Poremećaj u menstrualnom ciklusu otvara mnoge dileme oko čistoće, namaza i drugih vjerskih propisa koji se za to vežu. S obzirom da se mjesečni ciklus (hajz) mijenja shodno životnoj dobi i tjelesnom stanju žene, potrebno je ukazati na pravila koja regulišu ovaj propis na osnovu kojih žena može znati propise čistoće ma kakve promjene se desile.

Prvo: Kod većine žena mjesečnica traje 6 ili 7 dana, a period čistoće 23 ili 24 dana, ali dešava se i da traje više ili manje od toga. Mnogi islamski pravnici mišljenja su da mjesečni ciklus žene traje najkraće noć i dan, a najduže 15 dana. Ibn Tejmijje smatra da ne postoji najkraća i najduža granica, nego kad god se pojavi krv hajza sa svojim poznatim osobinama, to se smatra menstruacijom, bez obzira trajala ona dugo ili kratko. Rekao je: “Hajz je naziv za koji je Uzvišeni Allah vezao mnoge propise u Kur’anu i sunnetu, ne odredivši njegov najkraći i najduži period, niti dužinu perioda čistoće između dva hajza, iako je to pitanje učestalo i ummet je u potrebi za poznavanjem njegovih propisa. Lingvistički, hajzom se naziva, bez razlike, duži ili kraći period, a ko u tome odredi neku granicu, nije postupio u skladu sa Kur’anom i sunnetom.” (Medžmu‘ul-fetava, 19/237)

Drugo: Završetak ciklusa prepoznaje se po jednom od dva znaka:

● pojavom bijele tekućine koju maternica ispušta na kraju ciklusa,

● potpuni prestanak curenja.

Žene, ashabijke, pitale su Aišu, radijalahu anhuma, o znakovima po kojima se zna prestanak hajza, te kada bi se na pamuku nakon što ga stave na mjesto hajza vidjeli tragovi žute tekućine, govorila bi: “Ne požurujte (ne mislite da je hajz završio) sve dok ne vidite bijelu tekućinu.” (imam Malik, Muvetta, br. 128, Bejheki fil-kubra, br. 1486, hadis je sahih po ocjeni Albanija, Irvaul-galil, br. 198)

Ako se nakon završetka uobičajenog ciklusa ponovo pojavi žuta ili smeđa tekućina, pojava te tekućine ne tretira se hajzom. Na to ukazuje predaja Ummu Atijje, radijallahu anha: “Žutu i smeđu tekućinu, nakon čistoće, nismo smatrali ničim.” (Ebu Davud, br. 307, hadis je sahih po ocjeni Albanija, a Buharija ga bilježi bez riječi “nakon čistoće”, br. 326) “Nismo smatrali ničim”, tj. nismo smatrali hajzom, međutim pojava te tekućine kvari abdest. Ako se ova žuta ili smeđa tekućina pojavljuje u uobičajenom periodu ciklusa, ili prije pojave znakova završetka hajza, tretira se hajzom.

Treće: Po pitanju prestanka istjecanja krvi u periodu mjesečnog ciklusa, kao naprimjer da jedan dan postoji curenje, a drugi ne i sl., učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Hanefijski i šafijski mezheb stanovišta je da se čistoća koja se pojavi u periodu hajza također tretira hajzom. Ovo mišljenje izabrao je Ibn Tejmijje, jer se u tom slučaju bijela tekućina, koja je znak čistoće, nije pojavila, te kada bi se tretiralo čistoćom to bi bila teškoća, jer žena bi bila obavezna kupati se svaki ili svaki drugi dan.

Malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta je da se vrijeme u kojem se pojavljuje krv tretira hajzom, a da se vrijeme u kojem nema krvi tretira čistoćom, osim ako to stanje potraje više od 15 dana, onda je to istihaza o kojoj će slijediti detaljniji govor. Po ovom mišljenju, kada curenje prestane, žena je dužna okupati se i tretira se čistom, te kada se ponovo vrati krv, ponovo je u hajzu. Ovo mišljenje je preferirajuće, jer krvarenje je znak hajza, a prestanak curenja je znak čistoće, osim ako prestanak krvarenja traje kraće od jednog dana, u tom slučaju neće se tretirati čistoćom, kao što to ističe hanbelijski učenjak Ibn Kudame, jer obaveznost kupanja u kraćem periodu od toga predstavlja teškoću. Prema tome, prekid kraći od jednog dana ne smatra se čistoćom osim ako na to ukazuju posebne okolnosti, kao naprimjer da se prekid pojavi na kraju uobičajenog perioda mjesečnice ili da se pojavi bijela tekućina koja je znak završetka ciklusa. (El-Mugni, 1/399, Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 18/304, Ibn Usejmin, Ahkamud-dimait-tabiijje, 11)

Četvrto: Menstrualni ciklus može postati duži u odnosu na uobičajeno trajanje, kao što može postati kraći. Sve dok traje curenje krvi tipičnih osobina, koje će kasnije biti pojašnjene, žena je u hajzu. Ako žena vidi znakove čistoće i vjeruje da je ciklus prestao te se okupa i tretira se čistom, zatim ponovo uoči krv hajza, to se tretira nastavkom prethodnog menstrualnog ciklusa i ponovo će ostaviti namaz i sve što je hajzom zabranjeno. Međutim, ako se krvarenje nakon čistoće pojavljuje tokom većine vremena ili na način da žena zna da to nije hajz, onda se ta krv tretira istihazom. Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje: “Mjesečni ciklus kod mene nekad traje devet, a nekad deset dana. Nakon što postanem čista i radim kućne poslove, ponovo mi se pojavi krvi u isprekidanim intervalima. Kada mi se ponovo vrati krv nakon uobičajenog ciklusa, da li mi je dozvoljen post, namaz i ‘umra?

Odgovor: Mjesečni ciklus kod tebe je u onom periodu u kojem ti obično dolazi hajz, a to je deset ili devet dana. Kad krv prestane curiti nakon devet ili deset dana, okupaj se te klanjaj, posti i obavljaj tavaf, a tvom mužu je dozvoljen odnos s tobom. Krv koja se pojavi nakon uobičajenog ciklusa zbog kretanja pri poslu ili nečeg drugog neočekivanog, nije krv hajza, nego je to krv koja se pojavljuje zbog određene bolesti i poremećaja. Ta krv te ne sprečava da klanjaš, postiš, tavafiš i tome slično, nego je očisti poput ostalih nečistoća, zatim uzmi abdest za svaki namaz te klanjaj, tavafi, uči Kur’an i sl.” (Fetaval-ledžne, 5/388)

Peto: Stalno curenje krvi ili sa kraćim prekidima, kao što je dan ili dva u mjesecu, naziva se istihaza. U pravilu, krv koja se pojavljuje kod žene tretira se hajzom osim ako je curenje kontinuirano i traje većinu mjeseca, po mišljenju Ibn Tejmijje ili traje više od 15 dana po mišljenju većine učenjaka, u tom slučaju se tretira istihazom. Krv istihaze razlikuje se od krvi hajza u sljedećem:

● Krv hajza je crne boje, dok je krv istihaze prirodna boja krvi.

● Krv hajza je gusta, dok je krv istihaze rijetka.

● Krv hajza je neugodnog mirisa za razliku od krvi istihaze.

● Krv hajza izlazi iz maternice, a krv istihaze iz vene.

● Krv hajza se ne gruša kada se pojavi, za razliku od krv istihaze.

Propisi istihaze razlikuju se od propisa hajza u tome da se za vrijeme hajza žena tretira nečistom i u tom periodu ostavlja namaz, dok se u istihazi tretira čistom i ne ostavlja namaz. Međutim, u istihazi žena će, ako je curenje konstantno ili se pojavi prije nastupanja sljedećeg namaza, pred svaki namaz očistiti se i spriječiti izlazak krvi uloškom i sl., zatim će se abdestiti i klanjati. Ako se nakon čišćenja i abdesta za vrijeme namaza pojavi krv istihaze, to neće pokvariti namaz.

Šesto: Istihaza može imati tri različita stanja:

● Prije pojave istihaze žena je imala poznat period u kojem je nastupao mjesečni ciklus. U tom slučaju će taj isti period tretirati hajzom, a ostalo vrijeme istihazom. Kao naprimjer, da žena ima redovan ciklus šest dana na početku svakog hidžretskog mjeseca, zatim joj se pojavi istihaza tako da ima konstantno curenje, u tom slučaju prvih šest dana svakog hidžretskog mjeseca je hajz, a ostalo vrijeme istihaza. Na to ukazuje predaja u kojoj se navodi da je Fatima bint Ebi Hubejš rekla: “Allahov Poslaniče, meni stalno dolazi krv tako da nikad nisam čista, da li ću ostaviti namaz?” “Ne, to je krv iz vene. Ostavi namaz onoliki broj dana koliko ti je trajao hajz, a zatim se okupaj i klanjaj”, odgovorio je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam. (Buharija, br. 325).

● Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus, nego se pojavom menstruacije pojavila i istihaza. U ovom slučaju mjerilo prepoznavanja hajza je razlika u osobinama krvi. Ako žena može prepoznati krv hajza na osnovu boje, mirisa, bolova koji prate njenu pojavu i sl., period u kojem se pojavljuje takva krv je hajz, a ostalo vrijeme, kada se pojavljuje krv drugih osobina je istihaza. Dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Fatimi bint Ebi Hubejš: “Kada se pojavi krv hajza, to je crna krv, neugodnog mirisa, kada se to pojavi, ostavi namaz, a kada bude drugačije, abdesti se i klanjaj, jer to je krv iz vene.” (Ebu Davud, br. 286, i Hakim, br. 618, hadis u sebi ima slabosti, ali su učenjaci prihvatili postupanje po njemu)

● Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus niti je u stanju razlikovati krv hajza od krvi istihaze. U tom slučaju ravnat će se prema ciklusu većine žena tako da se tretira u hajzu šest ili sedam dana počevši od prvog vremena u kojem je vidjela krv, a nakon toga u istihazi. Naprimjer, ako vidi krv petog u mjesecu, zatim curenje traje a ne uočava se razlika na osnovu koje bi se prepoznala krv hajza, u tom slučaju žena je u hajzu šest ili sedam dana počevši od petog dana svakog mjeseca. Dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hamni bint Džahš, radijallahu anha, ashabijki kojoj se pojavila istihaza: “U hajzu si šest ili sedam dana, u Allahovom znanju, a zatim se okupaj…” (Ahmed, br. 27514, Ebu Davud, br. 287, Tirmizi, br. 128, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Riječima Poslanika: “Šest ili sedam dana”, misli se da treba vidjeti šta je od to dvoje bliže njenom stanju ravnajući se prema ženama njene starosti i njenoj rodbini. Uzvišeni Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/propisi-vezani-za-menstruaciju/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

O vrijednosti sure El-Mulk zabilježene su brojne predaje u kojima se navodi da će se ta sura zauzimati za onoga ko je uči i da će ga štititi od kaburskog azaba (patnje). Iz tih predaja razumije se da zauzimanje i zaštita biva za one koji su u potrebi za tim, tj. grješnici. Ipak, neki učenjaci ove predaje razumijevaju na drugi način, a to je da sura El-Mulk onoga ko je uči štiti od zapadanja u grijehe koji uzrokuju kaznu u kaburu.

El-Mubarekfuri, komentarišući jednu od predaja o vrijednosti sure El-Mulk u kojoj je ta sura nazvana štitom (elmania), kaže: “Ona je ‘štit’ (elmania), tj. štiti od kaburske patnje ili od grijeha koji uzrokuju kabursku patnju.” (Tuhfetul-Ahvezi, br. 2815)

Ovo su neke od predaja koje govore o vrijednosti sure El-Mulk (Tebarkel-lezi):

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alehi ve sellem, rekao: “Sura u Kur'anu, ima trideset ajeta, zauzimat će se za onoga ko je uči sve dok mu se ne oprosti: Tebarkel-lezi bi-jedihil-mulk.” (Bilježi Ahmed, br. 7962, Ebu Davud, br. 1400 i drugi, hadis je hasen po ocjeni Albanija.)

Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, kaže: “Ko bude svake noći učio Tebarkel-lezi bi-jedihil-mulk, Allah će ga tom surom sačuvati od kaburske patnje. U vremenu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nazivali smo ovu suru ‘štit’ (elmania). Ona je doista u Allahovoj Knjizi, ko je bude učio svake večeri, stekao je mnogo dobrih i lijepih dijela.” (En-Nesai, Es-Sunenul-kubra, br. 10479, hadis je hasen po ocjeni Albanija.)

Abdurrahman ibn Avf govorio je: “Sura Kul-huvallahu ehad vrijedna je poput trećine Kur'ana, a sura Tebarkel-lezi bi-jedihil-mulk branit će onoga ko je bude učio.” (Bilježi Malik u Muveta, br. 487.)

Imam Es-Sujuti, rahimehullah, govoreći o ovim predajama, kaže: “Ove predaje sve skupa ukazuju na to da će se sura El-Mulk zauzimati, u kaburu i na Sudnjem danu, za onog ko ju je učio, zauzimat će se da od njega odagna kaznu i uvede ga u Džennet.” (Tenvirul-havalik, 1/164) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/vrijednost-ucenja-sure-el-mulk/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Važnost namaza i njegov stepen u islamu poznat je svakom muslimanu. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu izučavajući i najsitnije detalje vezane za njega. Jedan od tih detalja jeste način na koji se klanjač spušta na sedždu, te da li se pri tome na tlo spuštaju prvo ruke, a zatim koljena ili obratno. Ebu Hanifa, Šafija i Ahmed, u jednoj predaji, odabrali su mišljenje da se pri spuštanju na sedždu prvo spuštaju koljena, a zatim ruke. Imam Et-Tirmizi, pripisujući ovo mišljenje džumhuru (velikoj većini) islamskih učenjaka, kaže: “Većina učenjaka podržava ovu praksu!” (Džamiut-Tirmizi, 2/56, hadis, br. 268), tj. da se pri odlasku na sedždu prvo spuštaju koljena, a zatim ruke, a kada se ustaje, prvo se podignu ruke, a zatim koljena. Dokaz za ovo mišljenje jeste hadis Vaila b. Hudžra u kojem se kaže: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, odlazeći na sedždu, spušta koljena prije ruku, a kada ustaje, podiže ruke prije koljena.” (Ebu Davud, br. 838, Et-Tirmizi, br. 268, En-Nesai, br. 1089, Ibn Madža, br. 882, i Ed-Darekutni, br. 1307) Nakon što je naveo ovaj hadis, Ed-Darekutni kaže: “Ovaj hadis prenosi samo Jezid b. Harun od Šurejka. Od Asima b. Kulejba ne prenosi ga niko osim Šurejka, a Šurejk nije jak prenosilac u predajama koje samo on prenosi.” (Sunenud-Darekutni, 2/150) Šejh Albani, rahimehullah, također je hadis ocijenio slabim. (Miškatul-mesabih, 1/195)

Imam Malik, El-Evzai i mnogi drugi hadiski učenjaci preferiraju spuštanje ruku prije koljena, argumentirajući to hadisom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas čini sedždu, neka se ne spušta kao što se spušta deva, i neka spusti ruke prije koljena.” (Bilježe Ahmed, br. 8942, Ebu Davud, br. 840, En-Nesai, br. 1091 i drugi) Imam En-Nevevi ocijenio je dobrim sened ovog hadisa, a šejh Albani vjerodostojnim. (El-Medžmu, 3/421, i Miškatul-mesabih, 1/196)

Mnogi učenjaci preferirali su postupanje po hadisu Vaila, radijallahu anhu, koji se uzima kao dokaz za prvo mišljenje, dajući mu prednost nad predajom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tvrdeći da je ta predaja kontradiktorna u svom značenju. Jedan od istaknutih učenjaka koji su odabrali prvo mišljenje, tj. da se koljena spuštaju prije ruku, jeste Ibnul-Kajjim, a od savremenih učenjaka Muhammed b. Salih el-Usejmin. (Pogledati: Zadul-me‘ad, 1/215, i Eš-Šerhul-mumti, 3/110)

Rezimirajući ovo pitanje, navest ću citat Ibn Tejmijje, rahimehullah, koji potvrđuje da su oba načina prihvatljiva i ispravna, a postojeće razilaženje odnosi se na odabir boljeg i potpunijeg. Ibn Tejmijje kaže: “Učenjaci su jednoglasni da je namaz dozvoljeno obavljati na svaki od dva spomenuta načina. Ako klanjač želi, spuštat će koljena prije ruku, a ako hoće, spuštat će ruke, a zatim koljena. Namaz mu je ispravan u oba slučaja, po konsenzusu učenjaka, međutim, učenjaci su se razišli u određivanju boljeg.” (Medžmul-fetava, 22/449)

http://el-asr.com/pitanja/da-li-se-na-sedzdu-prvo-spustaju-koljena-ili-ruke/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

U dostavljanju poslanice i vjerskih propisa poslanici su bili bezgrješni: nisu zaboravljali ništa od Allahove objave, osim ako Allah nije odredio da nešto zaborave kada je neki propis bio derogiran. Uzvišeni Allah stavio je Sebi u obavezu da poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, poduči Objavi i da je nakon toga ne zaboravlja i obavezao se da u njegovom srcu sakupi Kur’an, rekavši: “Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš zaboraviti osim onoga što će Allah htjeti” (El-‘Ala, 6-7); “Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo” (El-Kijama, 17-19). Poslanici su bili bezgrješni u dostavljanju objave od Allaha, Uzvišenog Gospodara, i oni od Božije objave ništa nisu prikrivali. Rekao je Uzvišeni Allah: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.” (El-Maida, 67)

Vjerovjesnici su, također, bili zaštićeni od velikih grijeha, poput zinaluka, alkohola i sl. Što se, pak, tiče malih grijeha, većina učenjaka smatra da nisu bili zaštićeni od malih grijeha, a ako bi se desilo da počine neki mali grijeh, Uzvišeni Allah upozorio bi ih na to, a oni na tome ne bi ustrajavali, nego bi se brzo kajali i grijehe ostavljali.

U tom je kontekstu Ibn Tejmijje, rahimehullahu, rekao: “Mišljenje da su vjerovjesnici bili zaštićeni od velikih grijeha, a nezaštićeni od malih grijeha, zastupa većina islamskih učenjaka i svih frakcija. Štaviše, to je mišljenje i većine islamskih racionalista. Ebu Hasan el-Amdi spominje da je to mišljenje Ešaira, a to je mišljenje i većine mufessira, kao i hadiskih i fikhskih eksperata. Štaviše, od selefa, naših prethodnika, imama, ashaba, tabiina i tabi-tabiina, prenesena su samo mišljenja koja se podudaraju sa ovim.” (Medžmul-fetava, 4/319)

Dokazi da su vjerovjesnici mogli zapasti u male grijehe i da ih je Allah nakon toga upozoravao i vraćao ispravnom putu, jesu sljedeći:

● Govor Uzvišenog Allaha o Ademu, alejhis-selam: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio” (Ta-ha, 121-122). Ovo je dokaz da je Adem počinio grijeh, te da ga je Allah na to upozorio i da se Adem pokajao.

● Riječi Uzvišenog: “Musa ga udari šakom i – usmrti. ‘Ovo je šejtanov posao!’, uzviknu, ‘on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj’, reče onda, ‘ja sam sâm sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.” (El-Kasas, 15-16) Musa, alejhis-selam, priznao je svoj grijeh i tražio od Allaha da mu oprosti nakon što je greškom ubio Kopta i Allah mu je uistinu grijeh oprostio.

● Riječi Uzvišenog: “I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.” (Sād, 23-24) Davud, alejhis-selam, pogriješio je jer je požurio sa presudom prije nego što je saslušao drugog parničara u sporu u kojem je sudio.

Našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah u nekoliko navrata ukorava, a jedni od tih ajeta su na početku sure Et-Tahrim: “O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je” (Et-Tahrim, 1). Isto tako, ukorio ga je po pitanju zarobljenika Bitke na Bedru i događaja sa slijepcem – Ibn Ummu Mektuma, radijallahu anhu.

Ipak, ima onih koji mogućnost da su poslanici zapadali u grijeh glorificiraju i smatraju nevjerovatnom i neprikladnom, te stoga spomenute i druge njima slične citate pogrešno tumače. Takav stav izgradili su na dvije postavke:

Prva postavka: Uzvišeni Allah naredio je da slijedimo poslanike i za njima se povodimo, a naredba da se oni slijede iziskuje da sve što oni čine bude prikladno za slijeđenje, te da je svako njihovo djelo i ubjeđenje oblik pokornosti Bogu. Kada bi bilo dozvoljeno da poslanici zapadaju u grijehe, to bi rezultiralo proturječnošću i kolizijom, jer to bi značilo da se u tom grijehu koji počine poslanici spajaju dvije kontradiktornosti, a to su: naredba da se to djelo čini, s obzirom da nam je naređeno da slijedimo poslanike, i zabrana da to djelo činimo, jer je to grijeh.

Ova bi sumnja bila opravdana kada bi grijeh bio skriven i nejasan, tako da se može pomiješati sa pokornošću i dobrim djelom, međutim, Uzvišeni Allah upozorava Svoje poslanike na to i ukazuje na pogrešku, te im daje nadahnuće da se, bez imalo odgađanja, pokaju i oprost zatraže.

Druga postavka: Grijesi se ne podudaraju sa potpunošću i savršenstvom, nego su mahana i nedostatak. Ova je postavka tačna ukoliko grijeh ne poprati tevba i pokajanje, jer tevba briše grijeh i mahanu i ne negira potpunost, a onaj ko se pokaje ne zaslužuje ukor nakon pokajanja. Štaviše, često se dešava da čovjek nakon pokajanja bude bolji nego što je bio prije grijeha. Poznato je da nijedan poslanik nije počinio grijeh a da nije požurio sa tevbom – pokajanjem i traženjem oprosta. Za poslanicima se ne povodi u grijehu, nego u brzini i iskrenosti pokajanja nakon počinjenog grijeha. Grijeh je neminovan da bi mogli biti praktičan uzor u tevbi i pokajanju, a nakon tevbe, oni su samo potpuniji nego što su bili prije grijeha. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-su-poslanici-bili-bezgrjesni-ljudi/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Svaka zahvala pripada Svevišnjem Allahu i neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba, miljenika i poslanika Muhammeda, njegovoj porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu. Pretjerana želja za lagodnim životom indikator je utjecaja aktuelnog materijalističkog trenda na porodicu muslimana. Nevjernik živi svoj ovosvjetski život vjerujući da je to sve, da nakon smrti nema ništa, stoga nastoji ovaj život provesti u užitku i lagodnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Dunjaluk je zatvor za vjernika, a Džennet za nevjernika.” (Muslim, br. 2956) Vjerniku je zatvor jer nije on prepušten svojim prohtjevima da ga vode, nego svoj život uređuje shodno granicama koje je Allah postavio, jer za vjernika je ovaj život samo sredstvo kojim kupuje ono što istinski vrijedi – Allahovo zadovoljstvo i kuću vječne sreće. S druge strane, nevjernik o tome ne vodi brigu, pa je stoga ovaj život, iako je pun tegoba i nedostataka, njemu Džennet u usporedbi sa onim što mu nakon smrti predstoji. Vjernik mora biti svjestan ove temeljne razlike u pogledu na život i ne smije sebi dozvoliti da se povede za onima koji o stajanju pred Allahom ne razmišljaju: “I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Ta-ha, 131) Islamska vjera stavlja svojim sljedbenicima u strogu obavezu ne samo brigu o roditeljima nego vrhunac pažnje prema njima i lijepog ophođenja, odnosno dobročinstvo. Uzvišeni Allah veličanstvenom retorikom o pravu roditelja, kaže: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23–24) Kada se sklapa bračni ili neki drugi ugovor, strane ugovora mogu postaviti određene uvjete, međutim, nisu svi uvjeti prihvatljivi niti ispravni u islamskom zakonu – šerijatu. Svaki uvjet koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno ništavan je. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao je: “Šta je tom svijetu pa postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi? Ništavan je svaki uvjet kojeg nema u Allahovoj, azze ve dželle, Knjizi, pa kad bi bilo i stotinu uvjeta. Allahova Knjiga je istina, a Allahov uvjet je preči!” (Muslim, br. 1504) Pod uvjetom kojeg nema u Allahovoj Knjizi podrazumijeva se svaki uvjet koji je suprotan Allahovoj Knjizi, odnosno uvjet iz kojeg proizlazi činjenje harama ili ostavljanje vadžiba – obaveze. Uvjet spomenut u pitanju pripada ovoj vrsti u slučaju kada sin nije u stanju hizmetiti roditelje i pružiti im potrebnu brigu i pažnju bez pomoći supruge. Mladoženja koji prilikom sklapanja braka zna ili osnovano vjeruje da bez pomoći one s kojom stupa u brak može ispuniti pravo roditelja, iznajmljivanjem posluge i sl., može prihvatiti sličan uvjet, a u protivnom, to mu je zabranjeno. Jedno fikhsko pravilo kaže: “Sve bez čega se obaveza ne može ispuniti također je obavezno, a sve bez čijeg se ostavljanja ne može haram ostaviti i samo je haram”. Prema tome, nije dozvoljeno prihvatiti uvjet iz kojeg će nužno proizaći činjenje harama ili ostavljanje vadžiba. To znači, ako mladić koji stupa u brak pretpostavlja da bez pomoći supruge ne može roditeljima pružiti njihovo pravo u brizi i dobročinstvu, takvome je haram prihvatiti uvjet da mu supruga neće služiti roditelje. Sa aspekta djevojke, njoj je načelno dozvoljeno postaviti sličan uvjet ili odbiti prosca koji joj nije u stanju pružiti ono što želi, ali je to opravdano samo onoj koja pretpostavlja da nije u stanju izvršiti takvu obavezu ili joj zauzetost prečim tako nešto ne dozvoljava. Ako je prosac moralan, uzorit vjernik i podesan za brak, ne treba ga odbijati sličnim uvjetom. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad vam kao prosac dođe onaj čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, oženite ga, jer ako tako ne postupite, na zemlji će se pojaviti fitna i veliki nered.” (Tirmizi, br. 1084, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Kada se nađemo na raskrsnici dva puta: jedan vodi Allahovom zadovoljstvu, a drugi Njegovoj srdžbi, prisjetimo se predaje od Ebu Katade i Ebu Dehmana, u kojoj kazuju da su sreli jednog nomada – stanovnika pustinje, i pitali ga: “Da li si štagod čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?” “Da”, rekao je, “čuo sam ga da kaže: ‘Doista nećeš nešto ostaviti radi Uzvišenog Allaha a da ti Allah to neće zamijeniti nečim što je za tebe bolje.’” (Ahmed, br. 23124, sahih po ocjeni Šuajba Arnauta) Allaha molima da našu omladinu izvede na Pravi put, omili im iman i dobra djela, a omrzne im nevjerstvo i grijeh!

http://el-asr.com/pitanja/uvjetovanje-mlade-pri-udaji/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/