Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice, kojeg bilježi Ebu Davud (1485) od Ibn Abbasa i Tirmizija (3386) od Omera, radijallahu anhum, je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim (El-‘Ilel (2/351)).

U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal (7/281)). Imam Malik je negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim (Irvaul-galil (433 i 434)).

Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. A Allah zna najbolje.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje sadrži dvije različite mes’ele: da li se bijelo pranje i razni iscjedci smatraju nedžasetom i da li bijelo pranje i razni iscjedci kvare abdest?
Da li se bijelo pranje i razni iscjedci smatraju nedžasetom?
Oko nečistoće bijelog pranja i sličnih iscjedaka kod žene islamski pravnici imaju veoma podijeljeno mišljenje čak i unutar jednog mezheba.
Prvi stav učenjaka je da je bijelo pranje čisto. Ovo je stav Ebu Hanife i hanefijskog mezheba, jedno od mišljenja koje se prenosi od imama Šafije a što je i zvanični mezheb šafijskog mezheba i ovo je zvanični mezheb kod hanabila.
Kod hanefija je bijelo pranje čisto ako nije pomiješano sa krvlju, niti sa mezjom i spermom.
Drugo mišljenje je da je bijelo pranje nečistoća. Ovo zastupaju Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani od hanefija, takođe ovo je stav malikijskog mezheba i mišljenje unutar hanefijskog i hanbelijskog mezheba.
Oni koji smatraju da je bijelo pranje nečisto dokazuju to sa hadisom od Zejd ibn Halida, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojima je došlo da je on upitao Osmana, radijallahu anhu, o čovjeku koji polno opći sa svojom ženom ali ne izbaci sjeme, pa mu je odgovorio: “Treba uzeti abdest kao što ga uzima za namaz i oprati polni organ”. I još je dodao: “Ovo sam čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”.
A dodaje Buharija u svom Sahihu da je on (Zejd ibn Halid, radijallahu anhu) ovo upitao Aliju, Zubejra, Talhu i Ubejj ibn K’aba, radijallahu anhum, pa su mu isto odgovorili. Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubejj ibn K’aba, radijalalhu anhu, da je on to isto upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je odgovorio: “Treba oprati ono sa čime je dodirnuo ženu a zatim neka abdesti i klanja”. Ovi spomenuti hadisi u kojima je došlo da onaj ko polno opći a ne izbaci sjeme nije dužan uzeti gusul su derogirani drugim vjerodostojnim hadisima koji obavezuju uzimanje gusula nakon polnog općenja (ulaska muškog polnog organa u ženski) pa makar i ne izbacio sjeme oko čega nema razilaženja među učenjacima.
Pa tako kažu, derogirano je neuzimanje gusula ali je ostalo da nije derogirana obaveza pranja polnog organa što ukazuje na nečistoću bijelog pranja. Ovom dokazu se može prigovoriti da je pitanje o kojem mi govorimo bijelo pranje i iscjedci koji izlaze kod žene mimo polnog odnosa.
Takođe, oni dokazuju svoj stav da je bijelo pranje nečisto time što izlazi iz polnog organa a od tog bijelog pranja se ne rađa dijete pa je prema tome sličniji mezju koji je po idžmau učenjaka nečist.
Oni koji smatraju da je bijelo pranje čisto dokazuju to hadisom od Aiše, radijallahu naha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Aiša struganjem i trljanjem skidala osušene tragove sperme sa odjeće Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koja je ostala nakon polnog odnosa. A nema sumnje da je se sperma pomiješala sa bijelim pranjem i sličnim tekućinama unutar polnog organa žene a to je nije učinilo nečistom, naravno po mišljenju učenjaka koji smatraju da je sperma čista (šafija i hanabila).
A najjači argument sa kojim se dokazuje čistoća bijelog pranja i sličnih iscjedaka je to da je osnov u svim stvarima da su čiste sve dok nemamo dokaza o njihovoj nečistoći, a nije prenešeno u šerijatskim tekstovima ništa što ukazuje na obavezu žene da čisti bijelo pranje i slične iscjedtke što bi jasno ukazalo na nečistoću istih. A ako se tome još i doda opća raširenost ove pojave kod žena, tj. rijetko koja žena da nema bijelo pranje i da joj ne izlaze neki iscjedci, pa da pored te opće raširenosti ne dođe ni jedan šerijatski tekst koji obavezuje ženu da čisti te tekućine.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je prvi stav učenjaka, tj. da su bijelo pranje i ostali iscjedci koji izlaze iz polnog organa žene čisti jer nema dokaza koji ukazuju na nečistoću istih niti obavezu čišćenja od istih. A hadis Zejda ibn Halida i hadis Aiše, radijallahu anhuma, su kontradiktorni jedan drugom, jedan obavezuje čišćenje a drugi ne obavezuje, a sa druge strane oba govore o polnom odnosu a ne o samom bijelom pranju i sličnim iscjedcima, pa tako ne mogu biti argumenti koji presuđuju po ovom pitanju.
Druga: da li bijelo pranje i razni iscjedci kvare abdest?
Ovo pitanje se vraća na poznatu mes’elu: da li sve što izađe na dva prirodna otvora (polni organ i duburu) kvari abdest ili kvari abdest samo ono što izađe iz ta dva prirodna otvora a došao je dokaz u šerijatskom tekstu da to kvari abdest.
Kod onih učenjaka koji smatraju da su bijelo pranje i ostali iscjedci nečisti njihov izlazak iz polnog organa kvari abdest, dok oni koji smatraju bijelo pranje čistim imaju podijeljeno mišljenje da li izlazak toga kvari abdest ili ne. Uglavnom, stavovi učenjaka po ovom pitanju se mogu podijeliti na dva mišljenja:
Prvo mišljenje – da sve što izađe na dva prirodna otvora kvari abdest, svejedno bilo čisto ili nečisto, u tekućem ili čvrstom stanju ili u vidu vjetra. Ovo je stav većine učenjaka. Pa tako po njima bijelo pranje i slični iscjedci kvare abdest.
Argument sa kojim dokazuju svoj stav su šerijatski tekstovi u kojima je došlo da izlazak mokraće, izmeta, vjetra, mezja, vedja i sličnog kvari abdest a sve ovo ima istu zajedničku osobinu a to je da izlazi na dva prirodna otvora, te prema tome obuhvata i bijelo pranje i slične iscjedke.
Drugo mišljenje – da ono što izađe iz dva otvora a došao je šerijatski tekst da to kvari abdest, da je to samo ono što kvari abdest, a ono za što nema teksta to ne kvari. Po ovom mišljenju abdest kvare mokraća, izmet, vjetar, mezj i vedj, a sve drugo za što nema dokaza da kvari abdest ne kvari abdest a u to spadaju bijelo pranje i slični iscjedci. Ovaj stav, između ostalih, zauzima Ibn Hazm, a od savremenih učenjaka šejh Usejmin.
Ispravno mišljenje je drugi stav učenjaka a to je da bijelo pranje i slični iscjedci ne kvare abdest jer nema dokaza koji ukazuje na to. Takođe, kao što smo već naveli, bijelo pranje je opće raširena pojava među ženama, te je bila jaka potreba da se pojasni da li ono kvari abdest ili ne, a nemamo ni jednog šerijatskog teksta koji ukazuje na to, a osnov je da ništa ne kvari abdest osim ono za što imamo dokaz da kvari.
Nakon izlaganja ove dvije mes’ele, može se dodati da od argumenata sa kojim se može dokazivati da bijelo pranje i slični iscjedci nisu nečisti i da ne kvare abdest je i hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ummu Atijje, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Nismo ubrajali kudret (smeđa tekućina koja izlazi iz polnog organa žene) i sufret (žuta tekućina koja izlazi iz polnog organa žene) niušto”, a u rivajetu kod Ebu Davuda se prenosi vjerodostojan dodatak “nakon čistoće”. Opće značenje ovog hadisa ukazuje da smeđa i žuta tekućina koje izlaze iz polnog organa žene nisu ubrajane u nečistoću niti u ono što kvari abdest.
Prema tome, ti nisi dužna da mijenjaš veš zbog bijelog pranja i sličnih iscjedaka jer oni nisu nečisti, niti izlazak istih kvari abdest. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam.
Tetoviranje je zabranjeno po idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta, ovaj idžma prenosi Ibn Kudame u svojoj knjizi El-Mugni (1/94). A argument da je zabranjeno je hadis od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (5931) i Muslim (5695) da je Allah prokleo one koje tetoviraju i koje traže da im se učini tetoviranje, koje čupaju obrve i bruse zube (praveći razmak među njima) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahovo stvaranje”. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

We alejkumusselam we rahmetullahi we berekatuhu.
Slava i zahvala pripadaju samo Allahu swt. Nekoliko puta smo govorili o zapisima/hamajlijama, pa ovaj put neću ulaziti u detalje (osim ako za potreba, mozda i u nekim budućim pitanjima). Navest ću samo neke hadise koji govore o toj pojavi.
Prenosi se od Zejnebe, supruge Abdullaha ibn-Mes`uda da je Abdullah rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ″Čini (čarolije, vradžbine, zabranjene rukje, op.a.), hamjlije i ljubavne čarolije su širk.″” (Ebu-Davud, 3883; Ibn-Madže, 3530; Albani ga je svrstao u sahih hadise: Al–Silsiletul-Sahiha, 331 i 2972
Prenosi se od Uqbe ibn-Amira, r.a., da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ″Ko god nosi hamajliju, Allah mu neće ispuniti potrebe, a ko god nosi školjke (u svrhu zaštite), Allah mu neće dati mira.″” (Ahmed, 16951; Albani je rekao da je da`if: Da`if al-Džami`, 5703)
Prenosi se od Uqbe ibn-Amira el-Džuhanija da je jedna grupa došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da mu daju bej`ah (prisegu na vjernost). On je prihvatio prisegu deveterice, ali ne i od jednog. Rekli su: “O Allahov Poslaniče, prihvatio si prisegu deveterice, ali ne i od jednog.” Rekao je: ″On nosi hamajliju.″ Čovjek je stavio ruku u njedra i izvadio (hamajliju). Zatim je Poslanik, s.a.v.s., prihvatio i njegovu prisegu. Rekao je (Allahov Poslanik, s.a.v.s.): “Ko god okači, nosi hamajliju, počinio je širk.” (Ahmed, 16969; Albani rekao da je sahih: Al-Silsiletul-Sahihah, 492)
Ebu-Davud bilježi da je `Isa bin-Hamza rekao: “Ušao sam kod Abdullaha ibn-Akima a njegovo lice je bilo crveno od visoke groznice. Rekao sam − zašto ne okačiš hamajliju? Rekao je: ″Tražimo kod Allaha zaštitu od toga. Allahov Poslanik, s.a.v.s., jer rekao: ′Ko god okači bilo šta, bit će prepušten (njegovoj) brizi (…) ′″”
Učenjaci stalnog komiteta za fetve (Šejh Abdul Aziz ibn-Baaz, Šejh Abdullah-ibn Gadjan, Šejh Abdullah ibn-Qa`ud) kažu: “Učenjaci se slažu da je haram kačiti (nositi) hamajlije koje sadrže bilo šta osim Kur`ana, ali se razilaze u stajalištu spram onih koje sadrže Kur`an. Neki od njih kažu da su takve hamajlije dozvoljene, a drugi da nisu. Stajalište onih koji kažu da nisu dozvoljene najvjerovatnije je ispravno zbog generalnog značenja hadisa, a i zbog prevencije od širka.” (Fetava Al-Ledžnetul-Da`imeh, I/212)
Znači, jedino ispravno za osobu koja je praktikovala nošenje hamajlija je da ih odstrani od sebe onog momenta kad spozna njihovu svrhu i uticaj na vjeru i život. Nekoliko je učestalih načina na koji se uništavaju hamajlije. Spaljivanje ili potapanje (papirne hamajlije), cijepanje materijala (kao što je slučaj sa kožnim hamajlijama; nakon toga opet uslijedi spaljivanje), razbijanje (hamajlije ugravirane na kamenim ili drugim tvrdim površinama, topljenje (hamajlije ugravirane na vrijednostima, poput zlata), i drugo.
Uništavanje hamajlije uvijek povlači pitanje da li je ispravno urađeno uništavanje i da li postoji mogućnost negativnog uticaja na onoga ko uništava hamajliju. Ovdje se podrazumijeva uništavanje hamajlija koje ste sami tražili da vam se naprave, a usvrhu liječenja, povećanj nafake, zaštite, … Ne govorim o onim zapisima koje ste pronašli u kući, a sigurni ste da nisu vašim djelovanjem dospjele na to mjesto (iako je njihovo uništavanje slično, ove druge povlače i dodatna djelovanja kako bi se otklonio strah da su imale namjeru uzrokovanja negativnosti po osobu/osobe u čojem su posjedu pronađene). Neke hamajlije sadrže Kur`an, druge šejtanove spise, a ostale dijelove Kur`ana izmiješane sa sihrom ili drugim prizivanjem džinna.
Pošto je teško razlučiti šta se u kojoj nalazi, bilo zbog vremena koje je prošlo pa je teks izblijedio ili zbog spajanja materijala koji je teško razdvojiti, često ne možemo ni znati da li u hamajliji postoji išta od Kur`ana. Zato je najbolja opcija hamajliju spaliti, a zatim pepeo zakopati. Ipak, i ako se hamajlija otvori i potopi bacanjem u rijeku, doći će do uništavanja teksta, a neće biti opasnosti da kur`anski tekst, ako ga ima, dospije na nečisto mjesto. Stoga smatram da niste pogriješili u načinu uništavanja zapisa. Uništavanje zapisa povlači još jedno pitanje koje je važno spomenuti. Posjeta onima koji daju zapise, iz bilo kojeg razloga, ugrožava vjeru čovjeka koji posjećuje, pa je bitno učiniti iskreno pokajanje. Iz vašeg pitanja se podrazumijeva da ste to i učinili, ali ovo napominjem zbog svih onih koji se možda nalaze u sličnoj situaciji.
Zapisi koje ste uništili ne mogu imati daljeg uticaja na vaše živote, Što se tiče ostatka pitanja, moj odgovor je da ne znam da li vam treba učiti rukju. Ako smatrate da imate problema koje je teško objasniti, onda u svakom slučaju postoji sumnja da postoji džinsko-šejtanski uticaj, i potreba za učenjem rukje. Ali, iz vašeg pitanja se to ne razmije. Zato je moj odgovor kako sam prethodno kazao.
Nema smetnje da se djetetu od 13 godina uči rukja. Napominjem da je jako važno paziti koga ćete posjetiti, čak i ako birate između onih koji se ispravno bave liječenjem Ku`anom. Mnogi ne razumiju potrebu usporavanja liječenja, a zbog stanja onoga kome se uči, pa pokušavaju probleme riješiti za dan/jednim učenjem. Što je dijete manje, potrebno je više opreznosti u pristupanju učenja. Jako je bitno paziti da se ne izazivaju reakcije koje bi mogle ostaviti trag na dječijoj psihi, čak i kad problem (koji možda postoji zbog djelovanja džinna) bude otklonjen.
Znakovi koje ste naveli, kao moguće simptome džinskog uticaja, zanemarite. Oni mogu samo djelomično biti takvi. Ali važno je znati da je u prirodi djece da se ponašaju lijeno ili nemirno u namazu, pa to automatski ne treba smatrati simptomima bolesti, nego treba raditi s djetetom i namaz mu predstavljati najljepšim.
Nije moguće da su ti uroci (ako su bili na djetetu vaše rodice) ostali na vašem djetetu, a zbog vašeg učenja. Ne postoji urok prije postojanja `stvari`. Urok je djelo očiju, a dijete koje nije rođeno nije ni viđeno, Iako urok počinje u srcu (zbog zavisti ili oduševljenja), on `izlazi` kroz oči. U vašem pitanju zaključujem i da vežete ono što ste učili zbog uroka drogog djeteta, problem koji mislite da ima vaše dijete. Vaše učenja, ma u kojem stadiju trudnoće bilo, nema negativnih posljedica na ono što se nalazi u materici. Vi ste htjeli Allahovom swt. riječju olakšati nečije tegobe. Šta mislite da li je realno pomisliti da bih vas Allah swt. zbog toga ostavio nezaštićenom? Nikako!!!
Mnogi imaju hamajlije koje su kupili na raznim mjestima (od pijace do džamijskog harema). Nekima su ukras, a nekima sredstvo zaštite (da nas Allah swt. sačuva ovakvog ubjeđenja). Iako ne ulazim u namjere vaše majke kad vam je to davala, nema problema da vam takav Kur`an stoji u kući sve dok u njemu ne vidite nešto što vas štiti. Pogrešno je štampanje takvih Kur`ana jer Kur`an je Allahova swt. riječ koja nam treba biti spas i uputa. Ako je ne možemo pročitati, ne može nam ni biti uputa. Ipak, kada govorimo o hamajlijama i njihovoj zabranjenoti, ova vrsta `ukrasa`, ne potpada pod tu zabranu, Vi ga (Kur`an) držite u kući kako bi bio sačuvan do dospije na nečisto mjesto ili nekome ko će ga koristiti kao zaštitu. Zato je vaš postupak ispravan. Neka vas Allah swt učini od onih koji su Mu bliski i neka povećava vaše i naše znanje. Esselamu alejkum.

Odgovorio na pitanje:Almin Omerašević
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam!
Klanje dva kurbana za muško i jednog za žensko je mustehab a ne vadžib iako je u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se za muško dijete kolju dvije iste ovce a za žensko jedna ovca.
Dokaz da je to samo mustehab je hadis kojeg prenosi Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao kao akiku za Hasana ovna i za Husejna ovna. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai i Ahmed a vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme, Ibnul-Džarud, Abdulhak El-Išbili, Albani i Šuajb Arnaut.
Većina učenjaka smatra da je propis mesa akike, njegove kože i ostalih dijelova poput mesa kurbana u raspodjeli (da se ostavi nešto sebi a ostalo da se podijeli siromašnim, poznanicima i komšijama) i zabrani da se prodaje (da se prodaje njeno meso, koža, glava i ostalo). Pa tako po nekim učenjacima akika i kurban se slažu u tri stvari a razlikuju u tri. Tri stvari u kojima se slažu su:
Prvo- da životinja koja se kolje i za kurban i za akiku mora biti jedna od četiri: koza, ovca, krava i deva, s tim da neki učenjaci kažu da se akika kolje samo od koze i ovce.
Drugo- da životinja mora dostići određenu starosnu dobu, a to je šest mjeseci za ovcu, godina za kozu, dvije godine za kravu i pet godina za devu.
Treće- da životinja koja se kolje nema mahana zbog kojih se ne prima njen kurban.
A tri stvari u kojima se razlikuje akika od običnog kurbana su:
Prvo- da je njeno kuhanje ili pečenje akike bolje od dijeljenja mesa (mada za ovo nema dokaza).
Drugo- da se kosti zaklane akike ne smiju lomiti, dok se kod kurbana mogu lomiti.
Treće- da klanje akike se ne može dijeliti sa drugim kurbanom ili akikom, odnosno, da ako bi se zaklala krava ili deva za akiku nije dozvoljeno niti ispravno da se krava ili deva dijele na dvije ili više akika ili na akiku i kurban, nego mora čitava krava ili deva biti samo za jednu akiku (dok se za kurban krava i deva mogu podijeliti na sedam dijelova).
U Sunnetu nije prenešeno kako se akika priprema za jelo i kako se i kome dijeli osim ako bi rekli da akika ima iste propise kao i bilo koji drugi kurban. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, u dugom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao govoreći o tome šta se radi sa mesom kurbana: “Jedite, uskladištite (tj. ostavite za poslije) i podijelite kao sadaku”. Zbog toga što nije nešto prenešeno o načinu spremanja i dijeljenja akike, što bi obavezivalo da se slijedi kao sunnet, učenjaci imaju različito mišljenje oko toga, a što predstavlja njihov čisti idžtihad (mišljenje) u kojem ima širine.
Pa tako po malikijama ljudi se ne zovu da bi im se pripremila akika kako bi je jeli jer je imam Malik rekao: “A što se tiče toga da se ljudi pozovu da jedu akiku, ja prezirem hvalisanje” (Hašijetu Dusuki 2/126). Kaže malikijski učenjak Badži da se iz ovih riječi imama Malika razumije da je sunnet dijeljenja akike tako da se ona podijeli ljudima (El-Munteka 3/104). Dok šafije (Mugnil-muhtadž 4/294) i hanabile (El-Mugni 11/124) smatraju da je bolje da se akika skuha (pripremi za jelo svejedno skuhalo se ili pečeno na ražnju) i da se pozovu prijatelji i rodbina.
Upitan je imam Ahmed da li akiku treba skuhati a on je potvrdno odgovorio, zatim mu bi rečeno da je to dodatna obaveza ljudima a on im odgovori da to trebaju podnijeti. Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Tuhfetu mevlud” (str. 179) nadovezujući se na riječi imama Ahmeda: “To je tako jer kada skuha akiku time je olakšao obavezu njenog kuhanja od strane siromaha i komšija, a u tome je dodatno dobročinstvo i zahvalnost na blagodati, a radost onoga kome se akika pokloni skuhana je potpunija”.
Prema tome, nema nikakve smetnje da se akika ispeče na ražnju a zatim podijeli jer u njenom načinu spravljanja i dijeljenja ima širine. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com