Priredio: Mr. Pezić Elvedin

Islamski koncept poslovanja u potpunosti odbacuje kamatu i ova je zabrana kategorična i poznata svim muslimanima. Međutim, i pored toga, primjetno je da većina muslimana nije dobro upoznata sa propisima koji se odnose na kamatno poslovanje i da često ne znaju prepoznati da je u nekoj trgovačkoj transakciji zastupljena kamata. Na našem području ovo nepoznavanje najčešće se odnosi na trgovanje zlatom i srebrom, a posebno na propis zamjene starog zlata za novo. U praksi je rasprostranjeno da se mijenja staro zlato za novo tako da se daje veća količina starog zlata za manju količinu novog, kao naprimjer da osoba zlataru odnese 50 grama starog zlata koje zamijeni za novi nakit čija težina iznosi 30 grama. Ovakav način zamjene predstavlja klasičnu kamatu i strogo je zabranjen.

U mnogim vjerodostojnim hadisama, koje bilježe Buhari i Muslim, navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zamjenu veće količine zlata za manju količinu, odnosno dozvolio je zamjenu pod uvjetom da se staro zlato mijenja za jednaku količinu novog zlata i da se primopredaja, prodaja i zamjena obavlja bez odgode, tj. iz ruke u ruku.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko prodaje zlato za zlato, srebro za srebro, pšenicu za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule i so za so, neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja vrši iz ruke u ruku. A ako se radi o različitim vrstama (robe), neka prodaje kako želi, ako je iz ruke u ruku.” (Muslim, od Ubade b. Samita, radijallahu anhu)

Zbog općenitosti navedenog hadisa, ovaj propis važi i onda kada se staro i novo zlato razlikuju po kvaliteti, pa je obaveza da se zamjena starog zlata za novo obavlja uz dva spomenuta uvjeta: da se radi o istoj gramaži i da primopredaja bude direktna, pa makar postojala velika razlika u kvaliteti zlata.

Dakle, nije dozvoljeno da zamijeniti 50 grama 18-karatnog zlata za 30 grama 24-karatnog zlata.

Kako izbjeći kamatu:

S obzirom na to da postoji mala vjerovatnoća da će neko zamijeniti staro zlato za novo u istoj količini, postavlja se pitanje kako čovjek da postupi a da postigne željeni cilj i da ne padne u zabranjenu vrstu kupoprodaje – kamatu.

Osoba koja ima starog zlata, otići će kod zlatara i njemu prodati to zlato. Kada od njega preuzme novac, tada od tog zlatara, ili negdje drugo, može tražiti da u toj vrijednosti novca kupi novo zlato.

Naprimjer, kada osoba ima 50 grama starog zlata koje želi da zamijeni za novo, otići će kod zlatara i prodati mu to zlato, a kada u svoje ruke od zlatara preuzme novac za svoje staro zlato, ona može da ode u drugu zlataru (što je bolje), a može i kod njega da kupi novo zlato, bez obzira da li će kupiti zlata za sav iznos ili dodati na taj iznos još novca i kupiti novo zlato.

Spomenuta metoda uzeta je iz hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selelm, koji bilježe Buhari i Muslim, u kojem se navodi da je Bilal, radijallahu anhu, donio Allahovom Poslaniku kvalitetnih datula, pa ga je Allahov Poslanik upitao gdje je nabavio tako kvalitetne datule, a Bilal je odgovorio da je on imao manje kvalitetnih datula, pa je zamijenio dva sāa loših datula za jedan sāa kvalitetnih datula, pa mu je Allahov Poslanik zabranio da to ponovo čini i kazao da je to upravo kamata koju islam zabranjuje, a zatim ga je podučio ispravnoj metodi govoreći mu da, kada želi kvalitetnih datula, neka proda svoje manje kvalitetne datule, a potom kupi kvalitetnije datule.

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, kazuje: “Bilal je došao kod Allahovog Poslanika i donio kvalitetnih datula, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ga je: ‘Otkud ti to?’ Bilal je odgovorio: ‘Imali smo loših datula pa sam dao dvije mjerice za jednu mjericu kvalitetnih da počastimo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Kad je to čuo Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdahnu i reče: ‘To je čista kamata, to je čista kamata! Nemoj to raditi, nego ako budeš htio da kupiš kvalitetnije, prodaj zasebno lošije datule i potom kupi kvalitetnije!’” (Buhari i Muslim)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: mr. Elvedin Pezić
Gledajući ljude koji klanjaju u džamiji za imamom, veoma često možemo primijetiti da ne poznaju propis klanjanja za imamom. Ljudi nisu svjesni da, iako su došli u džamiju, što je za svaku pohvalu, u toku namaza koji klanjaju za imamom, mogu počiniti veliki grijeh, a i dovesti u pitanje ispravnost namaza, a sve zbog pogrešnog odnosa prema izvršavanju namaskih radnji za imamom.
Islamski učenjaci spominju da se klanjač/muktedija u toku zajedničkog namaza može naći u jednoj od četiri situacije: (1) da namaske radnje obavlja prije imama, (2) da namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom, (3) da slijedi imama i (4) da zaostaje za imamom u obavljanju namaskih radnji. Svaka ova varijanta ima svoje propise, koje ćemo spomenuti rezimirano, bez detaljnog razmatranja.
1. Obavljanje namaskih radnji prije imama
U slučaju da klanjač prije imama obavi neke namaske radnje, kao naprimjer, da ode na rukū prije imama, ili da ode na sedždu prije njega, ili da se podigne sa rukūa prije imama, ili da se podigne sa sedžde prije imama, na taj način počinio je jasni haram. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zar se onaj koji podigne glavu u namazu prije nego što to učini imam ne boji da mu Allah glavu neće pretvoriti u glavu magarca, ili da njegov izgled neće izmijeniti u izgled magarca?!” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Ako klanjač donese početni tekbir prije imama, na taj način on uopće nije stupio u namaz za imamom, što opet jasno ukazuje na to koliko je opasno namaske radnje izvršavati prije imama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada on donese početni tekbir, i vi ga donesite.” (Buhari i Muslim, od Enesa, radijallahu anhu)
Ako bi čovjek svjesno i namjerno obavio namaske radnje prije samog imama, shodno citiranim predajama, njegov bi namaz bio pokvaren.
Ako bi čovjek tokom namaza prije imama izgovorio ono što je u toku namaza propisano izgovoriti poslije imama, kao naprimjer da u toku podne ili ikindija-namaza brže prouči Fatihu od imama, ili brže prouči Ettehijatu, u tome nema smetnje, jer je u osnovi nemoguće voditi računa o tome. Pod zabranom izvršavanja namaskih radnji prije imama podrazumijeva se zabrana u preticanju imama u tjelesnim pokretima.
2. Obavljanje namaskih radnji istovremeno sa imamom
Za klanjača koji namaske radnje obavlja istovremeno sa imamom može se reći da ne slijedi sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je preporučio da se namaske radnje izvršavaju neposredno nakon imama. Klanjač koji ovako postupa dovodi sebe u situaciju da sumnja da li je namaske radnje obavio prije imama ili ne.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada donese početni tekbir, i vi ga donesite, kada ode na rukū, i vi otiđite, kada izgovori: ‘Semiallahu limen hamideh”, vi izgovorite: “Rabbena ve lekel-hamd”, kada ode na sedždu, i vi otiđite na sedždu, a ako imam klanja sjedeći, i vi za njime klanjajte sjedeći.” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Ovaj hadis je najveći dokaz o ispravnom slijeđenju imama. Na samom početku hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno daje do znanja da je imam postavljen da se slijedi govoreći: “Imam je postavljen da ga slijedite”, a zatim, kada god je spomenuo neku od namaskih radnji imama, preporučio je da klanjač/muktedija učini tu radnju nakon imama.
Klanjač koji namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom jasno krši smjernice koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo u hadisima, u kojima zabranjuje da se namaske radnje obavljaju prije imama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada donese početni tekbir, i vi ga donesite, i nemojte donositi tekbir sve dok ga on ne donese, kada ode na rukū, i vi p otiđite, i nemojte ići na rukū sve dok on ne ode. Kada izgovori: ‘Semiallahu limen hamideh’, vi kažite: ‘Rabbena ve lekel-hamd’, a kada ode na sedždu, i vi otiđite na sedždu, i nemojte ići na sedždu sve dok je on ne učini. Kada imam klanja stojeći, i vi klanjajte stojeći, a ako imam klanja sjedeći, i vi za njime klanjajte sjedeći.” (Ebu Davud od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim)
Shodno ovom hadisu, neki su učenjaci kazali da, ako bi klanjač donio početni tekbir istovremeno sa imamom, ne bi se smatralo ni da je stupio u namaz.
3. Slijeđenje imama
Slijeđenje imama u obavljanju namaskih radnji, tako da klanjač namaske radnje obavlja neposredno nakon imama, smatra se sunnetom i ispravnim načinom klanjanja za imamom. To potvrđuje prethodno spomenuti hadis u kojem se navodi da je imam postavljen da se slijedi, a slijeđenje podrazumijeva da se namaske radnje izvršavaju nakon imama. Isto tako Allahov Poslanik u većini hadisa u naredbi o izvršavanju određenih namaskih radnji za imamom izrekao je koristeći veznik “pa”, što u arapskom jeziku jasno označava redoslijed i slijeđenje bez kašnjenja.
Pošto su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja generacija, koju je Poslanik odgajao šutnjom odobravajući njihove postupke, riječima ih usmjeravajući i savjetujući ih onda kada pogriješe, oni su nam jasno prenijeli kako su oni slijedili Poslanika u namazu.
Abdullah b. Jezid kazuje: “Obavjestio me je Bera, a on sigurno nije slagao, govoreći: “Kada bi Allahov Poslanik u namazu izgovorio: ‘Semiallahu limen hamideh’, niko od nas ne bi povijao/poginjao svoja leđa, sve dok Allahov Poslanik ne bi učino sedždu, a potom bismo mi činili sedždu za njim.” (Buhari i Muslim)
Na osnovu ovog hadisa, a i prethodno spomenutih hadisa, sunnet i jedina ispravna opcija u odnosu klanjača/muktedije naspram imama jeste da ga slijedi nakon što on učini određenu radnju, da ga ne pretiče, a i da ne kasni.
4. Zaostajanje za imamom u obavljanju namaskih radnji
Shاodno citiranim hadisima, slijeđenje imama jedina je ispravna opcija. Islamski učenjaci zaostajanje klanjača za imamom u obavljanju namaskih radnji dijele u dvije kategorije: kraće zaostajanje, u trajanju od jednog namaskog rukna, i duže zaostajanje, veće od jednog namaskog rukna. Ako je u pitanju kraće zaostajanje, tako da klanjač stigne imama na narednom ruknu, to se može tolerisati, iako i to treba izbjegavati, kao u slučaju kada se imam ispravi sa rukūa, a klanjač kratko ostane na rukūu da bi završio dovu, pa se i klanjač podigne prije nego što imam ode na sedždu, ili kada imam ode na rukū sa kijama, a klanjač još nije završio učenje Fatihe, ostao mu je jedan ajet ili dva, kada će proučiti te ajete i sustići imama na rukūu. U pogledu dužeg zaostajanja, toliko da imam ode na sljedeći rukn, a klanjač ga nije stigao na ruknu na kojem ga je trebao slijediti, tada neki učenjaci taj namaz smatraju neispravnim, a jedan od savremenih učenjaka koji je u ovom slučaju smatrao namaz neispravnim jeste i šejh Usejmin. Ova tvrdnja nije potvrđena jasnim dokazima, ali je sigurno da se čovjek ne treba poigravati sa svojim namazom i ne treba da kasni bez validnog razloga.
Kao primjer za zabranjeno duže zaostajanje za imamom možemo navesti situaciju kada klanjač svjesno oduži dovu na sedždi, pa vidimo da se imam ispravio sa sedžde, a on i dalje dovi, pa imam učini i drugu sedždu, a on se još nije podigao sa sedžde, što su islamski učenjaci zabranjivali, a neki su za takav postupak rekli da kvari namaz.
Ako bi se desilo da klanjač duže zaostane za imamom iz opravdanog razloga, da li zato što nije čuo tekbir imama, ili zato što je nestalo struje pa nije čuo glas imama, ili se doista zanese u ibadetu pa zaboravi da slijedi imama, tada će nastaviti da klanja ono što je propustio i nastaviti da slijedi imama, i njegov namaz je validan.
Rezime
Klanjač/muktedija u toku zajedničkog namaza može se naći u jednoj od četiri situacije: (1) da namaske radnje obavlja prije imama, (2) da namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom, (3) da slijedi imama i (4) da zaostaje za imamom u obavljanju namaskih radnji. Ono što je jasno potvrđeno sunnetom jeste slijeđenje imama, tako što će klanjač/muktedija namaske radnje namaza obavljati neposredno nakon imama, bez zaostajanja. A Allah najbolje zna!
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: mr. Elvedin Pezić

– Jedan od sunneta koji su zapostavljeni u našem podneblju jeste i potiranje cijele glave prilikom uzimanja abdesta. Mnogi ne znaju da je, i prema mišljenju hanefijske pravne škole, sunnet da se potare cijela glava prilikom uzimanja abdesta.

Kako je došlo do zapostavljanja ovog sunneta?

Mnogi ljudi, kada druge podučavaju potiranju glave prilikom uzimanja abdesta, spomenu da prema stavu hanefijske pravne škole nije obaveza potrati cijelu glavu i da je dozvoljeno da se potare jedan dio glave, ali izostave pojasniti da je sunnet da se potare cijela glava. To je dovelo do zapostavljanja ovog jasnog sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasno se ukazuje na to da je on prilikom uzimanja abdesta uglavnom potirao cijelu glavu. U podužem hadisu u kojem se spominje abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže se: “Potom je potrao po glavi, pomjerajući šake naprijed i nazad: počeo je od čela/kike pa je potirući glavu svojim rukama otišao do potiljka glave, a potom je vratio svoje ruke do mjesta odakle je i počeo (čelo).” (Buhari i Muslim, od Abdullaha b. Zejda) Ovaj hadis jasno ukazuje na to da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prakticirao potirati cijelu glavu prilikom uzimanja abdesta. Međutim, shodno određenim drugim argumentima, učenjaci su vodili “žestoke” rasprave o tome koliko se minimalno glave mora potrati da bi abdest bio validan, a što ja ne želim da tretiram ovdje, ali su svi, bez obzira na to koji stav su preferirali u pogledu minimalnog dijela glave koji se treba potrati prilikom abdesta, smatrali da je sunnet prilikom uzimanja abdesta potrati cijelu glavu.

Poznati učenjak hanefijskog mezheba Kasani, komentarišući poglavlje o sunnetima abdesta, rekao je: “Poglavlje o sveobuhvatnosti potiranja glave. Jedan od sunneta abdesta jeste sveobuhvatnost prilikom potiranja glave, a koje se ogleda u potiranju cijele glave. Prenosi Abdullah b. Zejd, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao glavu pomjerajući svoje šake naprijed i nazad.” (Bedaiu es-sanaia, 1/22)

Govoreći o sunnetima abdesta u hanefijskom mezhebu, Ibn Maze el-Marginani kazao je: “Sunnet je da se obuhvati cijela glava prilikom potiranja.” (El-Muhit el-Burhani, 1/47) Ebu Berekat en-Nesefi, govoreći o sunnetima abdesta, kazao je: “…i potiranje cijele glave jedanput.” (Kezud-dakaik, 1/139) Nabrajajući sunnete abdesta, Muhammed Faramurz Mul Husrev rekao je: “…jedanput potrati cijelu glavu.” (Durar el-Hukkam, 1/11) Neki učenjaci hanefijske pravne škole smatrali su da je grješan onaj ko u kontinuitetu ostavlja potiranje cijele glave, kao što je slučaj sa mnogim našim sunarodnjacima. Ibn Abidin je rekao: “(…i potrati cijelu glavu jedanput) obuhvatajući je, pa ako bi kontinurano ostavljao ovaj sunnet, bio bi grješan. (Njegove riječi: obuhvatajući je) pojašnjavaju da je to sunnet, kao što je ustvrdio u El-Fethu, a potom je prenio citati iz El-Kin’je u kojem se navodi da bi bio grješan onaj ko bi bez validnog razloga kontinuirano ostavio potiranje cijele glave. Kazao je: Kao da je to zbog njegovog izbjegavanja sunneta.” (Hašijetu Ibni Abidin, 1/121)

Zato, uvažena braćo i cijenjene sestre, ne dopustite sebi da svakodnevno uzimajući abdest propuštate sunnet/praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem prilikom. Potarite cijelu glavu na način spomenut u citiranom hadisu, stavljajući svoje ruke na čelo/kiku potom potirući glavu pređite šakama do potiljka, sve dok ne dođete do kraja kose, a potom ponovo potirući glavu vratite svoje šake do mjesta sa kojeg ste počeli potiranje. Na taj način oživjet ćete jedan zapostavljeni sunnet, a i postupiti u skladu sa mišljenjem onih učenjaka koji su kazali da je obavezno potiranje cijele glave prilikom uzimanja abdesta.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Adnan Maglić
Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljudskih srca i polahko ali sigurno mijenja njihov život. Sve je više ljudi koji se ponose reći da su muslimani i da žive islam u svim segmentima svoga života. Primjetno je da i džamije nisu kao što su nekada bile. Prije se u njih ulazilo samo za Bajram, a ako se radilo o malo boljoj mahali, onda su se džamijska vrata i kapije otvarale i petkom. Danas su naše džamije ”male košnice”. Muslimani su shvatili vrijednost džamija u islamu, vrijednost džemata i zajedničkog namaza.
Osjetivši ljepotu živog i praktičnog islama, oni žele to svjetlo podijeliti i sa svojom porodicom. Zato ćemo danas često vidjeti kako babo ponosno ide sa svojim malim sinčićem u Allahovu kuću da svome Gospodaru padne na sedždu. Džamije su nekada bile samo za stare, ali eto, doživjeli smo da se u njima čuju i piskavi dječiji glasići koji se nemirno šire po mahfilima i džamijskim kupolama. Iako je svima drago tu dječicu vidjeti u džamiji, ona nerijetko znaju napraviti nered i galamu te ometati klanjače dok zajednički ili pojedinačno obavljaju namaz. Zbog toga se jedan dio džematlija opravdano pita koliko je šerijatski ispravno dovoditi mlađu djecu u džamije i na taj način ometati druge ljude dok skrušeno stoje pred Uzvišenim Allahom i Njemu na sedždu padaju. U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću barem djelimično ponuditi odgovor na ovo pitanje koje smo sigurno svi nekada sami sebi postavili.
Ovo pitanje možemo posmatrati sa dva aspekta:
1. dozvoljenost ili zabrana dovođenja djece u džamije,
2. koji su to uvjeti koji se moraju ispuniti da bi djeca mogla boraviti u džamiji.
Prvo: Jedan dio učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatra da je u džamiju zabranjeno dovoditi djecu ispod sedam godina. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadis koji prenosi Vasile ibn El-Eskea u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte dovoditi u džamije malu djecu i bezumnike (lude ljude), nemojte u njima kupovati i prodavati, raspravljati se i podizati glasove.” Hadis bilježi Ibn Madže (1/247), Bejheki u Sunenu-s-Sugra (3/254) i Sunenul-Kubra (10/103), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (8/132).
Međutim, spomenuti hadis nije vjerodostojan. U lancu prenosilaca se između ostalih nalazi i Haris ibn Nebhan koji je, po konsenzusu hadiskih učenjaka, slab (daif). Slabim su ga ocijenili imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hatim, Nesai i drugi. Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/68) kaže: Lanac prenosilaca ovog hadisa je katastrofalan i pun je hadiskih mahana.
Drugi dio učenjaka smatra da je općenito dozvoljeno dovoditi malu djecu (otprilike ispod sedam godina) u džamiju. Ovo mišljenje zastupaju sljedeći učenjaci: imam Nesai, Ibn Redžeb, Nevevi, Ibn Hadžer, Ševkani i drugi. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadise:
1) Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Dok smo sjedili u mesdžidu pojavio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći u naručju Umamu, kćerku Ebu el-Asa ibn El-Rabie. Njena majka bila je Zejneba, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a ta mala djevojčica sjedila mu je na ramenima. Kada bi otišao na ruku’, spustio bi je, a kada bi ustajao, ponovo bi je podizao sa sobom. Tako je radio sve dok nije završio svoj namaz.” Hadis bilježi Ebu Davud (1/345), Nesai (2/45), Bejheki u Sunenul-Kubra (1/127), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (22/440), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Kaže Hafiz ibn Hadžer u Fethul-Bariju: ”Ovaj hadis je dokaz za dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije.” Fethul-Bari (2/276).
2) Enes, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, začuo bi plač djeteta koje je došlo sa svojom majkom pa bi učio lakše i kraće sure.” Hadis bilježe Muslim (2/44) i imam Ed-Darekutni (2/86).
3) Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista ja stupim u namaz i želim da u njemu dugo ostanem, ali onda začujem plač djeteta te skratim namaz zbog sažaljenja koje osjeća majka prema njemu.” Hadis bilježe imam Buharija (2/120) i Muslim (2/44).
4) Abdullah ibn Šeddad prenosi od svoga oca da je rekao: ”Jedne prilike nam je na akšamu ili jaciji došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći Hasana ili Husejna (prenosilac hadisa se ne sjeća). Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio početni tekbir. Klanjao nam je, ali se na jednoj sedždi u toku namaza neobično dugo zadržao. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, ashabi su ga upitali: ‘O Allahov Poslaniče, u toku namaza si jednu sedždu neobično odužio pa smo pomislili da ti se nešto desilo ili da ti se ne spušta objava.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori im: ‘Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se na leđa popeo ovaj moj sinčić te ga nisam htio požurivati dok ne upotpuni svoju potrebu.”’ Hadis bilježi imam Nesai (2/229), Hakim u Mustedreku (3/181), Imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (7/270), Bejheki u Sunenul-Kubra (2/263), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.
Svi citirani hadisi, a i drugi koje nisam spomenuo, nedvojbeno ukazuju na dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije. U džamiji će dijete naučiti obavljati namaz, učiti Kur’an, prisustvovati predavanjima i kroz to graditi svoju islamsku ličnost.
Međutim, ovdje se sada postavlja pitanje: ako je već dozvoljeno dovoditi djecu u džamiju, kako se onda nositi sa bukom i galamom koju prave i da li postoje određeni uvjeti koje staratelj mora da uzme u obzir kada dovodi svoje dijete?
Iako su islamski učenjaci dozvolili dovođenje djece u džamije, radi gore citiranih hadisa, oni su u isto vrijeme postavili određene uvjete koji se moraju ispuniti kako bi u Allahovim kućama vladala harmonija, a ne anarhija i nered.
Imam Malik upitan je o maloj djeci koju roditelji dovode u džamije pa je odgovorio: ”Dozvoljeno je dovoditi djecu ako njihovo djetinjasto ponašanje ne ometa klanjače i ako se smire kad ih upozorimo. Međutim, ako ometaju klanjače, onda smatram da ih ne treba dovoditi u džamiju.”
El-Mudevene (1/253)
Mustafa es-Sujuti, učenjak hanbelijskog mezheba, u svojoj knjizi Metalibu uli-n-nuha, kaže: ”Sunnet je spriječiti djecu da, igrajući se, podižu glasove u džamiji.” (6/4)
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Potrebno je čuvati džamiju, zaštititi klanjače od bilo kakvog uznemiravanja, spriječiti djecu da dižu glasove, eventualno uprljaju džamijsku prostirku itd., pogotovo za vrijeme namaza jer je to veliki šerijatski prijestup.” Fetava kubra (2/86), Medžmuatul-fetava (22/204).
Ibn Redžeb, govoreći o učenju Kur’ana naglas u mesdžidu, u komentaru Sahihul-Buharije kaže: ”Ako imamo čovjeka koji sam klanja i naglas uči Kur’an i to učenje ometa njegovog brata koji klanja pored njega, onda je ovakav postupak zabranjen.” Fethul-Bari li Ibn Redžeb (2/568)
Ako je zabranjeno uznemiravati muslimana u namazu učenjem Kur’ana, kako onda pravdati uznemiravanje klanjača dječijom galamom.
Kaže šejh Usejmin, r.h.: ”Dozvoljeno je dovoditi manju djecu u džamiju pod uvjetom da ne uznemiravaju klanjače. Međutim, ako ih uznemiravaju, onda ćemo im zabraniti da dolaze u džamiju. Najbolji način zabrane jeste da razgovaramo sa njihovim roditeljima i objasnimo im da galame i prave buku te na taj način ometaju džematlije koje obavljaju namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ometanje klanjača je zabranjeno jer ih to uznemirava dok su u namazu. Jedne noći je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u mesdžid a ashabi su pojedinačno klanjali i podizali svoje glasove učeći Kur’an pa im je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i rekao: ”Nemojte se nadvikivati učeći Kur’an”, a na drugom mjestu kaže: ”Nemojte jedni druge učenjem uznemiravati.” Ovo ukazuje na to da je zabranjeno upražnjavati sve ono što ometa klanjača dok je u namazu.” Fetava nurun ala-d-Darb (17/386)
Kaže šejh Abdullah ibn Abdurrahman Džibrin: ”Zabranit ćemo maloj djeci i njima sličnima da dolaze u džamiju onda kada osjetimo da će se u njoj igrati i zabavljati. Znamo da je u prirodi djece skaču i igraju se, prave buku i galamu, što na kraju ometa klanjače i učače u džamiji, one koji zikre ili podučavaju druge korisnim znanostima. Takvu djecu roditelji obično jako teško smire. Ako su u namazu, onda se okreću, pomjeraju naprijed i nazad, pružaju ruke i igraju se nogama. Sve to ometa onoga koji klanja pored takvog djeteta, utječe na njegovu koncentraciju i skrušenost u namazu te mu umanjuje nagradu. Zbog toga bi roditelji trebali zabraniti manjoj djeci da dolaze u mesdžid sve dok ne budu sigurni da će se njihova djeca lijepo ponašati u džamiji, dok ih ne poduče poštivanju mjesta u kojem se nalaze i nauče da se brinu o čistoći džamije, dok ne budu sigurni da neće praviti buku i galamu i na taj način smetati klanjačima te oskrnaviti svetost Allahove kuće u kojoj se nalaze.”
Rezime:
Iz spomenutih citata vidimo da djecu možemo podijeliti u dvije skupine:
Prva skupina su ona djeca koja ne uznemiravaju klanjače ili ako su i nemirna prestaju sa galamom kada ih roditelj opomene i upozori. Ovakvu djecu je dozvoljeno dovoditi u džamiju.
Druga skupina su ona djeca koja uznemiravaju klanjače, a kada ih roditelj opomene ili upozori, ona i dalje nastavljaju sa galamom i bukom. Ovakvu djecu nije dozvoljeno dovoditi u džamiju jer uznemiravaju muslimane i ometaju ih u obavljanju namaza. A Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: mr. Elvedin Pezić

U toku dana i noći postoje dobrovoljni namazi, poznati kao pritvrđeni sunneti, koji se klanjaju uz obavezne farz namaze, nekada prije a nekada poslije farza, a za čije kontinuirano obavljanje se obećavaju posebne nagrade.

Majka pravovjernih Ummu Habiba Remla bint Ebu Sufjan, radijallahu anhuma, prenosi da je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ’Nema nijednog pokornog muslimana koji svaki dan Uzvišenom Allahu klanja dvanaest rekata nafile – dobrovoljnog namaza, mimo farzova, a da mu Allah zbog toga neće sagraditi kuću u Džennetu – ili je rekao: a da mu neće biti sagrađena kuća u Džennetu.’” ([1])

Postoji više mišljenja kod islamskih učenjaka u pogledu preciziranja koji sunneti su dvanaest pritvrđenih rekata za koje se obećavaju posebne nagrade.

Prema odabranom mišljenju pritvrđeni sunneti su: dva rekata prije sabahskih farza, četiri rekata prije podnevnog farza i dva rekata nakon podnevnog farza, dva rekata poslije akšamskog farza i dva rekata nakon jacijskog farza.

Za spomenute sunnete vezuje se nekoliko pravnih propisa koje bi trebao da poznaje svaki musliman:

A -Vrijednije je da se pritvrđeni sunneti klanjaju kod kuće nego da se klanjaju u džamiji, stim ako bi se pritvrđeni sunneti klanjali u džamiji insan ne bi na taj način napravio nikakav prekršaj.

Zejd b. Sabit, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”O ljudi, klanjajte u svojim kućama! Uistinu je najbolji onaj namaz koji čovjek klanja u svojoj kući, osim obaveznih, farz-namaza.” ([2])

Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Klanjajte neke dobrovoljne namaze i u svojim kućama, nemojte svoje kuće pretvarati u mezarluke!” ([3])

Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada neko od vas klanja namaz u džamiji, neka dio namaza i klanja u svojoj kući, jer uistinu će Allah u kući, zbog njegovog namaza, dati veliko dobro.” ([4])

B -Svaka nafila koja se klanja prije farza može se klanjati od nastupanja namaskog vremena pa sve do učenja ikamate za farz namaz, dok svaka nafila koja se klanja nakon farza može se klanjati nakon farza pa sve do pred istek namaskog vremena tog farza.

Kazao je Ibn Kudame: „Svaki dobrovoljni namaz koji se klanja prije farza njegovo vrijeme nastupa nastupanjem namaskog vremena pa sve dok se ne počne klanjati obavezni farz namaz, a svaki dobrovoljni namaz koji je propisan da se klanja nakon farza njegovo vrijeme počinje od završetka farz namaza pa sve do pred isticanje namaskog vremena.“ ([5])

C -Osoba koja ima naviku da kontinuirano klanja pritvrđene sunnete ako se desi da bude spriječena da ih klanja u njihovom propisanom vremenu može ih naklanjati naknadno.

Aiša, radijallahu anha, prenosi da ukoliko ne bi klanjao četiri rekata sunneta prije podnevskog farza, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao bi ih nakon njega. ([6])

D –Pritvrđeni sunneti koji se klanjaju nakon farza treba da bude odvojena od farza; zikrom, govorom, pomjeranjem sa mjesta, izlaskom iz džamije.

Prenosi se da je Muavije, r.a., kazao: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je naredio da ne spajamo namaz sa namazom, sve dok ne progovorimo ili izađemo.” ([7])

Kazao je imam En-Nevevi: „U ovom hadisu je dokaz za ono što tvrde naši učenjaci (misli na učenjake šafijskog mezheba) da je pohvalno prilikom klanjanja pritvrđeni sunneti ili druge nafile da se promijeni mjesto na kojem je klanjan farz namaz, a najbolje pomjeranje je da insan ode kući, ili da se pomakne na neko drugo mjestu u mesdžidu ili na neko drugo mjesto općenito, kako bi se povećao broj mjesta na kojima je insan činio sedždu, i kako bi se napravila pauza / razmak između nafile i obaveznog namaza. Riječi Poslanika ‘sve dok ne progovorimo’ su dokaz da se rastavljanje između farza i nafile postiže i govorom, ali je pomjerane bolje zbog onoga što smo spomenuli. A Allah najbolje zna.“ ([8])

Rastavljanje farza i nafile može biti na nekoliko različitih načina:

Zikrom, tako što će insan sjediti nakon farza i proučiti zikrove prenesene od Poslanika, a koje je on učio nakon namaza. Nakon završenog zikra čovjek će klanjati nafilu.
Izlaskom iz džamije i klanjanjem nafile kod kuće.
Razgovorom između klanjača.
Pomjeranjem sa mjesta gdje se klanjao obavezni farz namaza.
Mudrost rastavljanja dobrovoljnih i obaveznih namaza

Islamski učenjaci spomenuli su dvije mudrosti od rastavljanja nafile / dobrovoljnog namaza od farza:

Da bi se povećao broj mjesta na kojima se čini sedžda, jer će to svjedočiti čovjeku na Sudnjem danu.
Da bi se razlikovao dobrovoljni namaz od farza. Iz tog razloga u islamu je u više situacija propisano rastavljanje dobrovoljnih ibadeta od obaveznih.
Kazao je Ibn Tejmijje: „Sunnet / pohvalno je rastaviti između obaveznog i dobrovoljnog namaza na džumi namazu, a i u drugim namazima. Na osnovu onoga što je zabilježeno u ‘Sahihu’ da je Poslanik zabranio da spajamo namaz sa namazom, sve dok ne progovorimo ili izađemo. Shodno tome ne treba činiti ono što čine mnogi, da spajaju preselamljivanje sa dva rekata dobrovoljnog namaza. Na taj način insan jasno krši zabranu Allahovog Poslanika. Mudrost spomenute zabrane je razlikovanje između obaveznog i drugog dobrovoljnog, kao što razlikuje ibadet od onoga što to nije. Iz spomenutog razloga propisano je požurivanje sa iftarom i odgađanje sehura, jedenje na dan ramazanskog bajrama prije klanjanja bajram namaza, i zabrana da se dan ili dva dana prije ramazana posti dobrovoljni post. Sve spomenuto propisano je kako bi se obavezni post rastavio i razlikovao od dobrovoljnog, i kako bi se ibadet rastavio od onoga što to nije.“ ([9])

______________________

[1] Hadis bilježi Muslim, broj hadisa: 728.

[2] Muttefekun alejhi: Buhari, broj hadisa: 731, i Muslim, broj hadisa: 781.

[3] Muttefekun alejhi: Buhari, broj hadisa: 432, i Muslim, broj hadisa: 777.

[4] Hadis bilježi Muslim, broj hadisa: 778.

[5] El-Mugni, 2 / 95

[6] Hadis bilježi Tirmizi, broj hadisa: 426, koji kaže da je hasen. Šejh Albani ovu predaju je ocijenio dobrom / hasen. Pogledat: Sahih Sunen Et-Tirmizi, broj hadisa: 426

[7] Hadis bilježi Muslim, broj hadisa: 1129

[8] Šerh Nevevi ala Muslim, 6 / 170-171 str.

[9] El-Fetava el-kubra, 2 / 359 str.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/