Alejkumusselam.
Oko nečistoće psa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Hanefije smatraju da je samo pljuvačka psa nečista, a hanabile i šafije da je čitav pas nečist, dok malikije smatraju da je pas čist pa čak i njegova pljuvačka.
Svi su složni, i oni kod kojih je pas nečist a i oni kod kojih je čist, da posudu iz koje pas loče je vadžib oprati sedam puta od toga jednom sa prašinom ili zemljom jer je tako došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čišćenje posude nekog od vas iz koje je lokao pas je da se opere sedam puta, jednom sa zemljom”, bilježi ga Muslim (677). A u hadisu mutefekun alejhi, tj. kojeg bilježe i Buharija (172) i Muslim (676), takođe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Kada pas pije iz posude nekog od vas neka je opere sedam puta”, bez dodatka “čišćenje posude”.

Oni koji smatraju da je pas nečist, svejedno njegova pljuvačka ili čitavo njegovo tijelo, kada se radi o tragovima nečistoće psa mimo posude iz koje je lokao, međusobno se razilaze oko toga da li tu nečistoću treba oprati sedam puta ili onoliko koliko je potrebno da se otkloni sama nečistoća.

Dokazi prva dva mišljenja, tj. da je samo pljuvačka psa nečista ili da je on čitav nečist, se svode na gore spomenuti hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Čišćenje posude nekog od vas iz koje je lokao pas je da se opere sedam puta, jednom sa zemljom”, oni kažu da riječi “čišćenje posude” jasno ukazuju na nečistoću, a onda su se razišli na nečistoću čega upućuje teksta hadisa, da li na nečistoću pljuvačke ili čitavog psa, jer se može odnositi i na jedno i na drugo.

Međutim, malikije odgovaraju na dokazivanje nečistoće sa sa riječju “čišćenje” tako što kažu da riječ “čišćenje” (tuhur) ne znači neminovno da je ono što se čisti nečisto, jer je došla u nekoliko kur’anskih ajeta upotreba riječ “čišćenje” gdje se ono na što se ona odnosi ne smatra čišćenjem nečistoće u bukvalnom smislu nego čišćenje u prenesenom značenju. Poput kur’anskog ajeta: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš (tutahhiruhum) i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevba, 103). Znači, u ajetu je spomenuta riječ čišćenje a ono na što se odnosi nije nečisto, što znači da se nešto može čistiti a da ne mora značiti da je to “nečistoća” koja je po Šerijatu tretira kao nečistoća.

Malikije dokazuju čistoću psa sa dva hadisa i jednim razumskim dokazom.
Prvi dokaz da je pas čist je to što je dozvoljeno jesti meso koje pas ulovi svojim čeljustima a da istovremeno nije došla naredba u hadisima koji to opisuju da se to meso pere čak ni jednom a kamoli sedam puta. Bilježi Buharija u svom Sahihu u poznatom hadisu Adijj ibn Hatima, radijallahu anhu, a koji govori o lovu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada pošalješ svoga dresiranog psa pa on ubije (plijen) ti jedi, …”, a u hadisu nije došla naredba da se ono što ulovi pas i dirne svojim čeljustima, pljuvačkom i ustima da se opere ni jednom a kamoli sedam puta.

Drugi dokaz je vjerodostojan hadis u kojem je došlo da su psi za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ulazili u njegov mesdžid i izlazili iz njega pri čemu su dodirivali neke njegove dijelove (dijelove mesdžida) a nije došla naredba da se ta mjesta peru jednom, a kamoli više puta. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Hamze ibn Abdullaha a on od svoga oca, radijallahu anhu, da su psi mokrili (oko vjerodostojnosti ove riječi u ovom hadisu ima govora kod muhaddisa), ulazili i izlazili iz mesdžida u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da nisu prskali nešto zbog toga (tj. nisu čistili mjesta gdje su oni bili).

Razumski dokaz da se ne radi o nečistoći psa je sama obaveza pranja sedam puta a jednom sa zemljom, što govori da nije riječ o nečistoći jer se nečistoća poput krvi hajza, mokraće, izmeta i slično, otklanja pranjem sve dok nestane sama nečistoća pa makar to bilo jednim pranjem, dok pranje sedam puta i to samo poslije lokanja iz posude ukazuje da se radi o nečemu drugom, a Allah zna najbolje.

Takođe, malikije smatraju da je mudrost obaveze pranja posude iz koje je pas lokao sedam puta zbog jednog od dva razloga:
Prvo- zbog nekog otrova (koji nam nije poznat) kojeg pas ispušta prilikom lokanja a koji može štetiti čovjeku ako bi on koristio tu istu posudu.
Drugo- da je to pranje obaveza činiti a njegovu mudrost i smisao ne znamo jer nam nije došlo pojašnjenje za nju.

Ispravno mišljenje, a Allah zna najbolje, je stav malikija, tj. da je pas čist i da nije obaveza prati ona mjesta na odjeći, tijelu, prostoriji i slično koju on dodirne radi toga što je pas nečist i što obavljanje ibadeta u odjeći ili na mjestima koje dodirnuo pas ne bi bilo ispravno. A ostaje baveza pranja posude iz koje je lokao pas sedam puta, što je došlo u hadisu, naravno ako će je čovjek koristiti poslije njega.

Mu’džiza šerijatskih tekstova u ophođenju prema psu

Ono što podupire stav malikija da u ovom hadisu nije riječ o nečistoći psa nego o nečemu drugom, da li zbog otrovnosti njegove pljuvačke ili nečega što još ne znamo (kako su to malikije tumačile), to je u savremeno doba otkriveno, odnosno da se radi o bolesti pasje pantljičare koju uzrokuje i prenosi pas. A ovo otkriće, može se komotno reći, predstavlja mu’džizu (nadnaravnost) šerijatskih tekstova u ophođenju prema psu.

Pasja pantljičara (trakavica) ili ehinokokoza

Pasja pantljičara je teška podmukla bolest ljudi i životinja, poznata od najstarijih vremena. Ehinokokoza je zoonoza – bolest koja se sa životinja prenosi na ljude. Pas je glavni i konačni domaćin pasje pantljičare (trakavice). Čovjek i životinje su prelazni domaćini ovog parazita. Jajašca iz čmara psa dospijevaju na pasju njušku i dlaku.
Djeca se najčešće zaraze ako ljube psa, dozvole da ih on liže ili miluju psa, a poslije toga ne operu ruke.

Iz jajašaca se pod uticajem želudačno-crijevnog soka, oslobađaju embrioni koji pomoću svojih kukica aktivno probijaju sluzokožu crijeva i odatle putem krvi i limfe prenose u bilo koji organ tijela i u njemu se razvijaju mjehurovi. Zbog sporog razvoja pasje pantljičare ona se otkrije u zrelo doba a jedini lijek za nju je operacija ako se na vrijeme izvrši.

Prije operacije čovjek osjeća tegobe i znakove bolesti, što zavisi od toga u kom organu su mjehuri pasje pantljičare smješteni, njihove veličine i šta “pritiskaju”. Mjehuri pasje pantljičare najčešće se nalaze u jetri, plućima, bubrezima, srcu, a rjeđe na mozgu. Pasja pantljičara se pričvrsti u tankom crijevu psa. Ona je duga do 5mm, ima glavicu i tri članka. Zadnji članak je ispunjen jajašcima (200-500). Ako pas ima pantljičaru izmetom izlučuje njena jajašca, koja su golim okom nevidljiva. Pas u tankom crijevu može da ima više hiljada pantljičara.

Jajašca su otporna i ostaju živa u spoljnoj sredini više mjeseci. Životinje se zaražavaju vodom i hranom, najčešće na paši ili pokošenom travom. Životinje koje obole od pasje pantljičare ne pokazuju uvijek znakove po kojima prepoznajemo bolest, ali daju manje mlijeka, mesa, vune a mogu i da uginu.

U početku Islama je došla naredba da se ubijaju svi psi a zatim je to derogirano i ostalo je propisano da se ubija samo potpuno crni pas ili crni sa dvije pjege. Bilježi Muslim u svom Sahihu (1570) od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu (1572) od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se poubijaju svi psi, čak kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili. Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se ubijaju psi i rekao je: “Ubijajte crnog psa koji ima dvije pjege jer je on šejtan (u njemu je šejtan)”. A u rivajetu od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta (svijet od svjetova) ja bi vam naredio da ih pobijete, ubijajte od njih potpuno crnog psa”. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi i ostali ga ocjenjuju vjerodostojnim.
Takođe, po šerijatu je dozvoljeno držati psa samo u tri slučaja: radi lova, čuvanja stoke i usjeva. Bilježe Buharija (3324) i Muslim (1575) u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa osim psa za lov ili usjeve ili stoku umanjuje mu se od njegove nagrade svakog dana jedan kirat”.

Sa druge strane, zabranjeno je držati psa u kući, jer je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi (Buharija (3322) i Muslim (5636)) od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne ulaze meleci u kuću u kojoj ima pas i slika (kip)”.

Prema tome, svi ovi šerijatski tekstovi jasno ukazuju na posebno tretiranje psa u Islamu, tj. da ga nije dozvoljeno držati u kući, da posudu iz koje loče hranu treba oprati sedam puta a jednom sa zemljom ako ćemo je koristiti, da nije dozvoljeno držati psa osim radi lova, za čuvanje stoke ili usjeva. A ako sve ovo povežemo sa gore spomenutim naučnim otkrićem da pas uzrokuje i prenosi tzv. pasju pantljičaru i to na poznat način onda postaje sasvim jasno zašto je Šerijat zauzeo takav stav prema tom stvorenju. Dok sa druge strane se nama stavlja do znanja da trebamo biti što dalje od kontaktiranja sa psima, ne zato što su oni nečisti i mogu da nam pokvare i mou da utiču na valjanost naših ibadeta (abdesta, namaza i tako dalje) nego zato što uzrokuju i prenose tu opaku bolest pasje pantljičare. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Kaže Uzvišeni: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistini sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). I kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan i zaista je vaš otac jedan, nema prednosti arap nad nearapom niti nearap nad arapom, niti čovjek crvene kože nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene kože osim sa takvalukom”. Hadis bilježe Ahmed u Musnedu, Bejheki u “Šu’abu” i Ebu Nu’ajm u “Hiljetu”, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim. Bilal ibn Rebah El-Habeši je oženio sestru Abdurrahmana ibn ‘Aufa, radijallahu anhum, koja je bila Kurejšika, a on je bio crnac.

Ova dva šerijatska teksta i praksa ashaba ukazuju da je muslimanima dozvoljeno da se međusobno žene bez obzira na boju kože i rase kojoj pripadaju. Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta.

Dok skupina učenjaka smatra da je šart da se dostatnost između čovjeka i žene mora ispuniti u porijeklu i ugledu porodice. Po njima su arapi dostatni samo jedni drugima, a Kurejšije su dostatni samo jedni drugima, te nearap ne može biti dostatan (tj. da odgovara i da je na istom nivou) jednoj ženi arapkinji, a obični arap nije dostatan ženi iz plemena Kurejš. Ovo je stav šafijskog i hanefijskog mezheba.

Oni dokazuju svoj stav hadisom u kojem je došlo: “Arapi su dostatni jedni drugima a nearapi su jedni drugima dostatni osim tkalaca i onih koji rade hidžamu”. Hadis bilježi Hakim a za njega kažu Ibn ebi Hatim i Ibn Abdulberr da je munker i izmišljen, a hadis ima mnogo rivajeta s tim da su svi veoma slabi i ništavni sa kojima nije dozvoljeno dokazivati neki propis. Nema sumnje da je ovaj stav slab i oprečan gore spomenutim argumentima.

Sa šerijatske strane nema smetnje da se muslimanka bijele kože uda za crnca ako je njen staratelj zadovoljan sa njegovim ahlakom i vjerom. Jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada vam dođe (u prosidbu kćerke) onaj sa čijom vjerom i ahlakom ste zadovoljni udajte kćerku za njega, a ako to ne učinite na Zemlji će nastati fitna i veliki nered”. Hadis bilježe Tirmizi, Bejheki i Taberani, a dobrim su ga ocijenili Tirmizi i Albani, s tim da u hadisu ima slabosti. U hadisu se Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, obraća starateljima a ne djevojkama i kćerkama. Znači, ibret je da staratelj bude zadovoljan sa vjerom i ahlakom prosca koji traži ruku njegove kćerke a ne kćerka.

Nije ti dozvoljeno da ignorišeš i ne mariš za mišljenje svoga oca, on je tvoj staratelj i bez njegove dozvole se ne smiješ udati. Da se ženi nije dozovljeno udati bez saglasnosti staratelja to je stav većine učenjaka, između ostalih, imama tri mezheba Malika, Šafije i Ahmeda. Dok kod hanefija nije šart valjanosti sklapanja bračnog ugovora dobijanje saglasnosti od staratelja. A ispravno je prvo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nema brak bez staratelja”. Hadis je prenešen u mnoštvu rivajeta, bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i ostali a većina muhaddisa ga ocjenjuje vjerodostojnim, a od savremenih muhaddisa šejh Albani i Šujab Arnaut.

Prema tome, ako tvoj otac da saglasnost i pristanak nema smetnje da se udaš za tog crnca. Na tebi je da upotrebiš žensku i kćerinsku sposobnost pridobijanja roditelja kako bi pristali. Prvo pridobi majku, a onda vas dvije zajedničkim snagama ubijedite oca. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je opsihirio Židov koji se zvao Lebid ibn El-E’asam iz židovskog plemena Benu Zurejk. Tako da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi. Zbog toga je jednog dana ili jedne noći Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio, pa dovio i opet dovio. Pa je rekao: “O Aiša, znašli ti da mi je Allah odgovorio na ono što sam ga pitao? Došla su mi dva čovjeka (tj. dva meleka u liku dva čovjeka, kao što je došlo u rivajetu kod imama Ahmeda i da je to bilo u snovima) pa je jedan od njih sjeo kod moje glave a drugi kod nogu, pa je rekao onaj što je kod glave onome koji je kod nogu, ili onaj što je kod nogu onome koji je kod glave: Od čega čovjek boluje (misle na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem)? Rekao je: Opsihiren je. Ko ga je opsihirio, reče drugi. Odgovorio je: Lebid ibn El-E’asam. Kaže: U čemu je (sihr)? Rekao je: U češlju i dlaci (koja je spala prilikom češljanja), unutar ploda palme. Pa ga upita: a gdje je to? A drugi mu odgovori: U bunaru Zervan (koji se nalazio u bašti plemena Benu Zurejk)”. Pa je Aiša nastavila da joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, nakon toga došao i rekao: “O Aiša, kao da je njegova voda (tog bunara) natopljena kanom i kao da su njegove palme (tog bunara) šejtanske glave”. Pa sam upitala: O Allahov Poslaniče, zar ga (sihr) nisi zapalio? A on odgovori: “Ne nisam, mene je Allah izliječio (od sihra), a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa”.
Imam Nevevi u svom komentaru Sahiha od Muslima (14/178) pojašnjava riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “a ne volim da se među ljudima širi zlo pa sam naredio da se (sihr) zakopa” kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je se bojao da ne našteti muslimanima ako bi izvadio sihr, ili ga zapalio, ili to obznanio među ljudima tako što bi se prisjećali sihra, učili kako se on pravi, širili ga, govorili o njemu, ili da ne naude onome ko je napravio sihr itd. A ovo je sa strane ostavljanja onoga što je korisno iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga, što predstavlja jedno od najvažnijih pravila Islama: Ostavljanje koristi iz bojazni od štete koja proizilazi iz toga”.
Ovaj hadis su zanegirali neki novotari još davno kao što to prenose mnogi imami (učenjaci) ovog Ummeta, poput: Ibn Kutejbe, Hattabija, Kadi Ijada, Nevevija, Ibnul-Kajjima i mnogih drugih. Kaže imam Nevevi: “Ovaj hadis su zanegirali neki novotari iz razloga što on umanjuje mjesto i čast nubuvveta i dovodi ga u sumnju, kao i to da njegovo prihvatanje (tog hadisa) sprečava da se ima povjerenje u Šerijat (Šerhul-Muslim 7/430). U ovom poricanju hadisa slijedili su ih Rafidije (Šije) i misionari ateizma. Pa tako kaže Ahmed Subhi Mensur (Limaza El-Kur’an, str.109-111): “Optužba Poslanika da je bio opsihiren ili da ga je neko opsihirio, to u sebi sadrži sumnju u poslanstvo, napad na vjeru i gubljenje povjerenja u bilo koju riječ ili djelo koje dođu od njega. Sa strane ovog hadisa se ubacuje sumnja u Islam u općem smislu i u pojedinostima, a sa druge strane ovaj hadis je oprečan riječima Uzvišenog: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).
Takođe, kaže Muhammed Abduhu, poznati savremeni islamski reformator i mislilac (kod kojeg su, nažalost, prevagnule logika i razum na uštrb vjerodostojnog sunneta): “Mi znamo da je Buharija najistinitija knjiga poslije Allahove knjige i ne sumnjamo da je Buharija čuo ovo od svojih učitelja, a Buharija uslovljava u svojim hadisima da su ravije živjeli u isto vrijeme i da su se sreli, osim što ja smatram da se ovo nije desilo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Moguće je da su ubačeni neki israilijati šejhovima Buharije od kojih je on uzeo, jer ako bi mi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren mi bi time povjerovali riječima nevjernika koje su spomenute u Kur’anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihrena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8). I ako bi povjerovali da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren, Allah, subhanehu ve te’ala, bi nas proglasio lažljivcima u svojoj Mudroj Knjizi: “Oni ga nikako ne mogu prisluškivati”. (Eš-Šuara, 212), i kaže Uzvišeni: “Ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići” (El-Džinn, 9) … A što se tiče hadisa, ako bi i pretpostavili da je vjerodostojan on je od vrste ahad- hadisa (tj. nije mutevatir) a ahad-hadisi se ne uzimaju u poglavlju akide. Bezgriješnost Vjerovjesnika od uticaja sihra na njegov razum je akidetsko pitanje, a u odbacivanju te akide od njega (Vjerovjesnika) ne prihvata se osim ono u što imamo čvrsto ubjeđenje (jekin) i nije dozvoljeno da se u akidi prihvata pretpostavka niukom slučaju. Zato je na nama da prepustimo stvar ovog hadisa i da po njemu ne radimo u našoj akidi, nego da uzimamo tekst Kitaba i argument razuma. Jer ako dozvolimo da se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pomiješa u razumu, kao što oni tvrde, bilo bi dozvoljeno da se misli da je on nešto od objave prenio a on to nije učinio, ili da mu je nešto objavljeno a nije mu objavljeno, ova stvar je jasna i nema potrebe da se pojašnjava… Draže mi je da u laž utjeram Buhariju nego da Allahovom Poslaniku pripišem da je bio opsihiren” (Medželletu Menar, 12/697).
Odgovor na ove šubhe koje je iznio Muhammed Abduhu se može rezimirati u dvije tačke.
Prvo – ovaj hadis je vjerodostojan, prenešen je sa najvjerodostojnijim lancem prenosilaca i u najispravnijim knjigama poslije Allahove knjige Kur’ana, tj. prenose ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima što predstavlja najveći vid vjerodostojnosti nekog hadisa, tako da nema sumnje da ono što je prenešeno u ovom hadisu da se to zaista desilo. Veoma je daleko da se kaže da prihvatamo od Buharije a zatim da sumnjamo u njegove šejhove, jer ono što se može reći za Buhariju isto se može reći i za njegove šejhove, tj. da su najveći stručnjaci u hadisu. Takođe, neprihvatljivo je da utjeravamo u laž Buhariju i rivajet ovog hadisa oslanjajući se čisto na mišljenje i razum koji niukom slučaju nemaju udjela u potvrđivanju ili negiranju onoga što se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u potvrđivanju činjenica nekog događaja ni izdaleka ni izbliza. Kada bi se prihvatilo ono što nam dolazi od strane razuma i čistog mišljenja mi bi time doveli u pitanje mnoge hadise koji su prenešeni sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, i ne samo to, nego bi i mnogi kur’anski ajeti doživjeli istu sudbinu. Mnoge islamske sekte, poput mu’atezila, koje su ljudskom razumu dali veću ulogu nego što u stvarnosti zaslužuje su zanegirali mnoge vjerodostojne hadise koji se navodno ne slažu sa ljudskim razumom. Od tih hadisa su: hadis o silasku Isa’a, alejhisselam, pred Sudnji dan, hadisi o Dedžalu, hadis Isra’a i Mi’radža, hadis upadanja mušice u posudu sa pićem, hadis Musa’a, alejhisselam i meleka smrti, i tako dalje. Pa kada bi tako pustili da se odbacuje šta god se ne slaže sa nečijim razumom mnogo toga što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima bi doveli u pitanje.
Drugo – njegove riječi da iako bi se prihvatilo da je hadis vjerodostojan da je on od hadisa ahad, tj. nije mutevatir, a ti hadisi se ne uzimaju u akidi, nisu tačne. Jer vjerodostojan hadis , svejedno bio ahad ili mutevatir, se prihvata u akidi kao i u fikhu, oko čega nije bilo razilaženja među ashabima, tabi’inima, selefu i učenjacima Ehli Sunneta sve dok se nisu pojavili novotari kojima je smetalo mnogo toga što je došlo u Sunnetu a nije se slagalo sa njihovim tumačenjem vjere, pa su ustvrdili da iz hadisa ahada ne proizilazi čvrsto, jako i nedvosmisleno znanje i ubjeđenje, što naravno nije tačno.
Među prvim učenjacima Ehli Sunneta koji su odgovarali na negiranje i poricanje ovog hadisa je Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te’vilu muhtelifil-hadisi” (str. 340-357): “To što je ovaj Židov Lebid ibn El-E’asam napravio sihr Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne treba biti nešto što se treba poricati i negirati. Jer Židovi su prije toga ubili Zekeriju ibn Azina u unutrašnjosti drveta, isjekli su ga pilom na dijelove … Poslije toga su ubili njegovog sina Jahju zbog prostitutke i njene prevare. Židovi su tvrdili da su ubili Mesiha (Isa’a, alejhisselam) i da su ga razapeli na krst, a da nas Allah nije obavijestio rekavši: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo” (En-Nisa, 157) mi ne bi znali da je razapet neko ko je na Isa’a, alejhisselam, ličio. Jer Židovi su njegovi neprijatelji, i oni su tako i tvrdili, a kršćani su njegovi zaštitnici i oni su potvrdili Židovima da je tako bilo. Židovi su ubijali vjerovjesnike, kuhali ih i mučili na raznorazne načine, pa da je Allah htio sačuvao bi ih od njih. Otrovan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa plećkom od ovce pečene na ražnju a otrovala ga je Židovkinja, a taj otrov je neprestano djelovao na njega sve dok nije preselio. I rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neprestano mi se vraćao bol od zalogaja (otrovane ovce) sa Hajbera, ovo je vrijeme prestanka rada moje srčane vene”. Pa je Uzvišeni Allah dao priliku Židovkinji da utiče na njegovu smrt”.
Takođe, u odgovoru na gore spomenute šubhe oko ovog hadisa prenosi imam Begavi u svojoj knjizi “Šerhus-sunne” (12/187) da je imam Hattabi rekao: “A što se tiče tvrdnje da se prihvatanjem ovog hadisa (o opsihirenosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nanosi šteta Šerijatu, to nije tako, jer sihr djeluje na tijela vjerovjesnika, a i oni su ljudi, dozvoljeno je da ih zadese bolesti kao i ostale ljude. Uticaj sihra na njihovo tijelo nije gore od ubistva, djelovanja otrova i simptoma raznih bolesti, pa zar nije ubijen Zekerijah i njegov sin Jahja, alejhimesselam, i otrovan naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio na Hajberu. A što se tiče pitanja vjere, poslanici i vjerovjesnici su bezgriješni u prenošenju onoga sa čime ih je poslao Allah, dželle zikruhu, i On ih je pratio u prenošenju vjere, čuvao je Svoju vjeru i objavu da im se ne desi iskrivljavanje i poremećaj. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, se samo pričinjavalo da on radi nešto što je isključivo vezano za žene a to je ono što uopćeno ulazi u značenje ajete: “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti” (El-Bekara, 102). Pa tako nema nikakve štete koja proizilazi iz tog sihra koja utiče na njegov nubuvvet i Šerijat sa kojim je došao, neka je hvala Allahu na tome”.
Slično tome kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-me’ad” (4/124): “Da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio opsihiren porekla je jedna skupina ljudi rekavši da to nije dozvoljeno da se njemu desi, smatrajući da je to nedostatak i mahana, a stvar nije takva kako oni tvrde. Nego je sihr koji mu se desio poput drugih bolesti koje su ga snalazile, jer je sihr jedna vrsta bolesti pa da ga to snađe je poput toga što je bio otrovan, između toga dvoga nema razlike”. Slične riječi prenosi Ibnul-Kajjim u istoj knjizi (4/124) od Kadi Ijada da je rekao: “Sihr je vrsta bolesti i dozvoljeno je da mu se to desi poput drugih bolesti u čemu nema ništa sporno i ne narušava njegov nubuvvet. A što se tiče toga da mu se pričinjavalo da nešto uradi a on to nije uradio, nema u tome nešto što utiče na njegovu istinitost u govoru, jer dokazi šerijatskih tekstova i idžma’a učenjaka ukazuju na to da je po tom pitanju bio bezgriješan. Nego je ovo (opsihirenost) dozvoljeno da ga snađe jer je od stvari dunjaluka zbog kojih on nije poslan, niti mu je data prednost nad ostalima zbog toga, njemu se u stvarima dunjaluka može desiti ono što se dešava i ostalim ljudima”.
Kada se analiziraju razlozi odbijanja i odbacivanja ovog hadisa oni se mogu svesti na nekoliko tačaka:
– da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju,
– da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere,
– da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno,
– da je ovaj hadis oprečan onome što je došlo u Kur’anu: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8).
– da pošto je sihr djelo šejtana, ako bi se prihvatio ovaj hadis to bi značilo da šejtan može da utiče na vjerovjesnika.
U odgovoru na ovo treba spomenuti da su islamski učenjaci prihvatili ovaj hadis nalazeći objašnjenje za ono što mu se pripisuje, uz istovremeno očuvanje mjesta i položaja nubuvveta i bezgriješnosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u dostavi vjere. Pa kažu:
Prvo – tvrdnja da ovaj hadis umanjuje mjesto i položaj nubuvveta i dovodi ga u sumnju, te da dovodi u sumnju bezgriješnost vjerovjesnika u prenošenju vjere i da prihvatanje ovog hadisa stvara nepovjerenje u Šerijat uopćeno, sve ovo što su ustvrdili neki novotari je batil. Jer nesumnjivi argumenti potvrđuju iskrenost, validnost i bezgriješnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu onome što je prenio od vjere. A nadnaravnost Šerijata je najjači dokaz za sve to. A dozvoliti da se ustvrdi nešto suprotno ovome je batil.
Drugo – opsihirenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja mu se desila uzdiže mjesto njegovog nubuvveta a ne da ga čini manjim, čini ga još časnijim i ne suprostavlja se njegovoj bezgriješnosti u dostavljanju objave. Jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio sačuvan od toga da ga zadesi bolest, on je jeo, pio i bivao bolestan, kao što kaže Aiša, radijallahu anha: “Zaista je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio bolešljiv čovjek i dolazili bi mu arapski ljekari, pa bi ja od njih učila”. Bilježi ga Hakim i ocjenjuje ga vjerodostojnim a sa njim se složio i Zehebi. Kaže Kadi Ijad (Eš-Šifa 2/180-183): “Došlo je u nekim rivajetima ovog hadisa pojašnjenje da je sihr koji ga je zadesio bio na njegovom tijelu i na udovima a ne na njegovom razumu, srcu i uvjerenju … “, a na drugom mjestu, takođe dodaje: “Sve što je došlo u predajama da mu se pričinjavalo da radi nešto a on to nije uradio i tome slično, svodi se na pričinjavanje njegovim očima a ne nedostatak koji zadesi razum, a u svemu ovome nema nešto što ubacuje nejasnoću oko njegove dostave vjere i Šerijata, ili nešto što narušava istinitost onoga sa čim je došao zbog argumenata i idžma’a (učenjaka) da je sačuvan od ovoga, pa tako novotari nemaju sa koje strane dovesti u upitnost ovaj hadis”.
Takođe, treba dodati da nije prenešeno ni u jednom rivajetu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio i jednu riječ u periodu dok je bio opsihiren a koja ukazuje da mu je razum bio poremećen, niti da je nešto rekao suprotno onome što je u stvarnosti, a ako neko tvrdi suprotno ovome treba imati dokaz za to.
Treće – bezgriješnost u dostavljanju vjere od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je spomenuta u ajetu: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi” (El-Maide, 67), pod tim čuvanjem i zaštitom se misli da će ga Allah čuvati od ubistva, atentata i zamki koje bi ga odvele u propast, a da ne govorimo o njegovom čuvanju od strane Allaha da ne ode u dalalet, slijeđenja strasti i činjenja velikih grijeha. U ovu bezgriješnost, odnosno garanciju da će ga Allah čuvati, ne ulazi da će biti zaštićen od bolesti. Sve vjerovjesnike su snalazile prirodne bolesti koje inače zadese ljude. Što znači da ovaj ajet nema opće značenje, tj. da ga Allah čuva od svega, jer inače ne bi mu mogao niko nauditi ni riječima ni djelom a koliko je prenešeno toga da mu je činjen ezijet nazivajući ga luđakom, prorokom, sihirbazom, razbijena mu je glava, slomljeni zubi i tome slično, a sve to jasno ukazuje da se pod ajetom misli da je on zaštićen od ubistva, atentata, dalaleta i skretanja sa istine, što znači da se to ne kosi sa onim što je prenešeno u hadisu da ga je Židov opsihirio.
Četvrto – tvrdnja da je ovaj hadis oprečan i kontradiktoran kur’anskom ajetu jer potvrđuje optužbu mušrika: “I nevjernici još govore: “Vi samo opsihirena čovjeka slijedite!” (El-Furkan, 8), ova optužba je neprihvatljiva kao što su neprihvatljive optužbe mušrika da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ljudsko biće, da je siromah, da ne zna gajb i slično, u smislu da kažemo da mušrici lažu jer u stvarnosti on i jest bio siromah, i ljudsko biće, nije znao gajb i bio je opsihiren. Takođe, sa druge strane ne može se potpuno sigurno tvrditi da mušrici sa ovim riječima u ajetu misle na ono što se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio opsihiren, tj. da ga je Židov opsihirio nekoliko dana pri čemu mu se pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi pa ga je nakon toga Allah izliječio. Mušrici nisu mislili na to, nego je bliže da su htjeli reći da ono što dolazi od njega u prenošenju vjere da je to rezultat halucinacija i ludosti a ne da mu se objavljuje Istina sa nebesa. Pa tako kada prihvatimo ono što je došlo u hadisu time ne potvrđujemo optužbu mušrika, jer je njihova optužba usmjerena na jedno a hadis govori o nečemu drugom.
Peto – njihova tvrdnja da je sihr šejtansko djelo, a onaj ko se čuva od šejtana sa činjenjem ibadeta, kao što to rade vjerovjesnici, nad takvima šejtan ne može imati vlasti i uticaja, onda je nemoguće da bude jedan vjerovjesnik opsihiren. Ova tvrdnja i optužba je neprihvatljiva na osnovu onoga što je došlo u Plemenitom Kur’anu od ajeta u kojima se potvrđuje da je šejtan činio ezijet vjerovjesnicima na razne načine pokušavajući da im našteti i da ih zavede, pa i pored toga Allah, dželle še’nuhu, ih je sačuvao od toga da ih šejtan zavede ili da im nanese neku štetu koja se vraća na vjeru. Od tih primjera je ono što se spominje o Ejjubu, alejhisselamu: “I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!” (Sad, 41). Takođe, ono što je došlo o zavođenju Adema i njegove žene od strane šejtana: “I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “Siđite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti!” (El-Bekara, 36).
Treba znati da djelovanje sihra na vjerovjesnike ne znači da su oni zbog toga otišli u dalalet i bili zavedeni, to je sasvim pogrešno rezonovanje. Kaže Uzvišeni: “O Musa” – rekoše oni – “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?” “Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog sihra njihovog, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. “Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka sihirbaza, a sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti.” (Taha, 65-69). Ovi ajeti jasno i nedvosmisleno govore da je sihr firavnovih sihirbaza učinio da je se Musau, alejhisselam, pričinilo da se konopi i štapovi njihovi kreću, tj. da se pred njim promijenila stvarnost pa je mu se učinilo da su konopi zmije i da ono što miruje da se kreće, pa kada je osjetio u sebi strah Allah ga je sačuvao sa vahjom (objavom) objavivši mu da se ne boji jer je on istinski Allahov poslanik, te da je na njemu da baci štap koji je u njegovoj desnoj ruci i tako dalje. U ovim ajetima se potvrđuje da sihr djeluje na vjerovjesnike uz istovremeno čuvanje vjerovjesnika od strane Allaha da im sihr ne nanese štetu po njihovu davu i misiju.
Pa tako postaje jasno da se ovaj hadis ne kosi ni sa jednim ajetom iz Kur’ana, nego čak šta više kur’anski ajeti ga podupiru poput sure Felek gdje kaže Uzvišeni: “Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla onih koji pušu u uzlove (sihirbaza), i od zla zavidljivca kad zavidi!” (El-Felek, 1-5). Nakon objave ovih ajeta Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ostavio sve drugo što je učio kako bi se štitio od uroka, zavisti i sihra, a učio je suru Felek i Nas kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Prema tome, nadam se sestro da ćeš nakon svega ovoga rečenog naći odgovore na svoja pitanja i da nećeš sebi dozvoliti da budeš od nekolicine novotara koji svojim razumom prihvataju ili odbijaju nešto što je došlo od Islama, kao da je njihov razum mjerilo šta je ispravno u Islamu a šta nije. Ovaj hadis je vjerodostojan u što nema sumnje jer ga bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima čime se on ubraja u nešto što je najvjerodostojnije poslije Kur’ana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ako pod šijama misliš na Rafidije, odnosno isna ‘ašerijje (koji vjeruju u dvanaest imama) koji danas uglavnom žive u Iranu, onda je odgovor sljedeći.

Nema razilaženja među učenjacima Ehlu suneta da su Rafidije novotari i da su na dalaletu. Međutim, razišli su se oko toga da li su Rafidije kjafiri ili ne na otprilike neka tri mišljenja.

Prvo mišljenje: to je stav skupine učenjaka koji smatraju da su Rafidije u osnovi kjafiri. Od tih učenjaka su: imam Malik, Ahmed, Buharija, Aburrahman ibn Mehdi, Ibn Hazm, Abdullah ibn Idriz, Ferjabi, Ahmed ibn Junus, Ibn Tekijje Ed-Dejnuri, Abdulkahir Bagdadi, Kadi Ebu J’ala, Isfirajini, Ebu Hamid Gazali, Kadi Ijad, Seme’ani, Ibn Tejmije (u rivajetu), Ibn Kesir, Ebu Hamid El-Makdisi, Ebulmehasin El-Vasiti, Alijj El-Kari i drugi.

Drugo mišljenje: stav učenjaka koji smatraju da su Rafidije zabludjela sekta koja se u osnovi pripisuje Islamu i muslimanima s tim da kada neko od njih pojedinačno ispolji neko od djela kufra, poput smatranja da je Kur’an iskrivljen i nepotpun, ili da je Aiša, radijallahu anha, počinila zinaluk, da upućuje dove imamima, da tvrde da njihovi imami poznaju gajb i slično, onda se taj pojedinac tekfiri.

Treće mišljenje: stav učenjaka koji prave razliku između njihovih učenjaka i običnih sljedbenika, pri čemu tekfire učenjake Rafidija a njihovim sljedbenicima u osnovi potvrđuju Islam. Na ova dva stava su ostali učenjaci.

Neki primjeri stavova učenjaka:

– Bilježi El-Hallal u svom “Sunnetu” (2/557) da je imam Malik na pitanje šta misli o onome ko psuje ashabe odgovorio: “Oni nemaju udjela u Islamu”. Takođe, Ibn Kesir u svom Tefsiru (4/219) prilikom tefsira riječi Uzvišenog u suri El-Feth, 29.ajet: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sjedbenici … A Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi on sa vjernicima najedio nevjernike” rekao: “Iz ovog ajeta imam Malik je u rivajetu od njega zaključio da su Rafidije koji mrze ashabe, radijallahu anhum, kjafiri jer se oni razljute i razbjesne zbog ashaba, a ko se razbjesni i razljuti na ashabe on je kjafir po ovom ajetu, a sa ovim se složila skupina učenjaka”. Isti ovaj stav imama Malika prenosi Kurtubi u svom tefsiru (16/297) kod ovoga ajeta te je izrazio svoje zadovoljstvo i slaganje sa ovim stavom imama Malika.

– Kaže imam Ahmed u svojoj knjizi “Es-Sunne” (str. 82) o Rafidijama: “Oni se odriču ashaba (drugova) Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, psuju ih, vrijeđaju i proglašavaju nevjernicima osim četvorice od njih: Alije, Ammara, Mikdada i Selmana, radijallahu anhum. Nemaju Rafidije od Islama ništa”.

– Kaže Buharija u svojoj knjizi “Halku ef’alil-ibad” (str. 125): “Svejedno mi je klanjao iza džehmije i Rafidije ili klanjao iza židova ili kršćana. Njima (rafidijama) se ne naziva selam, ne zijarete se, ne ženi se od njih niti udaje njima, ne mogu biti svjedoci i ne jede se meso koje oni zakolju”.

– Upitan je jedan od savremenih šejhova Abdullah Džibrin o propisu davanja zekata siromašnim Rafidijama pa je odgovorio: “Zekat se ne daje kjafirima niti novotarima. A Rafide su bez sumnje kjafiri zbog četiri stvari:

Prva: zbog njihove sumnje u Kur’an i njihove tvrdnje da je iz njega izbačeno više od jedne trećine kao što se to navodi u njihovoj knjizi koju je napisao En-Nuri i koju je nazvao “Faslul-hitab fi isbati tahrifi kitabi rabbil-erbab”, i kao što se navodi u njihovoj knjizi “El-Kafi” i drugim njihovim knjigama. A onaj ko sumnja u Kur’an on je kjafir, lažljivac zbog riječi Uzvišenog: “I mi ga čuvamo” (El-Hidžr, 9).

Druga: zbog njihove sumnje u Sunnet i hadise u dva Sahiha pa ne rade po njima jer ih prenose ashabi koji su kjafiri po njihovoj akidi, jer oni smatraju da su se ashabi odmetnuli od vjere nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Alije i njegovih potomaka, Selmana i Ammara, radijallahu anhum, i još nekolicine. A što se tiče trojice halifa (Ebu Bekra, Omera i Osmana) i skupine ashaba koji su im dali prisegu oni su otpali od vjere, oni su kjafiri i od njih se ne uzimaju hadisi kao što se navodi u knjizi “El-Kafi” i u drugim njihovim knjigama.

Treće: zbog njihovog tekfirenja Ehlu sunneta tako da ne klanjaju sa njima, onaj koji klanja za sunijom ponovi svoj namaz, čak smatraju da je jedan od nas (sunija) nedžis (nečist), pa kada se rukuju sa nama poslije toga peru ruke a onaj ko tekfiri muslimana on je preči da bude kjafir pa ih zato mi tekfirimo jer su preči od nas da budu kjafiri.

Četvrto: zbog njihovog jasnog širka u pretjerivanju u Alijji i njegovom potomstvu, radijallahu anhum, dovljenje njima pored Allaha, a što je jasno u njihovim knjigama. Isto tako, njihovo pretjerivanje u opisivanju Alijja, radijallahu anhu, i davanje njemu osobina koje su svojstvene samo Allahu i samo Njemu odgovaraju. Takođe, oni ne prisustvuju skupovima Ehlu sunneta, ne daju sadaku sunijama, čak i ako daju rade to mrzovoljno i radi tukje (pretvaranja).

Pa s toga ko njima da zekat neka ponovo izdvoji zekat za svoj imetak jer ga je dao onome ko će se njime pomoći na kufru i borbi protiv sunija. Onaj kome je dato da dijeli zekat haram je da ga daje Rafidiju a ako dadne na njemu je da se oduži za to jer nije ispunio emanet koji mu je povjeren jer nije dao zekat onome kome treba” (uzeto iz njegovih fetvi). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se zasniva na dvije mes’ele: prva – propis ubijanja iz milosti (eutanazije) jer se pod spomenutim “uspavljivanjem” u pitanju misli na to i druga – propis ubijanja mačke.
Što se tiče propisa ubijanja iz milosti, tj. eutanazije, pod tim se podrazumijeva činjenje postupka kojima se postiže tzv. “dobra” ili “laka” smrt, odnosno namjerno prekidanje, skraćivanje života da bi se bolesniku, u ovom slučaju životinji mački, otklonile patnje. Ubistvo iz milosti podrazumijeva usmrćenje neizlječivo bolesnog ili olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva samog bolesnika ili dozvolu njegovog staratelja. U većini slučajeva usmrćenje biva ubrizgavanjem injekcije koja sadrži veliku dozu narkotika (morfija) koja uzrokuje trenutnu smrt bolesnika. Postoji još jedna vrsta ubistva iz milosti a to je da se daju bolesnoj osobi, za koju nema nade u ozdravljenje i koja trpi nepodnošljive bolove, velike doze jakih sedativa (sredstva za umirenje živaca) koji daju bolesniku prividno zdravlje i olakšenje a u isto vrijeme postepeno ubrzavaju njegovu smrt.
Ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo spredumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom. S tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur’an, Sunnet i idžma’ (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Naravno, ovo što je rečeno o propisu ubistva iz milosti odnosi se na ubistvo iz milosti čovjeka. A isti propis zabrane se odnosi na ubijanje iz milosti neke životinje koju je po Islamu zabranjeno ubiti.
A što se tiče šerijatskog statusa ubijanja mačke, odgovor je da mačku nije dozvoljeno ubiti, izuzev ako napadne čovjeka i ne može se drugačije odbraniti od nje osim da je ubije ili da ga ezijeti a ne može se drugačije riještit njenog ezijeta osim ubistvom. Da mačku nije dozvoljeno ubiti dokaz je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kažnjena je neka žena zbog mačke, jer je nije nahranila kada ju je već zatvorila, niti ju je pustila da jede životinje sa površine zemlje”. Ovaj hadis upućuje da je dozvoljeno držati mačku zatvorenu u kavezu pod uslovom da se redovno hrani i ne pati. A s obzirom da je žena kažnjena zbog zatvaranja mačke bez hrane što ju je odvelo u smrt, jasno ukazuje da mačku nije dozvoljeno ubiti.
Prema tome, uspavljivanje mačke, tj. njeno ubijanje iz milosti, nije dozvoljeno jer ubijanje iz milosti predstavlja indirektno učestvovanje u ubistvu i jer je ubijanje mačke zabranjeno našto ukazuje gore spomenuti hadis.
Sahrana mačke biva tako što se iskopa rupa u zemlji i u nju uginula mačaka zatrpa bez ikakvih ceremonija i obreda. A nema smetnje da se spaliti ako je to iz zdravstveno-siguronosnih razloga, u protivnom ne treba je spaljivati nego ukopati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com