Poznato pravilo kod islamskih učenjaka glasi: Ljudi se poznaju po istini, a ne istina po ljudima. Kada želimo znati ispravnost puta kojem pozivaju pojedinci ili skupine, dužnost nam je uporediti ga s kur’ansko-hadiskim citatima i mišljenjima islamskih učenjaka. Jedna od istaknutih ličnosti koja je obmanula i zadivjela skupine muslimana, naročito sufijsko-filozofske proklamatore, koji su, nažalost, stjecali vjersko znanje u neislamskim institucijama i apologetičkim tminama, bio je šejh Muhiddin Muhammed b. Ali b. Arebi es-Sufi. Napisao je mnoga djela, a najpoznatija su El-Futuhatul-mekijje i Fususul-hikem. Djelo Fususul-hikem, nažalost, prevedeno je i na bosanski jezik. Prevodilac dr. Rešid Hafizović, nakon bezrezervne proklamacije šiitskih nastranosti, ponudio je našoj javnosti novu enciklopediju Ibn Arebijevih zabluda. Tako je FIN-ov doktor akaida, po ko zna koji put, svjesno ili nesvjesno, pomogao u rušenju islamskog vjerovanja, smatrajući da čini uslugu islamu i muslimanima.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Pričao mi je šejh Kemaluddin el-Meragi, a bio je učenjak svoga vremena, da je čitao Ibn Arebijevu knjigu Fususul-hikem, smatrajući je opusom odabranog Allahovog roba, znanstvenika.” Kada je naišao na određene pasuse, obratio se autoru: “Ovo oponira Kur’anu!” Ibn Arebi mu odgovori: “Sve u Kur’anu je širk, a tevhid je u onome što mi govorimo.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 2/244; 2/365; 11/241 i 13/186, i El-Dževabus-sahih, 4/500.) Imam Zehebi o spomenutom djelu kaže: “Fususul-hikem jeste njegovo najgore djelo. Ako ono što spominje u njemu nije nevjerstvo, onda nevjerstvo ne postoji na ovome svijetu.” Nakon toga kaže: “Mnoge njegove izjave i izreke mogu se simbolično protumačiti, ali nikako knjiga Fususul-hikem.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 23/48-49.)

Imam mufessira Ibn Kesir rekao je: “U Fususul-hikemu postoji mnogo stvari čija spoljašnost ukazuje na jasno nevjerstvo.” (Vidjeti: El-Bidajetu ven-nihaja, 13/179.) Svevišnji Allah na početku sure El-Bekare kaže: “Onima koji ne vjeruju doista je svejedno, opominjao ti njih ili ne opominjao, oni ne vjeruju. Allah je zapečatio njihova srca i njihov sluh, a na njihovim očima je koprena i njima velika patnja pripada.” A Ibn Arebijev komentar na ajete glasi: “Onima koji ne vjeruju…”, tj. koji su svoju ljubav prikrili. “…doista je svejedno, opominjao ti njih ili ne opominjao…”, tj. svejedno je opominjao ih ili ne, zbog onoga što smo im Mi dali. “…oni ne vjeruju…”, tj. ne vjeruju u tebe niti prihvataju od tebe, već uzimaju od Nas. “Allah je zapečatio njihova srca…”, tj. ne razumijevaju osim Njega. “…i njihov sluh…”, tj. ne čuju osim Njega. “…a na njihovim očima je koprena…”, tj. ne vide osim od Njega, ne osvrću se na tebe niti na ono što je kod tebe (Allahov Poslaniče), jer smo im Mi dali od Sebe. “…i njima velika patnja pripada”, tj. azab od riječi el-uzubeh, što znači prijatan okus, tj. pripada im velika udobnost. (Vidjeti: Akidetu Ibni Arebi, str. 25, od imama Tekijuddina Muhammeda b. Ahmeda el-Fasija, koji je umro 832. h.g., a izvučena iz njegovog djela El-Ikdus-semin, 2/160-199.) Ibn Arebi u potpunosti izvrće značenja Allahovih riječi. Ovi ajeti odnose se na nevjernike, bez razilaženja među islamskim učenjacima, potom ih Ibn Arebi tumači izvan razumnom simbolikom i usmjerava ih na vjernike! Islamski učenjaci prigovarali su Ibn Arebiju i osuđivali njegovo vjerovanje koje je u koliziji sa izvornom islamskom doktrinom.

Kada su stanovnici Kaira upitali Ebu Muhammeda b. Abdusselama (umro 660. h.g.) o Ibn Arebiju, odgovorio je: “On je pokvarenjak, sramotan, smatrao je da svijet postoji oduvijek i nije zabranjivao nemoral.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 23/49, i Akidetu Ibni Arebi, str. 25.) Na drugom mjestu Ebu Muhammed b. Abdusselam za njega kaže: “On je odmetnik od islama.” (Vidjeti: Hašijetu Ibni Abidin, 6/365.) Kadija Ijad tvrdi: “Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je nevjernik onaj ko smatra da svijet nije stvoren.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 12/202.) Ibn Arebi bio je zagriženi pozivač, pobornik i predstavnik vahdetul-vudžuda (panteizma, jedinstva postojanja). (Uporediti: El-Iber, 3/233, i Mizanul-iatidal, 3/559, od imama Zehebija.) Po sljedbenicima ovog pravca, ne postoji razlika između stvorenja i Stvoritelja – sva su stvorenja sjedinjena sa Stvoriteljem. Koje god stvorenje čovjek obožavao, on, ustvari, obožava Allaha, neka je visoko Svevišnji Allah od onoga što Mu neznalice pripisuju. Jednom je prilikom Ibn Arebi prošao sa skupinom ljudi pored lešine uginulog psa. Jedan od prisutnih upita ga: “Je li ova lešina također Allahovo Biće?!” “Da li postoji nešto izvan Allahovog Bića? Da, sve je u Njegovom Biću”, odgovori mu Ibn Arebi. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 13/186.) Hafiz Ebu Zura Ahmed el-Iraki govorio je: “Nema sumnje da djela Fususul-hikem i El-Futuhatul-mekijja sadrže otvoreno nevjerstvo. Ako je to, uistinu, Ibn Arebi rekao i na tome umro, on je nevjernik, vječni stanovnik Džehennema.” (Vidjeti: Mesreut-tesavvuf, str. 157.)

Hafiz Ibn Ahmed Hakemi kaže: “U Ibn Arebijevim djelima Fususul-hikem i El-Futuhatul-mekijja postoji jasno poigravanje s kur’anskim ajetima i njihovo nakaradno tumačenje. U tim je djelima autor spomenuo nevjerstvo koje je gore od nevjerstva židova, koji kažu: ’Uzejr je Allahov sin’ i nevjerstva kršćana, koji kažu: ’Isa je Allahov sin, i on je Allah i jedan od trojice.’ Oni su utjelovili Allaha u jednu osobu, dok su ovi utjelovili sva stvorenja u Allahovo Biće.” (Vidjeti: Mearidžul-kabul, 1/302.) Ibn Hadžer upitao je svog učitelja, imama Siradžuddina Ebu Hafsa el-Bulkinija (umro 805. h.g.) u vezi s Ibn Arebijem, na šta je odgovorio: “On je nevjernik.” Kadija Ebu Zejd Ibn Haldun (umro 805. h.g.) rekao je: “Ove sufije, poput Ibn Arebija, Ibn Sebinija, Ibn Berredžana, imaju brojna djela koja su ispunjena otvorenim nevjerstvom… Ova djela treba uništavati, spaljivati ili sapirati vodom mastilo kojim su ispisana, tako da ne ostane ni jedno jedino slovo u njima. U tome je opća vjerska korist i potiranje zabludjelog vjerovanja.” (Vidjeti: Akidetu Ibni Arebi, str. 25.)

Tekijuddin es-Subki kaže: “Pozne sufije, kao Ibn Arebi i neki drugi, jesu zabludjele neznalice koje su odstupile od puta islama.” ( Vidjeti: Mesreut-tesavvuf, str. 157.) Ibn Arebi u svom djelu El-Futuhatul-mekijje, 2/252, spjevao je stih u kome kaže da je mjesto evlije kod Allaha veće od vjerovjesničkog. (Uporediti: El-Akidetut-tahavijja, 2/743, od poznatog hanefijskog učenjaka i kadije Ibn Ebul-Izza, koji je umro 793. h.g.) U istom djelu, 4/141, spjevao je stih u kome kaže da sve što se govori jesu Allahove riječi. U djelu Fususul-hikem, 1/63, Ibn Arebi tvrdi da, ako je Poslanik, ﷺ, onaj zadnji čerpić koji zatvara zdanje poslanstva, tada evlija predstavlja dva čerpića. (Vidjeti: El-Akidetut-tahavijja, 2/744.) Ebu Muhammed b. Absusselam u vezi s Ibn Arebijem rekao je: “On je nevaljalac, prezrenjak, lažov. Pitao sam ga u vezi sa sklapanjem braka s džinkinjom, na šta je odgovorio da se nije moguće oženiti s džinkinjom. Nakon kratkog vremena ispričao mi je kako je, ipak, oženio džinkinju koja mu je rodila tri sina. Jednog dana se razljutila i udarila ga ostatkom kosti, tako da je na njegovoj glavi ostao vidan ožiljak. Nakon toga se razljutila i otišla, i nikada se nije vratila.” (Vidjeti: Kasidetu Ibni Kajjim, 1/170.)

Brojni drugi učenjaci okarakterizirali su Ibn Arebija kao otpadnika od islama, zabludjelog sufiju, ili su kazali da se u njegovim djelima nalazi otvoreno nevjerstvo. Između ostalih, tu su: Muhammed b. Jusuf el-Džezeri (umro 711. h.g.), kadija Saduddin el-Harisi (umro 711. h.g.), Šemsuddin el-Džezeri (umro 711. h.g.), kadija Ibn Džemâah (umro 733. h.g.), kadija Zejnuddin el-Kittani (umro 738. h.g.), Nuruddin el-Bikri (umro 727. h.g.) Šerefuddin ez-Zevavi (umro 743. h.g.), Ebu Abdullah el-Vergami et-Tunisi (umro 803. h.g.) i neki drugi. (Vidjeti: Akidetu Ibni Arebi, 29-40.)

Smilovao se Allah, dželle šanuhu, imamu Šemsuddinu Zehebiju, koji je razmatrao Ibn Arebija i njegovo djelo Fususul-hikem, te je zaključio: “Tako mi Allaha, muslimanu je bolje živjeti kao neznalica, čuvati goveda, ne znajući ništa od islama, osim nekoliko sura koje će učiti na namazima i vjerovati u Allaha i Sudnji dan – to mu je bolje nego ovakve spoznaje i zablude.” (Vidjeti: Mizanul-iatidal, 3/660, od imama Zehebija.) A različite su izjave islamskih učenjaka kada se radi o Ibn Arebijevom pokajanju; neki tvrde da se Ibn Arebi pokajao i vratio na put ehli-sunneta.

Na kraju, molimo Svemogućeg Allaha da bude onako kako je rekao imam Zehebi: “Ako se Ibn Arebi odrekao svojih izreka (uvjerenja) prije smrti, uspio je, a to Allahu nije bilo teško učiniti.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 23/49) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Musliman treba raditi prema sunnetu i ne treba prihvatiti jedan, a ostaviti drugi dio, jer je sve Poslanikova, ﷺ, praksa. Ako neko ostavi rad po nekom hadisu, gledamo da li je ostavljeno djelo obavezno (vadžib) ili poželjno (sunnet). Ako je riječ o obavezi, bit će odgovoran, u protivnom neće. Kada bi neko ostavio sve što se smatra sunnetom, učinio bi ružno djelo zbog koga će, u najmanju ruku, izgubiti veliku nagradu na Sudnjem danu. Međutim, ostavljanje nekih sunneta, ako Bog da, ne povlači odgovornost, ali se samim ostavljanjem toga, svakako, gubi veliko dobro, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Učenjaci islamske jurisprudencije konsenzus učenjaka definiraju kao: “Jednoglasni stav mudžtehidâ (pravnih eksperata) jednog vremena nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellam, o određenom vjerskom pitanju.” Kada se islamski učenjaci u određenom vremenu ili kroz historiju slože na nekom pitanju, tada njihov jednoglasni stav biva kategorički dokaz u šerijatu. (Uporediti: Muzekkiretu usulil-fikh, str. 231, od šejha Šenkitija i Idžmaat Ibni Abdilberr, 1/41.) Uzvišeni Allah rekao je: “A ko se suprotstavi Poslaniku nakon što mu se jasno pokaže Pravi put, i slijedi put koji nije put vjernika, pustit ćemo ga da čini što je naumio, i bacit ćemo ga u Džehennem, a ružno je to boravište.” (En-Nisa, 115.) Izraz “put vjernika”, spomenut u ajetu, po mišljenju nekih učenjaka, odnosi se na konsenzus. (Uporediti: Medžmu’ul-fetava, 7/29.)

U jednom hadisu stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Moj se ummet neće složiti na zabludi.” (Ahmed, 6/396/27267, Taberani i Hakim. Zbog mnoštva lanaca prenosilaca kojima je hadis prenesen, šejh Albani ovaj je hadis ocijenio dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 3/319-320, i Es-Silsiletud-daifa, 4/20.) Ibn Hazm nije prihvatio pojačavanje ovog hadisa, ali je kazao: “Iako ovaj hadis nije vjerodostojan, njegovo je značenje ispravno.” (Vidjeti: El-Ihkam, 4/527.) Imam Šafija smatra da je stvarni konsenzus jači od pojedinačnih (ahad) hadisa (tj. mimo mutevatir predanja). (Vidjeti: Adabuš-Šafi, str. 232, od Ibn Ebu Hatima, El-Kifajetu fi ilmir-rivaja, str. 437, Menakibuš-Šafi, 2/30, od imam Bejhekija, i Sijeru ealamin-nubela, 10/20.) Na ovaj smisao ukazao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/29, od Ibn Tejmijje.)

Ibn Huzejme veli: “Uvjereni smo da se učenjaci neće složiti na onome što je suprotno vjerodostojnim Poslanikovim, ﷺ, riječima kojima se ne suprotstavljaju drugi hadisi.” (Vidjeti: Sahihu Ibni Huzejma, 2/85, i Medžmu’ul-fetava, 19/144.) Dakle, stvarni konsenzus pravnika ne može biti u koliziji s argumentima, makar izgledalo da nije tako, jer konsenzus je ustvari mišljenje izvučeno iz šerijatskih dokaza. (Uporediti: Kešful-esrar, 3/482, od Alauddina Buharija, i Medžmu’ul-fetava, 19/144.)

Izraz “konsenzus pravnika” poznat je od vremena ashaba. Kada je upitan o broju tekbira na dženaza-namazu, Ibn Mes’ud je odgovorio: “Praktikovalo se na razne načine (različit broj tekbira), potom su se složili na četiri tekbira.” (Vidjeti: Et-Temhid, 6/335, i Bedaius-sanaia, 1/313.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Nije dopušteno pričati o islamu osim s dokazom iz Kur’ana, hadisa, konsenzusa ili analogije. Kada je riječ o običnim muslimanima, oni ne smiju izdavati fetve ni u kom slučaju, niti ih je dopušteno slijediti u onome što govore, osim ako se radi o jasnom propisu.

Imam Kurtubi kaže: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da obični svijet mora slijediti one u čije znanje se ne sumnja. Isto tako, nema razilaženja među učenjacima da je običnim muslimanskim masama zabranjeno izdavanje fetvi zbog njihovog neznanja.” (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 11/290.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović