida u kojem su bile žene, među kojima sam bila i ja, pa je, čuvši njihove glasove, rekao: O skupino žena, doista ćete vi biti najbrojnije džehennemsko gorivo! Pozvah Poslanika s.a.w.s., a bila sam najbrža kada se radilo o postavljanju pitanja – pa rekoh: Zbog čega? Poslanik s.a.w.s., reče: Zbog toga što ste nezahvalne kad vam se da, i što ste nestrpljive kada padnete u iskušenje, i što se odmah žalite kad vam se ne da! Strogo se čuvajte nevjerstva opskrbljenih! Pitah Poslanika s.a.w.s.: Što je to nevjerstvo opskrbljenih (kufranul-mune’aamin)? Reče: Kada se žena nađe kod nekog čovjeka, kojem je rodila dvoje ili troje djece, pa mu kaže: Nikakvoga dobra od tebe nikada nisam vidjela!“ (Ahmed, Taberani)

3. Ummu Hana bint Ebi Talib r.a., prenosi da je otišla do Allahovog Poslanika s.a.w.s., u godini Osvojenja Mekke, pa ga zateče kako se kupa, dok mu njegova ćerka Fatima držaše zastor. Nazvah mu selam – a Poslanik s.a.w.s., upita: Ko je? Rekoh: Ummu Hana bint Ebi Talib. Reče: Neka je dobro-došla Ummu Hana bint Ebi Talib. Kada je završio sa svojim kupanjem, ustao je klanjati osam rekata, odjenut u jedan ogrtač, pa rekoh: O Allahov Poslaniče, sin majke moje, Alija r.a., tvrdi kako će da ubije čovjeka kojeg sam ja zaštitila – Fulan b. Hubejre!? Poslanik s.a.w.s., reče: Dajemo zaštitu svakom onom kojeg si ti zaštitila o Ummu Hana! Ummu Hana reče: To je bilo u vaktu duha-namaza.“ (Sahihul-Buhari, br.3171.)

4. Od Enesa r.a., se prenosi: Kada je Poslanik s.a.w.s., obolio pred svoju smrt počeo se gubiti, pa Fatima r.a., reče: O muke babove… Poslanik s.a.w.s., joj reče: Nakon ovoga tvoj babo neće imati više muka! Kada je Poslanik s.a.w.s., preselio, Fatima r.a., je rekla: O očiću moj, odazvao si se Gospodaru koji te pozva’; o očiću moj, džennet-i-firdevs ti kuća bila; o očiću moj, šta će Džibril bez tebe! Kada smo ga ukopali, Fatima a.s., je rekla: O Enese, kako mogaste bacati zemlju na Allahovog Poslanika s.a.w.s.!?“ (Sahihul-Buhari, br.4462.)

5. Enes r.a., prenosi: Ebu Bekr r.a., je, nakon smrti Poslanika s.a.w.s., rekao Omeru r.a.: Hajd’mo do Ummu Ejmen, da je posjetimo, onako kako ju je posjećivao Allahov Poslanik s.a.w.s.. Kada su došli do nje, zaplakala je, pa joj rekoše: Šta te je uplakalo; ono što je kod Allaha je za Poslanika s.a.w.s., bolje. Reče: Ne plačem zbog toga što ne znam da je ono što je kod Allaha za Poslanika bolje, već plačem zbog toga što je Objava sa Nebesa prestala silaziti – pa s ovim riječima i njih rasplaka, pa su svi zajedno plakali!“ (Sahihu Muslim, br.6472.)

Imam el-Nevevi rhm., kaže: „Ovaj hadis je dokaz tome da je propisano i vrijedno posjećivati dobre osobe, da je propisano dobrom čovjeku posjetiti onoga ko je malo manji u dobroti od njega, da je propisano posjetiti onoga koga je tvoj prijatelj posjećivao i volio, da je dozvoljeno skupini muškaraca posjetiti dobru ženu i slušati je kada govori, da je dozvoljeno učenom i starijem da uzmu nekoga sa sobom u zijaret nekome ili bolesniku itd.. Propisano je plakati zbog rastanka sa dobrom i dragom osobom, pa makar i otišli tamo gdje im je bolje nego gdje su do tada bili, a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, br.4492.)

Imam Ibnu Bettal rhm., kaže: „Ženama je propisano da se raspituju u vezi propisa svoje vjere, i dozvoljeno im je da razgovaraju s muškarcima u vezi toga, kao i u vezi svega za čime su u potrebi. ‘Ilm i znanje je uzimano od žena Allahovog Poslanika s.a.w.s., kao i od ostalih žena Selefa!“ (Šerhu Sahihil-Buhari, 1/178.)

Imam el-Gazali rhm., kaže: „Ženski glas nije avret izuzev ako nije u pitanju pjevanje! Žene su za vrijeme ashaba muškarcima nazivale selam, tražile fetvu, pitale, konsultovale itd., a kad je u pitanju pjevanje tada raspirivanje strasti stupa na scenu…“ (Pogledaj: Ihja’u ‘Ulumid-din, 3/260.)

Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Nemoj da pomisli neko ko nema razumjevanja da kada mi kažemo da je glas žene avret da pod tim podrazumjevamo i njen obični zbor. To nije tačno. Mi dozvoljavamo govor sa ženama strankinjama i komunikaciju kada se je u potrebi za time, a ne dozvoljavamo im podizanje glasa, niti umiljato i zavodljivo govorenje, jer se time muškarci privlače i strasti raspiruju.“ (Pogledaj: Fetva šejh Muhammed Behit el-Muti’i, Muftil-Dijar el-Masrijje el-Esbek, Medželletul-Islam, mudželled 4, br.28.)

Stalna Komisija za Fetve, u KSA, kaže: „Ženski glas se uopšteno ne smatra avretom. Žene bi se Poslaniku s.a.w.s., žalile, raspitivale bi se o islamu, a isto su činile i za vrijeme Pravovjernih Halifa r.a., kao i sa Valijama – namjesnicima i vladarima, nakon njih. Selamile su muškarce strance, i odgovarale su na selam, na što im nije prigovorio niko od imama islama. Ali, i pored navedenog, ženi nije dozvoljeno da se „prenemaže“ u govoru, i da „zanosi“ u govoru, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.) Takvo postupanje zavodi muškarce i postaje im fitna-iskušenje, kako nam to potvrđuje spomenuti kur’anski ajet, a Allah je taj koji tevfika daje. Ve sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed ve Alihi ve Sahbihi ve sellem.“ (Fetvu br.4522., potpisali: Abdullah b. Ku’ud, Abdullah b. Gudejjan, Abdurrezzak Afifi, Abdul-Aziz ibnu Baz.)

Šejh Aid el-Karni rhm., na pitanje: „Da li je ženama dozvoljeno da koriste pojačala-mikrofone, na svadbama“ – rekao: „Ženski glas je kao takav avret, i ženi nije dozvoljeno da podiže glas, pa joj nije dozvoljeno da podiže glas na svadbama. Dozvoljeno im je da razmjenjuju pjesme i stihove, i da igraju na mjestu gdje ih neće slušati i gledati muškarci. Ako se glasovi budu čuli, to je munker kojeg treba zabraniti.“ (Pogledaj: Hutab ve Muhadarat, 35/397.)

I pored svega navedenog, muškarci i žene moraju suziti krug svoje priče u najuže okvire, i njihov razgovor mora kružiti samo u pitanjima koja ne vode fesadu. Ženi je posebno obaveza da izbjegava kontakt sa muškarcima koji joj nisu mahrem koliko se može, i da ne priča mnogo pred muškarcima koji joj nisu mahrem ako se mora, i da ne zanosi u govoru kada priča sa njima, jer je sami ženski glas nježan po svojoj prirodi pa ako se tome još pridoda zavođenje onda nastaje fitna. Ovakvo postupanje može negativno djelovati na muškarce koji imaju slaba i bolesna srca, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.)

Zbog svega navedenog je ženi pokuđeno da uči Kur’an na glas, kao i da uči ezan i ikamet, i kada želi skrenuti pažnju na grešku u namazu neće to raditi riječima: Subhanallah, već će samo pljesnuti dlanom o šaku, kako se to bilježi kod Buharije i Muslima.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka je salevat i selam na Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i ashabe i na sve one koji slijede stope njegove, do Sudnjega dana.

Često postavljeno pitanje je da li prolazak djeteta ili nekog ili nečeg drugog ispred klanjača – kvari njegov namaz ili ne, pa sam ovom prilikom odlučio sabrati malo predaja, stavova uleme i fetvi učenjaka vezanih za ovo pitanje, kako bi stvar bila malo jasnija:

Neke od predaja koje govore o ovom pitanju:

Alija r.a., je rekao: „Šta god da prođe ispred klanjača – neće pokvariti namaz klanjaču!“ (Muvetta’, rivajet Jahja el-Lejsija, br.368.)

Abdullah b. Omer r.a., je rekao: „Šta god da prođe ispred klanjača – neće pokvariti namaz klanjaču!“ (Muvetta’, rivajet Jahja el-Lejsija, br.369.)

Ebu Se’id r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ništa ne kida namaz, a odbijte koga možete da vam ne prođe ispred vas dok klanjate jer je to šejtan!“ (Sunen Ebu Davud, br.719.)

Ibnu Abbas r.a., priča: „Sjedio sam iza Fadla dok smo jahali jedno magare, pa smo došli na Minu dok je Poslanik s.a.w.s., klanjao sa ashabima, pa smo sjahali i prispojili saff nakon čega magare prođe ispred njih i ne prekide im namaz.“ (Sahih. Sunen Tirmizi, br. 337.. Imam Tirmizi rhm., kaže: Većina uleme ashaba je postupala po ovom hadisu, kao i većina uleme tabi’ina, koji su bili stava da namaz ne može ništa prekinuti.)

Mesruk prenosi da je ispred Ajše r.a., zboreno o tome što kida namaz čovjeku, pa se spomenu pas, magarac i žena, na šta Ajša r.a., reče: „Vi nas napraviste psima! Poslanik s.a.w.s., bi klanjao, a ja bih ležala na krevetu između njega i kible, i kad sam htjela nešto učiniti ja bih se polako izvukla iz kreveta kako ga ne bi ometala!“ (Buharija, br.489.)

Ibnu Šihab je pitao svog amidžu: „Da li namaz može nešto prekinuti – pa reče: Namaz ne može ništa prekinuti!“ (Buharija, br.493.)

Od Ebu Zerra r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada neko od vas odluči klanjati neka stavi ispred sebe sutru makar u veličini jednog sedla a ako ispred klanjača ne bude to namaz će mu pokvariti magarac, žena i crni pas. Rekoh: O Ebu Zerre, šta je poenta u crnom psu mimo crvenog i bjelog psa? Reče: O bratiću moj, isto to sam ja pitao Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa mi je rekao: Crni pas je šejtan!“ (Muslim, br.510.; Ebu Davud, br.702.)

Od Ebu Hurejre r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Namaz će prekinuti žena, magarac i pas, a od toga se štitimo sutrom u veličini sedla!“ (Muslim, br.511.)

Od Urve b. Zubejra r.a., se bilježi da je Ajša r.a., pitala: „Šta kida namaz – pa rekosmo: Žena i magare. Ona reče: Zar da je žena poput loše životinje? Ja bih, poput dženaze, bila opružena ispred Poslanika s.a.w.s., dok bi on klanjao namaz!“ (Muslim, br.512.)

Mejmuna, žena Poslanika s.a.w.s., kaže: „Poslanik s.a.w.s., bi klanjao namaz a ja bih bila ispred njega i to pod menstruacijom; nekada bi me i dotakao svojom odjećom.“ (Muslim, br.513.)

Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi da je rekao: „Namaz kida žena pod hajzom i pašče.“ (Hadis je sahih-mevkuf. Ebu Davud, br.703.)

Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi: „Čini mi se da je Poslanik s.a.w.s., rekao: Ako neko od vas bude klanjao bez sutre – namaz će mu prekinuti pašče, magare, svinja, jevrej, medžusija i žena.“ (Da’if. Sunen Ebu Davud, br.704.)

Stavovi uleme mezheba:

Profesor hadisa Tekijjuddin el-Nedevi rhm., kaže: „Islamski učenjaci se razilaze po ovom pitanju. Jedni se drže vanjskog značenja onog što se prenosi po ovom pitanju, pa se bilježi od imama Ahmeda rhm., da je rekao: „Crni pas će pokvariti namaz čovjeku ispred kojeg prođe, a duša mi nije mirna kada su u pitanju žena i magarac.“

Većina islamskih učenjaka je stava da namaz čovjeka ne može ništa pokvariti, a ostalima odgovaraju sljedećim:

– taj propis je derogiran jer se od Ibnu Omera r.a., bilježi ta predaja, a od njega se kasnije bilježi da je rekao da namaz ne kvari ništa (Tahavi);

– te’evil tj. kidanje se odnosi na zauzetost srca i kidanje skrušenosti (Šafija i džumhur);

– ako dođe do međusobnog suprostavljanja dva habera postupa se po onome što je bila praksa ashaba tj. da namaz ne kida ništa (Ebu Davud).“

(Pogledaj: Muvetta’a, rivajet Muhammed b. Hasana, br.274.)

U djelu Tehzibul-Asar, 1/293., imam Ibnu Džerir el-Taberi rhm., navodi stavove i mišljenja uleme po pitanju sutre i prolaska nekoga ispred klanjača, pa kaže:

1. Dovoljno je da čovjek na ime sutre povuče ispred sebe jednu crtu prema kojoj će klanjati namaz. Ovo se bilježi od ‘Ata’a b. Ebi Rebbaha.

2. Namaz jednog muslimana ne može ništa prekinuti, ne bitno da li se namaz klanja prema sutri ili ne. Ono što se treba činiti jeste da se ne dozvoli nikome da prolazi ispred tebe dok klanjaš. Ovo se bilježi od Osmana, Alije, Ibnu Abbas, Ibnu Omer, Abdullah b. Zubejr, Se’id b. el-Musejjib, Šu’ube, Ibnu Sirin, Ibnu Ebi Mulejka, ‘Ata, Seid b. Džubejr, Hasan el-Basri. (Hanefije, malikije, šafije)

3. Ako čovjek klanja namaz bez sutre – ko god prođe ispred njega pokvariće mu namaz, ne bitno je li u pitanju muško ili žensko ili nešto drugo.

4. Ako čovjek bude klanjao namaz bez sutre – namaz će mu biti pokvaren samo ako ispred njega prođe žena ili pseto ili magarac. Ovo se prenosi od Enes b. Malika, Ibnu Omera… (Zahirije)

Fetve savremene uleme:

Šejh Ibnu Baz r.a., je rekao: „Prolazak čovjeka ispred klanjača ne kvari namaz. Shodno ispravnijem stavu, namaz čovjeku će prekinuti jedno od troje: punoljetna žena, crni pas i magarac, kako nam to potvrđuje predaja od Poslanika s.a.w.s., u kojoj stoji: „Namaz čovjeka muslimana, ako bude obavljen bez sutre u veličini kraja sedla, će prekinuti žena i magarac i crni pas. Bi rečeno: O Allahov Poslaniče, šta je poenta u crnom psu mimo crvenog i bijelog? Reče: Crni pas je šejtan.“ (Muslim)

Ovo troje kvari namaz shodno jačem mišljenju islamske uleme, dok prolazak čovjeka umanjuje od nagrade namaza tako da čovjeku ne treba pustiti da prođe ispred klanjača ako se to bude u stanju. Nije dozvoljeno prolaziti ispred klanjača jer je Poslanik s.a.w.s., zabranio takvo što riječima: „Kada bi prolaznik ispred klanjača znao kakav grijeh čini da odstoji 40 (dana, mjeseci, godina), bi mu bilo bolje nego li da prođe!“ (Muttefekun ‘alejh)

Poslanik s.a.w.s., je naredio onome koji klanja namaz prema sutri da ne dozvoli nikome da prođe između njega i sutre, riječima: „Ako neko od vas bude klanjao prema sutri, pa neko pokuša proči između njega i sutre, neka ga vrati, a ako se ne htjedne vratiti neka se potuče s njim – to je šejtan!“ (Muttefekun ‘alejh)

Dakle, sunnet nam ukazuje na to da će čovjek spriječiti onoga ko prolazi ispred njega pa makar taj neko bio mimo troje spomenutih u prijašnjem hadisu, ne bitno je li u pitanju insan ili hajvan – ako se bude moglo naravno. Ako taj neko bude jači i prođe – neće uticati na njegov namaz.

Od sunneta je da musliman namaz obavlja u pravcu sutre poput stolice ili koplja zabodenog u zemlji ili zida ili džamijskog stuba. Ko bude prolazio ispred sutre – neće uticati na namaz klanjača, dok će se prolazak između klanjača i sutre zabranjivati. Ako prolaznik bude žena ili magare ili crni pas – namaz je prekinut ako prođu ispred klanjača u dužini od tri lakta a klanjač ispred sebe ne bude imao sutru. Ako ovo troje prođu ispred klanjača ali na dužinu veću od tri lakta taj njihov prolazak neće uticati na namaz jer se Poslanik s.a.w.s., udaljio tri lakta od zapadnog zida Ka’abe onda kada je klanjao namaz – što je ulema uzela za dokaz o propisanoj dužini udaljenosti od sutre. Većina islamske uleme smatra da sve navedeno samo kida savršenost i potpunost namaza, ali je ispravnije da navedeno kida ispravnost namaza a ne samo potpunost i ljepotu, pa se s toga namaz treba obnoviti ako je u pitanju farz-namaz, a Allah je taj koji tevfika daje.“ (Pogledaj: Medžmu’u Fetava ve Mekalat Mutenevvi’ah, 29 tom.)

Na drugom mjestu šejh Ibnu Baz rhm., na pitanje: „Da li prolazak djece kida namaz“ – kaže: „Namaz ne kida ništa osim troje: punoljetna žena, magare i crni pas – samo. To su te tri vrste koje kvare namaz čovjeku ako prođu između njega i njegove sutre, ili samo ispred njega ako nema sutre, ali i pored toga namazlija neće puštati ostale da prolaze ispred njega ni čovjeka ni djete niti životinju ako ih bude mogao odvratiti, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ako neko od vas bude klanjao prema sutri, pa neko pokuša proči između njega i sutre, neka ga vrati, a ako se ne htjedne vratiti neka se potuče s njim – to je šejtan!“ (Muttefekun ‘alejh) Ali, sve u svemu, ako prođe čovjek ili kamila ili brav – to ne kida namaz. Namaz kidaju samo spomenute tri vrste: magarac, crni pas i punoljetna žena, kako je to prije objašnjeno.“ (Pogledaj: Medžmu’u Fetava ve Mekalat Mutenevvi’ah)

Šejh Ibnu Baz rhm., na pitanje: „Da li će prolazak čovjeka pokvariti namaz ženi ili pak prolazak samo žene – ne bitno da li je od njenih bližnjih ili ostalih, kao što je to slučaj sa muškarcima kada žena prolazi ispred njih“ – odgovara: „Prolazak muškarca neće pokvariti namaz ženi, ali čovjeku nije dozvoljeno da prolazi ispred klanjača ili između klanjača i njegove sutre ne bitno da li je klanjač muško ili žensko. Namaz kida troje: žena, magare i crni pas kako nam o tome zbore sahih predaje od Poslanika s.a.w.s., koje nam prenose Ebu Zerr, Ebu Hurejre i Ibnu Abbas r.a..“ (Pogledaj: Medžmu’u Fetava ve Mekalat Mutenevvi’ah)

Šejh Ibnu Usejmin rhm., na pitanje: 611: „Da li žena ženi kvari namaz ako prođe ispred nje dok ona klanja?“ – odgovara: Žena može pokvariti ženi namaz kada prođe ispred nje dok ona klanja, jer nema razlike u propisima između muškaraca i žena izuzev uz postojanje jasnog dokaza, ali, ako žena prođe iza sutre namazlijke, ili iza njene sedžade, ili iza njenog mjesta obavljanja sedžde ako nema sutre niti sedžade, to neće utjecati na ispravnost namaza i neće joj škoditi.

613: „Prolazak žene ispred muškarca kvari mu namaz izuzev ako taj muškarac klanja namaz za imamom – onda je sutra imama i sutra onih koji klanjaju za njime. Ako čovjek klanja samostalno ili je on imam a između njega i njegove sutre prođe punoljetna žena ili između njega i mjesta gdje čini sedždu u slučaju da nema sutre – namaz mu je pokvaren i obaveza mu je nanovo klanjati namaz. Ovo nam potvrđuje muslimov hadis od Ebu Zerra r.a., i ovaj stav neće opovrgnuti ono što se prenosi od Ajše r.a., da je spavala ispred Poslanika s.a.w.s., dok je on klanjao namaz, jer je Poslanik s.a.w.s., spomenuo tri vrste dok su u prolazu, a spavanje nije prolaženje, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: Fetava ve Resa’il Ibnu Usejmin, 13 tom, 613 pitanje.)

Šejh Abdul-Aziz el-Radžihi kaže: Ako je žena punoljetna i prođe između klanjača i njegove sutre – ako je ima, ili ispred njega ako je nema – oko ovog pitanja se islamska ulema razilazi, da li kvari namaz ili ne:

1. Prolazak žene ispred klanjača ne kvari namaz. Ovog stava je većina islamske uleme, a hadis: Namaz čovjeka kida… tumače sa time da se misli na „sevap od namaza kida“ a ne sami namaz. Ovog stava su bili nekolicina ashaba poput Ajše r.a., koja je rekla: Zar ste nas usporedili sa psetima i magarcima…?! Ona je smatrala da prolazak žene ispred klanjača ne šteti namaz. Hanefije, malikije, šafije.

2. Prolazak žene ispred klanjača kvari namaz, shodno hadisu u kojem stoji: Od Ebu Hurejre r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Namaz će prekinuti žena, magarac i pas, a od toga se štitimo sutrom u veličini sedla!“ (Muslim, br.511.) Hanbelije

Kad je u pitanju žena misli se na punoljetnu ženu, a kada je u pitanju pas misli se na crnoga psa. Ako je žena malo podalje od klanjača ili je ispred klanjača sutra – prolazak žene ne kvari namaz. Kad je u pitanju mekanski harem – zbog velikih gužvi i propisa tejsira i olakšanja, tamo se klanjač neće osvrtati na eventualne prolaznike pred njime. (pogledaj:http: //www.islamway.com/?fatwa_id=14449&iw_a=view&iw_s=Fatawa

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Imam Ahmed rhm., je na stavu da prolazak crnog psa ispred klanjača sigurno kvari namaz, a po pitanju žene i magarca imam Ahmed rhm., ima različita mišljenja.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 21/14.)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/