Zahvala pripada Allahu,

Prvo:Nisam uspio naći hadise koje je spomenuo pitalac i želio znati njihovu vjerodostojnost; zbog toga što nismo znali o kojim se tačno hadisima radi, a spomenuo je da se nalaze u 50. tomu djela el-Muwetta, a to djelo je pisano samo u jednom tomu.

Stoga ćemo spomenuti hadise koji su vezani za ovu temu, i pojasniti, ako Allah da, njihov status kod učenjaka,1nadajući se da će neki od njih biti od onih na koje je mislio pitalac.

1.Prenosi se od Abdullaha ibn Mesũda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prezirao deset stvari: stavljanje žutila, 2mijenjanje sijedih, 3da mu se odjeća vuče po podu, nošenje zlatnog prstenja, 4bacanje kockica, otkrivanje ukrasa 5tamo gdje nije mjesto za to, rukju 6osim sa muavvizetejni, 7vješanje zapisa, sprečavanje dolaska vode na njeno mjesto, te upropaštavanje djece, ali ga nije zabranio. 8Sprečavanje dolaska vode na njezino mjesto predstavlja sprečavanje sperme dadospije do maternice žene. Upropaštavanje djece, predstavlja općenje sa ženom koja je dojilja, tako da ako bi ponovo zanijela to bi joj upropastilo mlijeko. Ovo znači da je to prezirao ali ga nije zabranio, tj. općenje sa ženama dojiljama.9

2.Prenosi Zejneb, supruga Abdullaha ibn Mes'ũda, od svog muža da je rekao: „Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Zaista su rukje,10temime11i tivele12širk.'“ Pa je rekla: „Zašto to kažeš? Tako mi Allaha moje je oko lijetalo, pa sam išla kod jednog jevrejina koji bi mi učio rukju, i kada bi to učinio ono bi se smirilo.“ Abdullah reče: „Zaista je to djelo od šejtana, on ga je uznemiravao svojom rukom, pa kada bi učio rukju on bi stao, zaista ti je bilo dovoljno da kažes ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: ‘Odstrani nevolju Gospodaru ljudi, izliječi me, jer Ti liječiš, nema lijeka osim kod Tebe, liječenjem kojeg ne prati bolest.'“13

3.Od Ukbe ibn Amira se prenosi da je rekao: „Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Ko okači temimu (hamajliju) ne bili mu poslovi upotpunjeni, a ko okači vediu,14Allah mu želju ne ispunio.'“15

4.Prenosi se od ‘Ukbe ibn Amira el-Džuhenija da je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla jedna delegacija pa je uzeo prisegu od devetorice, a izostavio jednog. Prisutni rekoše: „O Allahov Poslaniče, uzeo si prisegu od devetorice, a ovog si izostavio?“, a on reče: „Ko okači hamajliju počinio je širk.“16

Drugo:Et-Tema'im je množina riječi et-temime, što predstavlja nešto što se okači na vrat djeteta ili odraslih osoba, kao i nešto što se stavlja na kuće ili auta i biva napravljeno od konopaca ili kostiju, da bi se time odagnalo zlo, a naročito urok, ili da bi se pridobila neka korist. Sada ćemo navesti govor učenjaka po pitanju hamajlija te propis svake od njih, a u tome imamo neke napomene i koristi:

1. Šejh Sulejman ibn Abdullahje rekao: „Znaj da su se učenjaci od ashaba, tabiĩna i onih koji su došli nakon njih razišli po pitanju dozvole vješanja hamajlija koje su iz Kurʹana ili Allahovih lijepih imena i svojstava. Jedna skupina je rekla: ‘To je dozvoljeno.’, od njih je Abdullah ibn Amr ibn el-As i dr., te to je ono što se vjerovatnije prenosi od Ãiše, i to je govor Ebu Džafera el-Bakira i jedan od rivajeta Ahmeda. Hadis koji govori o hamajlijama smatraju da se odnosi na hamajlije koje u sebi sadrže širk, dok one koje u sebi sadrže Kurʹan i Allahova lijepa imena i svojstva smatraju dozvoljenim liječenjem tim stvarima. To je vjerovatniji stav Ibn el-Kajjima. Druga skupina je rekla: ‘To nije dozvoljeno.’, i to je stav Ibn Mesũda, Ibn Abbasa, te vjerovatniji govor Huzejfe, Ukbe ibn Amira, Ibn Akima, Allah bio s njim zadovoljan, i to je govor skupine tabiĩna, od kojih su učenici Ibn Mesũda, zatim govor imama Ahmeda u drugom rivajetu kojeg je uzela većina njegovih učenika, te stav kojeg je prihvatila većina učenjaka nakon njih.

Kao dokaz su uzeli navedeni hadis i ono što se navodi u njegovom značenju, jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na sveobuhvatnost, te ne pravi razliku između hamajlije koja je od Kurʹana ili nečega drugog, za razliku od rukje u kojoj je naznačio razliku.17

Prenosi Ebu Davud od Isaʹa ibn Hamze da je rekao: „Ušao sam kod Abdullaha ibn Akima, a na njemu sam primjetio crvenilo, pa rekoh: ‘Zar nećes okačiti hamajliju?’ Pa reče: ‘Allahu se utječem od toga, Allahov Polanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Onaj koji okači nešto bit će tome i prepušten.'“

Ovo bi bilo razilaženje učenjaka po pitanju vješanja nečega od Kurʹana ili Allahovih lijepih imena i svojstava, pa šta misliš o liječenju imenima šejtana i tome slično, i kačenju tih stvari, vezivanju za te stvari, traženju utočišta od njih, prinošenju žrtava njima i traženju od njih da otklone nevolje ili dobave neku korist, što je očiti širk i štoje praksa većine ljudi osim onih koje Allah sačuva? Razmisli o onome što je spomenuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te o onome na čemu su bili ashabi i tabiĩni, kao i o onome što su rekli učenjaci nakon njih po pitanju ovih stvari. Zatim pogledaj u ono što se desilo kod kasnijih generacija, neminovno ćeš uvidjeti vjeru Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njeno odsustvo u današnjem vremenu u svim segmentima. A Allah je Taj Koji pomaže.“18

Šejh Hafiz Hakemi je rekao: „Ako bi bile –tj.hamajlije –od Kurʹanskih jasnih ajeta, ili iz ispravnih i jasnih sunnetskih predaja, onda je razilaženje po tom pitanju poznata stvar još od vremena prvih generacija, među ashabima i tabiĩnima te onima nakon njih. Neki od njih –tj. prvih generacija –suto dozvolili, što se prenosi od Ãiše, Allah bio s njom zadovoljan, Ebu Džaʹfera Muhameda ibn Alijja i drugih. Neki od njih su ostali pri tome –tj. zabranili su to i nisu smatrali da je dozvoljeno, a od njih je bio Abdullah ibn Akĩm, Abdullah ibn Amr, Ukbe ibn Ãmir i Abdullah ibn Mesũd, te njegovi drugovi kao što je el-Esved i Alkame te oni nakon njih kao što je Ibrãhĩm en-Nehai i drugi Allah im se smilovao. Nema sumnje da je sprečavanje ovakvih stvari potpunije u zaustavljanju uzroka koji vode ka neispravnom vjerovanju, naročito ako se radi o današnjem vremenu.

Ako su tu stvar smatrali prezrenim, većina ashaba i tabiĩna, u njihovom odlikovanom i odabranom vremenu, dok je iman u njihovim srcima bio veći od brda, onda je preče da mi u našem vremenu to još više preziremo, vremenu iskušenja i ispita. A kako i ne bi bilo tako kad su oni u svojim olakšicama doprli do čistih harama, i učinili to mudrolijama i sredstvom kako bi došli do zabranjenog?! Od tih stvari jeste da pišu na hamajlijama Kurʹanske ajete, suru ili bismilu i sl., a zatim ispod toga stavljaju šejtanske znakove koje ne poznaje osim neko ko je istraživao njihove knjige.

Od toga je da takvi odvode srca običnih masa od oslanjanja na Silnog i Uzvišenog Allaha, tako što će se osloniti na ono što oni zapisuju. Štaviše, većina njih koristi strah da bi ih uplašili, iako im se ništa nije desilo, tako da dođe onom ko ga želi materijalno iskoristiti, znajući da ga zavarava, pa mu kaže: ‘Desit će ti se u porodici ili imetku, ili tebi samom.’, ili mu kaže: ‘Ti uz sebe imaš pratioca od džina.’, i sl.

Zatim mu počne opisivati neke od stvari i šejtanskih došaptavanja, kako bi mu unio nedoumicu i kako bi ovaj povjerovao da je on iskren i da ima veliko poznavanje gajba. Sve ovo čini kako bi ga ubijedio da on osjeća veliku brigu za njim, te da mu želi pribaviti korist, pa kada se srce neznalice i neukog ispuni strahopoštovanjem spram onog što mu je opisao, u tom momentu se odmeće od svog Gospodara i tada njegovu srcu pristupa ovaj lažljivac. Njemu se okreće i kod njegatraži utočište, njemu se obraća mimo Silnog i Uzvišenog Allaha.

Zatim ga upita: ‘Pa gdje je izlaz iz onoga što si mi opisao? Kako da odagnam to?’ Kao da je u njegovoj ruci šteta i korist. Tada se obistinjuje njegova čežnja za onim što je kod njega i povećava se želja za tim, ne bi li mu udijelio nešto od toga.

Tada mu kaže: ‘Ako mi daš toliko i toliko, napisat ću ti nešto što će te štititi, dužina će mu biti tolika, širina tolika.’, opisujući mu to i zavaravajući ga govorom, te da će ta zaštita biti od tih i tih bolesti. ‘Pa da li smatraš da ovakvo ubjeđenje podpada pod mali širk?!’ Naprotiv, to je smatranje da neko drugi mimo Allaha posjeduje nešto od božanskih svojstava, to je oslanjanje na nekog mimo Njega, traženje utočišta mimo Njega, potčinjenost djelima stvorenja dok mu oni čupaju njegovu vjeru. Pa da li je šejtan u mogućnosti da koristi ovakve spletke osim uz pomoć svog brata šejtana u ljudskom obliku? Reci: „Ko će vas od Milostivog noću i danju štititi? Niko! Pa ipak oni od Kurʹana glave okreću.“19

Zatim koriste svoje šejtanske znakove i simbole kako bi napisali nešto od Kurʹana, zatim to nose bez da su propisno čisti,20čak i kada obavljaju malu ili veliku nuždu, i cijelo to vrijeme uz sebe imaju te hamajlije ne dajući im ikakvu svetost.

Tako mi Allaha, niko od Allahovih neprijatelja nije omalovažio Allahovu Knjigu kao što su je omalovažili ovi otpadnici koji se pripisuju islamu. Tako mi Allaha, Kurʹan nije spušten osim da bi ga čitali, a zatim radili po tome, ispunjavajući njegove naredbe, klonivši se njegovih zabrana, čvrsto vjerujući vijestima koje se nalaze u njemu, stojeći na njegovim granicama, uzimajući pouku iz njegovih primjera koje navodi, te se okorištavajući iz priča koje su u njemu, a uz to sve su vjerovali u njega:Sve je to od našeg Gospodara.

Međutim, ovakvi su sve to opovrgli, bacili su ga iza svojih leđa, i nisu od njega zapamtili osim njegovo pismo kako bi s tim pridobili materijalnu korist i time jeli tuđi imetak. To su činili poput svih ostalih načina na koje dolazedo zabranjenog imetak. Kada bi neki vladar ili namjesnik napisao pismo onome ko mu je podređen, i u njoj naveo da učini to i to, a da se kloni toga i toga, te da naredi onima koji su pod njegovom vlašću da učine isto to i da se klone toga i sl., a ovaj binakon toga uzeo to pismo, i ne bi je ni pročitao, niti razmislio o njenim naredbama i zabranama, niti bi je dostavio drugima kojima mu je bilo naređeno da je dostavi, nego bi je uzeo te okačio oko svog vrata ili nekog drugog dijela tijela, te se ne bi obazirao ni najmanje o onome što je unutra, u tom slučaju bi ga vladar sigurno kaznio žestokom kaznom i osjetio bi bolnu patnju. Pa kako onda kada se radi o Objavi Silnog, Vladara nebesa i Zemlje, Onoga kome pripada najuzvišeniji primjer i na nebesima i na Zemlji, Onoga kome pripada zahvala i na početku i na kraju, i kome se svaka stvar na posljetku vraća.

Njemu robuj i na Njega se samo osloni, On je meni dovoljan, nema drugog Boga osim Njega, na Njega se oslanjam i On je vladar Arša Silnoga.

A ako bi hamajlije bile od nečega što je mimo Kur'ana i Sunneta, onda bi to bio širk bez imalo sumnje, naprotiv to bi bila vrsta ezlama21i daleko od onoga po čimu se poznaju sljedbenici islama.

Ako bi hamajlije bile od nečega mimo Kur'ana i Sunneta, nečega od jevrejskih simbola, ili simbola obožavalaca znakova, zvijezda, meleka ili onih koji sarađuju sa džinima i sl., ili pak da budu od konopaca, sveza, ili željeznih halki i sl., to bi onda bio širk takođe, tj. njihovo vješanje bi bio širk, u što nema sumnje.

To je zato štose to ne smatra dozvoljenim i uobičajenim načinom liječenja, naprotiv oni bivaju potpuno ubijeđeni da te stvari same po sebi otklanjaju to i to od bolova.

Kao i zbog njihova ubjeđenja u posebnosti tih predmeta kao što su to činili idolopoklonici sa svojimidolima. Ta stvar može spadati u gatanje strelicama, kojeg su praktikovale neznalice u predislamskom periodu. Tim činom bi određivali da li da se upuste u neku stvar ili ne. Ta stvar se sastojala od tri strelice, na jednoj bi pisalo uradi, na drugoj da neuradi, a na trećoj da bacanje. Ako bi strelica pokazala da uradi, učinio bi to i ustrajao u svojoj namjeri, a ako bi pisalo: ‘Nemoj uraditi.’, onda bi napustio to djelo i namjeru, dok ako bi pisalo: ‘Ponovi.’, nastavio bi pokušavati.

Uzvišeni Allah, Njemupripada hvala, zamijenio nam je to boljom stvari od te, a to je istihara namaz22i dova u njemu. Ono što želimo reći jeste da ove hamajlije mimo Kurʹana i Sunneta mogu se poistovijetiti sa gatanjem strelicama, i veoma mu sliče, zbog neispravnog ubjeđenja pri tome i košenja sa šerijatom, zbog udaljenosti od onoga što karakteriše pripadnike islama.

Zaista, iskreni sljedbenici tevhida su najudaljeniji od ovakvih stvari, vjerovanje u njihovim srcima je dosta veće i iznad toga da bi im se uvuklo nešto slično u vjerovanje. Oni su iznad toga da se oslanjaju na nekoga mimo Allaha, te da se prepuste nekome mimo Njega. Allah daje svoju podršku kome želi.“23

Stav da je zabranjeno, makar te hamajlije bile s nečim iz Kurʹana, je i mišljenje naših učenjaka.

1. Stav učenjaka stalne komisije za fetve: „Učenjaci su složni po pitanju zabrane nošenja hamajlija ako su ispisane s nečim mimo Kurʹana, dok su se razišli ako bi one bile od Kurʹana. Tako da od njih ima onih koji dozvoljavaju njihovo nošenje, kao što ima i onih koji to zabranjuju, s tim da je stav da je to zabranjeno ispravniji, zbog uopštenosti hadisa i suzbijanja puta koji vode ka zabranjenim stvarima.“

Šejh Abdulaziz ibn Baz, šejh Abdullah ibn Gudejan i šejh Abdullah ibn Ku'ũd.24

2. Šejh el-Albani, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ova stranputica je još uvijek rasprostranjena među seljacima, zemljoradnicima i nekim od stanovnika gradova. Slično tome su konopci koje neki vozači stavljaju na svoja auta i vješaju ih na retrovizore, dok drugi stavljaju stare potkovice sprednje ili zadnje strane vozila, kao što neki stavljaju na prednju stranu kuće ili dućana konjske potkovice, sve to da bi, kako smatraju, odagnali urok. Isto je sa mnogim drugim stvarima koje su se raširile i umnožile radi neznanja u tevhidu, i onoga što ga poništava od stvari širka i idolopoklonstva, s kojima nije došao niti jedan poslanik, niti su objavljene u bilo kojoj objavljenoj knjizi, osim da bi se te stvari poništile i dokinule. A Allahu se žalimo zbog neznanja današnjih muslimana i njihove udaljenosti od vjere.“25

A Allah najbolje zna.

fusnote:

1Misli se na učenjake koji se bave naukom hadisa i njihove vjerodostojnosti.

2Tj. mirisanje za'feranom kojeg su u to doba većinom koristile žene, i koji je ostavljao žuti trag na tijelu prilikom korištenja. (op. prev.)

3Tj. farbanje sijedih dlaka na glavi kako bi se izgledalo mlađe, međutim ovaj propis je dokinut kako se prenosi u hadisima o tome.(op. prev.)

4Zabrana se odnosi na muškarce.(op. prev.)

5Bilo da se radi o tjelesnim ukrasima ili nečemu što se nosi na tijelu.(op. prev.)

6Rukja prestavlja liječenje koje može biti propisano šerijatom kao što je učenje sure el-Fatiha, ili nepropisano, zabranjeno kao što je učenje nekih dova koje u sebi sadrže širk i sl.(op. prev.)

7Tj. dvije zadnje sure iz Kurʹana, sura el-Felek i sura en-Nas.(op. prev.)

8Bilježi ga en-Nesai, br.50880., i Ebu Davud, br.4222.

9Ovaj hadis je šejh el-Albani ocijenio kao slab (munker), u djelu Daif en-Nesai, br. 3075.

10Liječenje učenjem nečega mimo Kurʹana ili propisanih dova. (op. prev.)

11Hamajlije koje su kačili na djecu da bi ih sačuvali od uroka ili nedaća. (op. prev.)

12Vrsta zapisa koje su pravili kako bi privoljeli muža ženi ili obratno. (op. prev.)

13Bilježi ga Ebu Davud, br.3883. i Ibn Madže, br.3530. Ovaj hadis je šejh el-Albani ocijenio vjerodostojnim u djelu es-Silsiletu es-Sahiha, br.331. i br.2972.

14Zapis kojim se privoljava žena mužu i obrnuto.(op. prev.)

15Bilježi ga Ahmed, br.16951. Ovaj hadis je šejh el-Albani ocijenio kao slab u djelu Daifu el-Džamia, br.5703.

16Bilježi ga Ahmed, br.16969. Ovaj hadis je šejh el-Albani ocijenio vjerodostojnim u djelu es-Silsiletu es-Sahiha,br.492.

17Tj. Allahov Poslanik, neka je na njega Allahov salavat i selam, je u hadisima pojasnio koja rukja je dozvoljena a koja zabranjena, što ukazuje na njihovu podjelu. Međutim to nije slučaj sa hamajlijama, nego ih je zabranio bez razvrstavanja u dozvoljene i zabranjene.(op. prev.)

18Iz djela Tejsirul-Azizi el-Hamid, str.136-138.

19Sura el-Enbija,42.

20Tj. da imaju abdest ili da su se prethodno okupali.(op. prev.)

21Tj.vrste gatanjastrelicama kojeg su koristili Arapi u predislamskom periodu.(op. prev.)

22Molitva koja je propisana prilikom želje da se uradi neko djelo, a u nedoumici smo učiniti ga ili ne, međutim,pohvalno ju je obaviti u svakom slučaju.(op. prev.)

23Iz djela Meʹaridžu el-Kabul, 2/510-512.

24Fetve stalne komisije, 1/212.

25Silsiletul-Ehadisis-Sahiha, 1/890.

 

Islam: Pitanje i odgovor.

Šejh Muhammed Salih el-Munedžid.

Prijevod:Mirza Musić

Revizija:Ersan Grahovac

https://islamhouse.com/bs

 

 

Vidi manje

Hvala Allahu

Prvo:Velika većina islamskih učenjaka, poznatih učača Kur'ana i pravnika je na stavu da se je svih sedam kiraeta preneseno mutevatir predanjem od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neki učenjaci, poput Ebu Šame, Tufija, i Ševkanija imaju suprotan stav.

Međutim, ispravan je i nikako se od njega ne može odstupiti, stav velike većine učenjaka.

Šihabuddin Ed-Dimjati veli: „Kruna imama, Subki, a to je Tadžuddin Abdu-l-Vehhab Es-Subki u svojim Fetvamaveli: ‘Sedam kiraeta koje spominje imam Šatibi i još tri kiraeta, Ebu Dža'ferov, Ja'kubov i Halefom su mutevatir kiraeti, što je nužno poznato vjersko pitanje. Svi oni su objavljeni Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to neće odbiti osim neznalica.

Njihov status mutevatir kiraeta nije vezan samo za njihove prenosioce, nego oni imaju taj status kod svakog muslimana koji svjedoči kelimei šehadet, pa makar bio običan čovjek, koji od Kur'ana ne pamti ništa.'“

Rekao je: „Zato svaki musliman mora čvrsto vjerovati da je ovo što smo spomenuli mutevatir bez imalo sumnje i da nije zasnovano na pretpostavkama.“

„Zaključak je:Sedam kiraeta je preneseno mutevatir putem po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka, a i ostala tri, Ebu Džaferov, Jakubov i Halefov također, po ispravnom i izabranom stavu imaju isti status. To je ono što smo naučili od naših učitelja i tako i mi smatramo. Ostala četiri kiraeta, osim ovih deset, Ibn Muhajsinov, Jezidijev, Hasanov i A'mešov, su po jednoglasnom stavu učenjaka šaz3kiraeti.“4

Imam Nevevi veli: „Naši učenjaci (šafijski), a i drugivele: „U namazu, a i van njega je dozvoljeno učiti na bilo koji od sedam kiraeta, dok po šaz kiraetima nije dozvoljeno učiti, jer ti kiraeti nisu Kur'an, a Kur'an je prenesen mutevatir putem. Svi kiraeti od ovih sedam su mutevatir i drugačije ne tvrdi osim onaj ko je pogriješio ili onaj ko ne zna.“5

Ibn Nedžar El-Futuhi: „Svih sedam kiraeta su preneseni mutevatir putem i ovo je stav svih imama mezheba i drugih učenjaka ehli sunneta. Ovo prenosi imam Serahsi od šafijskih učenjaka u poglavlju o postu u djeluEl-Gaje, i kaže: ‘Muatezile kažu da su to kiraeti preneseni ahad6putem.'“7

Zerkani veli: „Ono što je potvrđeno i na šta ukazuju argumenti jeste da je svih deset kiraeta preneseno mutevatir predanjem i ovo je stav islamskih istražitelja, pravnika i učača Kur'ana, poput Ibn Subkija, Ibnul-Džezerija, Nuvejrija.“8

Drugo:Možda će nekima se nametnuti šubha, a to je da su lanci prenosilaca ovih kiraeta poznati i da spadaju u kategoriju ahad predaja, pa kako onda da ovi kiraeti budu mutevatir?

Ovo je stara šubha, a na nju su odgovorili mnogi učenjaci kiraeta, i pravnici. Imami po kojima su ovi kiraeti poznati i do kojih dopiru lanci prenosilaca ovih kiraeta nisu jedini koji su ih sakupili i precizirali, nego su čak oni bili mutevatir i u njihovom vremenu, i nakon njihovog vremena. Te kiraete su poznavali i mnogi drugi koji su izučavali kiraete poput njih, a i oni koje su podučavali.

Imam Šerefuddim Ed-Dimjati veli: „To što je broj lanaca prenosilaca ograničen na određenu skupinu, ne znači da ih i drugi nisu poznavali. Kiraeti se pripisuju spomenutim imamima jer su oni bili veoma precizni u prenošenju harfova i pamćenju.

Uz svakog od ovih imama, bio je broj koji je dosezao granicu mutevatir predaje.

Ovo je stav poznatih istraživača ove oblasti, a što se tiče suprotnog stava Ibn Hadžiba po ovome pitanju, njega je pobio neko ko najbolje poznaje ovu oblast, imam Ibnul-Džezeri, u svojoj knjizi El-Mundžid, koju treba isčitati kada je u pitanju ova tematika.9

Ibn Nedžar El-Futuhi veli: „Oni koji tvrde da su ovi kiraeti ahad, poput Tufija, u svome Šerhu, dokazuju to sljedećim: Ispravno je da su oni od njih preneseni mutevatir putem, ali do njihnisu preneseni na taj način. Lanci prenosilaca sedmerice imama kiraeta do Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, su prisutni u knjigama kiraeta, i oni nisu ispunili uslove mutevatira, nego su ih prenosili pojedinci, jedan od drugog. Odgovor na ovo je: To što je broj lanaca prenosilaca ograničen na određenu skupinu, ne znači da ih i drugi nisu poznovali i dalje prenijeli. Kiraet je u svakom području prenosio od imama tog područja, bilo da se radilo o ashabu ili nekom drugom, veliki broj ljudi i to je tako uvijek bilo.

Svi su oni prenosili mutevatir putem, ali su kiraeti došli putem lanca prenosilaca imama koji su dobro i precizno poznavali tu tematiku i pamtili je od svojih šejhova.

Ovo je slično predajama koje se prenose u vezi Oprosnog hadždža. Te predaje su ahad predaje, ali se taj događaj uvijek, iz generacije u generaciju prenosio putem velikog broja ljudi.Zato je potrebno ovu tematiku dobro razumjeti, a ne biti obmanut riječima kako lanci prenosilaca ovig kiraeta ukazuju da se radi o ahad predajama.“10

Treće:Odgovor na pitanje postavljeno na početku: Kako onda da se nazivaju mutevatirom, kad ovaj termin nije postojao prije Ibn Mudžahida koji je prvi uveo izraz sedam kiraeta?

Mutevatir označava da se određena predaja prenosi jasnim i preciznim putem, koji nije zasnovan na pretpostavci.

Ispravnost sedam kiraeta je jasno i precizno potvrđena, a kiraeti su preneseni mutevatir putem koji se zasniva na čvrstom znanju. To je ono što je bitno, bez obzira da li taj termin bio prisutan u tom periodu ili ne.

Ovo pitanje je terminološke prirode.

Arapi su uvijek subjekat imenske rečenice izgovarali sa dammom na kraju, tj. u nominativu, objekat su izgovorali sa fethom, dok su genitivnu vezu čitali sa kesrom, i kada bi neko iz predislamskog perioda bio proživljen sada, ne bi znao šta je subjekat, a šta akuzativ. Niko od njih nije znao šta je gramatika, ali su pričali ispravno.

Tako isto je i sa hadiskom naukom, usuli fikhom, i drugim znanostima.

Pojava određenog termina u kasnijem periodu ne znači da značenje tog termina i onoga o čemu on govori nije postojalo ranije.

Značenje i ono što termnin obuhvata može da ne bude poznato običnim ljudima, ali to ne znači da ga učeni nisu poznavali i da ono nije postojalo.

Imam Šemsuddin Zehebi veli: „Da bi se neka predaja ili vijest smatrala mutevatirom, nije uslov da je spozna cijeli ummet. Tako imamo kod učača Kur'ana nešto što je mutevatir, a među ostalim svijetom nije. Imamo kod islamskih pravnika nešto što je njima mutevatir, a u isto vrijeme učači Kur'ana to ne poznaju. Kod hadiskih učenjaka postoje hadisi koji su mutevatir, dok islamski pravnici uopšte nisu čuli za njih. To isto postoji i kod učenjaka u jeziku.“11

Za više informacija pogledati odgovor br. 5142

fusnote:

1Definišući kiraete, imam Ibn-l-Džezeri u djelu Mundžidu-l-mukri'in ve muršidu-t-talibin, 1/9., veli: „To je nauka o načinu izgovora kur'anskih riječi, njihove različitosti, uz pripisivanje svakog od tih načina njihovom prenosiocu.“(op. prev.)

2Mutevatir kiraeti po imamu Sujutiju su oni kiraeti koje prenosi toliki broj ljudi za koje ne postoji nikakva mogućnost da se dogovore na laži, od iste takve grupe, sve do kraja lanca prenosilaca.Pogledati: El-Itkan fi ulumi-l-Kur'an, 1/264. (op. prev.)

3Imam Ibn-l-Dževzi u svome djelu Tajjibetu-n-Nešr(1/7),veli: „Sve što podliježe gramatičkim pravilima, i uklapa se u Osmanov rukopis mushafa i čemu je ispravan lanac prenosilaca računa se Kur'anom. Ovo su tri stuba, i ako jedan od njih nedostaje, kiraet biva šaz, pa makar bio i među sedam.“ Na osnovu ovoga se zaključuje da je šaz kiraet onaj kiraet kojem lanac prenosilaca nije ispravan ili nije u skladu sa Osmanovim rukopisom mushafa ili se ne uklapa u neko od pravila arapskog jezika. (op. prev.)

4Ithafu fudalai-l-bešer fi-l-kira'ati-l-erbe'ate ašer, str. 9.

5El-Medžmu'u, 3/392.

6Ahad kiraeti su, kako navodi šejh Menna El-Kattan u svome djelu Mebahisu fi ulumi-l-Kur’an(str.179), oni kiraeti čiji je lanac prenosilaca ispravan, ali se usprostavlja Osmanovom rukopisu mushafa ili nekom od pravila arapskog jezika i koji nije poznat među učenjacima kiraeta osim u maloj mjeri.

7Šerhu-l-Kevkebi-l-munir, 2/127.

8Menahilu-l-irfan, , 1/441.

9Ithafu fudalai-l-bešer fi-l-kira'ati-l-erbe'ate ašer, str. 9.

10Šerhu-l-kevkebi-l-munir, 2/127-128.

11Sijeru e'alami-n-nubela, 10/171.

http://www.islamqa.info

Prijevod:Senad Muhić

Revizija:Ersan Grahovac

 

Vidi manje

Sva hvala pripada Allahu.

Prenosi se od Omera,radijallahu ‘anhu,da je Poslanik,sallahu alejhi ve sellem,učio sljedeću dovu prilikom iftarivanja: „Zeheb-z-zame'u veb-telleti-l-‘uruku ve sebet-l-edžru in ša Allah / ذھب الظمأ وابتلت العروق وثبت الأجر إن شاء ﷲ/ Nestala je žeđ, natopilesuse žile, a nagrada je osigurana,ako Allah da.“0F1

Što se tiče dove: „Allahumme leke sumtu ve ‘alarizkike eftartu / اللھم لك صمت وعلى رزقك أفطرت/ Gospodaru tebi postih i iz tvoga se obilja iftarim.“, bilježi je Ebu-Davud, br. 2358., i to je mursel hadis, što znači da je slab. Vidjeti: Da'ifu suneni Ebi-Davud, br. 510., od šejha El-Albanija.

Dova poslije nekog obreda ima jako uporište u šerijatu, poput dove poslije namaza, ili dova poslije okončanja hadžskih obreda, kao i nakon ispoštenog dana. Također, Allah u Kur'anu podstiče Svoje robove na činjenje dove,aajet koji nas podtiče na dovu nalazi se između ajeta o postu: A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovoljei neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu!2Ovaj ajet je jasan pokazatelj značaja dove u ovome blagoslovljenom mjesecu.

Šejhu-l-islam Ibn-Tejmije je rekao: „Uzvišeni Allah nas obavještava da je On blizu Svojih robova, i da se odaziva molitelju kada Ga doziva. Ovo je obavještenje o tome da je Allah njihov jedini Gospodar, i da im daje ono što traže i dove im uslišava. Ko god se okrene Allahu u dovi time je ukazao na svoj iman u Njegovu jedinstvenost u gospodarenju. Nakon toga, Allah ljudima naređuje dvije stvari pa kaže: Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu!

Prva stvar je da se pokore Njegovoj naredbi obožavanja samo Njega i traženja pomoći samo od Njega.

Druga stvar jeiman u Njegovu jedinstvenost u gospodarenju i božanstvenosti.

Zato su neki učenjaci rekli: ‘Uzrok uslišanja dove je ispravno vjerovanje i potpuna pokornost, jer je na kraju ajeta došlo: Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu!'“33Vidjeti: Ibn-Tejmijje, Medžmu'ul-fetava, 14/33.

 

http://www.islamqa.info

Prijevod: Ervin Sinanović

Recenzija:Begija Sinanović

Ersan Grahovac

https://islamhouse.com/bs/

Vidi manje