Alejkumusselam. Što se tiče odazivanja, obilježavanja i čestitanja kjafirskih vjerskih praznika, svejedno bio to božić, nova godina, uskrs, slave i slično odgovor je u sljedećim redovima.
Čestitanje kjafirima njihove vjerske praznike, poput božića, uskrsa, nove godine i slično, je zabranjeno oko čega nema razilaženja među učenjacima, kako prenosi Ibn Kajjim u svojoj knjizi „Ahkamu ehliz-zimme“. Kaže Ibn Kajjim: „Čestitanje kjafirima njihova vjerska obilježja je zabranjeno na čemu su složni učenjaci. Poput toga da im čestita njihove praznike i post, pa im kaže: sretan vam praznik ili slično, iako sa ovim ne čini kufr ono je haram. To je poput toga da im čestita njihovo činjenje sedžde kipu, nego čak i veći grijeh i više prezreno kod Allaha od čestitanja kjafirima pijenje alkohola, ubijanja, zinaluka i slično. Mnogi ljudi kod kojih vjera nije na velikom nivou upadaju u slične stvari neznajući odvratnost tog djela. Onaj ko čestita nekome njegovo činjenje grijeha, novotarije ili kufra taj se izlaže Allahovoj mržnji i srdžbi“. Čestitanje kjafirima njihovih praznika je haram jer u sebi sadrži potvrđivanje onog na čemu su od njihovih obilježja vjere i zadovoljstvo sa onim na čemu su od kufra. A muslimanu nije dozvoljeno da bude zadovoljan sa obilježejima kufra kao ni da čestita onima koji su na tome, jer Uzvišeni kaže:strong> „Ako vi budete činili kufr, – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan, da robovi Njegovi čine kufr, a zadovoljan je sa vama ako budete zahvalni.“ (Ez-Zumer 7) i kaže Uzvišeni takođe: „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maide 3)
Iz ovih ajeta je jasno da Allah subhanehu nije zadovoljan da Njegovi robovi čine kufr, pa kako onda da mi budemo zadovoljni s njim time što ćemo kjafirima čestitati na njihovom kufru? A ako bi oni nama čestitali njihove praznike nije dozvoljeno da im potvrdno odgovorimo. Jer to nisu naši praznici, i jer su to praznici sa kojima Allah nije zadovoljan. I jer su ti praznici jedno od dvoga: novotarija u njihovoj vjeri, ili su propisani u njihovoj vjeri ali su derogirani sa Islamom sa kojim je Allah subhanehu poslao Svoga zadnjeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“ (Ali Imran 85)
Takođe, nije dozvoljeno muslimanu da se odazove njihovom pozivu da prisustvuje ili učestvuje u bilo kakvim njihovim svečanostima tim povodom, jer je to gore od samog čestitanja. Tako isto nije dozvoljeno muslimanima da obilježavaju te praznike kojekakvim priredbama, prigodama ili gozbama. Pod ovo ulazi razmjenjivanje poklona, dijeljenje slatkiša, sahana zgotovljene hrane, prekidanje s poslom taj dan i tome slično. Jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. (Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan) Molim Uzvišenog Allaha da učini muslimane ponosne sa njihovom vjerom, da ih učvrsti na tome i pomogne ih protiv Allahovih neprijatelja. A Allah je jak i moćan. (pogledaj: Medžmu’u fetava Ibn ‘Usejmin 3/44)
A ako bi neko želio da nas ubijedi da nova godina nije vjerski praznik nego neki “međunarodni” koji nema veze sa vjerom odgovor je da u tom slučaju kompletno pitanje dobija novu dimenziju i potpada pod mes’elu oponašanja “međunarodnih” kjafira u adetima i običajima koji su specifični njima. A nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je zabranjeno oponašanje kjafira u nevjerskim običajima koji su specifični samo za njih. Ta zabrana se zasniva na gore spomenutom hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. (Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan).
Takođe, u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Oko izgovaranja Bismile učenjaci imaju podijeljeno mišljenje: jedni kažu da je farz, drugi ja farz onome ko je ne izostavlja iz zaborava a onome ko je zaboravi da nije, dok treći smatraju da je sunnet. Svi svoj stav dokazuju hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko nema abdesta niti abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime pri njemu (prilikom uzimanja abdesta)”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, sa senedom od J’akub ibn Seleme, od njegovog oca od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a kaže Buharija da J’akub nije čuo hadise od svoga oca niti je njegov otac čuo od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Prema tome, ovaj hadis je veoma slab, međutim, preneseni su još neki rivajeti, poput onog što se prenosi od Seid ibn Zejda i Ebu Seida, radijallahu anhuma, ali oba su slaba takođe. Kaže Buharija da najvjerodostojnije što se prenosi u ovom poglavlju (izgovaranja Bismile na početku abdesta) je hadis od Seid ibn Zejda a i taj hadis je kod njega slab jer je u njegovom senedu Rebah ibn Abdurrahman koji je kod Buharije munkerul-hadis, tj. veoma je slab u hadisu. Kaže Medžduddin, djed Ibn Tejmije, u knjizi “El-Munteka” (broj hadisa 164) da su svi hadisi po ovoj temi slabi. Zato Buharija u svom Sahihu propisanost (preporučenost) izgovaranja Bismile na početku abdesta dokazuje sa hadisom u kojem se navodi dova koja se uči prije polnog odnosa sa suprugom a koja počinje sa Bismilom. Prema tome, svi hadisi na ovu temu su slabi.
Sa druge strane, spomenuti hadis sa strane značenja teksta hadisa je sporan, je je u hadisu došlo “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime pri njemu (prilikom uzimanja abdesta)” što znači da nema ispravnog i valjanog abdesta bez Bismile. A s obzirom da su svi hadisi slabi kako da se ovakav propis prihvati sa slabim hadisima. Zato oni koji smatraju da se ovi hadisi mogu zbog mnoštva rivajeta prihvatiti tumače hadis sa značenje da nema potpunog abdesta bez Bismile.

Međutim, i ovo tumačenje je sporno, jer svi vjerodostojni hadisi od Osmana, Ebu Hurejre, Alije i mnogih drugih ashaba, radijallahu anhum, koji u detalje opisuju način uzimanja abdesta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih ne spominje Bismilu, tj. da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarao. A da je abdest bez Bismile nepotpun ili krnjav, a da ne kažemo neispravan, bilo bi to prenešeno makar u jednom vjerodostojnom hadisu a to nemamo. Ovo dodatno podupire stav da po pitanju izgovarana Bismile na početku abdesta nije ništa prihvatjivo, osim što se može preporučenost učenja Bismile dokazivati drugim hadisima u kojima je došla preporučenost učenja Bismile za neke druge prilike.

A što se tiče učenja Bismile pri abdestu u kućnom klozetu, ono može imatu oko tri mogućnosti.

Prava – da se Bismila nikako ne izgovara, uzimajući u obzir slabost hadisa na tu temu, tj. da izostavljanje Bismile ne utiče na valjanost abdesta, kao i složnost učenjaka, kako to prenosi imam Nevevi, oko obaveze poštivanja Allahovog imena, te da zbog toga ne treba na sličnim mjestima spominjati Allahovo ime. Ko ovako uradi nema nikakve smetnje.

Druga – da izgovori Bismilu u sebi a ne naglas, ovo je dozovljeno i ne potpada pod pokuđeno ili zabranjeno izgovaranje Allahovog imena na nečistim mjestima.

Treća – da izgovori Bismilu naglas što je pokuđeno ili po nekim učenjacima i haram.

Međutim, nema šerijatskog teksta koji ukazuje na zabranu izgovaranja Allahovog imana na nečistim mjestima, tako da je pokuđenost najbliži propis po tom pitanju.

Prema tome, za obavezu učenja Bismile na početku abdesta nema validnog dokaza i najviše što se može reći je da je to preporučeno. A učenje Bismile pri abdestu u kućnom klozetu je dozovljeno ako se to čini u sebi a ne naglas, s tim da ako bi se potpuno izostavila nema smetnje, a pokuđeno je i bolje izbjegavati da se uči naglas. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ovo pitanje ulazi pod poznate mes’ele o kojima su islamski pravnici govorili, tj. da li je dozvoljeno muškarcu da liječi žene i ženama da liječe muškarce.
Po ovom pitanju se prenose i neki hadisi sa kojima se dokazuje dozvola liječenja muškarca od strane žene i obrnuto.

Od tih hadisa je ono što bilježi Buharija u svom Sahihu u poglavlju koje je naslovio riječima: “Poglavlje: Da li muškarac liječi ženu i žena muškarca?”, a zatim je naveo hadis od Rubeijje bint Muvvaez, radijallahu anha, da je rekla: “Bile smo se borile, napajale ljude i služile ih, i vraćale ubijene i ranjene u Medinu”. Ibn Hadžer pojašnjava u svom komentaru ovog hadisa da u tekstu ovog rivajeta nije došlo “da su liječile ranjene” a što je došlo u drugim zbirkama mimo Buharije, što je način Buharije u njegovom naslovljavanju poglavlja, tj. da napiše u naslovu neki propis kojeg nema u tekstu hadisa kojeg je on naveo ali ga ima u drugim rivajetima koji nisu na stepenu vjerodostojnosti tog hadisa. Uglavnom, sa ovim hadisom se dokazuje dozvola liječenja muškaraca od strane žena a putem kijasa (analogije) i obrnuto, tj. dozvola liječenja žena od strane muškaraca.
Međutim, kako kaže Ibn Hadžer, ovom dokazivanju se može prigovoriti da su ovo žene radile prije naredbe hidžaba ili da je u pitanju liječenje žena i muškaraca koji su jedni drugima mahrem. I još dodaje Ibn Hadžer (Fethul-bari, 10/136): “A što se tiče propisa ovog pitanja (Da li muškarac liječi ženu i žena muškarca?), dozvoljeno je međusobno liječenje stranaca (žena i muškaraca koji jedni drugima nisu mahremi) u nuždi, a ona se određuje shodno potrebi s obzirom na gledanje, diranje rukom (stidnog mjesta) i slično”.

Takođe, neki učenjaci dokazuju ovo pitanje sa hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Seleme da je ona tražila dozvolu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da uradi hidžamu, pa je on naredio Ebu Tajbe da joj učini hidžamu. Kaže Ez-Zubejr (ravija hadisa), prenoseći od Džabira, radijallahu anhu: “Mislim da sam čuo da je rekao da joj je on (Ebu Tajbe) bio brat po mlijeku ili da još nije bio punoljetan”. (sve ovo navodi Muslim) S obzirom da je muškarac koji je učinio hidžamu Ummi Seleme, radijallahu anha, bio njoj brat po mlijeku ili da još nije polno sazrio, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Hadis za koji se može sa pouzdanošću reći da je dokaz po ovom pitanju je ono što bilježe Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai od Enesa, radijalalhu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je išao u borbu sa Ummu Sulejm i ženama od Ensarija pa kada bi bio u borbi one bi napajale vodom i liječile ranjene”.

Prema tome, ovo je direktan šerijatski tekst koji ukazuje na dozvolu liječenja muškaraca od strane žena koji im nisu mahrem u slučaju nužde ili jake potrebe. Naravno, analogijom se dokazuje i obrnuto, odnosno da je dozvoljeno da se žene liječe od strane muškaraca u slučaju nužde i jake potrebe.

Ovo pitanje je bazirano na općepoznatoj i šerijatskim argumentima potvrđenoj zabrani gledanja muškarca u stidno mjesto žene kojoj nije mahrem i obrnuto, kao i diranja muškarca tijela žene kojoj nije mahrem i obrnuto. Izuzetak iz ove zabrane je međusobno liječenje jednog drugog u nuždi ili jakoj potrebi.

A što se tiče govora islamskih pravnika sve četiri mezheba, skoro da su složni na tome da je dozvoljeno liječenje žene od strane muškarca koji joj nije mahrem u slučaju nužde i jake potrebe. S tim da se ova dozvola ograničava i uslovljava ispunjavanjem određenih šartova.

Ti šartovi su:

Prvi – da u slučaju liječenja žene od strane muškarca nema žene (muslimanke ili kjafirkinje) ljekara osposobljene za to, a u slučaju liječenja muškarca od strane žene da nema muškarca (muslimana ili kjafira) ljekara.

Drugi – da se liječenje žene od strane muškarca vrši u prisustvu njenog mahrema ili da se žena pri liječenju ne osamljuje sa ljekarom.

Treći – da se prilikom liječenja ne gleda i ne otkriva i ne dira osim onaj dio tijela koji je nužno da se vidi, otkrije ili dodiruje.

Prema tome, shodno gore spomenutom ti sam sebi odgovori na pitanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Pustanje brade je prema brojnim hadisima obavezno. Jedan od tih hadisa kaze: Razlikujte se od idolopoklonika, pustajte bradu, a potkresujte brkove. U drugom se takodjer imperativom kaze: Pustajte brade, a potkresujte brkove. U trecem stoji: Deset je sunneta prijasnjih vjerovjesnika: sisanje brkova, pustanje brade, pranje zuba misvakom. U cetvrtom hadisu Poslanik, s.a.v.s. je rekao: Sisajte brkove, pustajte brade i budite drugaciji od medzusija (vatropoklonika).

Poznato je da su idolopoklonici i vatropoklonici brijali brade. Poslanikova, s.a.v.s., zapovjed je da se razlikujemo od njih i da ih u tome ne slijedimo. Sva cetiri mezheba se slazu o obavezi pustanja brade i zabrani njenog brijanja. Hanefijski mezheb zabranjuje i potkresivanje brade osim kada ona predje duzinu jedne sake. U tom slucaju, kako stoji u djelu En-Nihaje, dozvoljeno je potkresati ono sto predje duzinu sake, a ispod toga nije dozvoljeno. U djelu Fethul-Kadir stoji da je brijanje brade obicaj Jevreja, Hindusa, medzusija i stranaca.

Poznato je i to da hanefijski mezheb ne prihvata svjedocenje na sudu osobe koja brije bradu. Stav ostalih pravnih skola je identican hanefijskom. Brijanje brade je protivno muskoj prirodi i pokusaj poistovjecivanja sa zenama. Brada je olicenje muskosti i vanjski oblik razlikovanja od zenskog roda. Onaj ko brije bradu je u najmanju ruku feminizirani muskarac, imitator zena, onaj koji mijenja Allahov oblik stvaranja ili slijepi imitator drugih naroda. Da li smo se ikada zapitali zasto Allah muskarcima stvori bradu, a zenama ne?

Na pitanje odgovorio: mr. Senaid Zaimovic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Veoma je tesko dati adekvatan savjet u situaciji kao sto je vasa. Ali je zato veoma lahko konstatovati da kada se radi o izboru između vjernika i onog kome je do vjere stalo kao do lanjskog snijega, da se prednost ima dati vjerniku. Zalosno je da vasi roditelji ne shvataju da jedini garant postivanja vasih prava i razumijevanja jeste vjera, jer je ona najbolji parametar vrednovanja ljudskih djela. Sve drugo je relativno. Dok na izbor supruge utiču ona četiri, u hadisu spomenuta faktora,: tjelesna ljepota, materijalni uslovi (bogatstvo), porijeklo i vjera, dotle su u izboru muza, prema hadisu, presudni vjera i moral: “Kada vam dođe neko s čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, ozenite ga. A ako to ne učinite, pojavit će se smutnja i veliki nered na zemlji.” (Et-Tirmizi)

Koliko djevojaka gledaju na faktor vjere kao motiv koji ih treba navesti na udaju za određenog mladića? Koliko djevojaka prije udaje ispitaju proslost mladića za kojeg se udaju? Da li im je bitno radi li se o moralnoj ili nemoralnoj osobi? Sta je ustvari udajni kriterij kod većine djevojaka u Bosni i Hercegovini? Zaslijepljenost izgledom, sarmom, bogatstvom ne dozvoljava djevojki da vidi stvarnu ličnost koja se, na nesreću mnogih djevojaka, pokaze tek nakon udaje.

Mladić bez vjere sklon izlascima sa djevojkama i zabavi, ne moze biti dobar muz jer će to sutra u braku nastaviti raditi. Mladić sklon alkoholu ne moze biti dobar muz pa ma koliko bio fin i pazljiv, jer unosenjem alkohola u kuću, on unosi najveće zlo. Zlo nikada ne moze donijeti sreću. Mladić koji ne pada Allahu na sedzdu, ne moze biti dobar muz jer ne postuje islamske upute o postivanju zeninih prava. Kako će tek popstovati njena prava? Bogat mladić bez vjere će vam ponuditi sve u zivotu jer ima čim, ali vam ne moze pruziti dusevno zadovoljstvo jer ga ni sam nema. Bogatstvo je izazov koji danasnje muzeve, ukoliko nemaju unutrasnjeg čuvara, vodi u svijet kocke i zena. Ne vjerujem da postoji djevojka koja bi bila spremna na spoznaju da pored nje kao supruge, njezin muz ima i ljubavnicu sto je sasvim normalno u krugovima kojima su gornje spomenute stvari glavni kriteriji u odabiru muza.

Ako vam je Islam dao pravo da ne pristajete na udaju za onoga ko vam se ne sviđa, iskoristite to svoje pravo pa se udajte za onoga ko će vas učiniti srećnim. Ako ne znate same onda trazite pomoć svojih najblizih. U stara vremena izbor supruga i supruge često je bio prepusten roditeljima bračnih kandidata. Danas se on smatra prevaziđenim, zato sto mlade generacije imaju drugačija mjerila i ukuse od svojih očeva. U tim svojim mjerilima, standardima, kriterijima i ukusima oni grijese mnogo vise nego njihovi roditelji. Treba imati na umu da brak nije lična stvar pojedinca, već on duboko zadire u porodične odnose. Zbog toga je nuzno posebno pri izboru muza traziti pomoć roditelja..

Pristanak roditelja je propisan zbog slijedećeg:

– zastita djevojke koja zbog svog mladalačkog zanosa i neiskustva moze posrnuti i zauvijek postati nesretnom,

– staratelj ili roditelj ima veću mogućnost uvida u stanje zaručnika. Kada bi se djevojki samoj prepustilo da trazi izabranika, mogućnost da pogrijesi u izboru je
veoma izvjesna,

– uvjetovanjem saglasnosti staratelja izbjegava se svaka mogućnost tajnosti braka. Islam poziva u obznanjivanje braka i zbog toga je propisao dozvolu staratelja, svjedoke, svadbu i veselje.

– vezivanje djevojke za određenog čovjeka ne tiče se samo djevojke već i njene uze i sire rodbine. Brak povezuje porodice. Zbog toga očevima i braći je stalo da porodica za koju se vece bude na visokom nivou morala i čestitosti. Sretan brak kćerke je ponos čitavoj porodici, a nesretan je sramota i teret.

U slučaju da su roditelji nevjernici ili ne dozvoljavaju da se djevojka uda za vjernika zbog njegove vjere, a tjeraju je da se uda za kafira, dozvoljeno je joj se udati i bez saglasnosti roditelja.

Na pitanje odgovorio: mr. Senaid Zaimovic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com