Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se pije s otvora (usta) mješine. Hadis je vjerodostojan, a bilježi ga Buhari. Mješina je posuda od kože u kojoj se nekada držala voda i druge tekućine.

Učenjaci su ukazali na niz mogućih razloga ove zabrane, pa su rekli:

Prvo: Mješina je neprozirna, ne vidi se njen sadržaj, pa je moguće da unutra bude kakav insekt ili gmizavac, a to može naštetiti čovjeku. U jednoj predaji navodi se da je povod ovog hadisa upravo takav događaj. Naime, jedan je čovjek pio iz mješine, pa je zajedno sa tekućinom u njegov stomak dospjela mala zmija. Potom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se pije izravno iz mješine (Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari). Kada se radi o prozirnim staklenim ili plastičnim bocama, ovaj razlog definitivno nije prisutan, jer je sadržaj ovakve ambalaže vidljiv. Kada se radi o limenkama, tetrapaku i bocama u boji kroz koje se ne vidi sadržaj unutar nje, ovaj je razlog prisutan. Međutim, mogućnost da se takvo nešto nađe u ambalaži koja zadovoljava današnje standarde jako je mala.

Drugo: Pijenjem izravno sa usana mješine tečnost izlazi u većoj mjeri nego što je prikladno za gutanje, tako da onaj ko na takav način pije lako se može zagrcnuti ili pak prosuti tekućinu koju pije po sebi. Ovaj razlog prisutan je kada se izravno pije iz boce sa velikim otvorom.

Treće: Kako na usne dospijeva pljuvačka, one su vlažne i ta vlažnost usana onoga ko pije na takav način ostaje na grlu mješine, a moguće je i da se pomiješa sa tekućinom unutar nje, što je odvratno drugima. Također, na takav se način mogu prenijeti razne bolesti (Ibn Hadžer, Fethul-Bari). Ovaj razlog prisutan je kada se pije iz boce ili limenke naslanjajući usne na njih. Međutim, ovaj razlog aktuelan je samo ako i drugi piju iz iste boce, a ako je boca namijenjena samo za jednu osobu, onda ovaj razlog ne postoji.

Kao što smo vidjeli, neki od ovih razloga prisutni su i kada se pije iz boca i limenki kakve su danas, a neki su rijetki. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, zabrana da se pije sa grla mješine ne upućuje na strogu zabranu tog postupka, nego ukazuje na etiku pijenja (Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari). Izbjegavati pijenje izravno iz boce, tetrapaka i sl., pohvalno je u svakom slučaju, a naročito ako iz boce pije više osoba. A Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/kakav-je-serijatski-stav-u-vezi-sa-direktnim-pijenjem-iz-flase-i-limenke/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Džuma-namaz obaveza je svakom punoljetnom i razumnom muškarcu koji živi u naseljenom mjestu u kojem se taj namaz obavlja. Nije dozvoljeno muslimanu koji ispunjava ove uvjete da izostavi džuma-namaz bez šerijatski prihvatljivog opravdanja. Svevišnji Allah kaže: “O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka znate!” (El-Džumua, 9). Ovim ajetom Svevišnji Allah poziva da se ostavi kupoprodaja i da se na molitvu pođe. U značenju kupoprodaje je posao i sve drugo što ljude namaza od odvraća.

Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onima koji izostaju sa džuma-namaza: “Bio sam naumio da naredim jednom čovjek da predvodi ljude u namazu, a potom da muškarcima koji nisu došli na džuma-namaz zapalim kuće.” (Muslim)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Ili će ti ljudi prestati da izostaju sa džume ili će Allah njihova srca zapečatiti, a potom će nemarni biti.” (Muslim)

Ebu Dža’d ed-Damri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko iz nemara i bez razloga izostavi tri džume, Allah će mu zapečatiti srce.” (Ahmed i Ebu Davud. Hadis je hasen-sahih, po ocjeni šejha Albanija.)

U ovim hadisima upućena je velika prijetnja onome ko izostavlja džuma-namaz. Musliman je dužan svoje radno vrijeme uskladiti sa ovom obavezom i organizirati se tako da može prisustvovati ovom ibadetu. Dužan je odabrati posao i službu koji mu to omogućava pa i ako je zarada na tom poslu manja. Svevišnji Allah kaže: “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2–3)

Ipak, postoje vanredne situacije u kojima je dozvoljeno izostaviti džumu. Učenjaci su, kazujući o posebnim okolnostima usljed kojih je dozvoljeno izostaviti džumu, istakli da je to stanje u kojem čovjek biva izložen neugodnosti i velikoj, neprirodnoj teškoći ili se izlaže sigurnoj šteti po život, zdravlje ili imovinu. Malikijski učenjak Ibn Abdulberr kaže: “Govor o razlozima izostavljanja džume je širok, ali se načelno može kazati da sve ono što sprečava čovjeka da dođe na džumu tako da mu pričinjava neugodnost, izlaže ga strahu od neprijatelja ili se time poništava nužna obaveza, validan je razlog izostanka…” (Et-Temhid)

To se odnosi na povremeno izostavljanje džume, dok je kontinuiran izostanak teži i opasniji, kao što na to ukazuju prethodno spomenute riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko iz nemara i bez razloga izostavi tri džume, Allah će mu zapečatiti srce.”

Posao i služba nisu prihvatljiv razlog za izostanak sa džume, izuzev u dva slučaja:

● Prvi je da se radi o poslu za kojim postoji velika potreba i nužda, a iziskuje kontinuirano prisustvo radnika i službenika, koji ako bi napustili posao i otišli na džumu, nastala bi velika šteta ili bi izložili sebe i druge ljude velikoj opasnosti, a nema mogućnosti da ih neko drugi u tom poslu zamijeni. Kao, naprimjer, dežurni ljekari u hitnoj pomoći, čuvari i policajci za vrijeme dežurstva na mjestima gdje postoji opasnost da bude ugrožena sigurnost ljudi ili imovine, nadzornici u pogonima koji se ne mogu zaustaviti i sl.

● Drugo stanje jeste kada posao nekom bude jedini izvor prihoda tako da nema drugog načina da pokrije svoje elementarne potrebe u hrani, piću, odjeći, smještaju i sličnim potrepštinama koje su nužno potrebne njemu i njegovoj porodici. Takvo stanje je nužda u kojoj je dozvoljeno izostati sa džume sve dok ne osigura ono što je neophodno potrebno njemu i onom ko je u njegovom skrbništvu, uz nastojanje da čim prije pronađe izvor prihoda uz koji može obavljati džuma-namaz. Hanbelijski učenjak Merdavi kaže: “Jedan od razloga koji izostanak sa džume i džemata čine legitimnim jeste opasnost po životnu opskrbu za kojom je čovjek u potrebi.” (El-Insaf) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/izostavljanje-dzuma-namaza-zbog-posla/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Na početku je korisno spomenuti da nošenje duge kose muškarcima nije pohvalno djelo (sunnet) kojim se dobija sevap, nego je to stvar običaja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponekad je nosio dugu kosu, ali nije na to podsticao i bodrio, nego je podsticao one koji imaju dugu kosu da o njoj brinu i drže je uredno. Govorio je: “Ko pusti kosu, neka je uređuje.” (Ebu Davud, hadis je hasen po ocjeni imama Ibn Hadžera. Pogledati: Fethul-Bari) Kosa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nekad je bila do resica ušiju, nekad je bila do iznad ramena, a nekada je dodirivala ramena, a kada bi mu kosa bila duga, vezao bi je u četiri pletenice. Enes, radijallahu anhu, kaže: “Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kosa je padala na ramena.” (Buhari i Muslim) Također je rekao: “Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je valovita, ni ravna ni kovrdžava, između ušiju i ramena.” (Buhari) Aiša, radijallahu anha, kaže: “Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kosa je bila između ušnih resica i ramena (ni duga ni kratka).” (Ebu Davud i Tirmizi. Hadis je hasen-sahih-garib po ocjeni Tirmizija.) Ummu Hani, radijallahu anha, kaže: “ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stigao je u Meku, a imao je kosu vezanu u četiri pletenice.“ (Ebu Davud i Tirmizi. Hadis je hasen po ocjeni Tirmizija.) U komentaru hadisa koji opisuju kosu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ibn Hadžer kaže: “Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najčešće je dostizala do blizu ramena, a ponekad je bila duža tako da bi vezao repove, a to se odnosi na stanje kada se duže vremena nije mogao posvetiti kosi, kada bi bio zauzet nečim kao što je putovanje i sl.” (Fethul-Bari, skraćeno)

Da muškarac nosi dugu kosu u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je sasvim prihvatljivo i uobičajeno, tako da puštanje duge kose nije privlačilo nikakvu pozornost. Međutim, u podneblju gdje duga kosa kod muškaraca nije društveno prihvatljiva ili je duga kosa obilježje nedostojnih ljudi, musliman se neće s njima poistovjećivati. Ibn Usejmin kaže: “Ne smeta da se pusti duga kosa, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponekad je imao kosu koja je gotovo dolazila do ramena. Dakle, tu nema smetnje, ali i pored toga presudan je običaj i navika. Kada se ustali običaj da takvo nešto čini samo određena skupina i da to predstavlja novinu u običaju, dostojanstveni ljudi ne trebaju puštati dugu kosu, jer kod ljudi i prema njihovom običaju takav je na dnu društvene ljestvice. Dakle, puštanje duge kose muškarcima je dozvoljeno, ali je podređeno običaju i praksi zajednice, te ako je takav običaj kod svih ljudi, i uglednih i prezrenih, u tome nema smetnje, ali ako to primjenjuju samo nedolični ljudi, časni i ugledni ne trebaju to činiti. Ovome ne oponira to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio dugu kosu, a on je najčasniji i najugledniji čovjek, jer smatramo da puštanje duge kose nije sunnet niti obred, nego je to vid praćenja običaja i navike.” (Fetava Nurun alad-derb, 22/2. Pogledati: Muhammed b. Salih el-Munedždžid, fetva br. 69822)

Nema smetnje da muškarac veže svoju dugu kosu pod uvjetom da to ne bude na način svojstven ženama. Nošenje rajfa je svojstveno ženama i zbog toga muškarcima nije dozvoljeno, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce. (Buhari)

Pokuđeno je muškarcima da im kosa za vrijeme namaza bude vezana. Jednom prilikom je Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, vidio Abdullaha b. Harisa, radijallahu anhu, kako klanja vezane kose na zadnjem dijelu glave, pa je ustao i počeo mu je razvezivati. Pošto je završio namaz, Abdullah se okrenu Ibn Abbasu i upita: “Zašto si mi to učinio?” On reče: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘Ovo je isto kao kad bi neko klanjao na ramenima svezanih ruku.’” (Muslim) U komentaru ovog hadisa kaže se: “Ovo se odnosi na skupljanje kose nakon što se sveže u pletenicu, kao što to čine žene.” (Munavi, Fejdul-Kadir)

Islamski pravnici jednoglasni su u mišljenju da je u namazu muškarcu pokuđeno vezati pletenicu oko glave kao što to čine žene, ili da skupi kosu pa je veže na zadnjem dijelu glave. Međutim, ako bi tako klanjao, namaz je ispravan. Smisao zabrane vezanja kose u namazu jeste da kosa zajedno sa klanjačem čini sedždu. Zbog toga se vezanje kose poredi vezanjem ruku na ramenima, jer u takvom stanju ruke neće biti na sedždi. (Pogledati: El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)

Ukratko: Puštanje duge kose muškarcima nije sunnet. Ako je to uobičajeno u narodu tako da dugu kose nose dostojanstveni i ugledni ljudi, to je dozvoljeno. Međutim, ako je to obilježje onih koji ne drže do vjere, časni i ugledni ljudi neće to činiti. Vezati kosu rajfom muškarcima nije dozvoljeno, jer je to svojstveno ženama. Muškarcu koji ima dugu kosu pokuđeno je da za vrijeme namaza kosa bude vezana.

http://el-asr.com/pitanja/duga-kosa-kod-muskarca-i-nosenje-rajfa/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Ezan je jedno od velikih obilježja islama, kojim se označava nastupanje namaskog vremena, a ikametom se označava početak farz-namaza. Proučiti ezan i ikamet obaveza je muslimanima kao zajednici (farz kifaje) prema odabranom mišljenju učenjaka. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Kada nastupi vrijeme namaza, neka jedan od vas prouči ezan i neka vam najstariji među vama bude imam“ (Buhari i Muslim). Imperativ u govoru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje na obavezu. Prema drugom mišljenju, proučiti ezan je pritvrđeni sunnet. Argument ovog stava je hadis u kojem se opisuje kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao namazu čovjeka koji nije ispravno obavljao namaz. Govorio mu je da učini tako i tako, a nije spomenuo ezan, iako je spomenuo abdest, okretanje prema kibli i namaske ruknove (Buhari). Pobornici oba stava jednoglasni su u mišljenju da, ako bi skupina ljudi klanjala namaz bez ezana i ikameta, namaz bi im bio ispravan, ali su grješni zbog suprotstavljanja sunnetu i zapostavljanja Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)

Ezan i ikamet satkani su od zikra, slavljenja i veličanja Svevišnjeg Allaha, tako da je pohvalno i onome ko klanja pojedinačno, svejedno bilo to na putovanju ili u mjestu u kojem je već proučen ezan, da ih prouči. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: „Uzvišeni Allah divi se pastiru koji kod ovaca na kakvom uzvišenju prouči ezan za namaz i klanja, i kaže: ‘Pogledajte ovog Mog roba, prouči ezan za namaz i klanja isključivo iz bojazni od Mene. Oprostit ću mu grijehe i uvest ću ga u Džennet.’” (Ahmed i Ebu Davud. Hadis je sahih po ocjeni Albanija.)

Allah najbolje zna!
http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-ispravan-namaz-muskarcima-kada-ne-prouce-ezan-i-li-ikamet/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Dojenjem se rađe posebna veza između dojenčeta i žene koja ga podoji, njene bliske rodbine i njenog muža. Spominjući osobe s kojima nije dozvoljeno stupiti u brak Svevišnji Allah kaže: „…i pomajke vaše koje su vas dojile, i sestre vaše po mlijeku…“ (En-Nisa, 23) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: „Zabranjuje se po dojenju ono što je zabranjeno i po krvnom srodstvu.” (Buharija i Muslim) Ipak, da bi dojenjem nastala ova specifična veza postoje određeni uvjeti o kojima islamski pravnici detaljno govore. Da li je broj dojenja jedan od tih uvjeta učenjaci su podijeljeni na dva mišljenja.

Hanefijski i malikijski mezheb stanovišta su da dojenjem u maloj, kao i u velikoj mjeri, nastaje zabrana ženidbe. Uvjet je samo da mlijeko dospije u utrobu djeteta, bez obzira o kojoj količini se radilo, čak i ako bi to bio samo jedan gutljaj. Ovaj stav zastupali su i neki ashabi i tabini. Argument ovog mišljenja je citirani ajet sure En-Nisa u kojem Svevišnji Allah vezuje zabranu ženidbe samo za dojenje, bez ikakvih dodatnih uvjeta. To bi značilo da, kad god se ostvari ono što se naziva dojenjem, nastaje zabrana. Na to ukazuje i citirani hadis, jer se u njemu spominje dojenje bez spomena bilo kakvog broja. Kao dokaz ovog mišljenja navodi se i predanje Ukbe b. Haris, radijallahu anhu, u kojem kaže: ”Nakon što sam se oženio s nekom ženom, došla je jedna crnkinja i rekla: ‘Ja sam vas oboje dojila.’ Otišao sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ispričao mu šta se desilo rekavši: ‘Oženio sam se s tom i tom ženom , a nakon toga, došla je neka crnkinja i rekla da nas je oboje dojila.’ Kada sam završio, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se okrenuo od mene, a ja sam mu opet prišao i u lice rekao: ‘Ona je lažljivica!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potom reče: ‘A kako kazati da je lažljivica kada tvrdi da vas je oboje dojila? Ostavi se te žene (tj. razvedi se od nje).'“ (Buharija) Ovom prilikom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pitao o broju dojenja, nego je samo naredio da se razvede, što ukazuje da iz svakog dojenja nastaje zabrana, bez obzira koliki broj dojenja bio.

Nasuprot ovom mišljenju je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Ovi učenjaci stanovišta su da manje od pet dojenja neće uzrokovati zabranu ženidbe. Ovaj stav prenosi se od Aiše, Ibnu Mes'uda i Ibnuz-Zubejra, radijallahu anhum, a to je i stav nekih tabina. Argument ovog mišljenja je predanje od Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže: „U Kur’anu je bilo objavljeno da nakon deset poznatih dojenja na snagu stupaju zabrane zbog srodstva po mlijeku, a potom je taj propis derogiran drugim ajetom koji kaže da zabrane zbog dojenja stupaju na snagu nakon pet poznatih dojenja…“ (Muslim) Ajet u kojem se nalazio propis o tome da nakon pet dojenja stupaju na snagu zabrane po mliječnom srodstvu derogiran je kao kur'anski tekst, ali je propis ostao pravosnažan. Kao argument ovog mišljenja navode se i predanja od nekolicine ashaba u kojima se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ni jedno niti dva sisanja nisu dovoljna da bi nastala zabrana (ženidbe).“ (Muslim)

Ovim i drugim vjerodostojnim predanjima specificira se i ograničava opće značenje ajeta i hadisa na koje se oslanja prvo mišljenje. To znači da je drugo mišljenje preferirano i da manje od pet dojenja neće uzrokovati zabranu ženidbe. Treba napomenuti da, kada dijete usnama primi dojku, povuče i popije mlijeko, makar se radilo o maloj količini mlijeka, a potom ostavi dojku, to se tretira jednim dojenjem. Ako bi ponovo uzelo dojku i sisalo mlijeko to bi bilo drugo dojenje. Uočimo još da se u hadisu Aiše, radijallahu anha, spominje pet poznatih dojenja, čime se aludira na to da zabrana putem dojenja stupa na snagu tek nakon što dojenje, kao i broj dojenja, budu poznati, a sama sumnja i puka mogućnost da je neko nekog dojio nisu dovoljni, i na to se ne osvrće, sve dok se dojenje ne potvrdi. Svevišnji Allah najbolje zna. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijje, 22/244, Eš-Ševkani, Nejlul-evtar, 6/369.)

http://el-asr.com/pitanja/koliko-dojenja-je-potrebno-za-srodstvo-po-mlijeku/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/